Intervju

 Imer Pezo autor je nedavno objavljenog romana "Drski hirovi"  koji govori o životu građana u poslijeratnom Sarajevu. Posvetio ga je, kaže Pezo,  žrtvama čuvara nacionalnih interesa. U iznošenju istine ne štedi nikoga, pa ni roditelje. Misli da smo zadojeni  dušmanlukom, da optužujemo one koji drugačije osjećaju i govore, ali da smo, zapravo,najveći dušmani sami sebi.  Na proteklim izborima bio je i  kandidat Građanskog saveza (GS) kada je obećao  postaviti „Stup srama“ za sve očeve koji ne plaćaju alimentaciju za svoju djecu. Imena za javno objavljivanje spiska dostavljale bi majke na besplatni telefon, a prije objavljivanja imena i prezimena kontaktirali bi oca.  Trenirao je brzo klizanje, a za 20. godišnjicu obilježavanja Sarajevske olimpijade organizovao i reviju na ledu. Trenutno sa grupom eminentnih stručnjaka iz regiona razvija preventivni program „obnavljanja ljubavi“, kroz rad u prirodi i sa životinjama. Cilj im je,kaže Pezo,  napraviti mjesto oporavka za traumatizirane osobe, u kojem će se blagovremeno identifikovati i kontinuirano pratiti problemi trauma, kako bi se smanjila učestalost povređivanja i ublažile njegove posljedice.

• Nakon zbirke pjesama „Oči života žednog“ i „Ratnog dnevnika 92 - Priče o raji i papcima“ objavili ste roman „Drski hirovi“. Posvetili ste ga „žrtvama čuvara nacionalnih interesa“. O čemu, o kome govori knjiga?

- Roman „Drski hirovi“ posvetio sam žrtvama čuvara nacionalnog interesa, iz razloga što su vladajući svojom prljavom politikom, te namećući nezdravu društvenu klimu, uništili mnoge živote i skrenuli ih u potpuno novom pravcu. Rami Bečireviću, kojem u potrazi za pravima demobilisanih boraca ugušiše njegovo ljudsko pravo i slobodu. Bolesno srce nepravdu i poniženje nije moglo izdržati. I ostalima, koji su tragično nastradali od pohlepnih ljudi što priželjkuju meke dušeke, položaj i novac. Roman govori o životu poslije rata, to je političko-krimi triler ispričan kroz ljubavnu priču, u kojem je prikazana tanka spona između vlade i njenih građana, dok je jaka sprega politike, tužilaštva,  policije i podzemlja. Sadržaj romana obiluje zanimljivim, aktualnim događanjima, raznolikim sudbinama, borbom istine protiv zla i nepravde. Jedan suvremeni roman, izbrušen, a pomalo sirov, jer takva je i istina, takvo nam je i svakodnevno življenje. Svi likovi su pokazatelji današnjeg društva koje se nije oporavilo od ratnih zbivanja, njihovi životi produkt su lopovske vlasti. Glavni junaci, Omer i Hajrudin, svojim djelovanjem u smjeru poštenja uspjeli su spasiti neke od likova i osigurati im bolji život. Radnja je dinamična i nepredvidiva, sa dosta humornih elementa. Roman je čitljiv i zanimljiv.

• Koliko dugo je knjiga pisana i kada ste stavili posljednju „tačku“ s obzirom da u posveti, između brojnih imena i žrtava, spominjete i tragično nastradale Dženana Memića i Davida Dragičevića, dva aktuelna slučaja koja su animirala široku javnost?

- Roman sam pisao tri godine, štampan je u A5 formatu, ima 380 stranica i sadrži 95.000 riječi. Recenzent romana je uvaženi dr. sci. Esad Bajtal. Posljednju tačku sam stavio noć prije nego što ću rukopis poslati štampariji „Grafičar promet“. U mom romanu policija aktivno učestuje u prikrivanju najtežih krivičnih djela, baš kao i u slučajevima Dženana Memića i Davida Dragičevića. Na kraju romana pobjeđuju dobri momci, čestiti i pošteni policajci, čiji su očevi ugradili svoje živote u državu.

• Kako ste zadovoljni sarajevskom promocijom i kakvi su budući planovi?

- Promociji su prisustvovali moji bliski prijatelji sa kojima sam čitav život proveo. Aplauz kojim su me nagradili je najljepši poklon za moj trud. Koliko je bila uspješna moja promocija najbolje svjedoči fotograf, koji je nakon mog govora odbio da primi novac za svoje usluge. Isti slučaj imao sam i na promociji „Ratnog dnevnika '92 - Priče o raji i papcima“, astronomski iznos zakupa velike kongresne sale hotela Holidey Inn, vlasnik je smanjio na minimalac kada sam ispričao o čemu sam pisao u Ratnom dnevniku '92. Reče mi: ,,Nemoj dalje pričati, ako nastaviš još ću ti i ja pare dati.“ Namjeravam roman približiti čitaocima kroz promocije u ostalim gradovima BiH, izlagati na sajmovima, distribuirati u knjižare, maloprodaju. Očekuje nas mnogo posla.

