Mersiha Beširović, predsjednica Sindikata trgovine i uslužnih djelatnosti BiH za Start kaže da se samo udruženi radnici i radnice mogu izboriti za radnička prava, bolje plaće, riješiti probleme mobinga, seksualnog uznemiravanja, oružanih napada, neradne nedjelje... Od januara do septembra 2023. policija Kantona Sarajevo je evidentirala 281 krađu u prodavnici. U prvom polugodištu je evidentirano 80 događaja s obilježjem krivičnog djela razbojništva. Uz prijetnju upotrebe vatrenog oružja izvršeno je 19 razbojništava, uz prijetnju upotrebe noža ili drugog oštrog predmeta  40, a 21 upotrebom fizičke snage. U poslovnim prostorijama su počinjena 24 razbojništva, na ulici 26, u sportskoj kladionici 16, a na benzinskoj pumpi četiri. Otuđivani su mobiteli, novac, cigarete i nakit. Nadležnom tužilaštvu podneseni su službeni izvještaji protiv 45 osoba, među kojima je 35 povratnika. O radnicama koje su u ovim događajima dobili batine, prijetnje po život, istraumirane i sa trajnim posljedicama po mentalno i fizičko zdravlje podataka nema. Samo udruženi možemo izboriti radnička prava, bolje plaće,  riješiti probleme mobinga, seksualnog uznemiravanja, oružanih napada, neradne nedjelje..., kaže naša sagovornica

Piše: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.ba)

Za Mersihu Beširović, predsjednicu Sindikata trgovine i uslužnih djelatnosti BiH, borba za prava radnika, a pogotovo radnica koje i jesu većina uposlenih u ovom sektoru, permanentni je zadatak koju se vodi godinama.

Razgovor za magazin Start BiH otvara poznatom konstatacijom da postoji velika razlika u platama, uslovima i zaštiti na radu između radnica koje rade u javnom sektoru i onih koje egzistenciju zarađuju u privatnom sektoru, uz napomenu kako su u privatnom sektoru u najtežem položaju radnice u tekstilnoj industriji, pogotovo iz razloga što se, kako kaže, mnogo tih kompanija u zadnje vrijeme zatvara. Problem dodatno otežava informacija da se tu uglavnom radi o ženama koje imaju od 45 do 55 godina koje ne mogu ni u penziju niti su u godinama da mogu naći novi posao.

- Kada je u pitanju naš sektor trgovine, specifično je to da smo, mislim, jedini sindikat koji djeluje na teritoriji cijele BiH. Posljednjih mjeseci naš najveći problem jeste povećanje minimalne plaće u RS na 900 KM, dok se u Federaciji nije mijenjala. Svakodnevno imamo pozive od radnica i radnika iz FBiH koji su ogorčeni. Kada govorimo generalno o uvjetima rada u našem sektoru, plata je problem broj jedan. Zvanično, minimalna plaća u Federaciji je 690 KM, ali je prosječna plata u ovom sektoru 1.000-1.100 KM, plus topli obrok. Međutim, mi kada pregovaramo o kolektivnom ugovoru možemo da pregovaramo samo o minimalnoj plati. Ali povećanje minimalca je stvorilo drugi problem jer su se sada plate radnika izjednačile sa platama poslovođa. Prošle godine smo, recimo, imali problem jer se pomoć od 1,080 KM isplaćivala u Federaciji, ali ne u RS-u tako da smo mi hronično žrtva neujednačenih politika kada su u pitanju plaće i radnici u BiH. Sada se borimo za neradnu nedjelju. Vjerujemo da ćemo to izgurati u FBiH, ali šta će biti u RS-u!? - otkriva naša sagovornica muku koja ih muči.

Na naše pitanje da li se odluka o novom minimalcu zaista poštuje, Beširović uvjerava da se poštuje, uz napomenu kako sindikat djeluje samo u velikim kompanijama gdje se zakon poštuje u smislu da sve isplate idu preko računa, mada zna da u nekim manjim i porodičnim firmama ima slučajeva da se minimalac primi na račun, a onda se dio vrati poslodavcu

- Bilo je slučajeva i da su radnici bili primorani i da podižu kredite na svoje ime za svog gazdu. Imali smo nedavno slučaj u tekstilnom sektoru jer su se oni nama obratili. U pitanju je onih 1.080 KM što je isplaćivano kao pomoć. U toj firmi su to svi dobili, a onda su bili primorani da kompletan iznos vrate poslodavcu. Po meni su u takvim situacijama problem sami radnici jer ne bi trebali da na to pristaju, ali je važno da se udruže. Kao pojedinci ne mogu ništa uraditi. U ovoj kompaniji su se radnici organizovali zajedno, usprotivili se gazdi i nakon toga im se drastično povećala i plata, dobili su slobodne subote... Iako zvuči kao floskula, ali kada se svi radnici slože poslodavac je onda nemoćan - kaže Beširović.

