Život / Reportaža

Danas je preminuo Mirsad Tutmić, popularni bh. youtuber koji je najčešće pričao i snimao  o tradicionalnom načinu života na ovim našim područjima, a poznat je i po tome što je iz neposredne blizine snimao poskoke, najotrovniju evropsku zmiju! U sjećanje na njega, objavljujemo  Startovu reportažu o njemu, njegovom radu i kraju u koji se vratio iz dijaspore

Piše: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.info)

Foto: Mevludin Mekić i Mirsad Tutmić

Četiri kilometra poviše Nemile, uklesano u procjepu među brdima, nalazi se selo Orahovica kroz koje prolazi i istoimena rijeka izlomljena brojnim visokim kaskadama koje svakih desetak metara stvaraju prekrasne slapove. Pitomo mjesto sa oko 1.800 kuća i oko 4.000 stanovnika okružuje pitoma priroda. U centru sela sa porodicom živi i Mirsad Tutmić (49).U dvorištu, ispod jabuke koja se povija pod plodovima, dočekuje nas s osmijehom na licu. Mirsad je jedan od popularnijih bh. youtubera, iako mu je publika više u dijaspori nego u BiH. Osim videosnimaka o tradicionalnom načinu života na ovim područjima, najpoznatiji su oni najopasniji. Mirsad iz neposredne blizine snima poskoke, najotrovniju evropsku zmiju!

  PAS I POSKOK

Nakon desetak godina u Švedskoj, Mirsad se u rodno selo vratio 2014. godine. Nakon decenije užurbanog života u dalekoj Skandinaviji, po povratku je počeo da uživa u prirodi koja ga je, kako kaže, oduvijek okruživala, ali nije baš znao da je cijeni i uživa u njoj. Brda, planine, rijeke i livade, sve je to Mirsad sa oduševljenjem obilazio, a najljepše detalje bilježio kamerom. A onda se jednog dana te iste 2014., sa vjernim psom Rokijem, crnim labradorom, uputio u pravcu Lugevačke stijene, koja se proteže kilometar iznad ulaza u selo. U pitanju je svojevrsno brdo sačinjeno od stijene.

- Kao djeca smo znali da tu uvijek ima zmija, čak smo u blizini i brali lješnake, ali nikada nikog u selu nije ujeo poskok, što je vrlo zanimljivo. Doduše, jednog dječaka je ujela šarka kada je stao na nju, ali se to dobro završilo. Poskok je, međutim, puno opasniji od šarke. Tu je vrh stijene veličine metar sa metar i po, odmah sam vidio jednog poskoka, a zatim su se u kadru pojavila još tri, četiri. Sa jedne strane su dolazila još dva, sa treće još dva... Bio sam potpuno okružen. Nemate gdje pobjeći. To je zapravo bilo njihovo leglo. Onda sam ih počeo snimati, istraživati, išao danima... Zaljubio sam se u poskoke. Osjeti se u tom trenutku adrenalin, ali u isto vrijeme osjećate veliku draž i trudite se da uhvatite objektivom svaki trenutak - priča Mirsad u jednom dahu.

I Roki, „detektor “ za poskoke, pojavljuje se iz hladovine kao da je nanjušio da će Mirso baš sada o njemu. Mirso mu zadiže njušku i pokazuje mjesto gdje je Rokija ujeo poskok u maju mjesecu.

- Njih su bila dva, on je krenuo na njih! Jedan ga je ujeo za njušku, za kost. Na vrhu njuške je ostala kap otrova iz jednog zuba, ali je iz drugog zuba poskok uspio ubrizgat otrov.Nosio sam Rokija do kuće. Odmah sam zvao veterinara, ali nigdje nije bilo seruma u Zenici, čak ni u našoj bolnici. Imaju samo neke injekcije ako dođe do stezanja pluća da to spriječe i da se može disati, ali seruma niko nije imao - prisjeća se naš sagovornik te dramatične situacije.

Rokijeva glava je, kaže, u roku od pola sata sva otekla, oči se skoro zatvorile, vrat mu je postao tvrd i oteknut, a glava mu je padala.

- Kada smo došli kući zagrijao sam iglu i izbušio njušku, istiskao krv. On ništa nije osjećao. Nakon toga sam mu na to stavio travku koju mi ovdje zovemo havdika, a koriste je ljudi kada im zmije ujedu stoku. Malo sam je zagrijao da omekša i privij'o. Prije toga smo mu stavljali ledene obloge da se skupe krvni sudovi. Prvi dan je bio jako slab, druga dan je bio malo bolje, a treći je već bio izliječen. Javio mi se Nikola Zarić, ribolovac iz Bijeljine, čovjek koji je gledao moje klipove na Youtube jer sam odmah objavio na internetu kada se desio ugriz, da on ima serum i da će krenuti odmah iz Bijeljine do mene ako je potrebno. Srećom, nije trebalo - kaže Mirsad te dodaje kako su mu ubrzo javili porukom i neki dobri ljudi iz Švajcarske koji su htjeli da plate serum koliko god da košta, ako ga se igdje ima kupiti.

Dok se sunce primiče zenitu, a oblaci se dvoume na šta će okrenut, Mirsad preporučuje da na taj lokalitet već sada krenemo. Želju smo i sami izrazili, ali na licu mjesta, uz pogled na Rokija, razum i strah su sve jači. Krećemo.

 OČI U OČI SA POSKOKOM

Nakon pola sata brzog hoda kroz brdske staze stižemo na stijenu sa koje se pruža pogled na pola sela. Nevjerovatno zvuči činjenica da poskoci godinama iz takve blizine „nadgledaju“ selo, a da se nikada nije desio incident.

Kada smo prišli stijeni, Roki je zastao. Ujed poskoka prije dva mjeseca nije zaboravio. Ubrzo smo primijetili mladog poskoka koji nas je promatrao iz rupe u kamenu i bio nam iza leđa sve vrijeme. S obzirom da je u pitanju špic stijene, praktično nas je zatvorio u obruč. Adrenalin nadire, a srce vjerovatno prebacuje sto otkucaja u minutu.

Koji metar dalje primijetili smo tri, četiri poskoka, koji su se odmah povukli u pukotine u stijenama. Ostao je samo jedan, kapitalac, pod stijenom koji je sve vrijeme bio djelomično vidljiv. Ostali poskokoci su se okupljali oko njega pa smo pretpostavili da je on glavni. U jednom momentu smo izbrojali četiri mlada poskoka oko njega. Mirso je ustvrdio da je u pitanju odrasla ženka. Vrlo brzo su opet počeli provirivati, ali se nisu previše izlagali. Biti u leglu poskoka, okružen njima na površini od par kvadratnih metara bez slobodnog izlaza za bijeg u slučaju napada, osjećaj je koji se ne može riječima opisati. A tek strah... Posmatrali smo ih i slikali nekih sat vremena. Za vrijeme našeg boravka, ni u jednom trenutku nisu pokazivali znake agresivnosti jer se nisu osjećali ugroženo. Iznad stijene, na velikim visinama su sve vrijeme, na vazdušnim strujama lagano krstarila tri jastreba. I oni su razlog velike opreznosti poskoka zbog kojeg im se nije previše izlazilo na čistinu. U povratku, Mirsad nam priča kako poskoci nikada nisu pokazali agresivnost iako su prolazi doslovno pored njega.