Intervju

Zatekla nas je vijest o smrti Hadžema Hajdarevića, pjesnika, pisaca, esejiste, publiciste, pisca za djecu, urednika i priređivača izdanja drugih autora. U njegovu čast  podsjećamo na intervju koju je prije nekoliko godina objavio magazin Start BiH i naš portal.

Rođen je, piše u njegovoj biografiji, 18. jula 1956. godine, od oca Agana i majke Hamide, u Kruševu kod Foče. Školovao se na Popovu Mostu (osnovna škola), te Sarajevu (Gazi Husrev-begova medresa i studij jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu). Dobitnik je  nagrada: Nagrada Trebinjskih večeri poezije za najbolju knjigu mladog pjesnika za knjigu pjesama Seobe obala (1982); nagrada „Svjetlosti“ za knjigu pjesama Seobe obala (1982); nagrada „Skender Kulenović“ za knjigu pjesama Pjesme ponornice (1996); nagrada Izdavačke kuće „Planjax“ za najbolju knjigu pjesama objavljenu u prethodnoj godini za knjigu pjesama Na sonetnim otocima (2005). Trenutno je uposlen u Institutu za jezik - Sarajevo. Jezik je i jedna od tema našeg razgovora.

 KLUB VJERNIKA

• Vidio sam Vas na bajram-namazu u Hrasnom, u Hadži Idrizovoj džamiji! Kad i kako ste spoznali Boga? 

- Postoje samo dva mjesta u kojima sam, u posljednjih tridesetak godina, klanjao bajram-namaze, to su Begova džamija, ovdje u Sarajevu, i džamija u mome zavičaju, džamija u Šadićima ili novonapravljena džamija na Popovu Mostu, u dolini rijeke Sutjeske (to sada i jest samo dolina, jedna opustošena žalosna dolina, nekad joj se tepalo kao Dolini heroja, život u dolini Sutjeske gotovo pa je isisan), ali, eto, dogodilo se da posljednji bajram-namaz, za nedavno završeni Kurban-bajram, klanjam baš u Hrasnom, u Hadži Idrizovoj džamiji. Banalan je razlog što ne odoh u zavičaj, istekla mi registracija auta a rođak, sa kojim sam sve bio dogovorio, noć uoči polaska reče da, iz nekih svojih razloga, nije u mogućnosti ići na bajram-namaz u dolinu Sutjeske. Kasno je bilo da ikoga uznemiravam i pitam hoće li rano ujutro voziti prema Foči. Sa Bogom se, inače, družim od kako znam za sebe, od najranijega svoga djetinjstva.

Govore istim jezikom! I ne samo Bošnjaci, Hrvati i Srbi, nego i Crnogorci... Istost, međutim, ne podrazumijeva jedinstvenost jezika. Jezik i ime jezika određuju oni koji tim određenim jezikom govore. U Bosni se uvijek govorilo i pisalo bosanskim jezikom.

• Imate li nešto kao klub vjernika u Socijaldemokratskoj partiji BiH, nasljednici Saveza komunista BiH, koja u svoje redove nije primala vjernike?

- SDPBiH nije nikakav nasljednik SKBiH, to su ovdašnje vesele naciokratske mantre. Ne znači da pojedini članovi SDP-a u duši ne „nasljeduju“ totalitaristički duh SKBiH. Kažete „klub vjernika“, to me baš nasmijalo... Možda bi se moglo reći da je SDPBiH politička stranka sa najmanjom količinom licemjera vis a vis vjere i pripadnosti vjeri. Niti kome može smetati što, evo, ja, tradicionalni bosanski musliman, ili neko kao ja, vjerujem u Boga, niti meni može smetati ako neko ne ide u džamiju ili ne ide u crkvu. Prema islamskom svjetonazoru, Bog je onaj koji ljude upućuje na „pravi put“. Ta vrsta licemjerja, to politikantsko manipuliranje vjerom, i živopisno paunovanje ispred vjerskih objekata i sa licima pod ahmedijama ili u mantijama nešto je najodvratnije što postoji u savremenom bosanskohercegovačkom društvu.

