Kad vas kolege izaberu da predstavljate svoju zemlju za tako prestižnu nagradu poput Oscara, onda je to zaokružena priča, kaže rediteljica filma „Sin“,   ovogodišnjeg bh. kandidata za nagradu Američke akademije. Kćerka joj je za rođendan poklonila genetski test i tu je dobila „crno na bijelo“: 60% je naslijedila gene mame Njemice, a 40%  je čistokrvnog bosanskog naslijeđa - dovoljno da je odredi u umjetničkom i profesionalnom smislu. Pripremili smo 33 pitanja za bh. redateljicu Ines Tanović ....

1. „Sindrom“, „Izložba“, „Jedan dan na Drini“, „Neke druge priče“, „Naša svakodnevna priča“, „Sin“, „Bez kalorija“, „Čovjek S“, „Idea“, „Krugovi“... nazivi su vaših dosadašnjih filmova. Kada se malo bolje zamislite samo od naslova bi se mogla napraviti neka smislena rečenica. Slučajno ili...?

- Pa to je samo dokaz da sam ja pratila kroz svoj autorski put teme koje su me provocirale i pratile kroz život pa se sada nekako same slažu u logičan slijed.

2. Ali da se vratimo na „Sina“. Možete li nam ukratko reći nešto više o radnji filma?

- Film je nastao kao neka vrsta završetka filmske trilogije o sarajevskoj porodici neposredno nakon rata, pa u dvijehiljaditima i danas. Situacija u porodici oslikava sve probleme srednje klase danas u bh. društvu, a to najbolje vidimo kroz odnos majke i oca sa svojim tinejdžerima i posebno sa starijim sinom kojeg su usvojili još dok je bio beba. Kroz te turbulentne odnose se preslikava i problem identiteta glavnog lika Armana koji, i pored toga što živi u porodici koja ga voli, sumnja u tu ljubav, sumnja u svoje mjesto u toj zajednici, sumnja i u samog sebe - ko je, šta je i ko su mu biološki roditelji. Ta priča se razvija do kraja filma gdje Arman ipak na kraju, napunivši 18 godina, shvata da treba da prihvati to svoje mjesto u porodici i tu ljubav koju mu roditelji i mlađi brat Dado daju.

3. Ima li neke simbolike u svemu tome, koje generacije će ga najbolje razumjeti?

- Film je možda poseban po tome što se ne obraća samo jednom uzrastu publike. Vrlo su različiti doživljaji filma. Tu se pronalazi i srednja generacija roditelja koja se „bori“ sa tinejdžerima u svojoj kući, pronalaze se i sami tinejdžeri jer se nose sa problemima društva u kojem odrastaju, a i generacija nana, baka i deda se pronalazi u toj jednoj liniji koja govori i o njihovoj poziciji u porodičnom sistemu.

 Doigravanje u pripremi

4. Gdje je sniman, koliko dugo i kakva je ekipa?

- Film je sniman u Sarajevu, osim jedne scene na Zagrebačkom aerodromu, koja je ujedno i scena otvaranja filma. Snimalo se 22 dana, što je jako malo za ovako komplikovan film, ali pošto je ekipa bila sjajna uspjela sam napraviti sve što sam zamislila. U ovom filmu su učestvovali glumci iz BiH, Srbije, Slovenije i Hrvatske. Tako je bilo i s autorskom ekipom koja se sastojala iz pobrojanih zemalja. Tako je DOP bio Mitja Ličen, iz Slovenije, scenograf Mario Ivezić, iz Hrvatske, majstorica maske i šminke Tina Šubic Dodočić, iz Slovenije, kostimograf Sanja Džeba, montažer Redžinald Šimek, autori muzike Nedim Zlatar, Leo Šarić i Belma Zvizdić, iz Sarajeva, itd. Od glumaca tu su student ASU Dino Bajrović koji ima glavnu ulogu, zatim Uliks Fehmiu i Snežana Bogdanović, Lidija Kordić i Lazar Dragojević, iz Crne Gore, Emir Hadžihafizbegović, Jasna Ornela Bery, Kemal Rizvanović, Enes Kozličić i sjajni Hamza Ajdinović kao mlađi brat Dado prvi put na filmu. 

5. Pripala vam je velika čast da otvorite prošli Sarajevo film festival. Kakve su impresije?

- Zaista sam bila sretna i ponosna na cijelu ekipu što smo bili film otvaranja jubilarnog Sarajevo film festivala. To je bila velika čast za nas, a ujedno nam je dalo i veliku medijsku pažnju tako da je već prvu noć film vidjelo otprilike 5.000 ljudi u tri projekcije. Samo je u Metalcu bilo preko 4.000 ljudi.

