POZITIVNA BIH / Pozitivna.bih

Piše: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.ba)

 Lamija Omerović ima 21 godinu. Rođena je i živi u Sarajevu. Nakon srednjoškolskog obrazovanja u Trećoj gimnaziji upisala je Filozofski fakultet u Sarajevu na kojem trenutno studira na odsjeku psihologije. Završna je godina dodiplomskog studija. Ove tri rečenice su otprilike ono što Lamiju ne čini drugačijom od većine svojih vršnjaka. Ali Lamija je ovaj tekst, a vjerujemo i puno drugih koji će tek uslijediti, zaslužila svojim impresivnim volonterskim radom. A njen volonterski staž i iskustvo je toliko obimno da je prosto nevjerovatno da je to sve ostvarila tako mlada osoba.

Sve je počelo prije četiri godine.

-Moj prvi volonterski angažman je započet u aprilu 2018. kada sam kao delegat pohađala svoju prvu sesiju Evropskog Parlamenta Mladih (EPM) – 6. Regionalni Forum Sarajevo. Nisam znala mnogo toga o načinu na koji sesije EPM funkcionišu, ali sam od bliskih prijatelja čula najosnovnije stvari – EPM se bavi raznolikim političkim temama uz poticanje edukacije mladih osoba o istim te promoviše uvježbavanje različitih vještina dijaloga, argumentovanja, tolerancije ali naravno i druženja sa mnoštvom novih ljudi što je meni bila dovoljna motivacija da se okušam u organizaciji. Nakon te prve sesije sam bila oduševljena cijelim konceptom i odmah sam znala da ću se nastaviti prijavljivati na buduće sesije – prisjeća se Lamija svojih početaka u razgovoru za Start BiH.

Na naše pitanje šta je potom uslijedilo Lamija je uz smješak uzdahnula, a onda nas upozorila da će to biti poprilično složen odgovor koji će pokušati da na smislen način pojasni.

-Definitivno najviše iskustva sam imala kao volonter u Evropskom parlamentu mladih koja je internacionalna organizacija čiji je cilj edukacija mladih osoba i poticanje aktivnog građanstva. Bila sam dio 10 različitih sesija na pet različitih pozicija. Prvenstveno, pohađala sam četiri sesije kao delegat – tri regionalne i jednu nacionalnu gdje su neki od glavnih zadataka bili prilagodba u timu i nalaženje načina za efikasan timski rad, poznavanje različitih lokalnih, državnih i internacionalnih političkih tema te uvježbavanje vještina javnog govora. Zatim, ulogu mentora komiteta (Chairperson) sam obavljala tri puta gdje su mi zadaci bili koordinisanje komitetom 5-8 delegata što je bilo veoma izazovno na samom početku i bilo mi je potrebno vremena da se naviknem na te obaveze jer sam morala 'baratati' sa različitim akademskim i mentorskim sposobnostima kakve se samo iskustvom mogu stići. Također sam bila jedan od organizatora sesije EPM što je bilo potpuno novo iskustvo, jer sam do tada bila sklonija poslovima koji se oslanjaju na akademske sposobnosti te je organizacija bila nešto skroz novo za mene. Ipak, snašla sam se nekako u tom timu te sam znatno razvila komunikacijske i organizacijske vještine za koje do tada nisam vjerovala da imam potencijala. Iduća pozicija na kojoj sam se okušala je bila sigurnosna osoba sesije (Event Safe Person) gdje su mi zadaci bili briga o tome da je psihičko i fizičko blagostanje svih učesnika sesije na optimalnom nivou te da se pobrinem da nijedan učesnik ne trpi diskriminaciju na bilo kojoj osnovi – nabraja Lamija uz napomenu kako joj je ova posljednja spomenuta pozicija  bila posebno draga, vjerovatno iz razloga što je  student psihologije, ali i zbog toga što, kako sama kaže, bilo kakvi događaji sa cjelodnevnim aktivnostima mogu postati veoma stresni te je rado bila ta osoba koja je pazila na to da drugi učesnici brinu o sebi.