• Ako sam dobro brojao, napisali ste 25 knjiga poezije, slikovnica, romana, zbirke kolumni, priručnika... No, zadržimo se na poeziji! Nekako mi je normalno da pjesnik bude i vjernik?

- Ovog se trenutka prisjećam jednoga davnog citata koji sam sreo još dok sam bio učenik Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, bit će da te riječi pripadaju ruskom pjesniku Andreju A. Voznesenskom, kako će, u nekoj dalekoj, fantastičkoj budućnosti Svijeta i Života, roboti sve moći raditi, jedino neće moći pisati poeziju i neće moći biti religiozni.

• Čini li Vam život lakšim to što ste vjernik? Kad ste to primijetili?

- Moja pripadnost islamu je moj svijet. Moj lični, intimni svijet. Tim se ne busam u prsa, to je moje, sasvim moje „prirodno stanje stvari“. U tom osjećanju pripadnosti nečemu, ključnu ulogu su imali moja majka Hamida i moj otac Agan. Moja je majka otišla rano, preselila je na Onaj svijet na moj deseti rođendan, beskrajno je mnogo znala usmenih lirskih pjesama, mnoge mi je kao djetetu kazivala, mnogo je lijepo pričala; otac bi, sjećam se, svakog petka, nakon džume, ispričao majci o čemu je hodža govorio u džamiji, tim su naseljavani moji otvoreni i radoznali dječiji svjetovi, i otac je imao sjajan dar za pripovijedanje, tako da ja svoje muslimanstvo, neko lično, vlastito muslimanstvo, nosim iz Očeve Kuće, što uvijek, kao neki svoj „toponim“, svoj emotonim, ispisujem u stihovima velikim slovima.

Ćirilica je moje prvo pismo, imam neku osobnu emociju i nježnost prema ćirilici. Nacionalističke oktroinarije za tobožnju „zaštitu ćirilice“ samo mogu ugroziti normalan, prirodan odnos prema tom vrlo važnom pismu južnoslavenske i opće slavenske pismenosti.

   ISTOST I JEDINSTVENOST

• Stručni ste saradnik na Institutu za jezik. Šta je jezik?

- Da nastavimo kako smo i započeli ovaj naš razgovor? Jezik je Božiji dar čovjeku! Zahvaljujući jeziku, čovjek je biće koje, putem sjećanja, uspomena, povijesti, ima veze sa prošlošću i, putem planova, čeznuća, sanjarenja, ima veze sa budućnošću. Sve što mislimo, pamtimo, znamo, osjećamo, planiramo pohranjeno je u jeziku. To svi znamo. Postoje, svima nam znane, tri osnovne funkcije jezika: 1. komunikacijska funkcija jezika, 2. simbolička funkcija jezika, 3. ekspresivna funkcija jezika, a mi se na ovim prostorima ubismo insistirajući na simboličkoj funkciji jezika, koga još briga za normalnu komunikaciju među ljudima, svi mi svome sagovorniku odmah „moramo dati do znanja“ kojih smo sve pripadnosti, koje smo vjere, koje smo nacije, šta je za nas naš jezik... A jezik je i, primarno, pitanje elementarne čovjekove slobode. Bez poštovanja nečijeg jezika i nečijega prava na vlastiti, maternji jezik nema ni poštovanja ljudske, Bogom darovane slobode! Sve je tu kristalno jasno, samo glupaci i naciofašisti misle da je to nešto „drukčije“.

• Govore li Bošnjaci, Srbi i Hrvati u BiH istim jezikom?

