[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2021\/03\/02\/fuad-arifhodzic-11.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2021\/03\/02\/100x73\/fuad-arifhodzic-11.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2021\/03\/02\/fuad-arifhodzic-11.jpg","size":"82.18","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Život / Reportaže i priče

Memorabilija: Fuad Arifhodžić

Bosanskohercegovački akvarelista Fuad Arifhodžić fizički je napustio ovozemaljski prostor (mjesec februar 2008. godine) prije 13 godina, u 95. godini života. Poput Petra Šaina, Gabriela Jurkića, Lazara Drljače, Petra Tiješića, etc. pripada onoj grupi likovnih umjetnika koji su igrom Fortune doživjeli duge godine života. Rođen 1. 12. 1914. godine u Sarajevu, u ulici Sumbul česma 7, Arifhodžić svoje životno, profesionalno i umjetničko trajanje usmjerava i sukonstituira spram svog rodnog grada, isposredujući svoj personalni identitet sa dinamičnom, živototvornom, izazovnom i inspirativnom urbanom arenom svoga grada, te potvrđujući kontinuiranost ove isposredovanosti ne samo tokom stabilnosti i mira, nego i u situacijama koje su za ovaj grad i ovu zemlju bili najteži i kada se radilo o opstanku “Objektivnog duha” Bosne i Hercegovine i rodnog Sarajeva tokom Drugog svjetskog rata, te tokom agresije devedesetih godina na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Arifhodžić, kao pripadnik narodnooslobodilačkog pokreta tokom Drugog svjetskog rata, odlučuje ostati u rodnome gradu za vrijeme posljednjeg rata, osjećajući kako postoji neraskidiva veza između njegove ličnosti, njegovog života i njegovog grada i kako bi raskidanje takve veze značilo ukidanje životnog smisla, te negacija svega onoga što je on kao društveni akter i kao likovni stvaratelj afirmirao i konstituirao tokom svog života.

webpnet-resizeimage.jpg
Fuad Arifhodžić: Sarajevo zimi

 

Njegovi akvareli na najznakovitiji način potvrđuju strukturalnu i imanentnu povezanost njegove personalnosti i njegovog opredmećenja. U njegovom slučaju nije riječ samo o eksternaliziranju njegove svijesti, sentimenta i intuitivnosti na komad bijelog papira pri čemu se objektiviraju serije impresionističkih tonova i kompozicija, totaliteta njegovog Sarajeva i kontinuiteta njegove ljepote u suodnosu prirodne pozicioniranosti grada i raznolikiih arhitekturalnih stilova vidljivih u njegovim ulicama i mahalama. Kod Arifhodžića se u njegovim akvarelima raskriva ideja kontinuiteta koja nije svodiva na puki kontinuitet egzistiranja u nečemu što ima materijalno-utilitaran karakter, nego kontinuiranost njegove fizičke, duhovne, mentalne i društvene egzistencije unutar Sarajeva, uz istovremeno objektiviranje te kontinuiranosti na slikarskim djelima.

Čini nam se da nam Arifhožić  time ukazuje na činjenicu kako on kao slikar tu ideju kontinuiteta ne može/ne želi postići napuštanjem svog vječitog izvora inspiracije – svog rodnog grada. Drugim riječima, on nije umjetnik koji naprosto ima neku fenomenologiju “retencionalnog repa” kada kaže: “U svakoj mojoj slici je dio mene, dio moga djetinjstva…”. On je umjetnik koji nije htio kontinuirati objektiviranje svog izvora inspiracije s one strane žive prisutnosti unutar tog izvora. Stoga je prezencija njegovog stvaralaštva implicitna prezenciji njegovog isposredovanja “neovisno o uslovima iskustva” (Kant), neovisno o ratu i o miru.

