Intervju

Prošlogodišnji rekorder po gledanosti u kinima širom naše zemlje, ali i regije i šire, bosanskohercegovački  film Testament Mirze Begovića svakako je bio povod za razgovor sa njegovim autorom. Film je nastao u produkciji HudHudPro i AmfiTeatra Busovača, u koprodukciji sa BH Telecomom, dok je distribuciju na domaćem tržištu preuzela Una film. „Ako je jedna osoba nakon odgledanog filma zagrlila i poljubila svoje roditelje, osvijestila značaj iskrenog prijateljstva i možda postala bliža onima koje svakodnevno podrazumijevamo, a tu su pored nas, ovaj film je ispunio svoju misiju“, poručuje naš sagovornik

Vaš film „Testament“ oborio je sve rekorde gledanosti. Znam da ne volite o tome pričati, ali možete li nam reći na kojoj ste trenutno brojci?

- U Bosni i Hercegovini i svijetu taj broj je daleko iznad 200 hiljada gledalaca.

Za one koji još nisu pogledali film možete li nam ukratko reći o radnji filma?

- Radnja filma je smještena u '90. godinu gdje kroz dva glavna lika Asada i Dževada upoznajemo svakodnevicu tog doba. Asad, nakon što saznaje da poslije smrti oca nije ništa naslijedio osim kredita koji treba vratiti do 25. maja, primoran je da se pokuša vratiti na fakultet, ali i da se zaposli u jednu od najvećih fabrika tog doba – Željezaru Zenica. U želji da pronađe odgovore na svoje vlastite probleme, Asad ulazi u niz drugih problema u kojima mu vrlo često, svjesno ili ne, pomaže najbolji prijatelj Dževad – dobronamjerni prevarant, omiljen od sela, a koji se sukobljava sa svojim vlastitim dramama.  Kroz film upoznajemo i niz drugih likova od kojih svaki ima neku svoju dramu koju zajedno sa selom proživljava. 

Nemoguće je naravno pobrojati sve koji su učestvovali u stvaranju filma, ali evo prilike da se zahvalite bar nekima koji su zaslužni za „Testament“.

- To su prije svega Nevres Softić i Ajdin Hasanić, koji su zajedno sa mnom producenti na filmu i sa kojima je nekako sve počelo, a onda naravno i divna glumačka ekipa, skoro četrdeset profesionalaca koji su ovaj film živjeli, osjećali i dali mu poseban pečat. Presretan sam da sam imao priliku raditi sa svim tim ljudima, pa koristim i ovu priliku da im se zahvalim. Tu je naravno i predivna ekipa iza kamere u različim sektorima, od kojih je svako na sebi svojstven način ostavio trag u ovom filmu. Tokom rada u postprodukciji zadnjih dana u montaži nam se pridružio reditelj Ahmed Imamović, pa je i to jedan od važnih elemenata na koje sam ponosan i zahvalan. Iako mnogi nisu prepoznali ovaj film kao projekat koji treba podržati, postoje oni koji jesu i koji zaslužuju da budu spomenuti. Tu prije svega mislim na dva ministarstva kulture, Srednjobosanskog i Zeničko-dobojskog kantona, na čelu sa ministrima i premijerima ova dva kantona, ali i sedam općina na čelu sa Općinom Busovača, kao i privatne kompanije.

Posebnu emotivnu težinu „Testament“ nosi i zbog toga što je to bila posljednja uloga velikog Josipa Pejakovića. Da li smo zapravo svjesni koliku smo veličinu izgubili?

- Nažalost, napustio nas je čovjek koji je ostavio neizbrisiv trag kako u teatru, filmu i životu, tako i u srcima svih onih koji su rasli i sazrijevali uz veličinu Josipa Pejakovića. Svjedoci smo da odnos društva prema ljudima poput Josipa Pejakovića, a koji su nas sve na neki način zadužili, i nije na nekom zavidnom nivou, pa se najiskrenije nadam da će se to u skorije vrijeme promijeniti. Ovdje prije svega mislim baš na Josipa Pejakovića i Abdulaha Sidrana, koji su nas napustili, zadužili, a do sada im to i nismo vratili. 