- Govore istim jezikom! I ne samo Bošnjaci, Hrvati i Srbi, nego i Crnogorci... Istost, međutim, ne podrazumijeva jedinstvenost jezika. Jezik i ime jezika određuju oni koji tim određenim jezikom govore. U Bosni se uvijek govorilo i pisalo bosanskim jezikom. Tako nam govore dokumenti, tako nas educira jezička historiografija, tako, primjerice, govore osmanske salname iz polovice XIX stoljeća, kad je nastava na bosanskom jeziku, baš se kaže na bosanskom jeziku, izvođena od Bihaća i Banje Luke do Novog Pazara i Kosovske Mitrovice, austrougarska kolonijalna politika u Bosni i Hercegovini uvela je u Bosnu i Hercegovinu pojmove srpski jezik i hrvatski jezik, odnosno uvela je u javni i obrazovni prostor srpskohrvatski / hrvatskosrpski jezik, kasniji totalitarni društveno-politički konteksti uvjetovali su ime jezika i na bosanskohercegovačkom prostoru. Ali kako je pitanje jezika jedna od temeljnica čovjekove slobode, slobodan si onoliko koliko si slobodan u svome maternjem jeziku, onda, dakako, u Bosni i Hercegovini postoje i srpski jezik, i hrvatski jezik, i bosanski jezik, postoje u onom imenu i obimu kako to hoće i osjećaju njihovi govornici.

• Negiraju bosanski jezik? Imate li poruku za takve?

- To su fašisti!

• U Republici Srpskoj spremaju zakon o ćirilici! Kao, hoće je zaštiti! Ćirilica je ugrožena? Usvoji li se taj zakon, navodno će se kažnjavati upotreba latinice u organima RS! Cilj budućeg zakona je i „sprečavanje asimilacije Srba“!?

- Ćirilica i jest ugrožena na našim prostorima. Nije to, doduše, prvenstveno iz nekih ovdašnjih nacionalizama, nego iz različitih profitokracijskih „potreba“ postojećeg vremena, u čijim turbulentnim kontekstima i mi živimo. Ćirilica je moje prvo pismo, imam neku osobnu emociju i nježnost prema ćirilici. Nacionalističke oktroinarije za tobožnju „zaštitu ćirilice“ samo mogu ugroziti normalan, prirodan odnos prema tom vrlo važnom pismu južnoslavenske i opće slavenske pismenosti. Lingvisti su na Balkanu danas nažalost ponajveći nacionalisti, a kad su isti ti lingvisti u sprezi sa fašizoidno-kriminogenim vlastodršcima, sa bešćutnim „okupatorima“ ovdašnjih svijesti i zavađajućih „pogleda u budućnost“ prema etnokratskim klišeima, onda se sve pretvara u neugodnu, paranoičnu, mučnu i, što je najgore, opasnu političku priču...

 DEMOKRATIJA I ČVRSTA RUKA

• Otkako je zavedena demokratija dobili smo rat, kriminalnu privatizaciju, korupciju, nepotizam. Bilo je toga i prije demokratije, ali ne u ovakvom obimu! Je li Vama dojadila ovakva demo(n)kratija?

- Sve je to, da se malo našalimo, da izmislimo neke, recimo, nove jezičke kovanice, vrlo „floskulabilno“. Sve su to postkomunističke „pošalice“. Ne mislite valjda da se jednom nije moralo izići iz jednopartijskog totalitarnog sistema? Bilo je to sasvim prirodno i sasvim normalno! Problem je u tome što su se na Balkanu nekadašnji narastajući „komunistički nacionalizmi“ preobrazili u svoje jezive kleronacističke varijante, što su istodobno fašističke aveti iz Drugoga svjetskog rata dobile priliku da nastave fašističke „misije“ započete u Drugome svjetskom ratu, pa je, kako kažete, demokratija postala demo(n)kratija. A gdje su ti demoni, ti demonokrati? Najprije, u prituljenim ili u novostvorenim nacionalnim mitovima! Historija Balkana je bivala više ideološko „proricanje u prošlost“ negoli je utemeljivana na provjerenim i provjerljivim historiografskim činjenicama i dokumentima.

• Demokratija dopušta da glasamo za kandidata kojeg najmanje mrzimo! No, za zdravu demokratiju potrebno je časno društvo, trebali bismo biti tolerantni, puni međusobnog uvažavanja. Je li demokratija primjerena nama ili nam je primjerenija „čvrsta ruka“?

