Intervju

Iz „mahalskog kreativnog butika“ književnice Indire Kučuk Sorguč najesen stiže nova predstava kojom na komičan način izvrgava ruglu naš sitnosopstvenički mentalitet i vjekovnu sklonost da nekritički prihvaćamo tuđe, pristajemo na trendove bez ikakve svijesti o tome i žudimo za samoreklamom. Uzgred, recenzira autorska djela, piše knjige o drugima, bavi se odnosima sa javnošću i nikako ne stiže da sjedne i napiše svoj prvi roman. Pripremili smo za nju 33 pitanja

1. Smije li se znati gdje ste bili na ljetovanju ?

- Tradicionalno ljetujemo u Turskoj, iako smo prošle godine napravili izuzetak, išli na Kanare i debelo se pokajali. Nigdje se insan, ono baš da izvrne sve četiri u zrak i mozak pusti da luftira, po povoljnom cijenama i uz pravu domaćinsku gotivu, ne može odmoriti kao u Turskoj.

2. Je li bilo požara?

- Koliko znam, u Turskoj požara nema. Ovdje ipak država ne dolijeva ulje na vatru nego obilno vodu koristi.

3. Na čemu ste trenutno najviše angažovani u poslovnom smislu?

- Na nekoliko zanimljivih djelčadi koja izlaze iz mog malog mahalskog kreativnog butika. Kao prvo, u jesen bi trebala izaći moja nova predstava, kojom na komičan način izvrgavam ruglu naš sitnosopstvenički mentalitet i vjekovnu sklonost da nekritički prihvaćamo tuđe, pristajemo na trendove bez ikakve svijesti o tome i žudimo za samoreklamom. Radi se o „one woman show“ sa Aidom Bukvom i sigurna sam da će ova naša zajednička kreacija osigurati puno smijeha i nezaborava. Bosanac će se vidjeti u onome kako je živio nekad, a kako živi sad u jednom čistom komičnom ogledalu. Pod dva, mnogo radim jer valja meni kao „slobodnjaku“ normalno „dihat“, a to se na peru teško postiže pa radim još dva-tri posla: recenziram razna autorska djela, pišem knjige o drugima, bavim se odnosima sa javnošću, i nikako ne stižem da sjednem i napišem svoj prvi roman. Cijena slobode skupo se plaća. Ja je plaćam manjkom onog kvalitetnog vremena za jednu ozbiljnu umjetničku kreaciju.

Rekordna posjeta

4. Predstava „Ja, mahaluša“, nastala na Vašim kolumnama, pokorila je region. Da li je bilo teško pogoditi „žicu“ našem svijetu?

- Zaista je tako. Moja autorska predstava „Ja, mahaluša“, kao uostalom i „Ja, mahalac“ zaista su ostvarile dotad neviđene rezultate na pozorišnim daskama. Sigurna sam da je cifra od sto i nešto hiljada posjetitelja rekord koji će teško iko ostvariti, a pogotovo jedna vaninstitucionalna produkcija koju vodi glavom i bradom samo jedna osoba - moja malenkost. Mislim da ovo što radim već 11 punih godina nije nikakvo pogađanje, niti se bavim time kome ću se dopasti, jednostavno pišem što vidim i osjećam i ne mislim kao mnogi iz ove branše da sam bolja od drugih i da izmišljam „toplu vodu“. Ispeći dobru komediju, satiru ili, prosto, dobar humor, danas nije teško, ali jeste pomalo hrabro i ludo. E, u tom grmu leži poskok! Rijetki se usude po tom neraščišćenom kamenjaru hodati bez dodatne opreme. A ja se usuđujem učiniti i mnogo opasnije stvari.

5. Zbog problema sa glavnim glumcem prekinut je projekat „Ja, mahalac“. Nakon toga je zaživio pod imenom „Tako ti je mala moja kad ljubi mahalac“, sa Nermanom Mahmutovićem. Šta se trenutno dešava sa predstavom?

- Pa, ništa. Jedan se mahalac vratio korijenima i prodrumčio se, a drugi nije imao snage da se kao provincijalac popne na nivo istinskog sarajevskog lahkog mangupa. Ne sekirajte se, da vam olakšam, ja sam kao Brega, mijenjam pjevače, uppss, pardon glumce, po potrebi, a autor i vođa parade ipak ostaje isti.

6. Gledate li svoje predstave?

- Svaku, ne samo da gledam, ja sam kao ona nevidljiva baba u autobusu iz „Ko to tamo peva“ i igram u predstavi, samo me publika ne vidi.

7. Bili ste (pre)dugo u novinarstvu. Ima li išta da vam sada nedostaje iz tog perioda?

- Ama baš ništa.

8. Koje su prednosti samostalnih umjetnika?

- Nemamo tutora nad glavom, spremni smo da gladujemo za ideal nezavisnosti, svaštari smo pa prema tome razvijamo podjednako i lijevu i desnu hemisferu mozga, pijemo kafu kad niko drugi to ne može pa ni babini sinovi i za nas ne postoje granice borbe za „samoopredjeljenje“.

