Život / Reportaža

Tekst je izašao u magazinu Start BiH br. 450

Piše: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.info)

Foto: Mevludin Mekić

Seadu Muhiću, 35-godišnjem Sarajliji, deceniju već život svakodnevno i bukvalno visi o koncu, preciznije rečeno, o konopcu. Dodatnu dozu adrenalina unosi činjenica da u njegovom slučaju to nije splet nesretnih, dramatičnih okolnosti, već stvar ličnog izbora.

Sead, sa nekolicinom probranih i odvažnih kolega, pere staklene fasade na gotovo svim visokim objektima u cijeloj Bosni i Hercegovini, a iznenađeni stanovnici i posjetioci glavnog grada veći dio aprila su „krivili vratove“ posmatrajući njega i kolegu Faruka Memića, kako, sjedeći na malim drvenim klupicama, na visinama od nekoliko desetina metara, temeljito peru veliku staklenu površinu na jednom tržnom centru u samom središtu grada.

Dok muškarci, nakon pogleda, uglavnom samo odmahuju rukom, dame osmijeh ne kriju, uz gotovo obavezno fotografisanje telefonom. Hrabri, vješti i evidentno skloni kućnim poslovima, uklapaju se u profil „savršenog“ muškarca svakom horoskopom znaku. Zarad što vjerodostojnijih fotografija, i naš fotoreporter je morao malo odolijevati sili gravitacije.

SPAS ZA OČAJNE

- Mi smo planinari, dijelom i alpinisti. Sve je krenulo tako što bi nas neko zamolio da mu pričvrstimo oluk na vikendici, skinemo mačku sa krova. Malo, pomalo, počeli smo se ovim ozbiljno baviti. Bilo i lijenih žena koje imaju prozore koji se otvaraju, ali im je mrsko to raditi. Čak i danas mi praktično nemamo konkurenciju u cijeloj državi - otvara Sead razgovor za magazin Start BiH.

U početku su radili sve visinske radove, nakon čega se iskristalisalo nekoliko najčešćih poslova: održavanje staklenih fasada, montaže velikih reklamnih panoa koji se kače na zgrade, sanacije fasada i farbanje silosa. Prozori su samo dio poslova koje rade. Imali su vrlo ozbiljne klijente, poput Raiffeisen banke, Mercatora u BiH, ASA-e, Turskog kulturnog centra...

- Praktično, sve zgrade sa staklenom fasadom u Sarajevu smo mi radili - navodi naš sagovornik.

Za razliku od firmi koje ovaj posao obavljaju uz pomoć lifta, Sead ističe kako je upravo to što ne koriste elevator njihova najveća prednost jer je, osim visoke cijene samog uređaja, velikih troškova njegovog servisiranja, njegova upotreba  limitirana nizom tehničkih i praktičnih faktora. Užetom mogu raditi objekte do 200 metara visine bez problema, a na objekat koji rade dolaze za deset minuta.

- Nemam problema sa malim otvorom izlaza na krov kroz koji ne može proći korpa, a i lakše pristupam neobičnijim arhitektonskim rješenjima. Mi radimo sve ono što liftovima i korpama firme ne mogu. Često se susrećemo sa najčudnijim zahtjevima. Nama se zapravo uvijek obraćaju „nevoljnici“, ljudi koji su već pokušali sve. Mi smo zadnja stanica i nada - pojašnjava Sead.

 Nelagoda postoji i nakon 15 godina

S obzirom na težinu i opasnost poslova koje rade, radne uslove, Seadov tim je malobrojan i čini ga tek sedam, osam ljudi, planinara i alpinista. Kada su u pitanju najzahtjevniji poslovi, knjiga spada na manje slova. Faruk je jedan od onih na koje Sead može računati i u najsloženijim poduhvatima.

- U najsloženije zadatke spada i montaža reklama većih od 300 kvadrata. Zbog velike površine platno je samo po sebi teško, što je prvi problem. Druga je što „jedro“ površine 300 kvadrata pri brzini vjetra od 10 km/h „nosi“ 17-18 tona. U momentu kada je reklama polupričvršćena, odnosno kada je zatvorena samo jedna strana, vjetar je može otpuhnuti, a ona tada kida sve. Otežavajuća okolnost je što uvijek radite u urbanim sredinama, gdje imate saobraćaj, prolaznike i gdje šteta može biti velika u svakom slučaju i nemoguće je osigurati toliki rejon koliko daleko vjetar može odnijeti reklamu - navodi Memić.