- Svakom je normalnom društvu, svakoj normalnoj državnoj zajednici primjerenija demokratija od tzv. „čvrste ruke“. Bosni i Hercegovini, kao državi, nedostaju zakoni, nedostaju mnogi efikasni zakoni, protiv govora mržnje i javnog vrijeđanja po nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, naprimjer, pa bi demokratija imala punoga svoga smisla. U Bosni se nažalost najmanje čuje i najmanje uvažava glas antifašista! Sjećate li se one sjajne, kultne predstave Ay, Carmela Joséa Sanchisa Sinisterra, igrane u Sarajevu 1999. godine, u briljantnoj glumačkoj kreaciji Selme Alispahić i Dragana Jovičića,  sjećate li se onoga opominjućeg refrena u pjesmi, čija kontekstualnost ledi krv u žilama: Naši snovi svi su isti / dok su oko nas fašisti? U pravu ste, u Bosni se gotovo redovno glasa protiv, a ne glasa se za. Bosanskohercegovački građani, mislim na one koji se zaista osjećaju bosanskohercegovačkim građanima, jesu tolerantni, možda su i među najtolerantnijim ljudima u svijetu; problem u Bosni je u psihologijama „posuđenih identiteta“, kako bi to rekao veliki savremeni srpski pisac Vidosav Stevanović, problem je u sindromu nesretne, kolonizirane svijesti, pa mnogi čovjek u Bosni više misli glavom nekog Beograda, nekog Zagreba, neke Ankare, neke Moskve, Teherana, Bruxellesa, Washingtona negoli što misli glavom svoje zemlje, svoje države, negoli što mislim glavom svoje prijestolnice, Sarajeva, i svoje države Bosne i Hercegovine.

• Intelektualac ste! Morate li često mijenjati svoje mišljenje da biste se složili sa stavovima svoje stranke?

- Ne volim tu riječ „intelektualac“, počnem se vrtiti, okretati oko sebe, unezgođivati. Trudim se uvijek misliti svojom vlastitom glavom. Znao sam često biti oprezan u iznošenju svojih stavova. Naučio sam to kroz srednjoškolski boravak u Gazi Husrev-begovoj medresi. Danas se požalim na samoga sebe što sam štošta prešutio. Normalno je da u pojedinim životnim fazama dopunimo svoje mišljenje, korigiramo ga, uvažimo neke činjenice i dostignute argumente. Danas, mislim da sam u sretnoj životnoj prilici i dobi da mogu slobodno reći sve što osjećam i mislim.

  LAŽ U PRAVI ČAS

• Kakva je praktična razlika između SDPBiH i SDA? I kada je SDP bio na vlasti iskoristili su priliku da pozapošljavaju nezaposlene kćerke, sinove, supruge... Predsjedik SDPBiH, kasnije premijer FBiH, svojevremeno je zaposlio već zaposlenog brata?

- Neka moguća, kako kažete, razlika između SDPBiH i SDA mogla bi se „ilustrirati“ kao razlika između osjećaja cjeline i principijelne borbe za tu cjelinu i, kad je u pitanju SDA, borbe za neku svoju pojedinačnost unutar neke pretpostavljajuće cjeline. Nepotizam se pokazao kao velika nesreća bosanskohercegovačkog društva. Uvjeren sam da je SDPBiH izvukao vrlo korisne pouke iz vremena kad je, 2010. godine, nakon trijumfa na izborima, dobio veliku šansu u ozdravljenju bh. društva.

Svugdje u svijetu je kultura u službi kultiviranja, povezivanja, međusobnog kulturotvornog prožimanja i obogaćivanja, samo je u Bosni i Hercegovini u službi, kako to neko reče, nabildavanja nacionalističkih mišića i mitomanijskih predodžbi o sebi. U zdravim je društvima kultura otvoreno lice jedne zemlje, izvozni artikl, kod nas se kultura tretira kao „budžetska nevolja“.

