Intervju

„Proteklo je razdoblje bilo iznimno teško za izvedbe uživo, a mnogi su se umjetnici, tehničari i teatarski saradnici našli na kušnjama u profesiji koja je ionako ispunjena nesigurnošću"., napisala je, između ostalog, u svojoj poruci  glumica Helen Mirren povodom obilježavanja Svjetskog dana teatra, 27. mart 2021. godine.

Ove godine Narodno pozorište Sarajevo obilježava 100 godina postojanja. Planiralo se mnogo toga no, trenutno,  zbog pogoršanja epidemiološke situacije u Kantonu Sarajevo, otkazane su  najavljene predstave: koncert “Operetska fantazija”, zakazan za 25. mart, drama “Snijeg” predviđena za 27. mart, predstavua“To nikad nigdje nije bilo” čija izvedba je planirana za 29. 3. 2021. godine i komediju „Ožalošćena porodica“ zakazanu za 31. 3. 2021. godine.

O radu  u vrijeme pandemije, planovima ali i problemima sa kojima se NPS-a suočava razgovaramo sa direktorom Izudinom Bajrovićem.

Koliko Vi ili bilo koji drugi direktor Pozorišta možete uraditi za četiri godine koliko je mandat?

- Rijetko se ko i zadrži četiri godine. Mislim da je nakon rata Muhamed Karamehmedović bio čitav mandat i Gradimir Gojer dva mandata, osam godina. Od ostalih niko nije dočekao da te četiri godine isteknu nego su smjenjivani ranije. Vjerovatno i mene takva sudbina čeka.

Čini mi se da četiri godine sa svim ansamblima i različitostima koja se mogu naći u pozorištu nije dovoljno za jedan ozbiljniji rad?

- Može se nešto uraditi, radi se u kontinuitetu. Tamo postoje umjetnički direktori, barem bi trebali, sada nismo kompletni ni sa te strane, ali je sada vanredna situacija i ne uzimamo je za primjer. Kada ovo prođe nadam se da će se stvari normalizovati. Može se za četiri godine uraditi nešto. Repertoar se može uraditi, naravno u odnosu na budžet koji varira. Nekada malo poraste, pa se spusti, pa se sve to mora uzeti u obzir. U svakom slučaju, nama produkcija nije nešto velika. Mi godišnje imamo tri dramske premijere, dvije operske i dvije baletske- u normalnim uslovima. Sada nema ni operskih ni baletskih zbog korone, teško ih je održati jer podrazumijeva veliki broj ljudi u bliskim kontaktima. Dramske se trudimo da održimo koliko je moguće. To je ono na šta svaki direktor može da računa, tri dramske premijere, dvije operske i dvije baletske godišnje.

Kako ste preživjeli proteklu godinu?

- Ta dvadeseta se sastoji iz onog vremena lockdowna i ostatka vremena. Ona je počela kao normalna, radili smo sve kao da je normalno do 16. marta kada je sve zaustavljeno. To je vrijeme bilo svima stresno, svi smo sjedili kućama, gledali u telefone, tablete, računare i pokušavali na taj način da komuniciramo sa javnošću. To je trajalo koliko je trajalo, nakon toga se stvari mijenjaju- nema lockdowna, ali nema ni pozorišta. Svedena su na minimum, što zbog epidemiološke situacije, što zbog rezanja budžeta i raznih drugih administrativnih zabrana koje su nas dočekale. Tako da taj period od lockdowna pa do kraja godine je jedan period u kojem smo se svi pokušavali na neki način snaći, kako da opstanemo uopšte, kako da ostanemo vidljivi i na koji način sve to uraditi. Onda nas je sačekao i taj moratorij koji je skupština izglasala a koji je skoro potpuno onemogućio da radimo, nismo mogli da angažujemo umjetnike, autore...

Koliko će Vam ljudi faliti kada sve krene?

- Nas je trenutno 203 u stalnom radnom odnosu, od toga je 30 primljeno na godinu dana. Stalno zaposlenih je 173. Ljudi nam odlaze u penziju, ostaju nam devastirane radionice, stolarske, frizerske, krojačke... Ostajemo potpuno bez tog kadra. Što se tiče umjetničkog kadra, balet nam ostaje u vrlo teškoj situaciji, baletskih igrača i igračica nemamo na tržištu. Kod nas nemate muškaraca koji idu u baletske škole, to ova sredina jednostavno ne podrazumijeva. Morali bi uvoziti igrače iz nekih zemalja. Još se uvijek dovijamo, iako smo računali na ljude koje smo angažovali po ugovoru o djelu, a sada nismo u situaciji da možemo sklapati ugovore o djelu jer je skupštinska odluka i dalje na snazi, ostajemo sa minimalnim brojem naših uposlenih koji sami ne mogu postići nešto komplikovanije. Dakle, moramo prilagođavati i te stvari; scene, kostim, i uopšte kompliciranost i zahtjevnost postavke svake predstave računajući na broj ljudi kojima raspolažemo.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                              '21 je tek počela. Po programu rada u ovoj godini koliko najmanje predstava nas očekuje?         

