Intervju

izvršni direktor Asocijacije Spektra, Jovan Džoli Uličević,  rođen je kao djevojčica. Kroz šta  je sve prolazio kada je  priznao svoju različitost, kako ga je sredina prihvatila, kada, gdje i kako je krenuo u proces promjene pola ...

•  Rođeni ste kao djevojčica. Kada ste shvatili da se tako ne osjećate?

- Možda je za mene značajnije bilo kad sam shvatio da nisam kao ostali dječaci. Kad ste dijete, ne razmišljate o nekim pravilima, naročito ne rodnim, dok vas ne nauče, ili dok vam ne pokažu da je „pogrešno“ kad se ponašate van tih pravila. Ima jedna scena koje se dobro sjećam iako sam bio prilično mali. Podijelit ću je uz napomenu da je meni u redu da javno govorim o imenu koje mi je dato na rođenju, što ne znači da je to lagodno svim transosobama. Dakle, otac me poveo na šišanje i pitao sam ga da se ošišam na „četvorku“. Nemam pojma jesam li znao što je četvorka, ali sam znao da želim kratku kosu. Dozvolio je i sjećam se da sam bio mnogo srećan. Kad smo se vraćali kući, ispred zgrade, čuo sam komšiju kako me doziva imenom datim rođenjem - Jovana! Samo sam ga pogledao i rekao: „Nisam ja Jovana, ja sam Jovan!“ I ušao u kuću. Majka je ostala skamenjena. Danas se smijemo tome. Međutim, sad kad se sjetim, koliko god smiješno bilo, reakcije okoline su postajale sve oštrije kako sam rastao, a najoštrije su postale polaskom u školu. Djeca znaju da budu brutalna. U Crnoj Gori rodne norme su rigidne, to je za mene značilo izolaciju i nasilje zbog moje različitosti, od ranog djetinjstva.

• Kada ste to prvi put priznali rodbini i prijateljima?

- Tek na fakultetu. Bio je to težak period i nisam više mogao da izdržim skrivanje i potiskivanje svega. Majka je prva smogla hrabrosti da me pita šta mi je. Došla je sva prestrašena u sobu i pitala me: Da li voliš žene? Ja sam rekao: Da! Onda je ona onako sva uznemirena rekla: Znači, lezbejka si? Rekao sam – ne. Objasnio sam joj da sam muško, da hoću da promijenim pol! Mislio sam da će u nesvijest da padne. Danas bih joj vjerovatno to drugačije objasnio, jer znam da se ne radi o pukoj „promjeni pola“ već o dubokom osjećaju sopstva. Naknadno sam joj objasnio da moja seksualnost nema nikakve veze sa mojim rodom, te da to što mi se sviđaju feminine osobe nema nikakve veze sa tim što sebe vidim kao muškarca. Nakon toga, ona je rekla ocu, ja sam rekao prijateljima, a onda polako svima ostalima. Sljedećih par godina se svelo na objašnjavanje sebe ljudima, što je bio prilično iscrpljujući proces.

•  Kako su to prihvatili? Da li je bilo onih sa kojima ste nakon priznanja završili za sva vremena?

- Bio je to buran period, najviše za porodicu. Otežavajuća okolnost je što u to vrijeme nije bilo uopšte priče o transidentitetima, pa su se susreli sa strahom i sramom u ogromnom stepenu, bez ikakve podrške oko sebe. I među društvom je bilo otpora, iako su me podržavali. Želio sam da se uklopim i pristajao sam na kompromise. Definitivno je bilo onih koji/e su vremenom „otpali/e“ iz mog bliskog kruga, od momenta kad sam počeo da prihvatam sebe, prestao da pravim kompromise i temeljim svoj dobar osjećaj na prihvatanju drugih, te sam ovaj proces shvatio kao svojevrsni filter. Oni/e koji/e su zaista prihvatali moj identitet, ali i moj aktivizam i vjerovali/e u ono za šta se zalažem, su ostali/e. Sad sam siguran da su oko mene one osobe koje zaista i treba da budu tu.

•  Kada, gdje i kako ste krenuli u proces promjene pola?