Uprkos želji i odličnoj obučenosti, postoje poslovi koje je zbog užasnih radnih uslova nemoguće obaviti. Jedan od takvih je bio i unutrašnje čišćenje silosa u cementari Kakanj.

- Stvara se kondenz pa se cement lijepi za stijenku silosa. To je trebalo ostrugati, ali to je nemoguće. Mi smo to probali, skinuli par lopata, ali tu vam ne treba maska već odijelo za kosmonaute sa vanjskim snabdijevanjem kisikom. U takvim uslovima možete dobiti silikozu pluća za 24 sata. Tu vam se i oči i uši zapuše gotovo odmah - pojašnjava Muhić.

Objašnjava da za ovaj posao čovjek treba biti prije svega zdrav i bez hroničnih oboljenja. Mora biti fizički spreman jer je, kako obojica naših sagovornika tvrde, boravak na užetu naporan sam po sebi.

- Od plastične stolice iz neke čekaonice sam improvizovao sjedalicu. Ona mi je udobnija od one zvanične opreme za radove na visini. To je „custom made“ stolica koja meni odgovora. Praktično visiš u pojasu, stolica služi samo da možete sjediti u njoj par sati. Treba također imati neki tolerantni strah od visine koji se može iskontrolisati kako ne biste bili neproduktivni. Već sam 15 godina na visinama, ali ne postoji način da se na to naviknete. Osjećaj nelagode je uvijek prisutan - tvrdi Muhić.

Dva kritična momenta

Visina na kojoj se radi limitirana je dužinom užeta koje se kupuje u namotaju od 200 metara, ali ističu, pošto toliko visokih objekata nema u BiH, kao najviši zadatak koji su do sada imali, montažu reklame na UNITIC-u na visini od stotinjak metara. Najbitnije u svemu jeste što u dosadašnjem radu nisu imali situacija opasnih po njih i prolaznike. Neobično, ali najveću opasnost u radu obojica vide u mentalitetu običnog naroda.

- Problem je svijest naših ljudi koji su pomalo „ludi“. Ja sam u obavezi, dok radim, da označim i ogradim „gradilište“, ali narod to jednostavno ne registruje već sklanjaju ogradu koju postavimo. Morate postaviti ljude da ogradu fizički obezbjeđuju. Dešava se da sklone ogradu i parkiraju auto. To je nevjerovatno. Imali smo par situacija gdje smo razbili šoferšajbe ili krov od automobila. I pored svega mi smo uvijek krivi i refundiramo to, ali je problem u ljudima - veli Muhić.

Objašnjava da, kada se poštuju pravila koja nalaže rad na visini, teško može doći do pogreške. Ali par puta se dešavalo da, zbog umora, popusti koncentracija. Recimo, više od deset puta u danu prelazi preko ruba zgrade, ponese sve što treba, a onda u posljednjem trenutku shvati da se nije ukačio i navezao!?

- Zato moji ljudi nisu normirani! Vidim na njima do kada su produktivni. Čim počnu osjećati strah, troše se neuporedivo brže od uobičajenog stanja, što je nezgodno na složenim poslovima. Naš posao je vanjski pa su uslovi jako teški. Zimi minusi i vjetar, ljeti visoke temperature. Nekada ljudi jednostavno nisu taj dan za rad. To je slično deminerskom poslu. Ne možete poslati indisponiranog deminera u minsko polje - napominje Muhić.

Iako je boravak na užetu opasan sam po sebi, Memić ističe dva kritična momenta tokom rada od kojih „glava“ zavisi. To su, objasnit će, trenuci kada se veže čvor i kada se pojasom priključuju na uže. Tu greške ne smije biti. Sa radom se prekida čim se primijeti da nekome od radnike popusti koncentracija.

- Srećom, nismo imali potrebu ni za rezervnim užetom. Oprema se generalno mora adekvatno skladištiti, detaljno pregledati neposredno pred početak izvođenja radova. Užad se najmanje oštete od rada. To se uglavnom dešava na zemlji jer, naprimjer, može kamen pasti na njega i presjeći ga - ilustruje Memić.

