Jutros je stigla tužna vijest- umro je Želimir Altarac Čičak. U sjećanje na ovog velikog čovjeka objavljujemo intervju iz magazina Start u vrijeme kada je pripremao veliki muzički spektakl -uz malu pomoć njegovih prijatelja

  Cijeli ovaj tekst mogao bi se posvetiti samo njegovoj biografiji - zato  je Želimira Altarca Čička najbolje i najlakše predstaviti jednostavno - živom muzičkom legendom. Rokeri su često tvrdoglavi i na svoju ruku, ali Čičak je znao njihov damar. Kao jedan od veterana i aktivnih učesnika stvaranja sarajevske, bh. i ex-SFRJ pop-rock-scene, mnogima je pomogao na početku karijere u njihovoj afirmaciji. Za Start se prisjeća kako je to nekada bilo, kako teku pripreme za jubilarni rock-spektakl koji će se devetog novembra održati u dvorani „Mirza Delibašić“ u Skenderiji u Sarajevu, ali i treba li danas rock-muzici reafirmacija

Razgovarao: Dario Novalić

Želimir Altarac Čičak će devetog novembra obilježiti pola stoljeća aktivnosti i rada na sarajevskoj, bh. i ex-SFRJ muzičkoj sceni kao novinar, DJ, voditelj i urednik mnogih muzičkih radio i TV-emisija koje su decenijama osvajale epitete najslušanijih i najgledanijih na tom podneblju, te kao animator pop-rock-kulture, organizator velikih rock-spektakala i manifestacija koje su postale tradicionalne tokom 80-ih godina, gdje se posebno izdvajaju: „Festival pop rock grupa BiH – nove nade nove snage“, amaterske muzičke radionice koja se dešavala svake godine u periodu od 1984. do 1992. godine i iz koje su iznikli njeni današnji šampioni „Merlin“, „Hari Mata Hari“, „Letu štuke“, „Konvoj“, „Regina“ i mnogi drugi, te „Yu heavy metal fest“, koji se tradicionalno održavao od 1986. do 1991. godine u sarajevskom „Domu mladih“ kao najveća parada stvaralaca iz svih oblasti tog žanra.

Pisali ste tekstove za neke od najvećih domaćih grupa, vodili najpopularnije radijske i TV emisije, organizovali i vodili niz koncerata, pisali kritike, bili pionir DJ scene... Ma, zapravo cijeli tekst bi se mogao posvetiti samo Vašoj biografiji pa je najlakše i najkraće predstaviti Vas jednostavno - živom muzičkom legendom. Kako idu pripreme za desetosatni rock-koncert koji spremate?

 - Poteško. Dosta se toga promijenilo, posebno ljudi sa kojima možeš dogovoreno, jednostavno i lako realizovati. Sva ta silna papirologija, neažurnost službenika, administracija. Užas. Sada mi je jasno zašto se ljudi koji žele nešto raditi u privatnom biznisu ili da sami ulažu u neke projekte i izvan kulture i umjetnosti  na to teško odlučuju. Ovo je zemlja gdje tri puta moraš donijeti iste papire da bi zadovoljio njihove administrativne zahtjeve, a što u svim drugim zemljama moraš uraditi samo jednom. Često tu sjede ljudi koji nemaju blage veze sa tim što rade, došli po stranačkoj liniji, al' nema veze, kotrljamo dalje, izdrž'o je Čičak i gore tokom ratnih godina. Eto, nakon tri decenije pauze desit će se i moj četvrti desetosatni jubilarac „Ž. A. Čičak - Izvan vremena za sva vremena“, uz malu pomoć mojih prijatelja gdje će nastupiti predstavnici raznolikih generacija od veterana pa do poslijeratne pop-rock-scene raznolikih muzičkih žanrova.

Zapis o mladosti

Vi ste jedan od veterana i aktivnih učesnika stvaranja sarajevske, bh. i  ex- SFRJ pop-rock-scene.  Možete li za ove mlađe generacije pojasniti kako je to bilo u vrijeme vaših početaka tokom 60-ih godina?

