Život / Reportaža

Jedna od brojnih legendi o najpoznatijem Konjičaninu Zulfikaru Zuki Džumhuru kaže da je jednog jutra negdje u Herceg Novom u kojem je proveo posljednjih 15 godina života pored Zuke protrčao čovjek, a on ga je onako u svom stilu upitao - pa što bolan trčiš? Ovaj mu je odgovorio da je to dobro i zdravo, na šta mu je Zuko dobacio - samo ti trči, ali Bog je svima propisao određeni broj koraka pa ti požuri da potrošiš svoje. Poslije toga je, kaže ista legenda, svaki put kada bi sreo Zuku taj čovjek išao unazad pokušavajući valjda da skine propisanu životnu kilometražu. E takav je šeret bio Zuko...

Piše: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.info)

Foto: Mevludin Mekić

Na današnji dan,  24-og septembra, navršava se 99. godina od njegovog rođenja što je bio povod da posjetimo Zavičajni muzej Konjic sa depadansom rodne kuće Zuke Džumhura. Iako smo znali u kojoj se ulici nalazi, tačnu lokaciju kuće nismo, pa smo pomoć prvi put zatražili od prolaznika iako smo, kako će se kasnije ispostaviti, bili samo par stotina metara udaljeni. Nažalost ili na sramotu, i to je bilo predaleko.

-Ne znam vam ja za toga – odgovora nam radnik gradske čistoće kojeg smo prvog priupitali. Više sreće nismo imali ni 50-ak metara dalje kada smo pitali srednjovječnu gospođu.

-Toliko godina živim ovdje, znam da je tu negdje, ali ne znam tačno gdje mu je rodna kuća – odgovara nam pomalo posramljena. Treću sreću smo pokušali koji metar dalje sa građevinskim radnikom koji se prije odgovora posavjetovao sa kolegom, a onda nam samo uopšteno kazao da je to „dole.. niže“.

Parkirali smo na prvom slobodnom mjestu, pa krenuli pješke. Pukom slučajnošću zastali smo tačno ispred kuće. Nikakvih oznaka nije bilo, pa se obraćamo prvom prolazniku koji je zapravo i prvi komšija.

-Ovo vam je Zukina kuća. Bila je tu neka tabla da je u njoj rođen, ali sada se tu snima neka serija pa su je vjerovatno skinuli. Pogledajte u kakvom je stanju sve ovo. Sramota. Iz avlije samo smokva viri – razočarano konstatuje odmahujući rukom. Čini nam se da bi svašta još htio reći, ali se predomišlja, a onda i odustaje.

Kapija je zaključana pa krećemo prema obližnjem Zavičajnom muzeju gdje nas dočekuje uposlenik Muhamed Krnjić. Ni sam ne krije stid zbog neznanja velikog broja sugrađana o najpoznatijem Konjičaninu.

- Nažalost to je poražavajuće jer vi niste prvi koji ste to primjetili. Mi pokušavamo sve da se to promjeni, ali...Nekada vjerovatno nije postojao niko u bivšoj Jugoslaviji ko nije znao ko je Zuko Džumhur, ali se danas nažalost ta slika promjenila. Nezainteresovanost ili nešto drugo – ne znam. Trenutno se u Zukinoj kući snima serija o prvom predsjedniku BiH Aliji Iztebegoviću pa se narednih par sedmica tamo ne može ući - kaže nam dok nemoćno sliježe ramenima. Pitamo i za smokvu.

-Smokva rodi svake godine, a u ovom periodu je i posjetioci mogu probati – odgovara nam vedrijim tonom.

Najstarija rub'tahta u državi

Zavičajni muzej Konjic je najmlađa muzejska ustanova u Bosni i Hercegovini, a otvoren je 2011. godine. Sam objekat je međutim mnogo stariji. U Osmanskom periodu zgrada je bila sastavni dio hana, a u razdoblju Austrougarske u njoj se nalazio drvorezbarski obrt. U vrijeme bivše Jugoslavije to je bila zgrada vatrogasnog doma. Prije nego što će postati muzej, objekat je u potpunosti renoviran i prilagođen savrmenom muzejskom prostoru. U sklopu muzeja nalazi se stalna etnografska postavka, arheološki dio, galerijski prostor, zavičajna biblioteka te već pomenuta rodna Zukina kuća koja djeluje kao depadans muzeja. Kako napominje naš domaćin, nije slučajno to što je Zavičajni muzej smješten u srcu istorijske jezgre Konjica na lijevoj obali uz kamenu ćupriju koja je simbol grada.

-Kada govorimo o eksponatima, moram istaći da imamo najstariji astrolab, rub'tahta iz 18-og stoljeća. To je najstariji primjerak u BiH, a ima ih samo pet do 10 u cijeloj državi. Pomoću tog instrumenta se računalo vrijeme, određivale strane svijeta, matematičari su ga koristili za proračune, a kada bi se krenulo na hadž pomoću njega se orijentisalo. To je je jedan od najznačajnijih eksponata u muzeju. Pored njega se nalazi i bensilah, muška torbica stara oko 300 godina. U arheološkom dijelu imamo dvije značajne replike čiji se originali nalaze u zemaljskom muzeju u Sarajevu. Posebno bih se osvrnuo na Perzijskog boga sunca Mitrasa. Hram je pronađen u Konjicu u 19. stoljeću iznad željezničke stanice u mjestu Repovica. To je dvostrani reljef kojih po našim informacijama u cijelom svijetu ima samo osam. Druga replika je sudačka stolica iz srednjeg vijeka, također vrijedan primjerak – ističe Krnjić koji dodaje kako su svi eksponati autentični i sa područja Konjica.Oni su prije svega darovi lokalnog stanovništva muzeju, a etnografska postavka je je kompletirana sa stručnim saradnicima iz Zemaljskog muzeja.

