[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/07\/09\/miljenko.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/07\/09\/100x73\/miljenko.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/07\/09\/miljenko.jpg","size":"401.96","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Intervjui

Miljenko Jergović: Kao stranac se baš rahat osjećam

Razgovarao: Dario Novalić

• Na um palo Vam je nekada da se definitivno vratite u Sarajevo, rodni grad?
- Padalo mi je to na pamet onih prvih poslijeratnih godina, devedesetšeste, sedme, osme. Možda sve do dvijehiljadeprve, druge. Bilo je to vrijeme sveopćeg optimizma i oduševljenja činjenicom što smo živi i što jedni druge vidimo. Nakon toga su se stvari malo-pomalo počele mijenjati. Iako, ne znam što bi to bio definitivan povratak, i šta bi ta riječ definitivno još mogla značiti. Mi smo se definitivno uvjerili da više ništa nije definitivno.

• Kako „nekadašnji Sarajlija, u smislu nekadašnjeg Sarajeva“ vidi sadašnje Sarajevo? Multikulturno? Bošnjački grad?
- Mislim da je pogrešno tu vrstu pitanja redovno postavljati nekome sa strane, Sarajlijama koje su negdje drugdje ili nekadašnjim Sarajlijama nekadašnjeg Sarajeva. Nije to pitanje za njih, nego za one koji su stalno u Sarajevu. Na njega bi valjda najprije mogli odgovoriti oni koji ga postavljaju. Ali pod uvjetom da su pošteni prema sebi i svome životu.

BAKLAVA, TORTA I MUSLIMANSKA IMENA


• Kako se, kad navratite u rodni grad, osjećate? Rahat ili izgubljeno! Kao stranac?
- Kao stranac. U zadnjih frtalj stoljeća, možda i malo više, posvuda sam se naučio osjećati kao stranac. I dobar mi je taj osjećaj. Kao stranac se baš rahat osjećam.


• Kada ste izgubili Sarajevo?
- Nisam ga izgubio. Samo se, možda, promijenila forma postojanja tog mog Sarajeva. Grad se preselio na groblja, u sjećanja, dokumente i u fikciju. Ali, ako bolje razmislimo, zar nije uvijek tako bilo? Sve važno u našim životima, pa tako i u gradovima, zavičajima, uvijek je bilo u nekoj prošlosti, dok je sadašnost vazda bila nekako isprazna i prazna. Ništa se tu bitno nije promijenilo. Sarajevo je najvažnija moja fikcionalna činjenica, koju svakodnevno nadopisujem.


• Svratite na Sepetarevac? Zateknete li tamo koga od starih komšija? Kakva je njihova sudbina?
- Uglavnom su poumirali. Manjina ih se raselila, neki po Sarajevu, a drugi vrlo, vrlo daleko. Dvoje-troje njih je ostalo. Sepetarevac je opustio, kao i mnogi drugi, naročito stariji dijelovi Sarajeva. Mnogo je praznih stanova i kuća koje čekaju da se same u sebe uruše. Kuće u kojima nitko ne živi mnogo brže propadaju. Otprilike kao i ljudi koji nemaju nikoga svog.


• Kad smo već kod komšija, zadovoljni ste sadašnjim susjedima?
- Ni zadovoljan, ni nezadovoljan. Nemamo pravo biti nezadovoljni ljudima koji žive pokraj nas. Niti smo ih birali, niti smo se sa njima vjenčavali. Pristojno bi bilo o tome voditi računa. Ali ako već pitate: imam divan komšiluk, divne, diskretne i dobre susjede. Znate po čemu ćete najprije prepoznati dobro susjedstvo? Po pošti. Kada me nekoliko dana nema - a često me nema, jer sam, što voljno, što bezvoljno, stalno po nekim regijama, po nekim jugoslavijama i europama, od Italije, Austrije i Njemačke, do Poljske i Ukrajine, susjedi od poštara preuzimaju poštu koja ne može stati u sandučić, a nje, hvala Bogu, ima gotovo svakodnevno: knjige, časopisi, koverte s ugovorima… Ti ljudi preko moje pošte o meni vjerojatno sve znaju. I rekao bih da me vole. A meni je drago biti voljen.


• Koja Vam se scena iz ratnog Sarajeva urezala u pamćenje i nikako da je se otarasite, ako uopšte i želite da je se riješite?
- Ne želim da se otarasim svojih sjećanja. Ratna sjećanja su mi, što više vrijeme prolazi, sve jasnija i intenzivnija. I sve intimnija. O tome ponekad pišem u svojim knjigama.


