Intervju

Protekla  2020. godina za Lejla Tanović  bila je najuspješnija do sada. Osvajanjem 8. mjesta na Maraton svjetskom prvenstvu u Turskoj i plasmanom na 14. mjesto svih biciklistkinja svijeta ostvarila je najbolji rezultat u historiji bh. biciklizma. Sada joj je cilj  osvajanje medalje na evropskom ili svjetskom prvenstvu. Konkurencija je gotovo identična jer je Evropa centar biciklizma tako da bi oboje bilo nevjerovatan uspjeh. Naravno, ona i njen trener  Amar Njemčević ne ispuštaju iz vida ispunjenje norme za Olimpijske igre u Tokiju 2021. godine. 

Težak je put i mnogo odricanja za ovakve uspjehe.

Koliko ste daleko od ispunjavanje olimpijske norme? 

- Normu u olimpijskim brdskom biciklizmu puni reprezentacija BiH, odnosno zbir bodova najbolje tri biciklistkinje plasira državu na listi svih država svijeta. Jasno je da u BiH teško pronaći tri biciklistkinje koje mogu prikupljati bodove Svjetske biciklističke federacije, tako da ih ja prikupljam sama. Ovakav vid norme znači da uprkos tome što sam 14. biciklistkinja svijeta nemam ispunjenu normu, međutim norma se puni do maja 2021. godine i trenutno smo jako blizu ispunjenju našeg cilja za odlazak na Olimpijske igre. 

Koliko BiH uopšte ima takmičara i takmičarki u brdskom biciklizmu? 

- Nisam upoznata sa tačnim brojem biciklista koji se takmiče, međutim broj je popriličan i u prilog tome ide i jako dobro organizovana Premijer liga BiH u brdskom biciklizmu. Naravno da je i ekspanzija biciklizma općenito u BiH doprinijela velikom broju biciklista koji se žele oprobati u takmičenju. 

Postavili ste brojne rekorde i nagrade u bh. biciklizmu. Možemo li pomenuti neke od njih? 

- Jedina sam biciklistkinja koja se plasirala među prvih 100 biciklistkinja svijeta, jedina koje se plasirala u prvih 50 biciklistkinja svijeta, nikada niko nije imao bolji plasman na svjetskom prvenstvu. Pored svjetskih rezultata, imam i četiri uzastopne titule balkanske prvakinje, a što je rekord Balkanske unije. Također, 14 puta sam državna prvakinja BiH, te sam Premijer ligu BiH, mislim, osvojila šest puta. 

Nedavno ste na Biokovu oborili i neki hrvatski rekord nevjerovatnom vožnjom iako to baš nije bila Vaša specijalnost? 

- Tokom ljeta, usljed velikog broja otkazanih takmičenja, moj trener Amar Njemčević je odlučio da pokušamo oboriti rekord uspona na Biokovo. Krajnji rezultat je bio sat i 42 minute, a što je bilo kraće za nešto više od 11 minuta u odnosu na prethodni rekord. Obaranje rekorda je bio jako interesantan poduhvat, pogotovo jer je uspon popularan među biciklistima i na njemu se svake godine održavaju utrke pa je i rekord jako teško oboriti. 

Prije nekoliko godina ste osvojili nagradu za fair play kada ste pomogli jednom biciklisti nakon pada i tako ostali bez pobjede. Možete li nas podsjetiti gdje, šta, kako i kada i ko je dao nagradu? 

- Održavao se maraton državno prvenstvo u Mostaru i jedan biciklista iz druge kategorije je pao. Stala sam da mu pomognem, pogotovo jer se utrka vozi dugo i često se desi da ostanete sami i niko nije u blizini da vam pomogne. Srećom, biciklista je bio dobro. Nagradu za fair play sam dobila u izboru Nezavisnih novina i BHRT-a i to je za mene bilo jedno od prvih priznanja u izboru sportista i sportistkinja godine. Nakon toga bila sam ukupno četiri puta među tri najbolje sportistkinje BiH i svaka nagrada je bila jako posebna. 

Koliko je biciklizam skup sport – koliko je skupa oprema, a koliko su skupa putovanja? 

- Bicikli su jako skupi, ali nešto što se zaboravlja jeste da se dijelovi mijenjaju svakog mjeseca i to iziskuje zaista velik dio sredstava. Pored bicikla, postoje i troškovi koji odlikuju svaki profesionalni sport poput odlaska na veliki broj utrka, suplementacija, pripreme, itd. Svakako da se troškovi postepeno povećavaju i nisu u takvom obimu kada se tek počinjete baviti sportom. 

