Život / Turizam

Tekst i foto: Zdravko Čupović

Kanu safari Trebižat se ne može nazvati „novom“ atrakcijom. Zapravo, toliko je popularan da će vas uskoro biti sramota reći da niste nikada bili. Ali kada na ovaj jedinstveni događaj odete kao novinar, onda stvari gledate nekim možda malo drugačijim očima. Pažljivije gledate, još pomnije slušate, a i ne libite se postavljati neka pitanja koja odudaraju od standardnih turističkih.

Kako to obična biva u Hercegovini, našoj Kaliforniji, bajkoviti ranč porodice Dragičević u blizini Čapljine se nekako odjednom ukazao iz okolnog krša i sitnog oštrog rastinja koje vijekovima odolijeva vrelom suncu.

Na ranču će vas sačekati Neven, glava porodice. Njegova krupna pojava se nekako uklapa u okolnu prirodnu grandzionost. Ali čim je progovorio nešto „se nije uklapalo“. Neven je zapravo rođeni Sarajlija, porijeklom iz Hercegovine u koju se nanovo vratio prije par decenija. Ali akcenat i smisao za humor su i dalje „stara sarajevska škola“. To ćete shvatiti u prvim minutama.

A ranč je svojevrstan prirodnjački muzej. Neven će se ponosno pohvaliti, sa 240 različitih vrsta voća, povrća i ljekovitog bilja. Sve su to vrijedni i radišni Dragičevići u posljednjih dvadesetak godina ovdje uspješno zasijali. Od banane, preko stevie do pamuka. Ali u sušnoj Hercegovini voda naprosto mora biti glavna zvijezda. A put kroz ranč koji vodi do Trebižata je doslovno filmski. Luk satkan od vinove loze i ponečeg još ne samo da vas štiti od sunca već postepeno fokusira pogled u tačku koja vas čeka na kraju – smaragdna rijeka.

Međutim Dragičevići ne spadaju u one koji jedva čekaju da vas liferuju. Naprotiv. Prvo šala, pa domaći sokovi, vino i rakija, pa malo voća, pa opet malo smijeha. O svakome se Dragičevići brinu kao o najdražem. I taman kada pomislite da je surovi kapitalizam negdje „odnio“ dobre ljude shvatite da ste upravo upoznali ne samo dobru osobu, nego doslovno cijelu dobru porodicu.

Ali pošto vrijeme već pomalo curi, izdvojili smo Nevena na par minuta da saznamo bar neke najosnovnije stvari koje ne možemo znati bez njegove pomoći.

Kaže nam kako je priča sa kanuima krenula spontano prije 16-17 godina te da ideja nikada nije bila poslovna.

 -To je krenulo sa dva kanua, pa onda sa molbama nekih prijatelja da im nešto organizujem. Faktički dolazak organizovanih grupa je krenuo tek od korone. Ali ovo je prije svega ljubav. Kao što ste i sami vidjeli, naši vrtovi su prezentacija mini Hercegovine. Sve je naravno eko uzgoj, a od toga pravimo ručkove i napitke za naše goste – priča nam Neven. Otkriva nam i kako su turisti najvećim dijelom domaći, a prepruka ide od usta do usta.

-Ovo je lagana obiteljska priča. Ja učim svoju djecu prirodi i radu. Da budu dobri ljudi, da steknu radne navike i etiku. Da se nauče druženju sa drugim ljudima, čak i da razmjenjuju tradicionalne recepte – od japraka do dolme i sataraša, pa da uče i znaju što više i od kulture, pjesme, zdravlja...- navodi Neven.

A da je uspio u svom naumu potvrđivaće se tokom cijelog dana.

Vrijeme je međutim da se terenskim vozilima krene na polaznu tačku, ali je ostalo dovoljno vremena da nam sve ovo što smo vidjeli i što nas čeka u ostatku dana naš domaćin prepriča u par rečenica.

 -Vožnja kanuom traje otprilike oko devtt i po kilometara. Sve počinje u baznom kampu u Grabovinama, na otoku uz rijeku Trebižat. To je pet minuta od centra Čapljine. Tu dođemo, uputimo ljude u neke informacije vezane za izlet, upoznaju se našom porodicom, prijateljima i sa nekoliko momaka sportista koji aktivno provode vrijeme na rijeci i u prirodi. Idemo sa našim kombijima na start, na Božijak. To je lokalno kupalište blizu rijeke Studenčice koja se u blizini ulijeva u Trebižat. Na gornjom dijelu toka od starta je temperatura vode 22 stepena sa jedne strane plaže, a sa druge strane je 15 stepeni što je rijetkost. To je iz zato što je voda koja dolazi sa slapova Kravice toplija. Rijeka Studenčića koja u Trebižat uvire 200 metara iznad pojačava donji dio toka i omogućava nam da imamo protok i druženje na rijeci – navodi Neven te napominje kako kanuing nije samo druženje.