• Kao 20-godišnjak u Sarajevu 1986. sudjelujete na studentskoj rođendanskoj proslavi na kojoj dijelove dekora čini nacistička ikonografija. Organizatorice su kasnije navele da je konceptualna zabava ismijavala fašizam. Događajem se bavila Služba državne sigurnosti, partijske organizacije i mediji, zbog navodnih razgovora što su ih sudionici vodili o potpori idejama za ukidanje Titove štafete i verbalnog delikta. Šta je bilo na tom čuvenom rođendanu?
- Što god da je bilo, iz današnje je perspektive savršeno nazanimljivo. Meni osobno nije mrsko što sam i to doživio.

• Sviđaju li Vam se imena poput Derviš, Ćamil, Mehmedalija, Alija..?
- Sušić, Sijarić, Dizdar, Isaković. Veliki pisci, lijepih imena.

• Pitam to stoga što Vas je sarajevski Stav napao zbog Vašeg stava o muslimanskim imenima. Napisali ste, citiram Stav: „Ne pitaj zašto, ali muslimanska imena bila su ružna. Tako su zvučala uhu, jer je u njima čulo neki zvuk od kojeg je glava bježala, zvuk prošlosti (…) Bilo je u tim imenima i opasnog muka koji se širio oko obijeljenih minareta, neuredno okrečenih, zapuštenih i sličnih po svojoj nepotpunoj bjelini onim velikim posavskim šljivicima. Bilo je u tim imenima straha od razlike, osjećaja da je Istok u njima nešto strano, daleko od naših života i svega što smo željeli biti.“
- Nisam siguran da imam odnos prema onom što Stav objavljuje o meni ili o bilo kome ili o bilo čemu drugom.

• Zbog teksta o sarajevskoj slastičarni Jadranka, opet ste bili na udaru Stava! Napisali su, citiramo, da „svodeći multikulturalnost (šta god da to značilo) sarajevskih slastičarni na ponudu kolača „građanskog“ (zar je moguće da je ovo neko napisao) tipa u „Jadranki“, Jergović tvrdi da ta multikulturalnost sarajevskih slastičarni „zatvaranjem 'Jadranke' dolazi svome definitivnom i konačnom kraju“. Dakle, Miljenko, baklava ili torta?
- Nemojmo se praviti blesavi. Tamo gdje između jednog i drugog postoji ili tu izbora više nema.

SVI STE OBESPRAVLJENI

• Situacija u BiH je, čini se, vazda na ivici rata! Hoće li ga biti?
- Već ga je bilo i nikad u glavama ljudi nije prošao. Taj rat ostao je kao teška i neizlječiva bolest, koja se prenosi sa generacije na generaciju i ubija supstancu društva. A ako me pitate hoće li se ponovo u Bosni zapucati, mislim da neće.

• Imate li dojam da su „Velika Srbija“ i „Velika Hrvatska“ uveliko živahne. Naime, Srbija preko Republike Srpske i Dodika u tom dijelu BiH radi što joj je volja, a Hrvatska preko HDZBiH upravlja dijelom BiH koji se za rata zvao Herceg-Bosnom!
- Sve ste dobro rekli, osim što niste rekli tko upravlja onim trećim dijelom.

• Radovan Karadžić je osuđen na doživotnu robiju! Nije li on, kad se podvuče crta, pobjednik? Hem nam je sjeb'o živote, hem je dobio Republiku Srpsku?
- Nije pobjednik. Ljudi koji žive po zatvorima kao osuđeni kriminalci ne mogu biti pobjednici. Zašto bi najednom jedan osuđeni kriminalac, pa još ratni zločinac, bio pobjednik? I tko su onda poraženi? Jesu li to svi oni koji su na slobodi ili svi oni koji, za razliku od njega, nisu činili ratne zločine ili se nisu bavili kriminalom. Pokušajte naći nekoga tko bi bio antipod Karadžiću, nekog, da tako kažem, antikaradžića, koji je učinio sve suprotno od njega. Eto, možda bi to mogao biti Bogić Bogićević. Zašto mislite da je on poražen, i u čemu se sastoji njegov poraz? U tome što u Bosni, možda, ima manje sljedbenika od Karadžića? To nije nikakav kriterij pobjede ili poraza. A što se tiče Republike Srpske, nju nije dobio Karadžić, nego su je kao administrativnu jedinicu unutar Bosne i Hercegovine dobili svi koji u Bosni i Hercegovini žive. Ona, sama po sebi, nije pokazatelj ni pobjede, ni poraza.


• Mislite li da su Hrvati u BiH ugroženi! Ako jesu, ko je kriv tome? Bošnjaci?
- Najprije mi objasnite što mislite po riječju - ugroženi. Ako mislite: jesu li obespravljeni, onda bih vam ovako rekao: u Bosni i Hercegovini obespravljen je svatko onaj tko je po bilo kojoj osnovi u bilo kojem dijelu ove zemlje u manjini. Sva tri konstitutivna bosanskohercegovačka naroda su negdje obespravljena. Samo nacionalisti mogu misliti da nije tako i da je njihovo većinstvo ljekovito po njihove susjede, za razliku od njihovog većinstva, tamo gdje ga ima, koje je po njih, tamo gdje su manjinci, pogubno i ponižavajuće.