6. Gledalaca je bilo više nego na većini fudbalskih utakmica u BiH?

- Pa i to je možda dobar primjer da zapravo publike ima za kulturu i umjetnost samo im treba znati prići. Mi smo imali tu sreću da je to Festival uradio za nas i privukao gledaoce.

7. A onda je Udruženje filmskih radnika BiH kandidovalo „Sina“ za Oscar. Kako se „mama“ osjeća?

- Jedno je kad vas uzme festival za takmičarski program jer se tu radi o specifičnom ukusu selektora i programskoj orijentaciji samog festivala, ali kad vas kolege izaberu da predstavljate svoju zemlju za tako prestižnu nagradu onda je to zaokružena priča za mene. Sretna sam jer je to ipak potvrda kvalitete filma, a to je meni najbitnije.

8. Uhvatite li ponekad sebe kako zamišljate onaj trenutak kada podignete kipića?

- Pa baš i ne, veoma sam realna i znam kako film kao što je moj ne može imati veliku mogućnost za takvu nagradu jer ne ispunjava neke osnovne pretpostavke za Oscara. Nemamo iza sebe veliki festival, nemamo velikog distributera koji će naš film „gurati“ u toj trci, nemamo podršku iz naših fondova da pravimo veliku i skupu kampanju koja je potrebna da se na film uopšte obrati pažnja i, realno, mislim da film bez velikih političkih konotacija nema šanse.

9. Šta se trenutno dešava sa filmom, kada će pred domaću publiku?

- Film sada putuje po festivalima i to je meni najdraži dio jer idem na projekcije gdje je različita publika, razgovaram sa njima poslije prikazivanja, slušam komentare, uživam u tome kako publika uživa u filmu. „Sin“ se već sedam dana prikazivao u Meeting Pointu zbog te obaveze prema Oscaru, ali se nadam da ćemo ponoviti prikazivanje u doglednom periodu. Svakako je film otkupila i Hrvatska televizija i HBO Europe tako da će se sigurno za godinu dana moći gledati i na malim ekranima. 

10. Kakav ga očekuje festivalski život?

- Pa osim Sarajeva, Portoroža – Festival slovenačkog filma, Leskovca – Festival filmske režije, Tuzla Film Festivala, idemo u Cottbus, koji je drugi po redu po veličini festival u Njemačkoj, zatim će se film prikazati na festivalu filmova kandidata za nagradu Oscar u Americi - Heartland film festival. Imamo pozive za prikazivanje u Danskoj, Los Angelesu, New Yorku... Mislim da nas čeka dosta putovanja.

11. Vi stojite i iza producentske kuće „Dokument“, koja je producirala i „Sina“. Čini se da broj producentskih kuća u BiH osjetno raste. Šta je uzrok tome?

- Pa producent Alem Babić i ja vodimo „Dokument“ koji postoji još od 1991. godine. Svašta se tu proizvelo, isproduciralo i razvilo u tih skoro 30 godina. Odlična je stvar da se otvaraju nove producentske kuće jer je to znak da dolaze nove generacije koje imaju svježe ideje, svježe poglede na produkciju i programe koje žele da nude. Mladi ljudi nemaju vremena čekati na fondove koji su sramno mali za regionalne uslove pa se onda udružuju i proizvode svoje filmove kako bi izrazili svoj talenat i svoje ideje. Tako sebi otvaraju mogućnosti da neko vidi njihov rad, da ih prepozna i selektuje na neke festivale i tako se karijera polako počinje razvijati. To je jedan od mogućih puteva kako realizovati svoje ideje.

12. Šta je trenutno još aktuelno ili se „krčka“ i u „Dokumentu“ i kod Ines?

- Mi smo već u pripremi novog projekta za dugometražni igrani film „Doigravanje“. Jednostavno, luksuz je odmarati, jer za razvoj i produkciju jednog igranog filma u našim uslovima treba najmanje pet godina, tako da se po završetku jednog filma već radi na novom, ako se želi održati bilo kakav kontinuitet.