• Gdje se knjiga može kupiti?

- Knjiga se može kupiti u knjižarama Baybook, Svijetlostkomerc, Zoro, Libris... uskoro na svim trafikama iNovine, direktno narudžbom na email kod izdavača immerdoo@gmail.comili autora imerpezo@gmail.com,  kao i preko Facebook profila autora. Zbirku pjesama „Oči, života žednog“, „Ratni dnevnik '92 - Priče o raji i papcima“ kao i roman „Drski hirovi“ dostavljamo i naplaćujemo putem pošte.

• Moram pitati za zanimljivu ilustraciju na naslovnici knjige. Šta je u pitanju i kakva je poruka?

- Naslovicu romana krasi fotografija devastiranog partizanskog spomenika s Hranjena, opština Goražde. Grafit  „Ovo je Bosna“ oslikava našu stvarnost. Ne tako davno u „sunčanoj zemlji dobrih ljudi“, vjerovalo se u čovječnost i pravednost. Danas, 27 godina od dolaska demokratije sve plemenito i dobro pokopano je. Uzajamno poštovanjei najobičnija pristojnost iščezli su iz ovog društva. Društvo kao zajednica vrijednosti ne postoji. Ne postoji jaz između dobra i zla, političara i kriminalca, svi su k'o bajagi raja. Zadojeni smo dušmanlukom, optužujemo one koji drugačije osjećaju i govore, a najveći smo dušmani sami sebijer smo prepustili onima koji se ne napiše vode na Čaršiji, da nam donesu i ispuste klicu mržnje od koje smo zaraženi. Ni cijepljenje ne pomaže, mrzi se sve i svašta. Više ne mogu gledati i slušati ljude koji pozivaju na mržnju, na podjele, na naše i njihove. A takvih je sve više, u današnjem društvu ćeš najprije dobiti podršku i brže politički napredovati ukoliko karijeru gradiš na mržnji. Ako ne mrziš, donji si, tad nisi ničiji. E, ja sam jedan od njih, nisam ničiji. Mrzim samo mržnju.

• Da se  vratimo na „Ratni dnevnik“objavljen prije tri godine. Imate običaj reći da u toj knjizi ne štedite nikoga. Na šta konkretno mislite?

- U iznošenju istine ne štedim nikoga, pa ni roditelje. Svjedoci smo falsikovanja istorije, na što nitko više ne reaguje. Činjenice je da se selektuju, iz određenog vremena čupaju događaji i stvara lažna slika tog vremena. Istina je jedna, ona se ne može parčati, istina je u nama i čeka da je oslobodimo.

• Ko je danas raja, a ko papci?

- Raja je mala skupina ljudi koja ima osjećaj za druge ljude oko sebe. Papci su bahati primitivci koji očekuju od drugih da im se dive, hvaleći se imetkom stečenim nabrzinu i pod sumnjivim okolnostima,pa se time uzdižu nad ratnim vojnim invalidima ili onima koji za teški rad primaju minimalne plate, oništo se ponosno šepurepratiljom duplo mlađom,dok supruga čami i kopni s djecom kući. Papci su oni koji ne poštuju norme uljuđenog ponašanja i uvažavanja drugih. Papak je za normalnog insana teško shvatljiv, jer nikad ne znaš šta se kuha u primitivnim glavama.

• Koji su Vam motivi za pisanje? Poruka mlađim naraštajima ili?

- Želim da naglasim dobro, a osudim zlo. Prije svega želim istinu da kažem. Naša obaveza proističe iz naše časne vjere, koja nalaže da se uspostavlja red na Zemlji i da ne bude na strani silnika i zla. Poruka mladima je da se odupru nametnutim vrijednostima: trci za karijerom i novcem, brzim seksom koji pada u zaborav nakon tuširanja. U ljubav vjerujte i onda kada zadaje bol, njoj je sve podređeno, ona je svjetlo i smisao života. Bez nje dahćeš, sam sebi si težak.

• Na proteklim izborima bili ste kandidat Građanskog saveza (GS). Kako ste prošli?