9. Ima li mana?

- Jakako da ima! Umjesto da kao sav butum normalan svijet radiš jedan posao i ostvariš i egzistenciju i unutarnje zadovoljstvo na tom planu, ti moraš hrmpačiti i to te može dovesti ili u kreativnu ili u egzistencijalnu krizu ili u obje istovremeno.

Ne bi nas spasilo ni 23 sata kulture

10. Da li ste tražili status „istaknutog samostalnog umjetnika“ pa da od kantona ide bar staž i penziono?

- Nikad mi to nije palo na pamet. Nikada ni od koga nisam tražila ono što mislim da mi pripada po „redu vožnje“. A nisam ni bez reda, nisam ja ta tipa tražilice. Tačnije rečeno, statusi mi ništa ne znače ako se temelje na jaranskoj estetici, ni nagrade također, niti ikakve povlastice koje dolaze od te i takve davno ustanovljene politike. Neka meni moje čitalačke, slušateljske i gledateljske publike.

11. Gdje najradije ili najčešće osluškujete puls naroda - prodavnice, pijaca, kafana, društvene mreže...?

- Nisam žena za pijace ni za kućnih tračeva, a ni u frizeraju se ne zadržavam dugo, dok me u granapu rijetko da ćete vidjeti. Nisam ni za kafane u onom ispičuturskom smislu pojma balkanske krčme, jok. Naprosto sve sam to negdje vidjela, pročitala, ponešto i sama doživjela, mnogo mi ljudi prepričali. Inspiracije ovdje ne može ponestati. Mi smo takvi providuri i pehlivani, provokatori i šereti da sve preokrenemo naglavačke, samo da nije mirna kuća. Ja žudim za mirom i ne plašim se da ću u njemu prestati stvarati. Naprotiv, tad bi tek iz mene prokuljalo.

12. Osnivač ste Udruženja za afirmaciju kulturnih vrijednosti Filter. Možete li nam nešto reći o aktivnostima Udruženja?

- Fokusirali smo se na afirmiranje dramskog stvaralaštva, autorskog izraza, njegovanje autohtonog bosanskog jezika i, najvažnije, terapeutskog teatra. Uz zdrav smijeh i podsmijeh se iskorijenjuje.

13. U jednoj susjednoj zemlji bila je emisija „Pola ure kulture“. Da li je nama dovoljno „pola ure“ ili neka malo duža „izloženost“ kulturi?

- Nama je bolje bez ovakve kulture, posebno one u medijima jer te emisije su same sebi svrha, nego da je imamo ovakvu suhonjavu, bez kičme, pravca, identiteta, koštane srži. Nas ne bi spasilo ni 23 sata kulture dnevno pošto je ne bi znali ni urediti ovi naši tupi „sirogojno“ urednici i novinari.

14. Koje je Vaše doba dana?

- Svaki dio dana, zaista. Ne dijelim dan po tome kad bolje radim ili ne, jedino pokušavam izbeći pisanje od pet popodne do osam uvečer, dajem si „akšam pauzu“ da me šejtani ne prepadaju.

15. Ne krijete da ne volite da vježbate, ne doručkujete, ne čitate knjige, ne idete na kozmetičke tretmane. Šta onda voli Indira?

- Nije to za mene, nemam masu za to, ipak sam ja jedva nagurala 50 kg i sad treba da se trošim i fizički i financijski na to lažno iznojavanje! Imam se ja gdje znojiti, ha ja! Samo dok se uz moje basamake uzverem eto kondicije! A onu mentalnu kondiciju održavam tako što ništa ne čitam jer je to pogubno u današnje vrijeme, sve sami pametnjakovići i knjige pišu i siju kilometarske statuse i svak živ zna mudrosersku iz sebe poroditi, a da ne pričam o medijskim trovanjima. Ja sam ipak za mentalnu higijenu. Doduše, postoji samo jedna emisija koju redovno gledam, a to je kviz Potjera na HTV-u. Volim da kreiram odjeću, volim da se opuštam uz Sade, volim da uživam u ljepoti Sarajeva.

16. Ako ne čitate, da li bar nešto listate na plaži?

- Heheee, listam naravno i ispunjavam ukrštene riječi.

Keltska krv

17. Konstantno nas filuju informacijama kako je o toku novi egzodus ljudi iz BiH. Bježe li i Vaši poznanici, umjetnici, književnici...?

- Ma jok, što bi bježali, pa njima je ovdje k'o bubreg u loju. Svi statuse podobijali, rade na više strana, a projekti im žive kao leptirov let, a najbolje je onima koji su se uspjeli „samo zaposlit'“ i ništa ne radit'. Oni su doživotni jedači toplih obroka! Jedino, ovi mlađi mogu imati problema jer za njih radnih mjesta nema. Vidjet ćemo uskoro hoće li oni ostati da nastavimo zajedničkim snagama kovati antikulturu iliti podaničku i podobničku kulturu.