13. Niste baš previše aktivni na društvenim mrežama. Javljate se dozirano. Manjak vremena ili taktika?

- Objavljujem ono što mislim da je bitno za moj rad jer su društvene mreže idealan način da budete vidljivi. Danas publika više prati društvene mreže i komentare i onda se odlučuje da pogleda neki kulturni ili umjetnički sadržaj. Ovo je jedna potpuno nova era oglašavanja, prezentovanja i time se zapravo bave marketinški stručnjaci kad se radi o svjetski poznatim umjetnicima. Pravljenje strategije reklamiranja je profesija koja se mora platiti, a mi u ovim uslovima, nažalost, nemamo budžete za takve stvari. Zato je sve to jako skromno kad se govori o umjetnosti kod nas.

Filmovi koštaju

14. S obzirom da je Vaš otac bio Sejfudin Tanović - Babo, poznati reditelj, vjerovatno Vas i ne trebamo pitati otkud Ines u filmskoj industriji?

- Pa to je bio neki prirodni nastavak onog što sam ja upijala još kao dijete. O filmu se govorilo u našoj kući stalno jer se i produciralo i montiralo i režiralo. Moja najljepša sjećanja iz djetinjstva su odlasci na Pulski filmski festival 60-,70- i 80-tih godina prošlog vijeka. To je bio ogroman festival gdje su se sretale sve zvijezde jugoslovenskog filma na jednom mjestu. Dolazio je i Tito na neke projekcije tako da su sjećanja na taj period zaista predivna. Sve me to usmjerilo da se želim baviti tim poslom. Tek se kasnije iskristalisalo da je to baš režija, jer sam vrlo rano počela pisati svoje prve scenarije.

15. Vaša je mama Njemica. Imate li nekih karakternih osobina sa te strane porodičnog stabla?

- Moja kćerka mi je za rođendan ove godine poklonila genetski test i tu sam dobila „crno na bijelo“ da sam 60% porijeklom maminih korijena. Tako da sad i zvanično znam da mnoge moje osobine potiču od te strane porodice. Onih 40% posto je čistokrvno bosansko naslijeđe koje me determinira u onom umjetničkom smislu.

16. Koliko je danas teško naći sredstva za snimanja filma?

- Fondovi za kinematografiju su zaista mali, većina sredstava se dobija preko Fondacije za kinematografiju. Od prije dvije godine postoji i Fond Kantona Sarajevo pri Ministarstvu kulture i sporta koji odvaja pare isključivo za filmske projekte tako da se s te strane situacija poboljšala samo u smislu da imamo dva fonda na koja možemo aplicirati. Nažalost, javni servisi iako, imaju zakonsku obavezu, ne učestvuju u produkciji domaćeg filma na način i u iznosu kako bi trebali. Sve skupa je jako poražavajuće da je BiH na najnižoj ljestvici sa budžetima u odnosu na zemlje regiona iako imamo najnagrađivanije filmove i najuspješnije autore.

17. Kako se uopšte snalazite, da li su koprodukcije jedino rješenje?

- Koprodukcije su jedino rješenje jer sredstva dobijena od domaćih fondova ne mogu biti dovoljna za produciranje normalnog dugometražnog filma. Neki autori se snalaze pa sami produciraju niskobudžetne filmove sa ekipom i glumcima koji su voljni da rade za minimalne honorare ili bez honorara. I to jeste ponekad dobar način da autor radi, da ne stoji u mjestu, da na bilo koji način svoju ideju uobliči u film, ali to nije i ne smije da bude pravilo. Filmovi koštaju, oni su specifična grana umjetnosti koja ima i tehničko-tehnološku stranu, ali i onu ljudsku, umjetničku i to sve zahtijeva optimum uslova da bi se dobio minimum rezultata. Tako da su se koprodukcije pokazale kao odličan način sklapanja budžeta jer ne samo da zemlje partneri unose novac već doprinose projektu i kroz autorske angažmane, kroz drugačije viđenje filma, projektu se daje neki širi, univerzalniji karakter.

18. Na koji način se vraća uloženo, da li je to samo kroz ulaznice ili ima i drugih prihoda?

- Nažalost, u našim uslovima nije praksa da se zarađuje na filmovima jer govorimo o filmovima koji imaju umjetničku, a ne komercijalnu vrijednost. Od publike u kinima na domaćem terenu producent ne može da vrati ni uloženo u reklamu. Jednostavno mali broj ljudi ide u kino da gleda domaće filmove, a i mreža kina u BiH je mala, imamo vrlo malo kina koja uopšte žele da prikazuju filmove koji nisu isključivo komercijalni. Prodajom prava na TV se također ne može zaraditi jer domaće televizije ne otkupljuju naše filmove već dugi niz godina. Ako se film prepusti „sales agentu“ onda se ta kompanija naplaćuje od prodaje filma do ugovorenog iznosa i tek preko tog iznosa nešto pripada producentu. A taj iznos kod naših filmova se teško ikad dostigne.