-Zadnja pozicija koju sam obnašala u EPM je ujedno bila i najveći „zalogaj“, a to je glavni organizator 36. Regionalne sesije u Sarajevu - Metamorfoza. Zadaci su uključivali koordinaciju svim aspektima sesije – selekciju učesnika, prikupljanje sredstava i raspodjela budžeta, obezbjeđivanje smještaja i prostora kao i obuka tima organizatora te komunikacija među svim timovima koju učestvuju u sesiji (akademika, žirija, medije i sigurnosnog tima) – navodi naša sagovornica.

U trenutku kada je napravila pauzu pomislili smo da je kraj. Zapravo, bio je to samo predah.

- Što se tiče volontiranja u drugim organizacijama, 2018. sam volontirala na Sarajevo Film Festivalu, prvo kao član takozvane Predinterventne grupe volontera, a zatim kao volonter programa I Heart Film. To mi je bilo zanimljivo jer sam upoznala mnogo ljudi, prvi put uvidjela šta se sve događa „iza scene“ nekih većih događaja te naravno, uspjela sam da uživam gledajući razne filmove koji su se prikazavali to ljeto. Volonterka sam Udruženja za prevenciju ovisnosti NARKO-NE, tačnije projektu Stariji brat, starija sestra (SBSS) zvanično od januara 2020., iako sam edukaciju prošla par mjeseci prije toga. SBSS je mentorski projekat kroz koji se spajaju volonter i dijete s ciljem razvijanja kvalitetnog, brižnog i podržavajućeg odnosa kroz rad volontera s djetetom i rad stručnjaka s volonterom. Volonteri se osnažuju za mentorski rad s djecom i kvalitetno provode svoje slobodno vrijeme, te imaju mogućnost jačanja socijalnih vještina. Čim sam upisala fakultet, tražila sam nešto da radim pored toga jer sam htjela nova iskustva i nove vještine kao i nešto što će me činiti sretnom i povezati sa mojom budućom profesijom. SBSS je bio odgovor na sva ta pitanja te sam veoma uzbuđeno poslala svoju volontersku prijavu a ubrzo nakon toga sam i primljena u organizaciju. Od tada do danas je to veoma uzbudljivo putovanje i radujem se novim naprecima koje me čekaju – opisuje nam Lamija.

Unutrašnje zadovoljstvo može biti dovoljna nagrada samo po sebi 

Kao najdraži angažman, za koji kaže da joj je ujedno bio i najteži, ističe poziciju Glavnog organizatora na Regionalnoj sesiji u Sarajevu prošle godine. Skromno i iskreno napominje kako bi bilo nekorektno da samu sebe predstavi kao jedinog i glavnog organizatora te navodi i svoju dobru prijateljicu Anelu Coković sa kojom je dijelila pomenutu poziciju. Ovu priliku međutim koristi i da nabroji ostale prijatelje i članove EPM-a, a to su: Ivan Bošković, Selma Harba, Lamija Šahinović, Aiša Kantardžić i Amina Pašanbegović. U najljepšem pamćenju nosi svaku uspomenu sa pomenute sesije – od ljudi iz osam različitih zemalja, kvaliteta sadržaja, druženja, novih prijateljstava, svakog sastanka, ali i stresa, ranih buđenja i trčkaranja po Sarajevu sa gomilom stvari u rukama na užarenih 40 stepeni.