Na koji način se prikupljaju bodovi i možete li nam ukratko pojasniti sistem takmičenja u brdskom biciklizmu? 

- Sistem je zapravo jednak tenisu. Prikupljaju se bodovi Svjetske biciklističke federacije na različitim kategorijama utrka, a bodovi traju godinu dana. Cilj je prikupiti što veći broj utrka tako da je potrebno nastupiti na što većem broju utrka. Zbrajanjem bodova plasirate se na jedinstvenu listu svih biciklistkinja svijeta. Na listi se nalaze sve seniorske biciklistkinje svijeta bez dodatnih kategorija, podjela. Također postoji samo jedna UCI ranking lista, odnosno lista Svjetske biciklističke federacije. 

U BiH je sportska javnost, a i sponzori, okrenuta uglavnom prema kolektivnim muškim sportovima, ali najbolji rezultati dolaze u individualnim. Biciklizam generalno nije popularan kao sport kod nas, a pritom ste još dama. Koliko je teško zatvoriti finansijsku konstrukciju pred svaku sezonu i da li ste zadovoljni odnosom države i raspodjelom budžetskih sredstava? 

- Sigurno da nije jednostavno, pogotovo je bilo teško na početku karijere. Trenutno imam podršku kantonalnog i Federalnog ministarstva kulture i sporta, Olimpijskog komiteta BiH, a već dugi niz godina imam podršku bh. kompanija Tondach, Unicredit Bank, Topcolor, Vivia, Vitinka i General engineering. Istinski sam sretna što se mogu baviti sportom u BiH.  

Kako je pandemija pogodila svijet biciklizma? 

- Veliki broj utrka je otkazan, ali biciklizam je sport na otvorenom i, srećom, skraćena sezona je ipak održana. U BiH je biciklizam jedan od prvih sportova u kojem su se takmičenja nastavila, a na svjetskom nivou sezona je trajala od augusta do kraja oktobra. Nadamo se da ćemo naredne godine već imati normalnu sezonu od marta do oktobra, pogotovo sada kada imamo više iskustva sa pandemijom. 

Koja je najveća brzina koju ste ikada razvili? 

- Otprilike 80 kilometara na sat, na cestovnom biciklu. Moram priznati da nije u pitanju velika brzina, ali pošto sam ja lagana teško mi je razviti veću brzinu. Moje kolege biciklisti često razvijaju i veću brzinu, naravno, nizbrdo. 

Bavite se brdskim biciklizmom. S obzirom da živite u Sarajevu koliko Vam je to pomoglo u karijeri? 

- Jako puno. Općenito, brdovitost Sarajeva je jedan od mojih najvećih prednosti u bavljenju brdskim biciklizmom. Nikada nisam vozila na nekom području koje ima više brda i različite terene u neposrednoj blizini. Moj trening je jako specifičan i često moram trenirati na brdu određenog nagiba i dužine, a to u Sarajevu zaista nije teško pronaći. 

Kako se uopšte odlučiste baviti biciklizmom? 

- Imala sam veliki želju da posjetim planine oko Sarajeva, a kako sam imala 15 godina i nisam mogla pronaći vršnjake koji bi htjeli da idu sa mnom, učlanila sam se u Klub brdskog biciklizma "Puls", gdje sam upoznala i svog sadašnjeg trenera Amara Njemčevića. 

Nijedna trka nije ista. Kako i šta se sve prilagođava na biciklu prije utrke? 

- Svaka utrka je drugačija u ovisnosti od terena, vremenskih uslova i tehničkih prepreka. Za svaku utrku biramo drugi model Maxxis guma, podešavamo pritisak i brzinu rada amortizera, ali i mijenjamo pritisak u gumama. Također, biramo i drugačija ulja za podmazivanje. Za ovakvu vrstu detaljnog podešavanja potrebno je mnogo iskustva. 

Kakav je stručni kadar, odnosno treneri u BiH kada je riječ o biciklizmu? 

- Ja sam zaista imala sreću da sam odmah upoznala trenera koji je dugi niz godina u sportu, licenciranog trenera Svjetske biciklističke federacije i velikog stručnjaka na svjetskom nivou Amara Njemčevića. Amar je prije 10 godina rekao da ću biti jedna od prvih 100 biciklistkinja svijeta, to je tada i meni zvučalo nemoguće, a većini ljudi je zvučalo smiješno. Zapravo je njegovo veliko iskustvo i znanje moj sportski put prema uspjehu jako skratilo. Općenito nema mnogo trenera u BiH u svim sportovima koji su spremni stalno da uče i prilagođavaju se stalnim promjenama u modernom sportu, tako da je, pronaći takvog trenera u brdskom biciklizmu, velika sreća i razlog mog uspjeha. 