Neke radnice su doživjele i nekoliko napada

Osim navedene problematike koja se može nazvati hroničnom, u fokusu sindikata je trenutno drugi, veoma ozbiljan problem. U pitanju su oružani ili neku drugi napadi i pljačke prodavnica, a šokantna je činjenica da se gotovo uvijek radi o istim objektima.

- Najstrašnije je to što se uglavnom radi o istim osobama i o napadačima i o žrtvama, odnosno radnicama. Teško je doći do podataka, ali smo saznali da je za prvih devet mjeseci 2023. u Kantonu Sarajevo zabilježena 281 krađa, od toga 19 uz prijetnju oružjem, 45 osoba je uhapšeno od čega je 35 povratnika u kriminal. Nažalost, u tim objektima koji su najčešće meta se uglavnom ne dešava promjena radne snage pa su često i napadač i žrtva iste osobe. Ima radnica koje su preživjele dvije, tri ili više pljački - otkriva naša sagovornica zastrašujuću statistiku.

Prema njenim riječima, Sindikat u ovim situacijama nema nikakve instrumente na raspolaganju, osim što, čim saznaju za takav slučaj, a radi se o kompaniji gdje imaju članstvo, odlaze na lice mjesta i ponude određenu finansijsku pomoć žrtvi, uz napomenu kako je pretrpljeni stres i strah nemoguće kompenzirati. Beširović tvrdi da je problem daleko veći nego što to pokazuje parcijalna statistika jer se navodno veliki broj „običnih“ razbojništava uopšte i ne prijavljuje.

Prema njenim riječima, problem je toliko alarmantan da su kompanije formirale „odjele za sigurnost“ koje se bave samo problemom pljački. Naša sagovornica, međutim, kaže kako je poražavajuće što ni oni nemaju mehanizam da to zaustave. Ističe kako jedini mehanizam koji se pokazao kao adekvatan jeste fizička zaštita koja, međutim, postoji samo u velikim objektima. Problem su male firme i objekti na periferiji grada.

- U par slučajeva mi smo čak angažovali i stručnu psihološku pomoć, posebno za one radnice koje su dobile i neki udarac. Ne mogu naravno govoriti o imenima, ali nekoliko je njih je pretrpilo takav stres da im je problem da više uopće dođu na posao. Međutim, kompanija im ne nudi premještanje na drugo radno mjesto i sl. Smatramo da policija mora redovno patrolirati na tim lokacijama za koje se zna da su najčešće na udaru, posebno u zimskom periodu kada mrak rano pada. Problem je i kasno radno vrijeme jer mnoge radnice iz radnje izađu tek oko 22.00 sata. Zimi je to baš kasno. Kompanije organizuju psihosocijalnu pomoć, ali im ne mogu garantovati da sutradan neće biti ponovo napadnute - kaže Beširović.

 Mobing najčešći, a često i seksualno uznemiravanje

Jedan od najprisutnijih problema sa kojima se suočavaju radnici, a pogotovo radnice u BiH, jeste mobing. Sindikat koji vodi naša sagovornica još od 2012., u saradnji sa organizacijom Vaša prava, vodi projekat „Parapravna mreža“, koju čini 15 povjerenika sa ciljem pružanja prve pravne pomoći u slučajevima kršenja prava radnika. Na raspolaganju radnicima su 24 sata dnevno i funkcionišu na teritoriji cijele BiH. Osim trgovine i uslužnih djelatnosti djelovanje su proširili na čak 11 drugih sektora.

- Prema podacima naše mreže, mobing je stalno u top šest problema u sektoru, a mi smo prvi počeli o tome govoriti. Nažalost, čak i danas mnogi radnici svaku vrstu verbalnog nasilja nazivaju mobingom, ali sa formalne strane to nije tačno jer da bi se neko nasilje nazvalo mobingom mora trajati duže od šest mjeseci. Jedan neumjesan komentar jeste verbalno nasilje, ali nije mobing. Često imamo i seksualno uzemiravanje - navodi naša sagovornica.