- Tri godine nakon što sam rekao porodici i okolini odlučio sam se na tranziciju. Iako su moji roditelji insistirali na tome da sačekam da završim fakultet, nađem posao, ostvarim neku stabilnost u društvu, nisam mogao da čekam. Znao sam da moram da budem autentičan i bio sam spreman na taj korak po cijenu svega. Pripisao bih to i svom karakteru. Uvijek sam imao plan A, B i C. Posvećen sam bio školi, znao sam da me moja različitost stavila u poziciju da moram da budem „uspješan“ po mjerilima društva. Studiranje se malo odužilo zbog svih poteškoća na koje sam naišao tokom tranzicije, ali je ipak završilo. Mislim da se pretvaramo često u žonglere/ke kada uđemo u tranziciju, pa pokušavamo da izbalansiramo loptice na kojima stoji natpis „porodica“, „posao / škola“, „društvo“ i da se uz sve to učimo voljeti. Sizifov je to posao. U to vrijeme nije bilo zdravstvene njege u CG, pa sam od svoje ušteđevine otišao za Beograd, obavio preglede i dobio prepisanu hormonsku terapiju. Taj dan mi je bio jedan od težih u životu. Otišao sam sam i, dok sam se vraćao, ležeći u hladnom kupeu voza, osjećao sam se najusamljenije u životu. Kada sam došao kući, umjesto sreće što sam dobio terapiju, osjetio sam tugu. Sjedio sam na krevetu i plakao nad kutijom testosterona, svjestan da me čeka još mnogo usamljenih dana i noći.

• Šta je taj proces podrazumijevao? Da li je bilo operativnih zahvata?

- Mnogo hrabrosti, odlučnosti, preispitivanja, guranja kad se čini da nema izlaza, bodrenja sebe kad te sve oko tebe spušta. Pretpostavljam da je ovo pitanje više u smjeru medicinskog procesa, ali je to najmanje važna stavka u cijelom procesu. Medicinski proces je trajao godinu dana, nakon što sam bio na terapiji to vrijeme, odradio sam potrebne preglede, skupio papire, objašnjavao se s ljekarima/kama - i od njih doživljavao propitivanje mog identiteta, sumnju, čak i podsmijeh, a onda obavio operaciju u Beogradu. Medicinski dio tranzicije je tehnička stvar. Da bi prošao kako treba, potrebni/e su edukovani/e medicinski/e radnici/e koji se vode jakom etikom. Naišao sam na mnoge prepreke, kršenje prava na privatnost, ali i prava na odlučivanje o svom tijelu. Da sam imao ovoliko samopouzdanja koje imam sad, ali i znanja, ovakvi slučajevi ne bi prošli neprijavljeni.

•  Koliko je taj proces trajao i da li možda još uvijek traje?

- Proces prihvatanja sebe traje beskrajno. U društvu u kojem živimo, u kojem je naše postojanje uvijek dovedeno u pitanje, voljeti sebe je najveći izazov moga života. Prije tranzicije mislio sam da njenim završetkom počinje novi život koji podrazumijeva da ću da se osjećam srećno, ispunjeno. Nije baš bilo tako. Kad sam završio operacije, shvatio sam da će trebati truda i rada na sebi da skinem sve slojeve mržnje i nasilja koji su bili utisnuti na mojoj koži i da dođem do neke suštine, do onoga što čini nas kao osobe. U društvu u kojem se dozvoljava tačno određeni način postojanja za „muškarce“ i „žene“, mnogi/e od nas su nezadovoljni/e sobom, bilo da smatramo da smo previše mršavi/e ili debeli/e, visoki/e ili niski/e, da nam je koža previše tamna, pjegava, imamo li strije, celulit, previše ili premalo dlaka, prevelike ili premale genitalije, krivine, slojeve, ožiljke i još mnogo toga što izlazi iz standarda koji su nam potrošačke industrije nametnule. Veliki je posao kritički prići ovome i radikalan čin odlučiti prihvatiti i zavoljeti sebe van okvira.

•  Ko ne zna Vašu priču, nikada ne bi mogao posumnjati da ste rođeni kao žensko, bar onako vizuelno. Da li je to bilo sasvim očekivano ili je Vaš proces ipak bio natproječno uspješan?