S obzirom da treninge ne preskačete nijedan dan, kako trenirate kada idete na neka duža putovanja? 

- Potrebno je mnogo planiranja i prilagođavanja kada idem na duži put. Osim što uvijek nosim veliki broj stvari za bicikl i opremu za trening i takmičenje, ishranu moram planirati unaprijed pa stalno nosim posudice sa hranom, a posebno jer biciklisti moraju jako paziti na ishranu. Često se znalo desiti da tokom putovanja stanemo na određeno mjesto, odradim tri sata treninga i nastavimo dalje putovati. To je neophodno kada tokom godine imate mnogo dana putovanja jer bi u protivnom propustila previše treninga. 

Kako trenirate kada ste u velikim svjetskim metropolama? 

- Logistički to je izuzetno zahtjevno jer je potrebno pronaći cestu bez mnogo saobraćaja i s određenim profilom terena. Ne poznajemo teren pa se često oslonimo na pomoć kolega biciklista koji žive u tim gradovima. Najveći problem nam predstavlja što moramo putovati autom sat vremena kako bismo došli na mjesto na kojem možemo voziti bicikl, a isto toliko nam treba nazad pa izgubimo mnogo vremena. 

U čemu je glavna razlika između brdskog i običnog biciklizma? 

- Cestovni biciklizam se vozi po cesti, brdski biciklizam se vozi po off road terenu, bicikla su prilagođena tom terenu s amortizerima i širokim gumama. Oba sporta su olimpijska. Općenito je brdski biciklizam sport koji uključuje mnogo više tehničke zahtjevnosti nego cestovni biciklizam, a tehnika je nešto što je najteže usavršiti u sportu. Drumske utrke traju duže dok su MTB utrke kraće, ali većeg intenziteta.  

Pretpostavljam da imate poseban režim ishrane. Šta on podrazumijeva? 

- Jedem kao i svi sportisti, žitarice, piletinu, ribu, jaja, rižu, tjesteninu, orašaste plodove i slično. U biciklizmu je veoma bitno imati i određenu tjelesnu težinu tako da se svaki dan vagam i moram biti jako posvećena tome da jedem zdravo i dovoljno. Tokom treninga i utrke moram unositi veliki broj kalorija jer treninzi traju od tri do šest sati i jako su intenzivni. 

Šta jedete tokom same utrke, možete li nam dati par primjera i zašto? 

- Tokom utrke unosim energentske gelove, oni sadrže šećere koji brzo daju energiju, male su zapremine pa ne remete varenje. Tokom dužih utrka znala sam unijeti i do 12 gelova. Kada su utrke preko četiri sata unosim i tvrđu hranu na početku utrke, a u ovisnosti od terena kako bih je mogla provariti. 

Gdje trenirate kada ste u Sarajevu jer pretpostavljam da postojeće biciklističke staze u gradu nisu adekvatne za Vas? 

- U Sarajevu treniram na području Trebevića, Bjelašnice, Igmana, Skakavca, Olova, Breze... Trudim se stalno da mijenjam sredinu kako bi mi treninzi bili interesantni. Biciklističke staze nisu namijenjene za trening s obzirom na to da prilikom najdužih treninga znam preći i preko 150 kilometara tokom jednog treninga.  

Život sportiste nije lagan i tjera na mnoga odricanja. Šta Vam najviše nedostaje? 

- Najviše mi nedostaje socijalni život. Većinu godine sam ili na pripremama ili na utrkama, a kada sam u Sarajevu imam mnogo obaveza jer sam često izvan Sarajeva pa to ne ostavlja mnogo vremena za prijatelje i porodicu. Nešto što je ljudima koji se ne bave sportom teško za shvatiti jeste da je umor od treninga jako specifičan i različit od običnog umora, pa i kada imam malo vremena za socijalne aktivnosti zaista se ne osjećam dobro i jako sam posvećena tome da se oporavim za naredni trening. 

Kako organizujete treninga u danima kada stručnjaci, zbog zagađenja i smoga,generalno preporučuju da se vani izlazi samo kada se mora? 

- Tokom zime treniram na području Čapljine. Tokom čitave godine temperatura je povoljna za vožnju bicikla, nema saobraćaja i zrak je uvijek čist. Najveći nedostatak je što zimi nema mnogo ljudi u Čapljini, a pošto na tom području budem od novembra do marta to za mene predstavlja i najteži period godine. 

Koja je najteža trka koju ste vozili i zašto? 