Operu dnevno po 100 kvadrata

Iako sam posao umnogome zavisi od vanjskih faktora, a norma ne postoji, Muhić kaže da se ipak može okvirno govoriti o nekoj prosječnoj produktivnosti. Ne peru staklo, prozore, kad je jako sunce jer se staklo ugrije na 80 stepeni i voda se odmah isparava. Ne rade ni kad kiša pada. Proljeće je, kažu, idealno vrijeme za pranje stakala.

- Kada se peru velike površine, prosjek je 100 kvadrata dnevno po čovjeku, mada, kada je hitno, operu i do 200 kvadrata. Ali se taj tempo ne može izdržati duže od dva dana - ističe Muhić.

Zanimljivost predstavlja činjenica da je Muhić diplomirao DIF, ostala su mu dva ispita da magistrira, a istovremeno je i na IV godini na Ekonomskom fakultetu. Dvoji da neće nikada ni magistrirati ni završiti ekonomiju. Život ga, izgleda, okreće na drugu stranu.

- Moji nisu u politici, nemam štelu i život me vodi u realni sektor. Ja ovo nisam birao, a potrebe za ovim intervencijama će uvijek biti. Trend je takav da se prave složeni stakleni objekti, a ljudi su očigledno skloni da sami sebi komplikuju život. Ja sam tu da im probam malo olakšati. U ovom poslu se nisam vidio ni prije 10, pa se ne mogu vidjeti ni za narednih 10 godina. No, nikad se ne zna. Ovaj posao troši ljude i znam da se njime ipak ne možete previše dugo baviti - zaključuje Muhić.

SAMO NEK SE UŽE NE ISTEŽE

Metoda kojom obavljaju posao se zove „pristup užetom“ i zvanično je priznata u Evropskoj uniji. Puni naziv je „visinski rad - metoda pristup užetom“.

- Od planinarske i alpinističke opreme se izdvojio cijeli sektor koji razvija samo pomagala za radove na visini. Mi koristimo statična užad, dok se za penjanje koriste dinamična. Ona se, u slučaju pada, blago istežu da osoba koja pada ne bi slomila kičma. Nama je najbitnije stvar da se uže ne isteže. Rad na visini se odvija sa radnim i sigurnosnim, pomoćnim užetom. Uvijek visimo na dva užeta. Na pomoćnom užetu postoji uređaj koji se zove ASAP. On reguliše ubrzanje baš kao pojas u automobilu. Od opreme koristim pojas koji se oblači na sebe, fiskirate kaiševe i on je direktna veza sa užetom. Onda su tu užad koja dolaze u rad u namotajima od 200 metara, ali nama je ta dužina nepraktična i nepotrebna pa ih siječemo na kraću. Užad su skupa, metar je oko pet maraka. Moraju biti atestirana, a nosivost im je više od dvije tone. Koristimo i uređaje za kretanje po užetu, gore i dole. To je osnovna oprema za rad na visini. Certifikat za obavljanje ovog posla u Evropskoj uniji zove se IRTA. Jedina dva ovlaštena centra za izdavanje certifikata su u Njemačkoj i Britaniji - navodi Muhić.

AVAZ NIKO I NIŠTA NE OPRA 

Kao najteži posao u dosadašnjoj karijeri, a bilo ih mnogo, Muhić izdvaja farbanje visokog i ravnog krova s unutrašnje strane u jednom velikom tržnom centru, što je zahtijevalo i veliku konstruktorsku inovativnost.

- Dobar sam sa fizikom, a imam i druga na Građevinskom fakultetu. Za taj poduhvat sam osmislio i napravio aluminijske ljestve sa kosnikom, poptornikom da bi mogle stajati na rasponu od 12 metar, ali bez uvijanja. Onda sam na vikendici napravio poligon i probao konstrukcijsko rješenje. Kada sam došao na lice mjesta niko nije vjerovao da to rješenje funkcioniše, ali mi smo uspjeli. Jedino što nisam uspio jeste da smislim tehničko rješenje za Avaz twist tower, jer je na sredini najuži. Svako od rješenja, sve što bi običnom čovjeku moglo pasti na pamet u narednih 10 godina, eliminisao sam. Imamo samo jedno tehničko ograničenje - mjesto na kojem radim ne može biti uvučenije od tačke na kojoj se vežem jer sam u tom slučaju udaljen od radnog mjesta. Kada bih se počeo spuštati sa ruba, na sredini zgrade bih bio udaljen osam metara od stakla. Kvalitetnog pranja prozora nema sa teleskopima i šipkama jer je to mrljavljenje. Ja garantujem da sam oprao prozor tek kada rukom držim metlicu - navodi Muhić.

