Mala zakrivljena i naborana crna kapica, čađavo lice, prljave ruke, prašnjavi radni kombinezon i škiljavi pogled dok na klimavim merdevinama sa krova spušta kuglu kroz oronuli dimnjak uobičajena su asocijacija na dimnjačara. Bar kod starijih sugrađana jer ih mlađi nažalost sve rijeđe i imaju prilike vidjeti uživo.

Gepek k'o torba Sport Billyja

Sve naše predrasude, međutim, raspršile su se već sa prvim pogledom na Selima Ekmečića, starog sarajevskog dimnjačara kojeg smo zatekli na krovu kuće u naselju Hotonj.

Besprijekorno čistog lica, sa zategnutom kapicom i urednim kombinezonom i kožnim rukavicama, Selim u potpunosti odudara od nekadašnje slike pročišćavača dimnjaka.

- Nekada smo bili garavi i gurali odozgo prema dole. Danas radimo u bijelim rukavicama i guramo odozdo prema gore - već na prvu duhovito dobacuje Selim primjetivši našu iznenađenost koja uskoro prerasta u zaprepaštenje nakon što nam je, po silasku sa krova, otvorio gepek službenog vozila da bi nam se pohvalio alatom.

Iako su četke i sajle i dalje prisutne, ostatak opreme više pripada nekoj specijalističkoj ordinaciji nego dimnjačarskom pozivu.

- Ovo je videoinspekcijska kamera, naručena iz Njemačke, koja služi za pregled unutrašnje stijenke dimnjaka. Dok je spuštamo kroz dimnjak, mi sve gledamo na monitoru. Koštala je 10.000 maraka, a u mojoj firmi nas četvero dimnjačara imamo tri ovakve kamere - govori nam Selim.

Uporedo nam demonstrira kvalitet slike i način rada, a potom sa žaljenjem konstatuje:

- Nažalost, nema servisa u BiH pa je za svaki kvar moramo slati u Njemačku. Aparat je lako kvarljiv jer su dimnjaci stari pa bude kvarova. Naročito na staklu jer se, i pored zaštite, dese udarci u ciglu ili armaturu. Ona ima kabal od 40 metara. Ima, naravno, svjetlo na vrhu. Kamera se okreće 360 stepeni, uz nagib od 180 stepeni.

Potom Ekmečić navodi i druge impresivne karakteristike ovog skupocjenog tehničkog čuda, čime nas još više šokira.

- A ovo je aparat Testo 350 XL, koji je koštao 18.000 KM, a služi za mjerenje emisije sagorjelih gasova kojeg imaju uglavnom serviseri, a ne dimnjačari. Ja ga imam zbog kotlovnica tako da, ukoliko otkrijem da kotao ne radi kako treba, sugerišam klijentu da pozove servisera i popravi gorionik. Postoji rupa iza kotla u koju se stavi senzor koji sve to očitava - održa nam Selim kratki stručni čas, baš kao da se priprema za laparaskopsku operaciju, a ne džaranje dimnjaka.

Iako ne tako skupe, podjednako zanimljive su lagane aluminijumske teleskopske merdevine koje naborane imaju dužinu od tek 70 centimetara i bez problema staju u gepek, a nakon izvlačenje rastežu se na čak 3,8 metara.

Isplativije prazniti dimnjak nego puniti pivsku flašu

Nakon što smo se uvjerili da je, za razliku od države, Selim već odavno otvorio sva poglavlja sa Evropskom unijom, naš sagovornik se prisjeća svojih čađavih početaka, a osim žala za mladosti, Ekmečić pati samo za nekadašnjom zakonskom regulativom.

- Dimnjačar sam od 1980. godine. Radio sam u Dimnjačaru sve do 1990. godine, kada sam postao prvi privatni dimnjačar, jer sam sa kolegom otvorio radnju u Kiseljaku. Poslije rata sam nastavio s ovim poslom i evo me i danas.

Prisjeća se tog vremena, prije nego što će nam slikovito dočarati sami trenutak kada je pala odluka da postane man in black.