-Trenutno, aktivna sam jedino u volontiranju u SBSS programu jer je nažalost to jedino što mi ostale obaveze dopuštaju. Već skoro tri godine se družim sa dječakom te veoma rado nastavljam cikluse druženja sa njim. Individualno druženje sa dječakom je moj glavni zadatak kao volonterke NARKO-ne i programa organizacije "Stariji brat, starija sestra" u svrhu mentorstva. Djeca koja učestvuju u programu su ili dio porodice koja je korisnik usluga Centra za socijalni rad ili su iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja. Ja se družim sa dječakom iz porodice koja je korisnik usluga Centra za socijalni rad od rane 2020. te se tokom naših druženja trudim da budem dobra podrška i uzor u ponašanju. Kontinuirani angažman u NARKO-ne me čini sretnom te susretljivost mojih mentora prema mojim obavezama mi zaista pomaže da ne doživljavam volontiranje kao neku obavezu već kao nešto što zaista radim iz srca, bez nekog pritiska da striktno ispunjavam kvotu da sam radila nešto samo da bi radila, već da sve što uradim bude kvalitetno – pojašnjava Lamija.

Za volonterske projekte se, kaže nam, odlučuje uglavnom tako što prati pozive za prijave kod organizacija čiji rad već prati. Tako  redovno provjera sajtove poput Studomat, Hocu.ba, Lonac.pro i Mreža za izgradnju mira gdje se u kontinuitetu postavljaju pozivi za nove prilike, ali i kroz razgovore unutar svojih socijalno-društvenih krugova.

-Smatram da je volontiranje bitno jer nas uči da unutrašnje zadovoljstvo može biti dovoljna nagrada samo po sebi. Bitno je da naučimo da je pored vanjskih nagrada koje dobivamo za postignuća, potrebno da nađemo nešto u životu što će imati širi uticaj na svijet oko nas. To je donekle i cijela dilema unutrašnje i vanjske motivacije, jer samo iščekivanje nagrade nije dovoljno da produktivno funkcionišemo u svijetu ako zaista ne volimo ono što radimo. Volontiranje je prilika da nađemo nešto što nas čini sretnim iznutra, iako nećemo dobivati vanjskih nagrada za to. Volontiranje je jedna od stvari koje mi daju svrhu koja je veća od onoga što smatram minimumom života, jer ja lično ne mogu biti zadovoljna životom koji prati neku davno izmišljenu strukturu – uči, studiraj, zaposli se, imaj porodicu i onda umri. Meni je lično bitno da iskoristim život i znanje na način da oni ne budu svrha samom sebi već i da ono šta postignem ima uticaj na nekoga i da donosi dobro društvu oko mene – sumira Lamija svoj poriv u snažnu i motivirajuću poruku.

Pasivnost u formativnim godinama života je rezultat maštanja o Njemačkoj 

Suprotno možda nekoj opštoj društvenoj percepciji o pasivnosti mladih, Lamija tvrdi kako to baš i ne odgovara istine. Naime, kroz svoj volonterski rad upoznala je na stotine mladih koji su kroz razne organizacije uključeni u brojne volonterske aktivnosti. Uz djelimičnu ogradu da je to ipak krug ljudi među kojima se ona kreće, dodaje da poznaje mnogo mladih koji su motivisani da se lično usavršavaju i da grade svoj set vještina kroz neki angažman u sklopu vlastitih interesa.

-Za ovaj drugi dio mladih koji manje volontiraju i manje se prijavljuju za volonterske angažmane, vjerujem da su dosta pod uticajem društva sa stavom „ako se ne plaća, ne vrijedi“ ali i manjku izloženosti svim prilikama koje zapravo postoje. Mnogi ni ne čuju za neku organizaciju jer ne znaju gdje tačno tražiti prilike za sebe i vjerujem da bi se većom promocijom volonterskih aktivnosti gdje se naglašavaju benefiti ličnog usavršavanja motivisalo mlade da više volontiraju – kaže Lamija te dodaje kako je pasivnost u formativnim godinama života , bar djelimično, rezultat snova o odlasku u Njemačku ili na zapad zbog čega onda u BiH daju minimum truda životu i ostanku u BiH.

Prema njenom mišljenju, tendencija odlaska je nešto što postane „utuvljeno“ u glavu kada god se priča o budućim profesionalnim i životnim prilikama.