RAD NA ŠTOPERICU, SATNICA 200 DOLARA

Muhić i Memić kažu kako potreba za reklamiranjem odavno nemaju, jer ih klijenti sami pronalaze.

- Kada traže naše usluge, znači da su već isprobali sve druge opcije. Mi smo zadnja stanica i adut za rješavanje problema. Išli smo čak i u Crnu Goru, kada je Mtel kupio tamošnjeg operatere, pa smo radili kampanju, 15-ak reklama u pet najvećih gradova u Crnoj Gori. Radio sam prošlu zimu u Americi jer mi tamo rođak drži kompaniju koja radi „landscaping“, odnosno održavanje. I na Floridi sam bio. Tamo imaju problema sa drvećem i granama jer su kuće ukomponovane u prirodno okruženje pa vremenom drvo počne smetati. Tamo važe neobična pravila. Čim se popnete na visinu iznad dva metra bez ograde to se već smatra radom na visini pa morate imati pojas. To enormno povećava cijenu rada. Tamo se rad računa po satu i mjeri se štopericom od trenutka kada se popnete na drvo. Satnica je nevjerovatnih 200 dolara - kaže Muhić.

CIJENE

S obzirom na složenost poslova, cjenovnik nemaju pa se poslovi i cijena ugovaraju na licu mjesta.

- Teško je kod nas formirati cijenu jer je dijapazon poslova koje nudimo nemoguće obuhvatiti. Ali mogu se kategorizirati reklame čija se montaža kreće od šest do 10 KM po kvadratu, a pranje stakala od jedne do pet KM  - kaže Muhić.

KURVA I TROSJED

Sa kakvim se sve neobičnim zahtjevima i situacijama susreću u ovom zanimanju, najbolje ilustruju primjeri koji im „na prvu“ padaju na pamet.

- Na Pofalićima je čovjeku nepažnjom ostao zaključan stan u neboderu na 10. spratu. Spolja nije imao šteku već fiksnu kuglu na blindiranim vratima. Bilo mu je hitno da uđe u stan, a mi smo sa krova u stan ušli kroz prozor. Ni prozor nismo razbili, pa nije bila velika šteta. Sjećam se kada smo otkrili prostituciju u jednom stanu u neboderu na Grbavici dok smo sanirali fasadu. Bude naravno i čudnih situacija kada vas ljudi na, recimo, 11. spratu ugledaju kako visite na prozoru spavaće sobe dok su oni još u krevetu. Ali ima i lijepih situacija, kao kada nam ljudi ostave hranu i vodu na prozoru - prisjeća se Muhić.

A onda mu na pamet pada možda i najnevjerovatniji poziv:

- Zove jednom čovjek sa Koševskog Brda i viče kako ima specifičan problem. Ima trosjed kojeg hoće da izbaci, ali ga je unio prije nego što je postavio ugradbeni plakar pa sada trosjed više ne može kroz vrata. Nas pita da li ga možemo izbaciti kroz prozor? Mi smo došli, svezali ga, to je bio 3-4. sprat. Zavezali smo ga u sobi, spustili uže sa krova, iznijeli ga kroz prozor i u jednom trenutku smo mi sjeli u trosjed i visimo svana. Ljudi se okupili, gledaju i ne vjeruju vlastitim očima. Nestvarno.

 NEĆU, BABO, NEĆU ŠUSTERA

Da su u „šustera uvijek najgore cipele“ pokazuje se i u slučaju perača prozora.

- Prije par dana sam primijetio da je djevojka navukla zavjese preko cijelih prozora, što mi je bilo čudno. Kada sam je pitao zašto, rekla je da su prozori toliko prljavi da ih je morala sakriti zavjesama da ih ne gleda – kaže duhovito Memić.