18 Da li ste razmišljali da pokupite prnje?

- Jesam, odmah iza rata jer sam bila mlada i htjela sam nadoknaditi ono što sam u obrazovanju propustila u ratu. Ipak sam se prepustila optimizmu poraća i stradala milion puta radi tog nepresahlog entuzijazma.

19. Ima li neka zemlja, mimo BiH, da je po vašem ukusu?

- Postoje zemlje po mom ukusu, ali ne postoji moja dobra volja da im poklonim sebe. Ja sam po govoru sklonija Francuskoj, po svjetonazoru Njemačkoj, po društvenom sistemu Švedskoj. Mojim venama, znam to pouzdano, teče mahom keltska krv, ali ipak bilo kuca sto posto po bosanski. I što je još zafrkanije, ne želim se ni trenutka jednog liječiti od svog sarajevocentrizma.

20. Kad već posla nema u fabrikama, mladi se masovno fataju mikrofona i reallytija. Da li Vas to sve iritira ili samo mislite da se ljudi snalaze kako znaju i umiju?

- Ne iritira me, svi traže model svoga opstanka. Nije više tu u pitanju ni slava ni kamere ni ini bakrači, samo opstanak. Lova, znoj i suze. Kada vi pogledate roditelje te djece vidite da su oni stavili svoje živote u ruke vlastite djece i da se nadaju da će ih pogoditi „sreća“ i da će ih rođena kćerka vaditi iz bule pjevajući po kojekakvim rupama uz pucanje i pipanje. Nije to, ljudi moji, za šege, ovo je ozbiljan sociološki fenomen.

21. Ne fali ni sponzoruša?

- Sad su dojučerašnje sponzoruše postale gospođe, poudale se za svoje sponzore i rodile im malu bezobraznu djecu. Danas je moda da se izmami direktna materijalna korist, a da se potencijalnom levatu ne daš ni približiti. To su visokoškolovane online zavodnice. Lopuže sa licem anđela.

Mutant bosniacus

22. A kakvi su bh. muškarci? Dinarski macho tipovi, papučari ili neki tranzicijski hibridi?

- E, na to pitanje odgovaram u svojoj novoj predstavi. Daleko su oni od bilo kog od spomenutih modela. Danas letaju i za ženom i za djecom i za majkom, pride još i švalerkom, a sve su u dinu i imanu i slatkorječivi su do one propolis rešetke od sača, a mlitavog su karaktera. Nešto i jeste do tranzicije, a mnogo je više do žena, a najviše do majki. Na snazi je mutant bosniacus.

23. Suprug Fahrudin je dječiji pisac. Priča li Vam nekada bajke o princezama?

- Ma, pričao je i sa jednom takvom me i obrlatio. Poslije sam ga posavjetovala da to ipak stavi u knjigu kako bi možda još neka curica pala na mušku fantaziju. A on ne može nikako da izgubi - bit će pročitan.

24. Kakav je sa romantikom?

- Vrlo je romantičan i sentimentalan do uvredljivosti. Ne može prihvatiti činjenicu da je moje biće satkano od drugog materijala. Ali ponekad ga i ohrabrim da ustraje u romantizmu nakon što ga cinički srozam.

25. Šta Vam najviše smeta u Sarajevu danas?

- Vjerovali ili ne, ništa senzacionalno. Voljela bih da smo čistiji. Puno je tog peksinluka. Valjda smo zaprljani iznutra pa izbacujemo vani.

26. Na šta nikada ne žalite potrošiti novac?

- Na raju.

27. Svrbi li Vas češće lijevi ili desni dlan?

- Svrab mi je na obje ruke u balansu.

28.. Šta Vas je posljednji put izbacilo iz takta?

- Kad tehnika zaštopa, baš kao sada. Pišem odgovore na mobitelu, internet loš, kažu mi da mi nije šifra moja, u deluks hotelu nemaju kompjuter za goste... Amentubilahi!

29. Kakve ljude ne podnosite?

- Škrte, sebične, dvolične, parazite - ljude bez osjećaja za tuđu patnju, lobotomirane.

30. Da Vas neko angažuje da promovišete bh. turizam, kako biste strance pozvali da posjete BiH - možda neki slogan?

- Samo se još u Bosni slobodno puši. Dođite, popušite sa nama!

31. Koliko Vam znače društvene mreže?

- Sve manje i manje. Ispuhat će ubrzo.

32. Odrasli ste na Širokači, podno Trebevića koji u posljednje vrijeme postaje glavno izletište Sarajlija. Volite li otići gore?

- Volim, kako da ne. Često sam na mojoj Širokači, nije ona izgubila puno od onog nekadašnjeg mahalsko-pitoresknog izgleda, a Trebević je sad potpuno osvježen i bit će, kao kad sam ja bila mala, najveće izletište Sarajlija.

33. Šta Vam je najmrži kućni posao?

- Peglanje. Generalno, peglanje mi je najmrže od svih verbalnih i neverbalnih poslova.