- Svjetsko prvenstvo u maratonu na kojem sam prošle godine osvojila osmo mjesto. Utrka je trajala četiri sata i vozila se najintenzivnijim mogućim tempom, kao da je u pitanju utrka od 15 minuta. Pored toga na utrci je bio veliki broj biciklistkinja i bilo je potrebno održati koncentraciju jer jedan pogrešan potez znači da gubite 5-10 pozicija. Nakon utrke nisam tri dana spavala, a i kada sam spavala samo sam sanjala da vozim utrku. Ipak sve se isplatilo i to je ujedno i moja najljepša utrka koju sam vozila i nezaboravno iskustvo. 

Nedavno ste magistrirali na Pravnom fakultetu i to sa desetkom. Koliko je teško uporedo postizati zavidne i akademske i sportske rezultate? 

- Jako teško, potrebno je mnogo planiranja i posvećenosti. Ipak je moguće i po meni nužno za sve sportiste u BiH jer moraju planirati i život nakon sporta. Posebno je teško uskladiti dva različita svijeta, na treningu se toliko fizički iscrpite da je održavanje koncentracije za učenje duplo teže nego inače. Ipak je to nešto što se isplatilo u različitim poljima, pa tako održati koncentraciju u utrci i planiranje putovanja za mene nikada nije predstavljalo problem. 

Bude na trkama i zanimljivih situacija. Čuo sam da se u jednoj trci neka biciklistkinja obukla kao muškarac pa ste je propustili tokom utrke. O čemu se radilo i može li još neka anegdota? 

- To se desilo još na početku moje karijere kada sam vozila utrku u kojoj su istovremeno vozili muškarci i žene. Nisam prepoznala da je u pitanju žena pa sam prepustila prvo mjesto na samom cilju, ipak je to bila odlična lekcija pa se danas takmičim sa muškarcima kao da smo jednaki. Općenito na utrkama bude zanimljivih situacija, na jednoj utrci mi je pukla zadnja guma pa sam utrku vozila na puknutoj gumi jer nismo tada imali rezervne točkove. Utrku sam završila kao druga i sada kad se sjetim nije mi jasno kako sam to uspjela. Na jednoj utrci u Grčkoj organizatori nisu dobro označili mjesta na kojoj nam treneri mogu dodati vodu, vozili smo četiri sata na 30 stepeni bez vode, a očekivali smo da ćemo dobiti vodu. Ja sam se brzo prilagodila kada sam vidjela da nema nikoga na označenim feed zonama pa sam pila vodu svakih pola sata. Utrku sam pobijedila, ali mi je dugo trebalo da se oporavim od dehidracije. 

U sedmici imate jedan slobodan dan - kako ga provodite? 

- Obično pripremim sve stvari za sedmicu treninga, operem bicikla i opremu. Pripremim hranu koju ću jesti tokom sedmice i završavam administrativne obaveze koje se nakupe tokom sedmice.  

Da li trener ide sa Vama na treninge?  

- Trener me prati s autom na specifičnim treninzima na kojima mi je potrebna njegova procjena. Prije par godina mogli smo trenirati zajedno na biciklu i to je bilo mnogo interesantnije nego kada vozim sama, međutim kako sam napredovala iz godine u godinu to je postalo nemoguće čak i na jako laganim treninzima. Primjera radi, ja vozim bicikl sa pulsom 100, moj trener po ravnoj cesti ima puls 160-170. Teško je upoređivati fizičku spremnost na osnovu pulsa jer je svačiji individualan, ali jasno je da je u pitanju ogromna razlika. 

Koliko često jedete stvari koje nisu zdrave i koje ti je najdraže jelo?

- Ne tako često, ne zato što ne volim nego jer mi je teško provariti jela koja ne jedem često i obično se ne osjećam dobro kada pojedem nešto nezdravo. Jednom u dvije ili tri sedmice pojedem nešto drugačije. Nisam veliki ljubitelj slatka i najdraže jelo mi je pizza. Pored pizze, to su naravno sarajevski ćevapi. 

Da li ste imali nekih težih povreda u karijeri i kako ste se nosili sa njima?

- Imala sam nekoliko povreda, međutim prije dvije godine zadobila sam jako tešku povredu, puknuće ligamenta koljena dok sam vozila utrku na Karpatima u Rumuniji. Najteži dio je bio da dođem do cilja utrke i da iz Rumunije sa takvom povredom dođem do Sarajeva. Kada sam došla u Sarajevu shvatili smo da je u pitanju povreda zbog koje mogu završiti karijeru. Ipak, uz veliku podršku porodice i trenera uspjela sam da se vratim još bolja nego prije, mentalno i fizički.