 -Mi usput skupljamo i smeće i skoro svaki dan pokupimo bar pola vreće. Ljude edukujemo o lokalnoj flori i fauni. Bude tu vodenih kornjača, vidri, gnjuraca, a krajolik je lijep. Ovo je skroz druga disciplina za razliku od raftinga. Mi plovimo u indijanskim kanuima gdje se uglavnom plovi po dvoje, ali za razliku od raftinga ovdje mogu i mala djeca iako treba malo pripreme i sigurnosne opreme. Način na koji mi radimo je takav da na svakom slapu dvojica skipera osiguravaju ljude koji prolaze u kanuima. Jedan daje usmene instrukcije, dok drugi skiper stoji iznad slapa tako da može da pripomogne ako ne uradite sve kako treba. Nema nekontrolisanih izvrtanja. Vožnja uglavnom završava ovdje na našem ranču. Ako neko želi možda da vozi i dalje do Struga. Imamo nekoliko različitih tura, ali najčešća je ova od 9,5 kilometara što je otprilike tri i po sata krstarenja – kaže Neven.

Što se tiče samog kanuinga to je iskustvo koje se ne može i ne treba prepričavati. Mir i spokoj koji vlada na ovoj rijeci u ovom ambijentu je doslovno antistres terapija. Ova dionica je zaista previđena za svakoga i mogućnost prevrtanja je svedena na minimum. Grupa putuje o pratnju dvojice skipera, a našu grupu su pratili Patrik i Nevenov sin Luka koji su prije svakog slapa izlazili iz kanua i „ručno“ ispratili svaki čamac.

Ovog puta u grupi je bila i 11-godišnja Nevenova kćerka Mila koja za koju ne znamo šta će biti u budućnosti, ali možemo s pravom reći da je rođena za učiteljicu ili nastavnicu nekog predmeta iz prirode i okoline. Toliko ljubavi prema prirodi, toliko znanja o svom okolišu i toliko snage za upravljanje kanuom u tako malim rukama odavno nismo vidjeli.

Otprilike na sredini dionice imate i polusatnu pauzu na egzotičnom beach baru gdje se naravno možete i osvježiti u rijeci. Kupanje je zapravo moguće na više lokacija, čak i na samom lokalitetu gdje se nalazi ranč.

Poslije povratka je uslijedio ručak – domaća supa, japrak i teletina ispod sača sa krompirom. Bilo je tu i domaćeg kajmaka, paprika, pohovanih cvijetova tikve...Ne zna se šta je ukusnije. A poslije toga kafa, kolači pa pjesma. Sticajem okolnosti u našoj grupi je bilo i mlada rock grupa sa članova iz Dervente, Prnjavora, Banjaluke....pa je atmosfera bila baš nezaboravna.

Na kraju se nikako ne smiju zaboraviti ni dame u domu Dragičevića. Nevenova majka Milijana i sa 75 godina svojom vitalnošću i uslužnošču može postiditi i puno mlađe, ali je ipak nenametljiva supruga Glorija nesumnjivo najzaslužnija da sve funkcioniše besprijekorno.

Nevjerovatnu zanimljivost koja je možda priča sama za sebe smo ostavili za kraj. Naime, ove godine Dragičevići obilježavaju sto godina klarineta u porodičnom domu.

-Moj dedo Ilija Dragičević Čikir je 1924/25 krenuo svirati klarinet. To je potom prenio na mog oca, jednog strica na par rođaka i na mene. Ja sam inače klarinetista u vojnom orkestru Oružanih snaga BiH. Kada god čujete himnu BiH čut ćete i mene. Snimali smo je u Radio-televiziji. Moj sin Luka je sada četvrta generacija klarinetista u obitelji Dragičević. To je baš rijetkost – ističe Neven s ponosom.

Wolfgang Amadeus Mozart je bio prvi veliki kompozitor koji je napisao muziku posebno za klarinet. Neven Dragičević je prvi klarinetista koji će od Trebižeta i hercegovačkog krajolika napraviti kompoziciju za sva čula. Zapravo već jeste, a u narednim godinama može biti samo još bolje. I šta još reći osim najtoplije preporuke da, ako već niste, sebe počastite ovim iskustvom čim prije.