- Ja sam inače radio u Sarajevskoj pivari, ali nisam bio baš zadovoljan. Sjećam se da mi je plata bila 338 hiljada dinara, a onda sam u novinama vidio oglas da se traži 60 dimnjačara. Pisalo je da će svima biti riješeno i stambeno pitanje, a početnička, prekvalifikacijska plata je bila 550 hiljada. Dimnjačar je tada za pet plata mogao kupiti novog golfa iz TAS-a. Nekoliko dana kasnije sam u Pivari krenuo na doručak i, pukom slučajnošću, na kapiji sretnem dimnjačara kako naslanja merdevine. Pitao sam ga kolika mu je plata, a on je u džepu imao platnu listu i odmah mi je pokazao. Na njoj je pisalo milion i po dinara. Na doručak nisam ni otišao već pravo na biro na Marijin Dvor. Prijavio sam se, primili su me i, nakon dvije godine prekvalifikacije, postao sam samostalni dimnjačar - sjeća se jasno Selim početka dimnjačarske karijere kao da je juče bilo.

Naš sagovornik je inače i predsjednik Udruženja dimnjačara u BiH, koje okuplja oko 35 članova iz cijele države. On napominje da nisu svi dimnjačari članovi Udruženja, ali tvrdi da, bez obzira na to, školovanih i prijavljenih dimnjačara nema više od 40 u cijeloj državi.

- Danas u Sarajevu ima 18 dimnjačara i 10 registrovanih obrtničkih djelatnosti. Zakonska regulativa nije definisana, a neke odluke koje postoje se baš i ne poštuju. Kada bi se stvari regulisale i dimnjaci redovno održavali kao prije rata, trebalo bi nam odmah više od stotinu dimnjačara - tvrdi Selim.

Dimnjak je zadnja rupa na svirali

U dosadašnjoj karijeri Ekmečić je očistio svaki dimnjak u gradu, a prije rata je pomenutih 60 dimnjačara bilo podijeljeno po rejonima. U prelomne događaje, koji su znatno uticali na ekološko-zdravstveni segment dimnjačarskog poziva, Selim izdvaja gasifikaciju grada, koja je krenula osamdesetih godina, što je dovelo do toga da se danas oko 80% Sarajeva zagrijava upravo na gas.

- To za nas znači manje čađi i manje trovanja, što nam olakšava posao. Mi danas svaki dimnjak kontrolišemo, ali čistimo samo po potrebi. Danas raspolažemo sa posebnim uređajima i senzorima koji služe za mjerenje ugljenmonoksida, imamo kamere uz pomoć kojih gledamo unutrašnju stijenku dimnjaka da vidimo da li je porozan. Mi se stalno osavremenjujemo i idemo ka EU, tačnije njihovim dimnjačarima. Uskoro će doći vrijeme kada ćemo i mi raditi u bijelim rukavicama. Gdje je god gas, nema čađi. Plin je od nas napravio gospodu. U našem poslu dimnjak je zadnja rupa na sviralu. To je nešto što se zadnje radi. Dimnjak se malo prlja, ako se peć redovno održava - ističe Selim.

Iako su se uglavnom riješili čađi, razne opasnosti i dalje postoje, a najveći rizik, prema našem sagovorniku, nosi penjanje, naročito u zimskom periodu.

- Ali mi smo dobro opremljeni. Imamo sajle duge i po 15 metara koje se sada mogu gurati odozdo prema gore pa se ne morate ni penjati. Hvala Bogu, do sada nisam imao većih nezgoda. Jednom sam pao sa privatne kuće, ali u snijeg pa nije bilo posljedica. Drugi put sam u Foči propao kroz krov na stambenoj zgradi, ali sam opet prošao bez posljedica - veli Selim.

Potom upozorava sugrađane na neke druge opasnosti čijih posljedica se, kaže, do sada i previše nagledao:

- Eksplozije dimnjaka se dešavaju prije svega zbog nestručnog gašenja. Ako se dimnjak zapali ne smijete ga gasiti vodom već mu uskratite dotok zraka u donjem dijelu. Uzrok paljenja je taloženje smola, katrana i čađi, prljava peć ili roštilj. Kada se to održava dimnjak se ne može zapaliti. Plamen može krenuti samo iz ložišta.

Upozorava on na još jednu prijetnju.

- Jedan od velikih sigurnosnih problema danas predstavljaju plastična stolarija i kuhinjske nape. PVC stolarija tako dihtuje stan da u njemu nema dotoka svježeg zraka, odnosno cirkulacije kao što je bio slučaj dok je većina ljudi imala drvenu stolariju. I šta se onda dešava? Čim uključite napu, ona automatski povlači zrak iz prostorije, a ako ga nema, povlači iz dimnjaka i zato dolazi do gušenja. Upale se u isto vrijeme i plinski bojler ili šporet koji ispušta gasove u prostoriji i tada dolazi do trovanja ugljenmonoksidom. Nažalost, to se često dešava, a i mene su pozivali sudski vještaci na neke uviđaje. Na to se mora skrenuti pažnja ljudima. Nipošto ne treba u isto vrijeme koristiti napu i plinski bojler jer je to smrtonosna kombinacija. Preporuka je da nikada ne rade u isto vrijeme ili, ako baš mora, onda da se osigura cirkulacija i dotok svježeg zraka. Također, uvijek je bilo i zabranjeno priključivanje napa na dimnjak. Nape se moraju priključivati na posebna ventilacijska mjesta - ističe naš sagovornik.