Možete li se prisjetiti nekog komentara na „Testament“, od običnog gledaoca ili nekog drugog, koji Vas je baš dojmio iz nekog razloga?

- Svakodnevno smo dobijali i dobijamo veliki broj komentara publike i to je prelijepo, da ljudi na taj način osjećaju i vole „Testament“. Onaj koji se meni urezao jeste da je „Testament“ film koji vas zagrli i ne pušta dok ne izađete iz kina. Baš taj zagrljaj je nešto što prati cijeli film i ponosni smo da je to poruka koju publika ponese sa sobom. 

Koja je zapravo po Vašem mišljenju glavna poruka filma?

- Glavna poruka, koja je trebala doći do onih koji gledaju film, upravo je to, vrednovanje ljudi koji su tu pored nas, a koje u svakodnevnoj brzini vrlo često zaboravljamo i podrazumijevamo.

 Imate li uopšte običaj da negdje iz prikrajka pratite reakcije publike dok gledaju Vaše filmove?

- Kada je počela distribucija, skoro na svakoj premijeri sam i sam gledao film, osluškujući te reakcije publike. Svaki put se iznenadim kako ljudi drugačije reaguju čak i u odnosu na moja očekivanja. Dijelovi filma koji nisu zamišljeni kao komedija, profunkcionišu tako, jer publika nešto u startu prihvati kao komediju. Divan je osjećaj posmatrati ljude koji vjeruju priči, igri i filmu, doduše i sam sam takav, uživam u svakom dijelu filma.

 Možete li nam ispričati neku anegedotu nastalu tokom snimanja?

- Zanimljivo je to da sve ono što nam je bila briga i sekiracija na kraju postane anegdota, možda za nauk, da se generalno manje sekiramo kada se problem dešava. Imali smo tog jednog ovna prema kojem smo se zaista ponašali lijepo i trudili se da ga ne prepadnemo, ali dok se kamera upali, ovan se zavali i pravi mrtav, sve dok ne dođe vlasnik i potapše ga. Nakon što smo se dva i više puta isprepadali za zdravlje ovna, vlasnika smo zamolili da odvede ovna i nastavili smo snimati bez njega.

 Vi ste bili i režiser i scenarista. Šta je zahtjevnije i teže?

- Posao reditelja na filmu nosi jednu posebnu odgovornost, a to je da ste vjerovatno jedina osoba na setu koja zna ili pretpostavlja kako taj film u finalu izgleda, što samo po sebi nosi ogroman teret. Scenarista je druga najvažnija osoba u kompletnom procesu, a možda i najvažnija kada je riječ o kreiranju same priče, tako da oba ova zadatka, ili obaveze ili posla, sa sobom nose posebne odgovornosti. Mislim da je negdje, svjesno ili ne, uveliko zapostavljen značaj scenariste za film i da se na kraju jako malo govori o samom scenariju bez kojeg, ruku na srce, nema filma.

 Po godinama svakako spadate u mlađe filmske radnike. Da li je sada ovoliki uspjeh svojevrsno opterećenje za buduće projekte jer je ljestvica sada postavljena baš visoko?

- Ja sam neko ko je zadovoljan svojim životom i prije i za vrijeme, ali i poslije filma, tako da ne mislim da je „Testament“ utoliko promijenio ni mene, niti moj odnos prema onome što radim. Ako bude prilike da radim na nekom novom projektu, sigurno ću ga, kao i ove do sada, raditi hrabro i s osmijehom, a rezultati su posljedica nečega. Na tragu navedenoga, najiskrenije se nadam da neću razmišljati o ljestvicama nego o priči i publici do koje ta priča treba da dođe.

 Osjećate li pritisak tokom rada zbog komercijalnog (ne)uspjeha?

- Ne osjećam neki pretjerani pritisak, pošto sam već iskusio šta znači komercijalni „uspjeh“, a to u komercijalnim okvirima uopšte nije nešto pretjerano veliko. Dan prije premijere „Testamenta“ sam nazvao druga dva producenta, Ajdina i Nevresa, i onako na kafi im govorio da nije strašno ako ovaj film u kinu pogleda deset ili dvadeset hiljada ljudi, da je i to odlično i da smo generalno uradili sve što je do nas. Tako da dovoljno je da znamo da smo uradili ono što se očekivalo od nas, a film, kao i knjiga, svoj put do publike traži sam.