19. Koliko ste tokom snimanja opterećeni finansijskim efektima filma?

- Pa sve je uslovljeno finansijama, počevši od ekipe koju želite angažovati, od glumaca koje želite u filmu a koji imaju svoju cijenu, od tehnike koja po jednom danu snimanja košta veliki iznos, od objekata koje morate napraviti ili dizajnirati prema ideji filma, od kostima koje kupujete za svakog glumca, od broja dnevnica i noćenja cijele ekipe ako snimate na terenu, da ne govorim o prevozu, keteringu. Onog momenta kada se budžet uspostavi i krene se u snimanje u okviru koji je obezbijeđen, tada autor i producent više ne mogu i ne smiju da misle o finansijskom efektu filma kad on bude gotov. Jer sistem produkcije u našoj zemlji nije takav da se uloženo mora vratiti. U tom slučaju nikada se ni jedan film ne bi snimio. Mislim, naravno, na autorske filmove. 

20. Vlada Kantona Sarajevo planira da od naredne godine krene u implementaciju programa poticaja za snimanje filmova i TV serija, za koji je planiran grant u iznosu od 2.000.000 KM. Koliko je to velika stvar za domaće filmadžije?

- Odlična je stvar da se priča o produkciji filmova pokrenula sa mrtve tačke, da se o tome priča na najvišem nivou, pa bar kad je Kanton Sarajevo u pitanju. Ovaj poticaj znači da će se sada moći povećati produkcija filmova u Kantonu, da će producentske kuće moći biti konkurentne na tržištu regije u odnosu na strane ekipe i koprodukcije jer će se nuditi povrat uloženih sredstava i time se automatski pojeftinjuje proizvodnja kod nas.

21. Koliko bi značile poreske olakšice za privlačenje stranih produkcija i da li bi u tom slučaju i domaći filmski radnici imali koristi?

- Svaka olakšica za produkciju bi značila mnogo u smislu da bi se time omogućilo da privlačimo strane ekipe. Svjedoci smo koliko susjedne zemlje kao Hrvatska imaju benefite od snimanja nekih svjetskih franšiza kao GOT u Dubrovniku. To ne samo da je omogućilo filmskim radnicima da rade i zarade i nauče neke nove tehnike nego je donijelo mnogo samom gradu gdje se snimalo. Dugoročno se poboljšala i turistička situacija jer sad godinama nakon snimanja imate najezdu turista koji obilaze ta mjesta kao atrakciju. Svi ti pozitivni efekti su jasno vidljivi u zemljama regiona i zaista ne razumijem zašto se tako dugo čeka kod nas da se te mogućnosti otvore i našim produkcijama i filmskim radnicima. Time bi se filmska scena potpuno revitalizirala. Filmski radnici bi dobili priliku da rade, mladi s akademija bi dobili priliku da uče i asistiraju, glumci da dobijaju uloge. Sve bi se moglo pokrenuti sa mrtve tačke.

Neiscrpan izvor tema, ali ne i sredstava

22. Vi ste i scenarista i rediteljica. Kada pišete, imate li već u glavi glumce kojima će biti namijenjene uloge?

- Pa uglavnom pišem prema već odabranom glumcu ili glumici. Inspiracija mi je u pisanju upravo njihova osobnost, njihov izgled, ponašanje, energija.

23. Ima li neke polne razlike u bh. filmskoj industriji, da li je biti žena otežavajuća okolnost?

- Ja svugdje ističem da smo mi žene redateljice u BiH izuzetno povlaštene jer nas se tretira apsolutno ravnopravno sa našim kolegama i čak bih rekla da dobijamo i više poštovanja i uvažavanja.

24. Ni filmska industrija nije oslobođena internih sukoba i podjela. Da li se iz toga može izroditi bilo šta pozitivno ili samo slabi sveukupni položaj filmskih radnika?

- Pa kao i u svakoj oblasti i filmska industrija ima svoje poteškoće. Najveći izvor problema dolazi upravo iz nemogućnosti da autori dobijaju sredstva za produkciju u normalnim vremenskim razmacima, da se održava kontinuitet rada, a da ujedno i mlade kolege dobijaju priliku da rade svoje prve filmove. Svaki sukob i javna rasprava doprinose jednom zategnutom odnosu i daju pogrešnu sliku zapravo, jer se bježi od suštine.