TERIOR MALIH RAZLIKA


• Kakav je, po Vama, bio rat u BiH: agresija Srbije i Hrvatske, vjerski, građanski rat?
- Zanimljivo je da to pitate baš mene, poznatog stručnjaka za međunarodno pravo. Mislim da je taj rat u različitim fazama i na različitim dijelovima Bosne i Hercegovine bio i agresija dviju susjednih zemalja, i vjerski rat, i građanski rat. Ali to zna svatko tko pokušava da o tome misli neopterećeno od svih dnevno-političkih komoditeta i oportunizama.

• Koji je okupator bio „najbolji“ po BiH: Turska, Austro-Ugarska, Nezavisna država Hrvatska ili Njemačka?
- Ne vjerujem u dobre okupatore, iako postoji supstancijalna razlika između prva dva pobrojana, te trećeg i četvrtog. Otomansko i Habsburško carstvo su imperiji u okvirima kojih je na ovakav ili onakav način postojao, razvijao se, tavorio, propadao, modernizirao se, bivao, nestajao i preobražavao se naš mali, bosanskohercegovački svijet. Je li to bila okupacija? Ako jest, valjalo bi znati što je u tom povijesnom trenutku bilo alternativa toj okupaciji. Vjerojatno neka druga okupacija. Bosna, kao ni bilo koja druga mala zemlja ili društvena zajednica, nije u to vrijeme mogla postojati izvan velikih imperija. NDH i Treći reich su, znamo to dobro, nešto sasvim drugo. A nismo u osnovnoj školi da bismo trebali dodatno objašnjavati što su to oni bili.

• Je li u regiji završen Drugi svjetski rat?
- Nijedan rat ovdje nije završen. A mnogo ih je započelo.

• Govorimo sličnim, ako ne istim jezikom. A krvimo se k'o niko! Zašto je to tako?
- Zbog onoga što se naziva teror malih razlika. A onda i zbog razlike u vjeri, iz koje zatim proizlazi i razlikovanje u izboru vanjskih sponzora, koji nam pomažu da prvom komšiji zabijemo nož među rebra.

• Imate li neki recept za opstanak BiH? Da se, recimo, u BiH svi stave u cipele svojih susjeda i komšija Bošnjaka, Srba i Hrvata?
- To je otpočetka jedino rješenje i jedini ključ života u svakoj višenacionalnoj zajednici: svakoga jutra imati na umu kako je onome drugom, a pogotovo onom tko je u tvojoj čaršiji, varošici, palanci malobrojniji. Ali na takvo što, budimo pošteni, nitko u Bosni nije spreman. Naši ljudi su na to spremni tek kada odu negdje drugdje. Ili ni tad. Spomenuli ste multikulturalnost: to je stanje u kojem si neprestano u cipelama onog drugog, i trećeg, i četvrtog, i petog… I onda, ima li toga kod nas?

• Hrvatska je članica Evopske unije? Šta se tom činjenicom promijenilo u svakodnevnom životu Miljenka Jergovića, stanovnika Hrvatske?
- Ništa, osim što s osobnom iskaznicom putujem u Berlin. Ali nije mi ni putovnica zauzimala tako velik prostor pa da ovo doživim kao neku veliku promjenu. Da bi se bilo Europa, nije dovoljno samo se učlaniti u Europu. Bez obzira na sva članstva i nečlanstva, Europa će u našem slučaju biti negdje drugdje. Nažalost.

• Kao da se upalila desnica u Hrvatskoj?
- Jest, jašta je.

• Kako doživljavate Kolindu Grabar Kitarević, predsjednicu Hrvatske? Ona se Argentini zahvalila jer je „pružila dom 'hrvatskim domoljubima' nakon Drugog svjetskog rata“!
- Prestao sam ju doživljavati, navikao sam se.

OFSAJD

• Šta biste odgovorili onome ko Vas pozdravi sa „Za dom spremni“?
- Doviđenja.