Imate li neki ritual kada se snimi posljednja scena, možda neka zajednička zabava cijele ekipe?

- Nakon zadnje klape prvog filma smo imali neku zatvorenu zabavu, dok je nakon zadnje klape drugog filma snaga bila na izmaku kod cijele ekipe, samo smo čekali da popakujemo sve i dođemo kući. Prolongirali smo zabavu za premijeru.

Kako i kada ste se uopšte odlučili da uđete u filmsku industriju?

- Još kao dječak snimao sam razne kratke i duge filmove uživajući u tom procesu pričanja priče. Nakon te miniputešestvije, imao sam u planu upisati režiju, ali sam upisao književnost i nekako ostao tu do dana današnjeg. Prvobitni plan mi je bio nakon završene književnosti upisati studij u vezi sa filmom, ali sam u međuvremenu napisao dva romana, nekoliko drama i, umjesto režiju, upisao master, opet književnost. Iako sam se na neki način udaljio od filma, nisam se udaljio od pisanja, pa se sve nekako složilo 2022. godine kada smo počeli sa snimanjem „Amaneta“. Eh, sad da li sam ušao u industriju i da li ona u BiH uopće postoji kao industrija, vrijeme će pokazati.

Koliko je danas teško zatvoriti finansijsku konstrukciju s obzirom na to da snimanje filma nije jeftin poduhvat?

- Iskreno, za ovaj film tu finansijsku konstrukciju nismo nikada ni zatvorili, naprotiv, sve stavke koje smo sami mogli pokriti su ostale otvorene, ali smo završili posao. U Bosni i Hercegovini je to poprilično teško, skupo, uz jako malo podrške. Nadam se da će se to promijeniti u budućnosti i da će Bosna i Hercegovina imati mnogo više od jednog ili nijednog filma godišnje.

 Upravo na to već godinama domaći filmski radnici upozoravaju, na mala izdvajanja, na mali broj filmova koji se snimaju. Međutim, sa druge strane ono što se snimi u pravilu osvaja i domaću i stranu publiku, ali i stručnu javnost pa nagrada ne manjka. Kako objašnjavate taj paradoks?

- U Bosni i Hercegovini su generalno izdvajanja za kulturu zanemarljiva u odnosu na neke zemlje u regionu, ali i neka druga izdvajanja. Kada je riječ o filmu, tih sredstava je još i manje, a autora mnogo, pa je negdje prirodno da dođe do nesklada. Mislim, a ne mora značiti da je tačno, nego je to moje mišljenje, da je to sistem kojem je prijeko neophodna reforma i koji treba, ako ništa, prepisati iz nekih susjednih zemalja kod kojih to očito funkcioniše mnogo bolje. 

 Koliko Vam je važna filmska kritika i imali li danas zapravo dobrih filmskih kritičara?

- Kritika je odlična kada je objektivna i kada ona postoji. Eh, sada, u Bosni i Hercegovini jedna ili dvije osobe to pišu ozbiljno ili poluozbiljno, zavisno od toga ko je autor i kome smiju, a kome ne. U BiH je bilo toliko filmskih promašaja o kojima niko nije pisao, ali i sjajnih filmskih projekata o kojima također niko ništa nije pisao. Najzanimljivije mi je kada neko napiše kritiku za „Testament“, nešto za šta pretpostavlja da će biti čitano zbog gledanosti samog filma, a nikada prije niti poslije nije pisao kritike, kao neka potreba da publici otvori oči i pokaže svoje lično nezadovoljstvo. Eh, to je posebna vrsta ljudi, da ne kažem kritičara, jer to sigurno nisu.

 Neću Vas pitati o uzorima, ali recimo ko je imao veliki uticaj na Vaš rad?