A statistika kaže da su u 2023. imali 262 reakcije u slučaju kršenja radničkih prava, od toga broj osoba koje su prijavile je bio 195, a stvarnog mobinga je bilo u 27 slučajeva.

- Mobing je često način da se neko riješi nekog radnika, da ga natjera da sam da otkaz. Najčešće je to verbalno nasilje. Prije dvije godine smo u Mostaru imali čak slučaj diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije. To je bio jedan od rijetkih slučajeva horizontalnog mobinga jer se obično radi o vertikalnom mobingu, a to je najčešće poslovođa, odnosno srednji menadžment koji je pod pritiskom ostvarivanja rezultata. Mi smo tada reagovali i u dogovoru sa menadžmentom ta osoba je prebačena na drugo radno mjesto i to je riješeno - kaže Beširović.

Ona potom ulazi u malo dublju problematiku mobinga.

- Kada je riječ o mobingu mi nemamo nikakav zakonski mehanizam da bi se borili sa time. Postoji Zakon o ravnopravnosti spolova na nivou BiH koji je dobar, ali ga u realnom sektoru rijetko ko koristi. Mobing je prepoznat i u Zakonu o radu, ali kada vidite koliko je slučajeva mobinga završilo na sudu to je jedan ili dva u cijeloj državi za deset godina. Zaštita od mobinga je dosta slaba. Srećom, kompanije često ne žele da u javnost dospiju zbog priča o mobingu. Želim i da kažem ovom prilikom da mi kao Sindikat jesmo prepoznati kao neko ko koristi medije kao saveznika - ističe naša sagovornica.

Što se tiče spolnog, seksualnog verbalnog nasilja, Beširović ističe da je to problem generalno u BiH.

- Mislim da je dio problema i to što same žene ne vide ništa sporno da kolege na radnom mjestu pričaju viceve koji su uvredljivi prema ženama, a nerijetko ih i žene same prepričavaju. Mi smo kao društvo navikli da je to svakodnevno ophođenje, što je pogrešno. S obzirom da naš sindikat sarađuje sa skandinavskim sindikatima imali smo situacije kada smo im prevodili neke neformalne razgovore, da su bivali šokirani našim načinom šala - kaže Beširović.

Drugi opisan primjer mobinga je slučaj iz srednje Bosne, gdje su imali situaciju da je poslovotkinja objekta premjestila dvoje kolega u radnje koje su udaljene 50 kilometara pod optužbom da su pomenuti radnici u vezi. Problem je trajao nekoliko mjeseci prije nego što su se obratili Sindikatu.

- Naš je argument bio da je to njihova privatna stvar sve dok to ne utiče na obavljanje posla. Problem je bio što su obje osobe bile u braku, pritom u maloj, nacionalno mješovitoj sredini, a i njih dvoje su bile različite nacionalnosti. E sada zamislite kako je to odjeknulo u malom gradu. I tek kada je to postalo javno, oni su se obratili nama za pomoć jer im je pritisak postao neizdrživ.  Zbog udaljenosti novog radnog mjesta troškovi prevoza su postali neizdrživi - prepričava naša sagovornica ovaj neobičan slučaj mobinga.

Prema njenim riječima, top menadžment u toj firmi je reagovao sjajno. Formiran je zajednički tim, išli su direktno na teren, razgovarali sa njihovim kolegama i shvatili da je to samo bio način poslovotkinje da ih se riješi jer ih je smatrala nekom vrstom prijetnje.

- Ljudi su spremni na razne stvari. Njih oboje su vraćeni na staro mjesto, kompanija im je nadoknadila troškove, ali je poslovotkinja poslije par mjeseci sama dala otkaz. Morali smo, međutim, i mi napraviti kompromis jer smo na kraju potpisali dokument da je to sve bio rezultat međusobnog nerazumijevanja. Nije se spominjao mobing - otkriva Beširović.

Kladionice rak-rana, nedostaje sindikat u NVO sektoru

Tokom prošle godine od već pomenute 262 reakcije parapravne mreže, 39 se odnosilo na neplaćeni prekovremeni rad, 38 na uskraćivanje godišnjeg odmora, 33 na uskraćivanje slobodnih dana, 27 na mobing, rad na crno 15, nezakonit otkaz 14...