- Rekao bih hvala, ali mi to nije kompliment. Svjestan sam da je privilegija za transosobu da joj kažu „nikad ti se ne bi reklo“. To je rečenica koju sam najčešće slušao od kad sam završio sa tranzicijom. Ta rečenica za mene znači da nema nasilja, nema pljuvanja, nema vrijeđanja. Takođe znači da svima onima kojima bi „se reklo“, slijedi šamar, uvreda, silovanje, a nekad i smrt. Zato bih više volio da pričamo o tome kako da učinimo ovo društvo sigurnim za sve nas i da društvo ne vrednuje ljude na osnovu izgleda.

•  Imati li danas išta, u fizičkom, psihičkom ili nekom drugom smislu što vas podsjeća na „prethodni život“?

- Imam samo jedan život, prethodnog se ne sjećam. Prigrlio sam život najbolje što sam znao. Dugo mi je trebalo da izbrišem liniju između „sadašnjeg“ života u kojem sam percipiran kao muškarac, i onog „prethodnog“, u kojem sam bio tretiran kao djevojka / žena. Sada znam koliko mi je vrijedno bilo to iskustvo, jer me oblikovalo kao osobu, te dobro znam kakva je opresija koju doživljavaju žene i feminine osobe u našim društvima. Sve to sam prihvatio unutar sebe i sad sam odlučan da što više uradim da se taj sistem raščivija.

•  U zemlji časti i čojstva, transrodnost je izazov u svakom smislu?

- Kad građani/ke ove zemlje pokazuju čast i čojstvo - zapravo nije nimalo izazovno. Izazovno postane kad zaboravimo na ove vrijednosti i ne praktikujemo ih. Volim svoju zemlju i sve ono što su naše vrijednosti i što me naučila porodica. Zato sam i odlučio da ostanem u svom rodnom gradu i dam sve od sebe da baš tu doprinesem pravljenju promjene.

•  Šta vam je najteže bilo, odnosno šta Vas je najviše pogodilo / pogađalo?

- Izolacija i usamljenost, ali i strah i sram. Mislim da su ovo dominantni osjećaji sa kojima se mnogi/e od nas nose, te mislim da upravo zato i često tražimo prihvatanje od drugih i pristajemo na razne kompromise, jer su ovi osjećaji skoro pa nepodnošljivi.

•  Da li ste mentalno ojačali da se ne obazirete na zlobne komentare?

- Mnogo sam radio na sebi i doživotno ću raditi na tome da težim oslobođenju od svega što mi je društvo poručilo. Sjećam se, tokom jedne od seansi kod moje psihološkinje, davno, još prije ulaska u tranziciju, zamolila me da vježbamo da kažem da sam „trans“, samo da izgovorim tu riječ. Nikako nisam mogao. Dvije godine nakon toga izašao sam u medije i svima rekao. Shvatio sam da ako prihvatim sebe, ako sam ponosan na sebe i svoje iskustvo, da ne postoji osoba koja može da mi to oduzme. Možeš da me nazoveš kako hoćeš, da pljuneš u mom pravcu, da pokušaš da me uvrijediš, ali ti neće uspjeti. Onog momenta kad sam počeo da posjedujem svoj identitet, oduzeo sam to posjedovanje društvu, a samim tim sam zaštitio sebe od povreda te vrste.

•  Da li ste u emotivnoj vezi? Kako partnerica doživljava Vaš transformacijski put?

- Jesam, u vezi sam četiri godine. Smatram svoju partnerku svojom porodicom. Što se tiče mog puta, ne doživljava ga! Svjesna je mog iskustva i bila mi je podrška upravo u procesu pronalaženja puta ka ljubavi prema sebi. Kad kažem „ne doživljava ga“, mislim da ne doživljava moju transrodnost kao iole važan faktor u našem odnosu, osim u razumijevanju mene, mojih trauma i mojih želja, potreba i reakcija. Pošto pitanje implicira da sam u vezi s osobom ženskog roda / pola, naglasio bih da to nije nužno moralo biti tako, te ponovio da moj identitet nema veze s mojom seksualnošću. 13 U Crnoj Gori je bio običaj da se u porodicama bez muške djece jedna od kćerki od malena sprema za ulogu domaćina, a nazivali su ih „virdžinama“. Da li se Vi danas možda osjećate kao neka „virdžina modernog doba“, samo što se sada radi o ličnom izboru?