- Krajem februara imali smo prvu dramsku premijeru. To je " Istorija bolesti" po romanu Tvrtka Kulenovića koju režira Dino Mustafić. Planiramo baletsku predstavu, ali mi sada nismo u situaciji da postavljamo klasične baletske predstave jer se moramo prilagoditi epidemiološkim mjerama. Dakle, moramo praviti neke autorske predstave koje podrazumijevaju pridržavanje tih mjera koliko god je to moguće. Nakon toga smo planirali raditi Sofoklovog " Kralja Edipa", jedan od temelja uopšte dramske umjetnosti. Mislim da naša, ova stota godina, zahtjeva klasiku, ozbiljne naslove. Nakon toga planiramo pristupiti obilježavanju same stogodišnjice Pozorišta, koja podrazumijeva postavku predstave " Protekcija" Branislava Nušića, kojom je Narodno Pozorište i počelo da radi 1921. Nakon toga planiramo svjetsku praizvedbu opere " Derviš i smrt" Meše Selimovića koju komponuje Asim Horozić. Opera podrazumijeva stotinjak i više učesnika na sceni, što u orkestru, što među solistima, što među horom. Da li će nam epidemiološka situacija to dozvoliti- ja to u ovom trenutku ne mogu znati.   

 Po tome što ste pobrojali imate 200-300 novih kostima, najmanje 7-8 scenografija. Na koji ćete način to uraditi ako radionice ne rade u punom kapacitetu?

- Pa, teško. Teško da napravimo onako kako mi želimo, sa nedostatkom radne snage. Ali ako nas popusti ovaj moratorij i ako mi opet možemo uzeti ispomoć koja nam je potrebna u radionicama, mi ćemo to nekako uraditi. Prilagodićemo se koliko je to moguće, a da ne bude besmisleno. Da publika ne dođe na improvizaciju. Pozorište je živa stvar, zavisi isključivo od ljudi u svakom segmentu, i umjetničkom i neumjetničkom. Snalazimo se koliko možemo,  radimo pod teškim finansijskim uslovima, jer smo rebalansom budžeta prošle godine ostali bez značajnih sredstava, a to se nastavlja i u ovoj godini. Zbog moratorija o zapošljavanju smo izgubili mogućnost samostalnog odlučivanja, dogovaranja sa našim spoljnim saradnicima, autorima, izvođačima, ugovorima o djelu… Vlada je preuzela na sebe neku vrstu monitoringa, tako da mi od vlade moramo dobiti saglasnost za bilo kakvu vrstu angažovanja praktično za sve što želimo. To nas uveliko onemogućava.                                                                       

Teatri širom svijeta koketiraju sa online prestavama. Jeste li vi razmišljali o tome?

- Ne da smo razmišljali, mi smo to uveliko radili. Dok je bio lockdown puštali smo snimke naših predstava. Publika je dosta pozitivno reagovala na tu činjenicu, bila je velika gledanost, porastao nam je broj pretplatnika. Sve je naravno besplatno, nemamo ni način da naplatimo, a nije ni bilo smisla. Ono što smo mi uradili kao inovaciju i što se prvi put desilo je da je naša posljednja dramska premijera koja se desila u prošloj godini, "O medvjedima i ljudima" Saše Anočića, osim dozvoljenog broja ljudi u publici, napravili smo i live streaming premijere. Radili smo sa tri kamere. Taj live streaming je značajan jer je i naša dijaspora mogla da gleda predstavu, ljudi koji inače nisu u situaciji da dođu u pozorište. Odaziv nije bio loš, ali možda ne ni na očekivanom nivou. Ali. imali smo mnogo više ljudi nego što bi stalo u jednu salu. Problem pozorišta je što radi na trezorskom načinu poslovanja, mi nemamo svoj račun i nemamo način da naplatimo tu vrstu gledanja naših predstava. Tako da je jedini način, u trenutnoj situaciji, prodaja žive karte sa živim novcem. Ja sam prošle godine imao inicijativu da uvedemo makar kartični način plaćanja ulaznica jer nemamo ni to, što je u ovom trenutku skoro pa nezamislivo, a da ne govorimo o online načinu kupovine karata. Pokrenuo sam to kod Ministarstva za kulturu i sport, i ministar koji je u tom trenutku bio je istupio to poslu, nadam se da će novi ministar nastaviti, tako da publika može od kuće kupiti ulaznicu, da ne mora doći da da živi novac i da uzme papirnu ulaznicu. 100 godina nam je, a poslujemo kao prije 100 godina, ne osjeti se taj tehnološki napredak.                                                                                                                                                                                                                         

Posjetite:  https://www.nps.ba/virtual-tour/