• Sud u Slunju je presudio da Marko Perković Thompson nije kriv za remećenje javnog reda i mira vezano za poklič „Za dom spremni“ tijekom izvođenja pjesme „Bojna Čavoglave“ na koncertu u Slunju, 8. kolovoza prošle godine, na proslavi obljetnice vojno-redarstvene akcije „Oluja“. Biste li ga Vi osudili?
- Nisam studirao pravo, nisam sudac i ne želim se time kao diletant baviti. Kao građanin, da, znam da je rečeni poklič protuustavan i ne razumijem kako nešto što je protuustavno istovremeno nije i kršenje javnog reda i mira. I inače bih volio kada bismo, poput Nijemaca, živjeli i djelovali - po ustavu. A skoro da je i svejedno o kojem ustavu je riječ, o onom hrvatskom ili o onom bosanskohercegovačkom, dejtonskom. Nijedan ustav nije tako loš da sasvim dobro ne posluži za preodgoj i prevaspitanje društvene zajednice. U nekim sretnijim, bogatijim i slobodnijim krajevima Europe voljeti svoju zemlju ne znači ni voljeti njezine prirodne ljepote, ni voljeti njezine povijesne zablude, ni voljeti njezine mrtve - što je, sve skupa, osnova primitivnih patriotizama - nego voljeti svoju zemlju znači voljeti i poštovati njezin ustav. Hajde, neka vam ne bude mrsko, potražite na internetu esej Navida Kermanija „Grundgesetz, ustav za bolju Njemačku“. Kermani je njemački pisac, orijentalist i teatrolog, njemački je i iranski državljanin, i jedan od pametnijih ljudi danas. Svaku riječ iz rečenog eseja bih, sa poniznošću i poštovanjem, supotpisao.

• Književnost se koristi u dnevno-političke svrhe godinama. Ivo Andrić je mrzio muslimane, Petar Petrović Njegoš je pozivao na istrebljenje poturica, a Branko Ćopić je bio, otkrilo se to nakon 70 godina, četnik!?
- Ljudima koji ne čitaju ili koji slabo razumiju ono što pročitaju svašta na um pada. To je kao u slučajevima onih žena koje ne zanima nogomet, pa onda nikako ne shvaćaju što je to ofsajd. Razlika je samo u tome što te gospođe nikad i nigdje nisu imale ambiciju sastavljati nogometnu reprezentaciju.

NE GLASAM NA IZBORIMA U BiH

•Valter ili Gavrilo Princip?
- Bata Živojinović ili Predrag Finci? Finci mi je mnogo bliži.

• Kako ste prestali pušiti?
- Nikad više nisam otvoreni plamen prinio cigareti.

• Ide li Vam na živce pokušaj pomirenja naroda?
- Navikao sam se.

• Kapitalizam ili socijalizam, možda komunizam?
- Humanizam. Ili ono čega ima u Švedskoj i Finskoj.

• Čovjek koji je najviše uticao na Vaš život?
- Još uvijek ga nisam sreo.

• Naslov na nekom portalu: Miljenko Jergović, budući nobelovac ili skriboman?
- To mi je tako dosadno.
• Kada bi vam liječnik saopštio da imate još deset dana života, tipkali biste brže ili…?
- Nemam pojma.

• Glasate na izborima u BiH?
- Više ne.

• Čović ili Željko Komšić?
- Nula.

SVIJET JE OTIŠAO K VRAGU

• Imali ste neprjatnosti zbog onoga što pišete?
- Ništa strašno.

• Najbolji aforizam!
- Viceve i aforizme zaboravljam i kad su dobri.

• Riječ je…
- Početak.

• Šta je gore, paliti knjige ili ne čitati ih?
- Najbolje je pustiti druge da čitaju.

• Koliko je knjiga u Vašoj biblioteci?
- Nisam brojao.

• Šta je čitanje?
- Oblik života.

• Moguće je porediti pisanje i seks?
- Bože sačuvaj.

• Poklanjate li prijateljima svoje knjige?
- Ponekad.

• Kakve su posvete u tom slučaju?
- Osobne.

• Je li tačno da ko je savijen nad knjigom, uspravno hoda?
- Hm, nemam pojma.

• Pišete zato što želite nešto reći ili pišete zato što imate nešto za reći?
- Pišem da bih nešto ispričao.

• Je li agonija nositi u sebi neispričanu priču?
- Nije, to je život.

• Zaplakali ste dok ste pisali neku od svojih knjiga?
- Nisam.

• Može li loša osoba napisati dobru knjigu?
- Naravno.

• Onore de Balzak je pio i do 60 šoljica kafe dnevno. Bah je 1732. godine komponovao kantatu sa nazivom Kafa. Šta Vi mislite o kafi, kavi, kahvi?
- Posljednjih godina pijem čaj, koji u velikim količinama, za sebe i svoje prijatelje, kupujem u sarajevskoj čajdžinici Franz und Sophie, jednom od najreprezentativnijih mjesta u Sarajevu, a bogme i šire. Od kahvenisanja sam skroz odustao. Loš espresso je ubio kafu.

• Remarkov rukopis za roman „Na zapadu ništa novo“ bio je odbijan čak 14 puta. Je li Vama neka izdavačka kuća odbila rukopis?
- Nije.

• Najbolja sevdalinka?
- Ona koju čujem na neočekivanom mjestu, negdje daleko od Bosne i od Balkana.

• Imate li dojam da svijet ide k vragu?
- Otišao je.

 

 

 

Podijelite ovaj članak!