- Ne! Paralela između tadašnjih virdžina i sadašnjih transosoba nikako se ne može povući. Citirao bih prijateljicu, antropološkinju dr. Čarnu Brković, koja je i meni jako dobro razjasnila razliku: „Mislim da je najvažnije da se razume da te osobe koje su bile treći pol / rod - virdžine, samcone, berdase - ne treba da pokušavamo da uklopimo u naše kulturne kategorije, te da o njima ne treba razmišljati kroz prizmu društvena opresija / lična sloboda. Te osobe nisu bile niti toliko slobodne, niti toliko trpele opresiju kao što bismo mi danas mogli uđitati, posmatrajući ih iz svoje liberalno-demokratske perspektive. One su bile totalno uklopljene u društveni poredak u kome su postojale - bile su njegov proizvod. One nisu ekvivalenti transosobama danas, jer transosobe dovode u pitanje našu savremenu binarnu matricu pola / roda, a ove osobe su bile deo drugačije, kulturno specfične hegemonijske polne / rodne matrice, koja prosto nije bila binarna. One danas više dovode u pitanje naš savremeni način mišljenja o slobodi i opresiji, nego što su ikad dovodile u pitanje kulturno specifičnu rodnu / polnu matricu koju su živele. Ovo obično zbunjuje moje studente, jer počnu da razmišljaju o njima kao 'pretečama' transosoba ili lezbejki, a iako neke virdžine 100% jesu bile trans ili lezbejke, virdžina je deo jednog drugačijeg, ne-binarnog društvenog modela roda / pola.“

•  U Crnoj Gori se planira pokretanje inicijative za donošenje zakona o rodnom identitetu. Možete li navesti neke najznačnije stvari koje bi se riješile tim zakonom?

- Zakon, ukoliko bude donesen, regulisao bi većinu ljudskih prava transrodnih, rodno varijantnih i interpolnih osoba, riješio bi većinu problema sa kojima se susrećemo. Ono što je najznačajnije jeste da bi omogućio mijenjanje oznake pola u dokumentima, bez zahtijevanja medicinskih intervencija kao preduslova, kao i zabranio korektivne zahvate nad interpolnom djecom, ukoliko zahvati nisu zdravstveno indukovani, već isključivo estetske prirode.

•  Da li negdje u regionu takav zakon već postoji i kakva su im iskustva?

- U regionu jedino Hrvatska ima zakon koji omogućava pravno priznanje roda bez uvjetovanih medicinskih intervencija. U praksi su dugo postojali mnogi problemi jer je Nacionalno zdravstveno vijeće odlučivalo o ovim zahtjevima, pri čemu osobe ili nisu dobijale pozitivno mišljenje ili nisu dobijale odgovor uopšte. Upravo poučeni njihovim iskustvom, dali/e smo svoje sugestije prilikom kreiranja prijedloga zakona od NVO Juventas, Kvir Montenegro i Instituta za pravne studije, kako bi procedura bila što lakša, a oslikavala potrebe trans zajednice, uz eliminisanje dodatnog stresa tokom pomenutog postupka.

•  Da li položaj transrodnih osoba u Crnoj Gori i regionu popravlja proces evropskih integracija na čijem se putu sve okolne zemlje nalaze?

- U procesu evropskih integracija neophodno je usvajanje zakonskih okvira koji će obezbijediti poštovanje ljudskih prava različitih grupacija, uzevši u obzir da su ljudska prava usko vezana za pregovaračka poglavlja 23 i 24, odnosno ljudska prava i vladavina prava. Samim tim, unapređenje stepena poštovanja ljudskih prava transrodnih osoba pomaže poštovanju međunarodnih propisa na koje su se CG i zemlje regiona obavezale, kao i koncepta ljudskih prava koji je evoluirao u pogledu presuda Evropskog suda za ljudska prava, što doprinosi evropskim integracijama, ali i cjelokupnom društvu.

•  Možete li nam pojasniti osnovne termine LGBT populacije, naročito one koji se (ne)namjerno pomiješaju?