Iako pravnik po formalnom obrazovanju i profesiji, Arifhodžićeva temeljna vokacija je likovno stvaralaštvo. Promatrajući ono što običnom promatraču svakodnevnice izmiče iz njegove optike i njegovog doživljaja ili ono što se u svijetu svakodnevnice tretira implicitnim, Arifhodžić svojim slikarskim umijećem, osjećajem za totalitet grada i međuovisnost gradskih ulica, mahala, arhitektonskih zdanja sa njegovim stanovnicima s jedne strane, te isticanjem odnosa između društvenih činjenica i prirodnih datosti (planina, brda, flore, sunčeve svjetlosti, sumraka, sniježnih padavina, vode, etc.) s druge strane, otkriva novu dimenziju onoga što se uzima zdravo-za-gotovo.

To znači kako Arifhodžić lirskom intoniranošću, potezima kista koji predmetima i fenomenima daju imporesionistički sadržaj i ljepotu ne vrši slikarske korekture onoga što je stvar impresije, stimuliranja i motiviranja samog slikara, nego vrši korekturu naše svijesti, intenziviranje našeg sentimenta i našeg doživljaja. To je razlog zašto svaki promatrač njegovih djela, neovisno o tome ima li osjećaj za slikarstvo, neovisno o tome je li riječ o kritici, estetičkoj analizi ili se radi o promatranju iz nekih sedativnih ili nostalgičnih razloga, razloga reaproprijacije prošlosti i prisustva prošlosti u sadašnjosti, ne može na ta djela ostati imun, nestimuliran i, jednostavno rečeno, s one strane lijepog.

krovovi-sarajeva-zimi.jpg
Fuad Arifhodžić: Krovovi Sarajeva zimi

 

Arifhodžić je likovni autor mnogobrojnih akvarela, nastalih tokom bogatog, turbulentnog i ispunjenog života. I mada je iza sebe ostavio radove koji tematski nisu isključivo vezani za Sarajevo i njegove izdiferencirane vedute, ipak u fokusu njegovog trajnog zanimanja i strastvene orijentiranosti ostaje ovaj grad u njegovoj cjelokupnoj polivalentnosti. Čak i kada ne slika grad, kada slika jorgovane, oni pak jesu imanentno povezani sa njegovim djetinjstvom i odrastanjima, jer je nekoć svaka bosanskohercegovačka, pa tako i sarajevska bašta imala to prelijepo proljetno cvijeće, kao što je to nekoć rekao Zuko Džumhur promatranjem Arifhodžićevih akvarela. Čak i kada sve utihne pod sarajevskom maglom i snijegom, Arifhodžićevi zimski, panoramski akvareli grada, poput Jurkićevih djevičanskih zima, nisu hladni i monotoni, nego su izraz i doživljaj živototvornosti i metafizičnosti prirode i njene veze sa gradom.

Akvarel Krovovi Sarajeva zimi 1985. godine UNICEF štampa u milionskom tiražu. Prije i poslije toga, Arifhodžić izlaže na individualnim i kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu, članom je ULUBiH-a, a za vrijeme opsade Sarajeva aktivno učestvuje u ozbiljenjima izložbi kao simbola otpora, ali i dokaza kontinuiteta “fertilizacije duha”, kontinuiteta kulture i života uopće. 2001. godine dobitnik je Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva. BH pošta povodom stogodišnjice rođenja ovog slikara izdaje poštansku marku. A ipak, unatoč svim priznanjima, kritikama i valorizacijama koje predstavljaju i dio  kulturne sedimentacije i naslijeđa, ostaju njegovi akvareli kao najautentičniji i najreprezentativniji svjedoci kako samog autora, tako i onoga što on kao autor na njima reprezentira – trajnost i kontinuitet života prirodnih datosti i ljudskih intersubjektivnosti, te njihovih objektivacija kao trajnih izvora inspiracije, a ne kao puka sredstva eksploatacije i instrumentalizma.   

Prof. dr. Vedad MUHAREMOVIĆ

Podijelite ovaj članak!

Komentara: 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije StartBiH.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Morate biti prijavljeni kako bi ostavili komentar.

  • Trenutno nema komentara, budi prvi da ostaviš svoj komentar ili mišljenje!