-Ona je razvrstana u nekoliko cijelina- gradska kultura življenja, diorama Lukomira, danas najposjećenijeg sela u BiH (prikaz Lukomira sa čobanskim nošnjama), enterijer seoske sobe, cjelina vezana za tekstil, privredu i poljoprivredu tako da smo kompletirani. Naravno, i danas nešto važno što ljudi poklone ili izložimo ili prezentiramo kroz neke izložbe – pojašnjava Krnjić.

Kutak posljednjem bosanskom bogumilu

Kada je riječ o posjetama, naš sagovornik ne skriva zadovoljstvo. Najviše su kaže ponosni na dječije posjete, naročito u proljetnom periodu ekskurzija. U ovoj su godini tako samo u jednom mjesecu imali oko 1,500 djece posjetilaca. Sa početkom školske godine se učeničke posjete iz cijele države ponovo intenziviraju pa je u samo dva dana prije naše posjete muzej posjetilo oko 60 školaraca. Zadovoljni su i posjetom stranih turista kojih je sve više.

-U Konjicu se nalazi Titov bunker pa svi oni koji dođu u Konjic posjete bunker, ćupriju, lijevu obalu sa starom jezgrom grada i muzejom i drvorezbarstvo. Tu je naravno i rafting pa i ti ljudi navrate. Imali smo recimo prošle godine planinare iz Češke koji su došli na Prenj, ali su pokazali interes i za starim gradom i muzejom. Rast dolazaka turista u Konjic itekako osjetimo i mi u muzeju – navodi naš sagovornik uz konstataciju da bilježe posjete stanaca iz svih dijelova svijeta. Najviše ih kaže zanima način života u prošlosti.

-Zanima ih prošlost grada, priča o samoj ćupriji jer mi imamo u muzeju hronološki poredane fotografije o ćupriji tako da svi posjetioci mogu vidjeti kako je most izgledao u svom autentičnom stanjo prije rušenja, period rušenja i onda period rekonstrukcije. Posjetioci na licu mjesta mogu vidjeti i slike i ćupriju kroz prozor u sadašnjem obliku. Skrećemo im uvijek pažnju na autentični dio mosta, kamene stubove tako da se vidi razlika između autentičnog dijela i nadogradnje – pojašnjava Krnjić.

Zidove stepeništa koje povezuje dva muzejska sprata krasi postavka fotografija vezanih za dolazak maršala Tita u Konjic koji je ovaj grad zvanično posjetio u četiri navrata u periodu od 1955. do 1971. godine. Pažnju nam privlači kutak posvećen „posljednjem bosanskom bogumilu“.

- U muzeju se nalazi i kutak jednog od naših najznačajnijih akademskih slikara Lazara Drljače. On je rođen u selu Blatna kod Bosanske Krupe, ali je 30-ih godina prošlog vijeka došao na područje Konjica i kako je rekao ljepote Neretve, Prenja i Boračkog jezera privukle su ga toliko da je ovdje proveo polovinu života, a živio je u selu Borci. U muzeju imamo dvije orginalne slike „Kopernika“ i „Portret starca“ kao i dio dokumenata vezanih za njegov život – ističe Krnjić.

Na kraju treba spomenuti i simbolične cijene ulaznica koje iznose samo jednu KM za grupne školske posjete, dok je za individualne posjete dvije marke. Tu je uračunata posjeta Zavičajnom muzeju, Zukinoj rodnoj kući i prezentacija.

„Rasisti“ iz Lukomira

U najupečatljivije dijelove etnografske postavke svakako spada prikaz sela Lukomira, koje se inače nalazi na području opštine Konjic, gdje tadašnje čobanske kapuljače pomalo podsjećaju na one kakve nose pripadnici rasističkog Ku Klux Klana u Americi te stoga ne čudi i angedota koju nam Krnjić šaljivo prepričava.

-Jedna gošća iz Amerike kada je vidjela tu nošnju pitala je da li su ovi ljudi imali nešto protiv crnaca, a ja sam joj rekao da ne samo da nisu već da vjerovatno nikada u životu nisu vidjeli crnca – kaže naš sagovornik.

Kćerka stopirala „Dane Zuke Džumhura“.

Zukinu rodnu kuću najčešće posjećuju turisti iz regiona jer je kroz Hodoljublja postao regionalna legenda.

-Svake godine na dan njegovog rođenja organizujemo Dane otvorenih vrata u njegovoj rodnoj kući, dječije radionice te obilazak njegovog mezara. U muzeju ima inače više od 500 kopiranih Zukinih karikatura. Otvoreni smo za sve posjetioce, dolaze mnogi Zukini prijatelji, prepričavaju se anegdote... Ranije smo imali i „Dane Zuke Džumhura“, ali je došlo do nekih sukoba oko autorskih prava sa Zukinom kćerkom Donizadom koja živi u Beogradu.  Ona je zabranila tu manifestaciju, a autorska prava je na nju prenijela njema majka Vezira. Detalje oko tih nesuglasica ne znam jer je to bilo puno prije otvaranja muzeja – kaže Krnjić.

Draga Olgice...

Sa jednog od svojih brojnih putovanja, Zuko je u Beograd doveo majmunicu kojoj je dao ime Olgica koja je u to vrijeme bila neviđena atrakcija.

-Poznato je da je on uvijek sa putovanja slao razglednice na kućnu adresu. Jednu je naslovio isključivo na Olgicu, a u njoj je pisalo „Draga Olgice dok ti glumiš damu kod kuće, ja izigravam majmuna pred televizijskim kamerama“ – prepričava nam Krnjić.