- Kao što sam već više puta spominjao, učio sam od svog oca, prije svega kakav ću čovjek biti, a onda i kako pristupiti nekom poslu ili kreativnom radu. Tokom studija, kroz literaturu, književnost, pa i film na neki način, me proveo rahmetli Zilhad Ključanin, profesor od kojeg sam mnogo učio. Dok sam radio na „Testamentu“, često sam se konsultovao sa rediteljem Ahmedom Imamovićem, koji je onako nesebično, profesorski, zajedno sa mnom rješavao neke probleme.

 Postoji li neki glumac/ca sa ovih prostora sa kojima biste voljeli raditi na budućim projektima?

- Volim gledati neke sjajne glumce kako na filmu, tako i u teatru, te se nadam da će biti prilike, da ćemo nekada sarađivati ili, ako ne, da ću gledati što više njihovih kreacija u budućnosti. Uživam dok gledam Miki Manojlovića, Mirvada Kurića, Adnana Haskovića, Amara Bukvića i mnoge druge glumice i glumce sa ovih prostora. Naravno, ovdje mislim na one koji nisu igrali u „Testamentu“ i „Amanetu“.

Sarajevo film festival je manifestacija koja je odavno prepoznata i uvažena daleko izvan granica BiH. Šta Vama znači SFF?

- Sarajevo film festival je važan događaj za Bosnu i Hercegovinu i to ne samo na kulturološkom nego i na turističkom i promotivnom planu, stoga se nadam da će tako ostati i u budućnosti.

Vjerujem da osim oduševljenja publike poslije pogledanog filma želite da postignete i neke druge ciljeve, da možda inicirate neku društvenu promjenu, dijalog ili bar „natjerate“ ljude da se na trenutak o nečemu zamisle. Koji su Vaši ciljevi ili želje?

- Teško je očekivati da jedan ili bilo koji film promijeni svijet, ali negdje trebamo krenuti od nas samih i pokušati utjecati na svoj mikrosvijet. Kao što sam u prethodnim odgovorima negdje naglasio, ako je jedna osoba nakon odgledanog filma zagrlila i poljubila svoje roditelje, osvijestila značaj iskrenog prijateljstva i možda postala bliža onima koje svakodnevno podrazumijevamo, a tu su pored nas, ovaj film je ispunio svoju misiju. Sam naziv „Testament“ negdje identifikuje i sve ono što je ostavljeno novim generacijama, a što vidimo na samom kraju filma, pa se nadam da ćemo mi generacijama koje dolaze ostaviti malo zdraviji ambijent i nadu za boljim, ljepšim i naravno mirnijim.

Nuklearni napad je donedavno spadao u žanr „naučne fantastike“, ali posljednjih godina „kvota“ na tu katastrofu je značajno skočila. Vlade širom svijeta su u nekoliko navrata savjetovale građanima da kućnu apoteku obogate i zalihama joda. Koliko Vas to uznemirava kao građanina?

- Tema rata u nekim zapadnim zemljama je poprilično nova, dok mi iz nje nismo nikada ni izašli i ona se u narativu proteže toliko često da smo nažalost naviknuti na nju. Nisam baš siguran da će doći do nuklearnog rata, barem ne u skorije vrijeme, ali sigurno već živimo neki novi hladni rat dok sa strane posmatramo, čini mi se i previše nijemo, stvarne ratove i genocide kojima smo savremenici. Ponekad me boli koliko smo nemoćni, mi obični ljudi, dok Izrael čini genocid u Gazi, dok su prava djece u čitavom svijetu sve ugroženija i dok se krećemo u nekom do sada nepoznatom smjeru. Nadam se da ćemo postati bolji ljudi.

Piraterija je dugo godina bila veliki problem filmske industrije. Danas se o tome priča puno manje nego nekih prethodnih godina. Da li je problem sada smanjen na nivo „podnošljivosti“ ili su možda neki drugi problemi postali veći?