• Nije li politika zapravo samo vještina da se laže u pravi čas? Recimo, pred izbore?

- U bosanskohercegovačkim društveno-političkim kontekstima, baš tako! Sjetimo se samo čega su se naobećavali političari iz postojećih vladajućih stranaka. O izgradnji puteva. O zapošljavanju. O antikorupcijskom djelovanju. O oduzimanju nelegalno stečene imovine. O euroatlantskim integracijama. O sretnijoj i prosperitetnijoj budućnosti države Bosne i Hercegovine. Običan čovjek se pita pa kako ih nije stid! Kako ih Boga nije strah! Očito, nije...

• Među čestitim ljudima obećanja su dugovi, a među političarima - mamci. Ne sumnjajući u Vaše časne namjere, pitam otkuda pjesnik, intelektualac, pošten čovjek, među političarima?

- Nisam ja direktno u politici. Ali, jesam jako zainteresiran da ovo bolesno bh. društvo ozdravi, da se izvuče iz naciokratskog blata i postane normalno građansko moderno društvo. Naročito sam nesretan kad je u pitanju kultura. Bosna i Hercegovina je, kad su u pitanju institucije kulture, najzapušteniji prostor u Evropi. Svugdje u svijetu je kultura u službi kultiviranja, povezivanja, međusobnog kulturotvornog prožimanja i obogaćivanja, samo je u Bosni i Hercegovini u službi, kako to neko reče, nabildavanja nacionalističkih mišića i mitomanijskih predodžbi o sebi. U zdravim je društvima kultura otvoreno lice jedne zemlje, izvozni artikl, kod nas se kultura tretira kao „budžetska nevolja“. Evo, recimo, ove godine je trebalo obilježiti tri velike godišnjice rođenja trojice velikih bosanskohercegovačkih pjesnika - 150 godina od rođenja Alekse Šantića, 140 godina od rođenja Muse Ćazima Ćatića, 120 godina od rođenja Antuna Branka Šimića, i, zanimljivo, likovi svih ovih književnika nalaze se na bosanskim novčanicama, ali svi oni bit će spomenuti, ili su spominjani, isključivo unutar nekog svoga mononacionalnog „mozaika“, i svi do jednoga bit će izloženi teroru lokalnih nacionalnih književnoamaterskih volja. Ubi nas amaterizam! Pogotovo nas ubi amaterizam u ime svetosti i veličajnosti  nacije. Oni koji se u Daytonu nisu sjetili da kultura i obrazovanje moraju imati ministarstva na državnom nivou napravili su jednu od najopakijih podvala državi Bosni i Hercegovini. Toga se, vjerujem, ipak „dosjetio“ kolonijalistički dvojac Milošević-Tuđman i ostali srpsko-hrvatski dejtonci nacionalisti. Uvjeren sam da je samo u nezdravim društvima i primitivno ideologiziranim i zagađenim medijskim prostorima moguće govoriti o politici kao o nekom nečasnom i nemoralnom poslu!

• Potpredsjednik SDPBiH Zukan Helez je čovjek koji je osuđen na, mislim, osam mjeseci zatvora uslovno! Pretukao je, zajedno sa pomogačima, demobilisanog borca! Kakvu poruku njegovim izborom za potpredsjednika šaljete članovima i biračima?

- Da vam dadnem broj gospodina Heleza pa da ga vi lično pitate? Ne mogu pričati o onome o čemu nisam informisan, o čemu, vjerujte, ništa ne znam. Mediji su već odradili svoje. Znam samo da je gospodin Helez pokušao uvesti zakonskog reda u udruženjskoborački i penzijskofinansijski haos kad je u pitanju boračka populacija, ali su te reforme spriječili oni kojima jedino odgovara strategija haosa u Bosni i Hercegovini, strategija kontinuiranog manipuliranja i boračkom kategorijom unutar sve razrovanijega bosanskohercegovačkog društva.

• Mi gradimo džamije, džamije grade nas! Što ne gradimo domove kulture, centre za omladinu, fabrike?