25. Filmski ukus filmadžija, filmskih kritičara i obične publike često se ne poklapa. Možda je najbolji pokazatelj izbor Guardianovih kritičara. Mnogi nisu čuli ni za jedan od najboljih 10 filmova po njihovom izboru. U čemu je razlika – šta vidi i cijeni esnaf, a ne vidi publika?

- Film je i umjetnost, ali je i zabava. Umjetničku stranu filma obrađuje teorija, kao i kod svake druge umjetnosti i zato postoje teoretičari filma, film se izučava na akademijama i ljudi se obrazuju da bi bili filmski teoretičari i kritičari. Često se zaboravlja ta strana filma, da ona nosi svoju teorijsku komponentu. Sama činjenica da je nešto film i da se prikazuje u kinu ili na televiziji ne znači da se automatski mora svidjeti publici, a da je onda samim tim to umjetničko djelo jer je nerazumljivo, a sa druge strane ako se svidi publici to ne znači da to nije i umjetničko djelo. Najteže je imati balans upravo u filmu i doći do proizvoda koji ima i jedno i drugo. Postoje razni spiskovi o najboljim filmovima i negdje se oni preklapaju s istim autorima i filmovima, a u mnogim filmovima se ti spiskovi razilaze. To je jednostavno tako, filmska umjetnost je relativno mlada i za priznavanje nekog umjetničkog djela ili pravca treba i vremenski odmak. Tako da to nije uvijek tako jednostavno objasniti.

26. Pretpostavljam da nemate fiksno radno vrijeme, pa kako Vam izgleda prosječan dan, kada se snima film?

- Kada se snima film ništa nije prosječno, svaki dan je drugačiji, intenzivan, posvećen, koncentrisan. Najteže je kad taj snimajući period prođe, onda intenzitet koncentracije padne na nulu i teško se vratiti normalnom životu i normalnom tempu. Adrenalin još dugo kola u tijelu i treba neko vrijeme da se sve to „spusti“. 

27. Šta smatrate najvažnijim priznanjem za dosadašnji rad?

- Za mene je najvažnije priznanje to što sam se svojim filmovima potvrdila kao autor i što mi je zahvaljujući tome omogućeno da nastavim da radim, da kreiram nove projekte i dobijam sredstva iz Fondacije za kinematografiju i iz Ministarstva za kulturu i sport KS.

28. Nećemo Vas pitati da li pratite politička dešavanja, ali umjesto toga ćemo Vas pitati kako vidite ovaj poslijeratni razvoj društva i opšti društveno-ekonomski ambijent?

- Naravno da pratim politička dešavanja jer se ona bave nama. Potpuno je nemoguće biti izolovan od toga šta nam se dešava u zemlji. Kao autor moja je odgovornost da se tim problemima i bavim kroz svoje filmove. Tako sam napravila nekoliko dokumentarnih filmova koji su tretirali aktuelna dešavanja, a u igranim filmovima obrađujem upravo našu svakodnevnicu i u socijalnom i u političkom smislu. Novi film će biti baš odraz onoga kako vidim naše društvo danas. A to nije nikako optimistično.

29. Da li je naša realnost najveći izvor umjetničke inspiracije?

- Da, upravo je to ono što nam daje neiscrpan izvor tema, ali nažalost nemamo neiscrpan izvor sredstava da se njima bavimo u svim medijima i kroz sve žanrove. 

30. Imate poznato „filmsko“ prezime. Ima li neke familijarne veze sa ostalim Tanovićima?

- Velika je to porodica, sa nekima sam bliska rodbina, a sa nekim malo dalja. 

31. Kakva su Vam interesovanja izvan filma i umjetnosti?

- Bavljenje filmom i preživljavanje kao autor u BiH zahtijeva potpunu posvećenost i sve vrijeme. Svakako da je sve što je vezano za umjetnost moja trajna inspiracija i interes.

32. Koliko često idete u kino i može li neka filmska preporuka?

- Idem u kino često, manje nego prije jer sad filmove mogu da gledam i kod kuće, sve je nekako dostupnije. Uživala sam u periodu odrastanja moje djece ići sa njima u kino i gledati sve te filmove koji su uticali na njihovo formiranje. Naravno, najviše volim ići u kino za vrijeme SFF jer tada gledam što više mogu filmova i uživam u radovima svojih kolega iz regije.

33. Na šta Ines nikada ne žali potrošiti novac?

- Na ono što usrećuje moju djecu.