- U Bosni i Hercegovini i regionu taj problem nije ni približno riješen, a dokaz tome je i činjenica da vrlo lako nađete film na nekom od besplatnih streamova odmah nakon premijere. Ovdje mislim i na svjetske naslove koji prije dođu na ilegalnu platformu nego u kina nekih zemalja. Domaći naslovi se nekako i drže, jer su, ruku na srce, i manje zanimljivi, ali je problem i više nego aktuelan. Veći problem od nekoliko pojedinaca koji se bave piraterijom jeste publika koja je nekako naviknuta da na taj način gleda filmove i ne vidi u tome ništa loše i pogrešno. Najčešće pitanje u komentarima ispod neke objave o filmu, jeste upravo to: Ima li link? Kad će biti link? Kada je riječ o „Testamentu“, nikako da razumijem ljude koji, umjesto da uživaju u filmu, uzmu mobitel i snime 15-20 minuta ili više filma i objave na neku društvenu mrežu zbog koristi od nekoliko lajkova i komentara, ne razmišljajući o šteti koju prave samom filmu.

 Mogućnosti vještačke inteligencije su već u ovom trenutku nevjerovatne. Već sada je i običnim ljudima moguće snimati kraće filmove, upiše se doslovno samo par ključnih riječi, a softver sve ostalo odradi. Da li AI može postati nova „egzistencijalna“ prijetnja za filmsku industriju?

- Umjetna inteligencija je uveliko olakšala rješavanje nekih problema i kao alat može da bude sjajna i u filmskoj produkciji. Ono što AI ima je repliciranje niza poznatih podataka, nema kreativnosti. Vjerujem da će se i to promijeniti, ali neće tek tako istisnuti neophodni ljudski faktor na filmu. Ako se i to desi, to znači da je AI istisnuo mnogo toga i preuzeo kormilo cijelog društva, a tada će nam najmanje važno biti to što AI kreira filmove. 

 Šta je sljedeće u planu?

- Svašta nešto radimo, ali je poprilično rano da o tome govorim sada. „Testament“ još uvijek igra u kinima pa još uvijek obilazimo različite lokacije, družimo se sa publikom u Bosni i Hercegovini, Evropi i regionu. 

 Kakva su Vam interesovanja izvan flma?

- Osim što sam zaposlen u školi i radim kao profesor, pokušavam naći što više vremena za porodicu, a u međuvremenu čitanje, pisanje i odmaranje uz neki film i seriju. U posljednje vrijeme sve je više obaveza, a sve manje vremena za interesovanja izvan poslovnih okvira, pa se nadam da će se i to promijeniti u korist više slobodnog vremena.

Koje su teme razgovara filmaša kada se nađu na kafi?

- Vjerovatno kao i na svakoj drugoj kafi, razgovara se o svemu i svačemu. Sa nekoliko prijatelja, a koji su na ovaj ili onaj način uključeni u svijet filma, razgovaramo o filmu, ali, nažalost, i o problemima sa kojima se film sukobljava u Bosni i Hercegovini.

 Koji su Vaši omiljeni žanrovi kao običnog gledaoca?

- Ja volim psihološke trilere, od onih kultnih „Memento“, „Sedam“, „Kad jaganjci utihnu“, „Shutter Island“, do sjajnih serija kojih zaista ima mnogo u novije vrijeme.

 Koji ste posljednji film gledali u kinu i kada?

- Redovno odlazim u kino i to je vrijeme koje sa suprugom planiram nekoliko puta ili minimalno jednom mjesečno. Posljednji film koji smo gledali je bio „Majstori iluzije 3“, a u planu je da ovih dana gledamo „Avatar“ i „DJ Ahmet“.

Kako se Mirza oslobađa stresa?

- Igra sa mojom kćerkom Dunjom, koja je uveliko promijenila sve ono što sam bio i što jesam, lijek je za sve, pa i stres.

Na šta nikada ne žalite potrošiti novac?

- Ne vežem se nešto previše za novac i ne žalim ga trošiti na bilo šta što nas kao porodicu u tom trenutku ispunjava. Iskreno, nisam ga nešto previše nikada ni imao, pa je možda i to razlog zašto se toliko ne vežem za njega.

Za kraj, poruka za čitaoce?

- Poruka bi bila, prvo meni, a onda i ostalima, da je možda pravo vrijeme da počnemo uživati u sadašnjosti, u trenucima i ljudima koji nas sada okružuju, jer ništa od ovoga neće imati svoju reprizu.