- I ja se to pitam, često se pitam, i rastužujem se... Prirodno je i da se obnavljaju i grade džamije tamo gdje ima realna potreba za njima, nužno je i da se grade domovi kulture, ali znam mnoge, davno izgrađene domove kulture koji su danas prazni, zapušteni, očajni. Važnije od nazidanih zgrada jest pitanje kojim kulturnim i edukacijskim sadržajima popuniti domove kulture i centre za omladinu. Od Daytona naovamo, u Bosni je kultura mahom teferička, festivalska, manifestacijska, malo ilahija, malo kasida, malo plača šta su nam dušmani učinili i bogteveselio, ili je pak kultura ona čevljanovićevska „bodiroganija“. U Bosni je razorena institucija knjige. Izdavači su odavno na koljenima. Pisci nemaju gdje objavljivati novonastale rukopise. Najmanje dvije trećine školskih lektira, koje stoje na rafama bh. biblioteka, publicirano je u Srbiji ili u Hrvatskoj. A i ono što je bilo nekih fabrika naciokrati su davno rašarafili, demontirali, privatizirali, uništili. Obnovljena ili novoizgrađena džamija ne može biti nikakav neugodni konkurent kulturnim sadržajima, ona to svojom božanskom misijom ne može biti, to su samo izgovori, nešto kao lightislamofobija, i sve je to nažalost dio naših balkanskih haotičnih floskula i floskularija.

  ETO IH TAMO

• Imate li dojam da su Bošnjaci u defanzivi, da su stalno u poziciji žrtve, da samo kukaju nad svojom sudbinom! Kako naprijed ne zaboravljajući da jesmo bili žrtve?

- Da! To im je, kao, i suđeno, tako mnogi misle... Ono što je najopasnije po Bošnjake i po cijelo bosanskohercegovačko društvo jest apatija, apatija koja postaje nasljedna, apatija koja se prenosi sa koljena na koljeno, jest ravnodušnost, samoubistveni osjećaj svejednosti, „briga me“, „neću ja da se petljam“, „eto ih tamo“... Niko, međutim, nije smetao Bošnjacima da na prostorima gdje čine većinu, recimo, u Kantonu Sarajevo ili u Tuzlanskom kantonu, ili u Zeničko-dobojskom kantonu, unaprijede toliko privredu da razvijenijom ekonomijom porade više na integriranju bosanskohercegovačkih rasutosti. Hvala Bogu da postoje i neki svijetli primjeri. Poput Tešnja, poput Gračanice. Mnogi političari Bošnjaci kao da jedino gledaju šta će reći pojedini domaći naciofašisti pa da onda, kao, oni reagiraju i, što je najgore, u svim tim tobožnjim reagiranjima više oni misle na sebe, na svoju političku zadnjicu, na stranku kojoj pripadaju, negoli što misle na državu Bosnu i Hercegovinu i njezine zbunjene i unesrećene građane i narode.

Bosni su nužni zakoni koji bi riješili mnoge nagomilane nevolje, pa i nevolje sa politikama i političarima. Zato je važno priključenje Evropskoj uniji, zato su nam od sudbonosnog značaja važne euroatlantske integracije! Ovako će nam se i brda, i rijeke, i rasuti grobovi početi iseljavati iz zemlje!

• Vidite li političare na pozorišnoj predstavi, promociji neke knjige... Je li iko od Vaših kolega iz SDPBiH pročitao neku od vaših knjiga poezije, roman, listao slikovnicu...?