- Važno je razlikovati pol, rod i seksualnost. Pol, kao skup karakteristika nečijeg tijela; rod kao unutrašnji osjećaj koji sami/e definišemo ili čak i ne, te seksualnost koja označava emotivnu, fizičku, duhovnu privlačnost prema nekome. Mislim da jednostavnije od ovoga teško da može. Kad te stvari razgraničimo, ostaje da shvatimo šta je samoodređenje, pravo svih nas da sve ove pojmove sami/e za sebe definišemo, te da pustimo osobu da nam sama kaže kako se vidi u bilo kojem kontekstu. Svi ostali termini se lako nalaze, a ja bih preporučio sljedeći link za neke: http://www.transbalkan.org/trans101/

•  Postoji li statistika o broju transrodnih ili LGBT osoba u regionu?

- Ne postoji. Malo je zvaničnih podataka o transrodnim osobama, ili situaciji u kojoj se nalazimo u našem regionu. Asocijacija Spektra tokom 2018. došla je u kontakt sa 40 trans i rodno varijantnih osoba, Trans Mreža Balkan je u kontaktu sa oko 300 osoba iz prostora bivše Jugoslavije. Vjerujem da je ovaj broj znatno veći, kad se uzme u obzir ograničenje u pogledu internet komunikacije.

•  Šta nam možete reći o aktivizmu i Udruženju kojem pripadate?

- Aktivan u dvije trans organizacije: Asocijacija Spektra u Crnoj Gori i Trans Mreža Balkan koja djeluje na nivou Zapadnog Balkana, kao i LGBTIQ Asocijaciji „Queer Montenegro“. Trans aktivizam je mlad, značajne stvari je uradio u posljednjih nekoliko godina. Trans Mreža Balkan postoji od 2014., kao platforma koja služi za izgradnju regionalne zajednice, pružanje informacija, pomaganje u slučajevima diskriminacije, pružanje podrške, podizanja aktivističkih kapaciteta u regionu, rada sa institucijama, itd. Asocijacija Spektra postoji od 2017., te je aktivna u CG, gdje radi na polju zagovaranja, medija, zajednice, edukacije različitih aktera/ki, pružanju socijalnih usluga, itd. Ono što je meni važno je da je aktivizam doveo do sve većeg oslobađanja ljudi kako u CG, tako i cijelom regionu. Vidim da mnoge transosobe slobodnije govore o svom identitetu, prihvataju sebe mnogo više, nego možda u vrijeme kad sam ja počinjao, vidljivija je raznolikost zajednice, te je mnogo jača podrška koju jedni/e drugima pružamo.

•  Saradnja među udruženjima ovog tipa u regionu je dobra?

- Nemam na šta da se žalim! Ono što bih volio jeste istinsko udruživanje različitih pokreta. Jedino tako možemo dovesti do promjena u sistemu koji na različite načine vrši opresiju nad nama, zavisno od naših karakteristika i različitosti.

•  Koliko godina je imala najmlađa, a koliko najstarija osoba za koju ste, makar u povjerenju, saznali da je transrodna?

- Znam neku trans i rodno varijantnu djecu, koja su dobila podršku od roditelja u procesu istraživanja svog identita, te prihvatanja istoga. Takođe znam osobe starije od 70 godina koje su u nekom trenutku odlučile da žive autentično. Nema pravila. Nikad nije niti rano niti kasno da se promišlja o sebi i živi slobodno.

•  Znate li za ljude koji su možda cijeli život proveli, a da nisu smjeli reći ko su i šta su, i da su cijeli život patili u sebi?

- Nažalost, znam. Nisu rijetki primjeri.

•  Šta savjetujete onim koji sumnjaju u vlastiti rodni identitet?

- Da ne strahuju da se zapitaju nelagodna pitanja. Pitanja nikad nikome nisu naškodila, naprotiv.

•  Da li je tačno da se osobe koju pripadaju toj populaciji mogu već na prvi pogled prepoznati ili je to samo jedan od stereotipa?

- Jedan od mnogih stereotipa. Nikad ne znate šta je nekome u glavi, šta želi, čemu se nada, od čega strahuje.