- Iz perspektive osobe koja je tek zagazila dvadesete, zaista je strašno biti svjestan činjenice da bez obzira koliko dobro se lično i akademski ostvariš, to ti ne garantuje ugodan život u Bosni i Hercegovini koji bi po nekom standardu trebao time zaslužiti. Omladina se najviše i osuđuje za svoje stavove i želje da uspiju bilo gdje i da ih neko prepozna kao neophodne i poželjne članove društva. Svi mi mladi odrastamo sa tom idejom da smo odgovorni za opstanak društva koje nam ništa konkretno ne pruža da nas zadrži ovdje – racionalizira Lamija aktuelni društveni momenat u BiH. Shodno tome dodaje i kako razumije ogorćenost koju to može da proizvede i zbog toga, kaže nam, ne može osuđivati ljude koji biraju da odu za boljim prilikama da bi preživjeli.

-Moje razmišljanje o životu u BiH ne predstavlja suštu suprotnost mišljenja osoba koje žele da odu, već sam ja odabrala da maksimum sebe posvetim bilo čemu što radim u trenutku jer mislim da je zdravije fokusirati se na ciljeve koje u skorijoj budućnosti možeš postići. Stvarno sam zagovornik toga da trebamo raditi ono što nas čini sretnim i da trebamo tražiti prilike koje nam daju neku veću svrhu. Ja sam sebe pronašla u trenutnim iskustvima te poruka koju bih imala za druge jeste da ne mašu bijelom zastavom prije nego što su dosta toga pokušali. Imamo cijele živote da promijenimo ono što nam ne odgovara, ali ako konstantno razmišljamo tako daleko u budućnost provest ćemo život u konstantnom čekanju na nešto. Bitno je nalaziti svrhu u svakom trenutku, a to znači maksimalno izgraditi sebe raznim iskustvima koja voljno tražimo i koja nas ispunjavaju – pojašnjava naša sagovornica.

S obzirom da studiranje iziskuje dosta vremena i obaveza, priznaje nam kako njihovo usklađivanje nije uvijek jednostavno, ali, pomalo u šali, kaže kako je niko nije tjerao ni na studiranje ni na volontiranje pa se uvijek nekako vremenski organizuje.

U tome joj svakako pomaže i snažna podrška porodice što je veliki vjetar u leđa, naročito u stresnim situacijama. Na kraju razgovora smo je upitali koja je najvažnije poruka koju je naučila iz dosadašnjeg bogatog volonterskog iskustva.

- Definitivno sam naučila da koliko god toga znaš, uvijek postoji novih stvari koje možeš da uradiš i naučiš koje će doprinijeti tvom razvoju i vještinama. Različiti angažmani su me naučili da budem veoma fleksibilna i otvorena osoba te sam primijetila koliko sam zbog takvih vještina bolje prilagođena svakodnevnom životu – kazala nam je ova nevjerovatna mlada osoba.

Došao čiko

Zanimljivosti su svakako sastavni dio volontiranja, a Lamija kaže kako su joj najdraže priče vezane za prijatelje sa kojima je volontirala i sve šale koje izgovoraju kada rade nešto na minimalno sna.

-Primjerice, kada smo organizovali sesiju 2021. na koju je dolazilo mnogo stranaca jedna od najdražih aktivnosti je bila učiti ih bosanske riječi. U jednom trenutku, neki od delegata su bili isprepadani predsjednikom i potpredsjednikom sesije jer, iako su naši vršnjaci, to su veoma visoki momci koji su mlađim delegatima izgledali starije te su oni počeli međusobno govoriti „došao čiko“ kada god bi ih vidjeli da obilaze komitete. Nakon par navrata, njih dvojica su došli da nas ispituju o tome šta ta fraza znači jer su iz Grčke i Francuske i nisu razumjeli šta se dešava. Nakon što smo im rekli značenje fraze i skontali šta je situacija, naredna dva dana bi stalno ponavljali frazu „došao čiko“ u bilo kojem kontekstu – ispričala nam je sa osmjehom.

“Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog tekta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a".