- Priznajem, nisam neki veliki ljubitelj pozorišta, jesam solidan čitač drama, dok ih čitam, „režiram“ ih lično u nekom svome unutarnjem imaginariju, ali, jednostavno, ne trčim u pozorište, tako i ne mogu često tamo vidjeti političare. Kad odem na neku pozorišnu predstavu, to je jedva četiri-pet puta godišnje, vidim ih na nekim zvučnim premijerama. Uvijek se upitam, zlurado se, priznajem, upitam kako su, dragi Bože, do njihova mozga došle neke replike, poruke, neka scenska ili rediteljska rješenja, šta oni znaju o piscu koji je napisao dramu što se upravo izvodi. Te utegnute face, s odlučnim i epohalnim maskama, znaju i da zabavljaju, pogotovo ako se upuste u komentare o predstavi. A što se tiče čitanja mojih knjiga, ne znam, sumnjam da se nešto čita... Prije koji dan mi general Ferid Buljubašić, uvaženi član SDP-a, reče da je pročitao moju posljednju knjigu pjesama Kiša rujanka ušiva rasute nerve i pita me zašto sam onoliko tužan, onoliko usamljen i pesimističan, a ja mu se, kao, vadim da to nisam ja, nego taj tamo neki lirski subjekt. Meni je važno da mi knjigu pročitaju neki prijatelji, i prijatelji unutar SDP-a, naravno, da neku knjigu pročitaju kolege pisci.

  BERBERIN ILI MINISTAR?

• Je li lakše biti ministar ili berberin? Naime, berberin mora znati brijati, paziti da koga ne posiječe, a ministar niti mora znati brijati niti mora paziti hoće li koga posjeći. A ako i posiječe, nije kriv?

- Vi znate da je u bosanskomuslimanskoj tradiciji bio običaj da se novčanice za hadž, ili dukati, u neka ranija vremena, posuđuju, rekli bismo, konvertiraju prema principu halal-zarađena novca, upravo od berbera. Bosni su nužni zakoni koji bi riješili mnoge nagomilane nevolje, pa i nevolje sa politikama i političarima. Zato je važno priključenje Evropskoj uniji, zato su nam od sudbonosnog značaja važne euroatlantske integracije! Ovako će nam se i brda, i rijeke, i rasuti grobovi početi iseljavati iz zemlje!

 MERHABA, ČARŠIJO

• Izaberite, Turska, Amerika ili „merhaba, čaršijo, na sve četiri strane“?

- Možda je jedino u Bosni mogla nastati ova narodna uzrečica „merhaba, čaršijo, na sve četiri strane“? Postoje i gore uzrečice: „Zovi me i loncem, samo me nemoj razbiti!“ Pa: „Šutnja je zlato.“ Sve su one nestale ili iz osjećanja neslobode ili zbog prijetvornosti u nametnutim društveno-političkim uvjetovanostima. Turska ili Amerika? Bosna i Hercegovina! Ja sam za državu Bosnu i Hercegovinu koja će se u svojoj politici naslanjati na svoje prijatelje, ali neće biti vazal, niti ičiji političko-ideološki satelit, niti će biti mentalno kolonizirana. Iskreno, nervira me turkofilija pojedinih političara Bošnjaka. Tim prije što su se mnogi turski političari ponašali prema Bosni i Bošnjacima kao da smo mi ovdje neka turska kopilad u Evropi pa nas, kao, treba „priznati“. Pisao sam o tome u svojoj knjizi satira Kozija ćuprija - Svakodnevne šetnje sa Bošnjakom, ali to se ne čita, ko još ovdje šta čita, pogotovo satire... Prije koji mjesec, reče mi prijatelj Vlasta Mijović da se ne usuđuje napisati koju riječ o toj mojoj knjizi satira, a čitao ju je, jer, reći će, zašto baš on, „zašto baš ja“, a tu sam se, u tim svojim satirama, samo malo zaj..., oprostite, šalio sa nekim bošnjačkim glupostima, lažnim paranojama, tugaljivim nacionalnim akademijama, kakva je BANU, sve vrijeme, naravno, ozbiljno zabrinut i za Bosnu i za narod kojemu pripadam, zabrinut za Bošnjake.

IZBORI, KONKURS ZA NEZAPOSLENE

• Je li krvav posao dobiti Nobelovu nagradu za mir?

- Sudeći po nekima koji su je dobili, jest vrlo „krvav posao“.