Dimnjaci su prije za rušenja nego čišćenja

Zanimljivost svakako predstavlja činjenica da u Selimovoj porodici ima šest dimnjačara, a aktivno se ovim poslom bavi četvero. Pored sinova Samira i Mirze, i bratova supruga Zineta je također dimnjačar. Selim ističe da je Zineta jedna od dvije sarajevske dimnjačarke, a jedna radi i u Brčkom.

- Još neke kolege su osposobili i doškolovali sinove za ovaj posao, pa nekako dimnjačarstvo postaje tradicionalni porodični zanat. Zanimljivo je da su nas proglasili tradicionalnim zanatom koji je u izumiranju. Za dimnjačara se inače može školovati u Zagrebu ili negdje vanredno polagati, uz odgovarajuću praksu. Ja sam, recimo, imao pune dvije godine praktične nastave iako sam bio završio srednju školu. Tada se to moglo ovdje u Sarajevu po programu iz Zagreba, a bila je i škola u Beogradu. Trenutno u Sarajevu mislim da ima otvoren konkurs u Mašinskoj školi za prijem dimnjačara učenika, ali se niko ne odaziva. Treba napomenuti da je to vjerovatno sa razlogom jer s ovakvom zakonskom regulativom niko im ne garantuje da će imati posao iako sigurno ima interesenata. Kada bi se ovo zakonski regulisalo, sigurno bi bilo potreba za dosta novih radnih mjesta - kaže Selim.

Ono što, međutim, zabrinjava jeste alarmantna dvojka na skali od 1 do 10 kojom Selim ocjenjuje stanje dimnjaka u Kantonu Sarajevo jer su, kako kaže, zbog starosti mnogih objekata, dimnjaci u gotovo ruševnom stanju. Po evropskim standardima bi, tvrdi, tek poneki zadovoljio uslove da se na njih priključi gas.

- Zato bi zbog takve infrastrukture upravo nas trebalo znatno više angažovati i povećati kontrole da ne bi dolazilo do nesretnih slučajeva. Ljudi lože svašta zbog neimaštine. Pokušavaju se zagrijati na razne načine – plastika, guma... To užasno lijepi dimnjake, a kada se dimnjak zapali on unutra stvara temperaturu i do 1.200 stepeni Celzijusa. Od toga pucaju cijeli zidovi. Protivpožarna inspekcija također ima svezane ruke. Pojavljuju se i neki divlji dimnjačari. Čuo sam da se i neki serviseri nude, a dimnjake čiste usput tako što ubacuju petarde u njih. Nas zato zovu iz cijele BiH. Idemo u Mostar, Trebinje, Višegrad, Trnovo... Situacija je alarmantna u malim mjestima - tvrdi Selim.

Ako je za neku utjehu, stanje dimnjaka u institucijama je na zadovoljavajućem nivou.

- Oni redovno zovu, kao i škole. Pridržavaju se postojećih odluka. Sve što je u nadležnosti države se radi redovno. Eto, baš danas sam bio u RAK-u - kaže Ekmečić.

Upraviteljima marka veća od dimnjaka

Očekivano, dimnjačari najviše posla imaju početkom grijne sezone, kada se uglavnom rade dimnjaci, i na kraju sezone, kada se rade kotlovnice, odnosno zaštita i priprema kotlova za narednu sezonu. Najveći posao dimnjačara danas su kotlovnice, tehnički prijem novih objekata te kontrola i, po potrebi, čišćenje dimnjaka u upotrebi.

- Dosta dimnjačara ima ugovore sa firmama i upraviteljima jer im je to zakonska obaveza. Ja imam ugovore sa dva manja upravitelja, ali zbog niske cijene dimnjaka vjerujte da se ne isplati raditi za upravitelje. To su cijene od 1,5 do 2,5 marke po dimnjaku, što je van svake pameti. Primjera radi, čišćenje dimnjaka u privatnom vlasništvu košta oko 25 maraka. Kod upravitelja se pritom morate najaviti dan ranije, svakome pozvoniti, očistiti, tražiti ključeve, pa na kraju ići kod predsjednika kućnog savjeta po potpis. To je preobimna procedura za tako mali novac. Zaista ne znam kome se to isplati jer ja to ne mogu raditi ispod pet KM jer radim pregled sa skupocjenom kamerom i stojim iza svakog svog pregleda. Ja sam se zato bazirao uglavnom na kotlovnice. Inače, čišćenje dimnjaka na klasičnim kućama je 25 KM, pregled dimnjaka videoinspekcijskom kamerom i izdavanje odgovarajuće potvrde je 100 KM - ističe Selim.