•  Konzervativna društva poput balkanskih i dalje vjeruju da se silom, da ne kažem batinama, svaka „anomalija“ koja se tiče rodnosti i seksualnosti može ispraviti?

- To je isključivo opasno i kontraproduktivno. Svjedočim svojom kožom. Jedino što ostaje od sile su traume, koje se dugo liječe.

•  Postoji li napredak u odnosu društva prema transrodnim osobama?

- Postoji i tome možemo zahvaliti mukotrpnom trudu aktivista/kinja, i to ne samo za ljudska prava transosoba, već i LGBTIQ prava uopšte, ali i ženska prava. Svi/e oni/e/mi smo stvorili/e povoljnu klimu za unapređenje ljudskih prava. Naravno, još je dug put do naziranja jednakosti.

•  Kako ste doživjeli izbor Ane Brnabić, koja pripada LGBT populaciji, za premijerku Srbije? Da li je to važno za LGBT populaciju u regionu?

- Ana Brnabić je primjer da kad je osoba na poziciji moći, sve je dozvoljeno. Vjerujem da će biti važno za LGBTIQ populaciju i u Srbiji i regionu, onda kada prepozna probleme sa kojima se suočavamo, a onda se jasno založi za ljudska prava LGBTIQ zajednice.

•  Odakle nadimak „Džoli“?

- Od Jodža! Samo je jedna cura to izvrnula u Džoli i tako je ostalo. Danas me skoro svi/e tako zovu, vrlo malo ljudi me zove Jovan, što zapravo i volim.

•  Pubertet je generalno problematičan period odrastanja. Kako ste prošli kroz njega?

- Bolno. Pubertet je bio podsjetnik kako mi je određeno da živim, što zbog pojave sekundarnih polnih karakteristika, što zbog toga kako me društvo tretiralo. Skoro da ne poznajem djevojku / ženu koja nije doživjela nasilje - fizičko, psihičko i/ili seksualno, tako da sam dobro osjetio šta to znači.

•  Imate lično iskustvo života oba spola. Možete li reći neke prednosti i mane, šta Vam je danas lakše ili teže nego nekada?

- Prva stvar koju bih rekao su muške privilegije. Malo ko će da se usudi danas da krene na mene, dok to nekad nije bio slučaj. Vidim da me ljudi više slušaju, više uvažavaju. Ne strahujem kad idem kući prolazim li kroz mrak, ne strahujem hoće li mi neko sipat nešto u piće, kuda me neko vozi, šta neko hoće od mene. Ima tu još mnogo stvari, ali da, perspektiva jeste drugačija. „This is a man’s world“ što bi James Brown rekao, i u to sam se uvjerio. Ne bih rekao da imam iskustvo života oba spola. Trans iskustvo je specifično i ne mogu reći da i sad živim kao cis muškarci (muškarci kojima je pripisan muški pol na rođenju), iako sam percipiran jednako kao oni. Jesam spoznao opresiju na različitim nivoima, ali i mnoge privilegije.

•  Da li su se sa procesom tranzicije promijenile i neke Vaše karakterne osobine?

- Mislim da su više izašle na vidjelo moje autentične karakterne osobine, te da još uvjek izlaze. Teško je osloboditi se pritiska koje društvo čini nad muškarcima, da budu nešto što nisu - mačo, jaki, hrabri, hladni, grubi... a zahtijeva da ne budemo emotivni, da ne pokazujemo te emocije, da se ne plašimo, da ne plačemo, da ne budemo nesigurni. Treba doći do toga da dozvoljavaš sebi sve što osjećaš, a ne osjećat se poraženo.

•  Kakva su Vam interesovanja, hobiji...?

- Volim da čitam, stalno treniram i obožavam svoje pse, te se trudim da nađem vremena za sve ovo.

•  O čemu mašta i sanja i Džoli?

- O oslobođenju. Danu kad ću da budem ono što znam da 100% jesam, bez ikakvih primjesa društvenog pritiska, ali i kad ću svjedočit tome da zajednice ljudi brinu jedne o drugima, da ne okreću glavu pred nasiljem i nepravdom, kritički razmišljaju, kritički djeluju i ostvaruju svoj potencijal.