•  Jesu li izbore  mnogi shvatili kao konkurs za nezaposlene?

- Bude li kao dosad, mogli biste biti upravu. Sve se nadam da neće. Molim Boga da neće, i da mora doći do nekih promjena u svijestima građana i glasača.

• Odobravate li gej brakove?

- Hajde da se sad malo lažemo? Mogao bih, recimo, parafrazirati papu Franju: Ko sam to ja da nešto odobravam ili ne odobravam?

• Šta je problem broj 1 u BiH?

- To je naciokracija u bosanskohercegovačkoj vlasti i ravnodušnost građana prema naciokraciji, pogotovo ravnodušnost kod onih građana države Bosne i Hercegovine koji ignoriraju izbore!

• Zbog čega se kajete?

- Zbog mnogo čega se kajem. Najviše se kajem zbog uludo protraćena vremena.

• Zašto je teško voljeti?

- Kako kome! Otkud vam iznebuha ovo pitanje? Nije problem u voljenju, problem je često u onome što prepoznajemo ili zovemo „objektom voljenja“, problem je i u zloupotrebi voljenja... Nije teško voljeti ako se umije voljeti! Ljubav je umjetnost, kaže nam veliki Dželaluddin Rumi.

Kad bih znao da je neko u najbližem mome komšiluku gladan, ne bih mogao zaspati, zaista ne bih mogao zaspati... Ima jedan hadis - izreka Božijega poslanika Muhammeda, a. s. - u kojoj se kaže: „Nije pravi vjernik onaj koji zanoći sit, a njegov komšija gladan.“

 NIKO NE EMIGRIRA U RUSIJU I TURSKU

• Narod koji ima ovakvu omladinu ne treba da brine za starost, već za mladost?

- Sve je manje omladine. Nažalost, iz mjeseca u mjesec sve manje! Svi odlaze, pa bilo kojoj bosanskohercegovačkoj „konstitutivnoj zoologiji“ da pripadaju... Omladina koja odlazi iz Bosne i Hercegovine odlučila je, očito, da ne brine za svoju vlastitu starost. Užasno je porazno za bosanskohercegovačko društvo ovoliko masivan odliv školovane mladosti, ovoliki odliv bosanske budućnosti, ovoliko institucionalno ignoriranje tog strašnog problema. Zanimljivo, niko od mladih ne ide živjeti i zarađivati u Moskvi, za ljubav nekog tamo Dodika i njemu sličnih, niko ekonomski ne emigrira u Tursku, za ljubav tamo nekog samozaljubljenog Čuvara Amaneta, svi odlaze na Zapad, tamo bi da rade, tamo bi da žive... Sve što, dakle, mladi hoće to je da normalno žive od svoga rada, od svoje pameti, i da ih svaku bogovetnu večer ne zasreću sa televizijskih ekrana balkanski političari sa bolesnim epskim lišajima na svojim licima!

O TAPŠANJU

• Vjerujete li onima koji Vas tapšu po ramenu ili mislite da je to početni udarac?

- Dobro vam je ovo pitanje! Vjerujem u intuiciju, u vlastitu intuiciju, onu svoju intuiciju ponesenu još iz rodnoga sela Kruševo, u dolini rijeke Sutjeske, nadam se da umijem prepoznati šta je šta i šta je za šta...

KOMŠIJA

• Možete li zaspati ako vam je komšija gladan?

- Kad bih znao da je neko u najbližem mome komšiluku gladan, ne bih mogao zaspati, zaista ne bih mogao zaspati... Ima jedan hadis - izreka Božijega poslanika Muhammeda, a. s. - u kojoj se kaže: „Nije pravi vjernik onaj koji zanoći sit, a njegov komšija gladan.“ E sad stavimo u kontekst ovu islamsku poruku naprema mnogih političara Bošnjaka koji se guraju u prve džamijske safove! I stavimo ovaj hadis naprema onih ovdašnjih privrednika koji organizuju masovne iftare tokom ramazana dok njihovi radnici mjesecima nisu primili zarađenu platu...