Kako navodi naš sagovornik, po staroj odluci provjera, dimnjaka na čvrsto gorivo se trebala raditi svakih mjesec dana u sezoni, odnosno šest puta godišnje, a za gas svaka dva mjeseca, odnosno tri puta u godini. Sada se, tvrdi on, provjera svela na jednom godišnje, dok su kotlovnice uglavnom redovne i kontrolišu se jednom mjesečno, odnosno jednom u dva mjeseca.

Nisu se, međutim, standardi srozali samo kada je riječ o kontroli dimnjaka već i kada je u pitanju kontrola samih dimnjačara.

- Nema više čak ni adekvatnih ljekarskih pregleda dimnjačara, da se zna da li se neko od nas uopšte smije penjati. Prije rata smo imali sistematske preglede svakih šest mjeseci i provjeravalo se da li smo sposobni za rad na visini. Nažalost, dimnjačari danas nemaju beneficirani radni staž. Prije rata smo imali na svaku godinu četiri mjeseca beneficiranog staža. Ali poslije rata toga nema - konstatuje Ekmečić.

Ono što na kraju možemo istaći kao pohvalno jeste svakako posvećenost i temeljitost koja krasi Selimov rad, u šta smo se lično uvjerili.

Zato ako za Novu godinu, koja se bliži, ugledate Djeda Mraza sa čistom bijelom bradom i ogrtačem bez ikakvih fleka, budite sigurni da je prošao kroz neki od dimnjaka koje Selim održava.

Donosimo sreću, ali više ne pijemo mlijeko

Uprkos raznim promjenama kroz koje su prošli dimnjačari, neki običaji i vjerovanja su se i dalje zadržali.

Dimnjačari su vazda donosili sreću, pa i danas. Ljudi se uvijek hvataju za dugme kad nas ugledaju i kidaju nam dlake iz četki za sreću, naročito djeca i učenici. Ali ima nešto u tome. Nije to slučajno i mislim da dimnjačari stvarno donose sreću. Ono što se promjenilo jeste da sada više ne pijemo mlijeko koje smo prije zbog čađi dosta pili - kaže Selim s osmijehom.

Osnovni alat

Osnovni alat dimnjačara danas čine: merdevine, kugla, sajla-štoser sa odgovarajućim četkama, partfiš - dlakava četka, ključ za otvaranje vrata za vađenje čađi te uređaji za ispitivanje curenja ugljenmonoksida. Kad je riječ o kotlovnicama, tu su i aparati za mjerenje sagorijevanja, zatim sprave za mašinsko čišćenje kotlova, te sredstva za njihovo hemijsko čišćenje.

Ima boljih i od bombona Negro

Na pitanje koja mu je omiljena bombona, od Selima smo dobili neočekivani odgovor.

Najbolja bombona je janjetina. Ona je puno bolja od bombona Negro - duhovito će Selim.

Merdevine k'o dvogled

Jednom prilikom, dok je sa svojim hi-tech merdevinama prolazio kroz jednu od centralnih sarajevskih ulica, Ekmečić je čuo komentar koji ga je toliko nasmijao da ga se i danas sjeća.

- Iza mene je išao neki čovjek sa suprugom, a u jednom trenutku sam ga čuo kako joj govori: Jao, vidi koliki dvogled čovjek nosi - kroz osmijeh priča naš sagovornik.

SAVJET

„Eksplozije dimnjaka se dešavaju prije svega zbog nestručnog gašenja. Ako se dimnjak zapali ne smijete ga gasiti vodom već mu uskratite dotok zraka u donjem dijelu“

PREPORUKA

Nipošto ne treba u isto vrijeme koristiti napu i plinski bojler jer je to smrtonosna kombinacija. Ako baš mora onda treba da se osigura cirkulacija i dotok svježeg zraka. Također, uvijek je bilo i zabranjeno priključivanje napa na dimnjak. Nape se moraju priključivati na posebna ventilacijska mjesta

POGLEDAJTE FOTOALBUM OVDJE!