- O tome sam pisao u svojoj knjizi „Antikvarnica snova“ objavljenoj prije dvije godine i koja je naišla na veoma lijep prijem kod pratilaca muzičkih zbivanja kako kod nas, tako i svih onih rasutih po planeti. Kako kažu, to je zapis o njihovoj mladosti, koncertnim druženjima, zajedničkom životu, odrastanju u vremenu mira, ljubavi i sreći zajedno. O tome bismo zaista mogli napraviti posebnu priču, ali ukratko da odgovorim na pitanje. Sarajevska muzička scena se prvom polovinom 60-ih godina kalila sa bendovima „Indexi“, „Lutalice“, „Pauci“, iz kojih je u novu i istorijsku postavu „Indexa“ došao 1964. godine pjevač Davorin Popović, a tokom 1965. godine iz „Lutalica“ gitarista Slobodan Bodo Kovačević i Fadil Redžić, bas-gitarista. Njih trojica su činili okosnicu „Indexa“ tokom  njihovog postojanja, uz veliki broj personalnih promjena do Davorove smrti 2001. godine, kada prestaju sa radom. Inače, tu je bila čitava plejada pop-rock-zanesenjaka i, što je vrijeme potvrdilo, koji su izrasli iz grupe „Čičak“. Sa nama je bila veza samo u imenu i programu 1970/71. u prvom sarajevskom underground klubu „Barutana“, u kojem sam organizovao i vodio program naziva „Čičak plus Čičak“. Iz tog benda su izrasli muzičari Milić Vukašinović Mića, Zoran Redžić, Ranko Rihtman, Dragan Danilović. Tu svoje posebno mjesto ima i grupa „Kodexi“, sa gitaristom Eduardom Bogeljićem, koji je svojim hrabrim repertoarom, izvodeći pjesme grupa „The Cream“, pa i Jimi Hendrixa, oduševljavao, a snimili su i tri pjesme 1969. godine i to jednu Edinu autorsku, „Lutalica“, za koju sam napisao tekst, kao i za muziku grupa „Bee Gees“ - „To Love Somebody“, „Voljeti nekog“, i „Small Faces“ – „Song Of A Baker“, „Pekarova pjesma“, i bile su hitovi. Kroz „Kodexe“ su prošli Goran Bregović, Željko Bebek, a Ismeta Dervoz sa 14 godina otpjevušila tri pomenute pjesme za koje napisah tekstove. Tek sad nešto kontam, koja li je to štela bila da, pored Željka Bebeka, Ismeta otpjeva i snimi to? Duga je to priča, zaista baš za knjigu koju objavih.

Pjesme koje ste baš tih godina pisali i za „Indexe“ postale su rock-klasika, posebno se tu izdvaja pjesma „Negdje na kraju u zatišju“, a veliki hit je bila i ostala „Svijet u kome živim“.

- Da baš ovih dana ili, tačnije, 11. oktobra ove godine bi punih 50 godina od objavljivanja „Negdje na kraju u zatišju“, koja bi prva rock-poema na podneblju bivše nam zajedničke domovine Jugoslavije, snimljena u trajanju od 11.38 minuta i to sa recitativom mojih stihova na početku i kraju kompozicije, a koje je govorio tadašnji student Akademije scenskih umjetnost Branko Ličen. Bez obzira na dužinu trajanja, pjesma je postigla veliki uspjeh, a često na top listama se emitovala iz dva djela, ali je na Radio Sarajevu, u konkurenciji svih šećerlama i tadašnjih šlager, bila proglašena najslušanijom pjesmom 1970. godine. Eto i danas se sluša, a na mom Facebook profilu ima videozapis kako je jedan Nijemac koji uči naš jezik kupio moju knjigu, na preporuku naše Sarajke, gdje je objavljena pjesma „Negdje na kraju u zatišju“, te govori njene stihove. Pjesmu sam napiso 1965., koja bi objavljena u listu „Polet“, kao srednjoškolac čuvene Prve gimnazije, a koja ove godine obilježi 140 godina postojanja. Pjesma se Slobodanu Bodi Kovačeviću svidjela još dok sam je recitovao na mojim poetskim večerima. Nakon par godina je realizovasmo i uklopismo u njegovu kompoziciju za koju sam još napisao i pjevni dio. Naša saradnja je bila veoma uspješna i u pjesmi „Svijet u kome živim“, a „Povratak Jacka Trbosjeka i ostalog zla“, objavljena 1971. godine na prvom maxi singlu sa tri pjesme, na području ex-SFRJ, nije našla svoj prosstor u radio-programima, ali bi mogla biti pravi hit za vrijeme koje živimo.

Ostao sam prijatelj sa svima

Rockeri su često tvrdoglavi i na svoju ruku. Koliko je stresno sarađivati sa njima iako „na prvu“ to zvuči kao idealan posao?

- Svi mi imamo svoje „mušice“, a oni imaju muzičke koje su zaista ponekad čudne i iznenađujuće da čovjek prokuha, zaigra i skače. Život je to sa hiljadu problema. Svaki bend je jedna mala porodica, ni kod njih baš sve ne štima. Ipak, imao sam sreću sa svojim drugarima i saradnicima da je postojala odlična talasna dužina koja je bila u zajedničkom interesu da se što lakše prevaziđu problematični trenuci i situacije.

Sa kim ste danas u aktivnom kontaktu od „velikih imena“? Mnogima ste pomogli u njihovoj afirmaciji još u samom početku, kad su tek počinjali u Vašim programima u „Slogi“, te „Domu mladih“ - „Nove nade nove snage“?