- Rad na crno je za mene naročito razočaravajući podatak jer to nismo imali godinama u ovom sektoru. Pod tim se ne podrazumijeva samo rad bez ugovora, nego sve ono što iskače iz zakonske regulative. To se javilo tokom pandemije kada su nam se javljali radnici koji su bivali uskraćeni za dio plate koji su dobijali u koverti. Kada smo im objasnili da je to kršenje zakona ostali su šokirani jer nisu znali. Naravno, u tim slučajevima nismo mogli ništa pomoći. Ali to nije prestalo nakon kovida. Radnici u ovom sektoru, posebno u manjim firmama, imaju dio koji dobijaju u koverti - otkriva naša sagovornica.

Da bi se otvorili potencijalno što većem broju radnika, Sindikat je prije nekoliko godina promijenio registraciju čime se stvorila mogućnost da im se priključe i uposleni u ugostiteljstvu, kafićima, kladionicama...

- Rad u kladionicama je rak-rana tržišta rada u BiH. Nažalost, uslužni sektor poput kladionica ne želi ili ne smije biti član sindikata. Tu je česta i migracija radnica, ne zadržavaju se dugo na jednom radnom mjestu. Ali neke radnice iz kladionica su se javljale našoj pravnoj mreži. Jave se za pomoć, ali ne žele da budu članovi. Mi u principu nemamo mandat da pregovaramo za one koji nisu naši članovi. Također, smatramo da je velika potreba za prisustvom sindikata i u nevladinom sektoru, gdje ima također dosta mobinga. Oni rade na ugovore koji su mahom na godinu dana, radno mjesto im zavisi od dobijanja projekata pa je vrlo nesigurno. Pod stalnim su stresom, ali se i oni također mogu javiti nama - kaže Beširović.

Kada je riječ o bolesnim ženama, pogotovo onim koje boluju od teških bolesti, naša sagovornica kaže da su, nažalost, prepuštene same sebi i sindikatu.

- Postoje fondovi solidarnosti u koje se izdvajaju dodatni iznosi, a onda se iz njih isplaćuje neka pomoć oboljelim radnicima. Tim fondovima upravlja kompanija. Što se tiče nas, mjesečna članarina je 3 KM, a mi sav taj prihod  dajemo za pomoć radnicima. Imamo podršku od skandinavskih sindikata pa od toga pokrivamo operativne toškove, plate... Prošle godine smo imali 56 zahtjeva za pomoć u slučaju bolesti, a isplatili smo ukupno 6.692 marke. U 2012. je to bilo oko 12.500 maraka. To su mizerni iznosi, ali to je zapravo samo mali čin solidarnosti u skladu sa našim mogućnostima. Nažalost, uglavnom su prepušteni sami sebi - navodi Beširović.

Zašto je imidž sindikata loš

Beširović je svjesna lošeg imidža koji se generalno veže za sindikate u BiH, a prema njenim riječima jedan od razloga je i taj što je teško postići rezultat uprkos velikom trudu, ali i velika netrpeljivost među samim sindikatima.

- Pogledajte samo koliko se borimo za tu neradnu nedjelju, ali još uvijek nismo to izgurali. I onda ljudi ne vide svrhu članstva. Osim toga je prisutna stalna unutrašnja borba među sindikatima, nema kolegijalnosti... Nama, recimo, Sindikat poljoprivrede krade članstvo iako bi trebao da radi u tom sektoru, ali dolaze svugdje gdje se mogu dogovoriti sa poslodavcem. Zamislite sad situaciju u firmama gdje imate dva sindikata. Ne možete napraviti ništa. Žuti sindikati, odnosno sindikati koje zapravo formira poslodavac oduvijek postoje - iskrena je naša sagovornica.

Ona potom navodi i primjer kada je prije nekoliko godina donesen Zakon o vijeću uposlenika, koji je čak promovisao i Savez sindikata iako je to, po njenom mišljenju, bilo rezanje grane na kojoj sjede sindikati.

- Mi smo bili protiv toga. Primjera radi, u firmi od 100 zaposlenika poslodavcu je dovoljno da sam probere 10 radnika koji mu odgovaraju. To je bio idiotizam. Nama u privatnom sektoru je to veliki problem. U javnom nije, mada je bilo nekih pokušaja u zdravstvenom sektoru. Politika je,  nažalost, uspjela umnogome da ovlada sindikatima - tvrdi Beširović.

Sindikat je nedavno pokrenuo inicijativu za ratificiranje ILO 190 konvencije koja se bavi sprečavanjem nasilja na radnom mjestu. Ta je Konvencija donesena 2019., a do sada ju je ratificiralo samo sedam zemalja EU.