- A joooj. Za tu priču bi nam trebao jedan feljton u magazinu „Start“. Tokom proteklih decenija mnogo je toga bilo. Sa malim izuzetkom ponekih, ostao sam prijatelj sa svima, a što potvrđuju ovi moji jubilarci, nekad zvani rock-maratoni, koje sam od 1979. godine pa do 1989. godine održavao svakih pet godina i to su bili kao neki presjeci šta je ko uspio uraditi za protekli period. Svi gosti ovih mojih programa su uvijek nastupali bez honorara, u znaku tolerancije, poštovanja i korektne saradnje u afirmisanju kako njihovog stvaralaštva tako i pop-rock-kulture uopšte. Istina, sve je to prije rata bilo lakše i ljepše, ali evo i u ova teška vremena, tih nacionalnih torova, povampirenog nacionalizma i fašizma, iskrena pijateljstva opstaju i ostaju. Upravo to još jednom pokazuje i potvrđuje i ovaj koncert „Izvan vremena za sva vremena“, sa kojim obilježavam pola stoljeća aktivnosti na muzičkoj sceni kao novinar, DJ, voditelj i urednik mnogih muzičkih emisija koje ljudi pamte i poslije toliko vremena. Javljaju mi se putem naše planetarne komunikacije na mom Facebook profilu i stranici i mogu sa zadovoljstvom reći da se svima njima zahvaljujem na podršci, oni su moja dodatna snaga u borbi protiv primitivizma i subkulture koja nas bombarduje iz svih raspoloživih artiljerijskih, licemjernih i degradirajućih snaga i sredstava, al' od istine, ljudskih vrijednosti i umijeća se ne može pobjeći. Salieri će se kad-tad iskazati svojim frustracijama, jadom i zlom, a umjetnici potvrditi djelom. Istorija to stoljećima potvrđuje.

Rock je uvijek nosio u sebi neku buntovničku filozofiju, kritičnu prema vladama i socijalnoj nepravdi, ali i širio ideju mira. Naše aktuelno okruženje zvuči zapravo kao idealna sredina za ekspanziju rocka ili pak postoji neki drugi problem?

- Da, rock-muzika i rock-kultura su novi mladi kreativni izrazi u umjetnosti. Pojavljuju se krajem 50-ih i početkom 60-ih godna sa svojim predstavnicima koji su mijenjali svijet u muzičkom i idejnom smislu. Stvar počinje da se kotrlja sa „The Beatles“, „The Rolling Stones“, pa jednom plejadom koja na scenu izlazi 1967. godine sa prvim albumima u Engleskoj „Pink Floyd“, Jimi Hendrix, „The Cream“, „T.Y.A“, u Americi „The Doors“, „The Greateful Dead“, „Steppenwoolf“, da bi kulminirala sa trodnevnim antiratnim rock-festivalom „Woodstock“, u istoriji rock-kulture zabilježenim i kao „Tri dana mira i muzike“ i „Vodimo ljubav, a ne rat“. Održan je 15-17. augusta 1969. godine, a ove godine obilježio je i svoj pedeseti rođendan diljem rockerske planetarne kulture kao najveća antiratna fešta, sa oko 500.000 hiljada prisutnih. To je bila prekretnica u istoriji američke kulture i kada vidite zapise istoričara, izjave muzičara te onih koji su proučavali pop-rock-kulturu, za njih je Woodstock tačka u odnosu na koju se sve računa. Sva ta zbivanja su stizala i do nas na razne načine, posebno putem radio-talasa - noćnog programa radio Luksemburga. Kao što rekoh, sarajevske grupe „Kodexi“ su već tih godina svirale „The Cream“, „Indexi“ u svom repertoaru imali pjesme „Pink Floyda“, ja u malom istarskom mjestu Vrsaru, kao DJ otvarao program sa Jimi Hendriksovom pjesmom „Gypsy Eyes“ i to sve, možete misliti, „iza željezne zavjese“ Titove Jugoslavije u bratstvu i jedinstvu. To ti je ono ko ne zna za bolje, ne zna ni šta je izgubio. Sad gledano s ove vremenske distance, moje tri  pjesme „Negdje na kraju u zatišju“, „Svijet u kome živim“ i „Povratak Jacka Trbosjeka i ostalog zla“ su bili vizionarski poetski prvoborci, a koje kao da su pisane danas, a ne prije gotovo pola stoljeća. Ova poslijeratna vremena koja živimo su dobra inspiracija za mnoge autore i to se može čuti u njihovim ostvarenjima, posebno „Dubioze kolektiv“ i Ede Maajke, kao i nekih drugih autora iz susjedstva, posebno Republike Hrvatske i  Republike Srbije koje proživljavaju slične probleme i tranzicije. Neka ih, neka prstom upiru u stilu Boba Marleya na sve loše što nam se dešava i što nas okružuje, na sve zlo koje svakodnevno proživljavamo ni krivi ni dužni zbog nekih političkih samoljubaca, bolesnika i njihovih pratilaca.

Cijeli intervju čitajte u novom broju magazina Start BiH- o nezaboravnim uspomenama, kakva je situacija danas i treba li rocku nova reafirmacija!?  

Startujte danas, sutra će biti kasno!