- Nismo mi u zaostatku za drugim zemljama, ali ona je važna jer se bavi i pitanjima napada od strane trećih osoba što je za nas u trgovini jako bitno.

Imali smo nedavno i ovaj slučaj u Jablanici, kada je pretučena radnica. Konvencija bi donijela neke nove mehanizme, aktivnije bi se radilo na rješavanju problema pljački i krađa, mapirali bismo stvarno stanje u sektoru trgovine jer je to aralmantan problem u trgovini sa kojim se niko ne bavi - upozorava Beširović.

Ona je na kraju razgovora imala i poruku za Osmi mart za sve radnice.

- Moja želja bi bila da radnice konačno odluče da vjeruju sindikatu ili bar da se međusobno organizuju jer pojedinačno je skoro nemoguće riješiti probleme.

I predsjednica sindikata je bila žrtva mobinga

Naša sagovornica je, prema vlastitom priznanju, svojevremeno i sama bila žrtva mobinga i to od strane kolega.

- Mene su iz jednog drugog sindikata napadali na sve moguće načine. Pokrenuli su čak i neki portal na kojem su komentarisali moj izgled, kilograme, radili karikature... To je bio nevjerovatan mobing.  Ja sam to prijavila i Ombudsmanima, ali su mi rekli da se oni time ne bave. Mene to naravno nije zaustavilo, ali mogu da shvatim koliko je teško nekim ženama na poslovima gdje nisu okružene ljudima koji im mogu pomoći. To je jako teško i vjerovatno je i razlog zašto uglavnom i ne prijavljuju. Inače, naša  pravna mreža, kada rade intervjue, uvijek pita i za verbalno nasilje, ali, nažalost, žene takvu vrstu mobinga uglavnom prešućuju. Čak i kada se povjere da je toga bilo ne daju da se to navede. Da li je to zbog stida ili im je lakše negirati, ne znam - kaže Beširović.

Nije sve loše, ima i dobrih stvari

Beširović sa zadovoljstvom ističe pobjedu, odnosno činjenicu da radnice više ne odgovaraju materijalno ni za robu ni za novac jer je do unazad nekoliko godina sva šteta, bez obzira na koji način nastala, uključujući i krađu, išla na teret uposlenika.

- I danas postoji nezvanična lista artikala koji se kradu poput maslinovog ulja, nutele, itd. To je skuplja roba koju u nekim malim objektima čak i ne drže na policama već morate zatražiti da vam donesu iz magacina. Imali smo naporne pregovore sa kompanijama, a sjećam se pregovora sa jednom kojoj je sjedište izvan BiH, koju smo ubijedili ne zakonskim argumentima, nego doslovno uličnim metodama i pijačarskom matematikom da će napraviti takvu situaciju da će se radnici početi udruživati u krađama sa trećim licima jer će im se to isplatiti. Danas, u svim kompanijama u kojima djeluje sindikat, tu štetu radnici više ne plaćaju. Čak ni onaj manjak koji se ustanovi na inventuri se ne može automatski odbijati kao nekada. Međutim, ima stalno nekih „inovativnih“ pokušaja,  pa se radnicima nudi da potpišu saglasnost da će solidarno platiti manjak na čemu obično insistiraju poslovođe, ali je naš savjet da to nipošto ne rade jer im ne mogu odbiti automatski osim ako to sami ne potpišu. Oni uvijek traže rupe u Zakonu, a mi zakrpe. Vječna borba - ilustrujeBeširović.

  Međuentitetska preseljenja i populizam

U javnosti se često tokom rasprava koje se bave zakonskim izmjenama radničkih prava ili poreskom regulativom često „prijeti“ preseljenjem proizvodnje ili radne snage iz jednog entiteta u drugi.

- Ima tu dosta populizma u smislu da je to neki vid pregovaračkog pritiska, mada jeste bilo određenog prelijevanja u našem sektoru. Znam da je bilo nekih slučajeva preseljenja. Puno je, recimo, jednostavnije osnovati kompaniju u RS-u nego u FBiH. Ali i tu je problem što standardi nisu izjednačeni, minimalni standardi. Mi recimo imamo dva Zakona o radu koji su različiti. Kada je biznis u pitanju tu je, pretpostavljam, još i gore sa fiskalnim i parafiskalnim nametima - kaže Beširović.