- Zadovoljan sam s dobivenih 129 glasova. Za mene je glasala rodbina i bliski prijatelji. GS je formiran prije dvije godine, nakon opštinskih izbora imamo deset opštinskih, jednog gradskog vjećnika i jednog gradonačelnika. Sad, nakon opštih izbora imamo i federalnog poslanika. Za mladu stranka sa skromnim budžetom to je uspjeh. Uspjeli smo oživjeti pokopanu ideju građanske države, čime se ponosimo.

• Šta ste obećavali glasačima prije izbora?

- Rekao sam da ću se angažovati kako bih poboljšao rad policije. Nakon prvih višestranačkih izbora, Ministarstvo unutrašnjih poslova je oslabljeno kadrovskim promjenama, gdje stručnost u imenovanju nije imala referentni značaj, već je politička podobnost bila osnova novoizabranog policijskog kadra. Ministar koji je za rad u tom Ministarstvu odbio da prima platu, svjesno ili nesvjesno donio je odluku da pripadnici MUP-a mogu da imaju dodatnu djelatnost. Preko noći postali su granabdžije, piljari, vlasnici videoteka, butika, autoškola... Do danas taj šaraf na točku pravnog sistema nije zavrnut. Obećao sam postaviti „Stup srama“ za sve očeve koji ne plaćaju alimentaciju za svoju djecu. Imena za javno objavljivanje spiska dostavljale bi majke na besplatni telefon, a prije objavljivanja imena i prezimena kontaktirali bismo oca. Brisanje imena sa spiska  bilo bi moguće uz dokaz priloženog petog primjerka o izvršenju uplate. Za Kanton Sarajevo to može obavljati jedna osoba.

• Zašto baš „Stup srama“ i kakve su bile reakcije muškaraca?

- Mladi bračni parovi od vjenčanja prave cirkus, pored opštinskog obave i religijsko vjenčanje obećavajući beskrajnu ljubav i tone zlata. Ukoliko mlada skromno kaže kilogram zlata hodža se prepadne, vodom ga moraju zaljevati. Brakovi brzo pucaju, zaboravlja se obećano i javno izgovoreno pred svjedocima. Ugrčevitom natezanju „vrati moje krpice“, djeca ispaštaju. Nakon mog gostovanja na N1 televiziji, dobio sam puno poruka od „braće“ čije sestre pate. Najsimpatičnija mi je bila: ,,Podržavam te, napravit ćemo ga pa makar u Hadžićima završili. “

• Rezultati izbora naslućuju šta možemo očekivati i naredne četiri godine?

- Iz vrtloga je teško izaći, raduju me dobri rezultati onih koji su nas zajedno s njima vrtili. Oni znaju sve njihove marifetluke i ako su bili iskreni mogu snagu vrtloga umanjiti, a možda čak i iskorijeniti. Godinama nas handre ljudi s margine društvenih tokova politikama „drugog“, „kćerkama strankama“ili „100 ljudi pravilno raspoređenih“. Zbog toga akademska zajednica kipti. Jako je bitno preuzimanje fakulteta kako bi se ubrzao procesi štampanja diploma za svojih 100 ljudi.

• Razočaranje svim i svačim je prisutno kod svih naroda i među svim generacijama, ali na dan izbora opet iste zaokružimo. Zašto?

- Upitno je da li je izborima predstavljena volja naroda. Glavni krivac je opozicija koja se zadovoljava mrvicama koje zahvalno pokupi. Veliki grijeh je ne podržati najčestitije sinove ove zemlje, koji u potrazi za istinom traže objavu registra boraca. Računica je jasna: Registar boraca od federalnog Ministarstva za boračka pitanja prikazuje preko 600.000 boraca, a znamo da je podijeljeno 271.000 vojnih deviznih knjižica, a certifikata 575.000. Očito da se računica ne slaže i niko od opozicije ne želi da „oduzima i dijeli“, već mikrofon koriste za izjave „oni su ovakvi, oni su onakvi“, pri tom biračima ne nude sistemskariješenja. Zato možemo čuti razmišljanja građana: ,,Nemamo za koga glasati“, ,,Zaokružuju se isti“.

• Nepravde ima u kojem god smjeru pogledate i gdje god da zavirite. Šta Vasu ovakvom društvu najviše tišti i boli?

- Taj spisak završit će u Neumu. Potcjenjivanje i omaložavanje žrtava zakonom bih zabranio, svakog koji to učini odmah bio poslao na psihološko posmatranje. Nekad su takve slali po pamet u bolnicu Sokolac, a sad ih tamo šalju po diplomu. Smeta mi veličanje osuđenih i neosuđenih ratnih zločinaca, hinjska šutnja i prikrivanje masovnih grobnica, zataškavanje svojih zločina na način da se ističu zločini drugih. Uzgajivači marihuane, dileri droge, kamatari što nakon obavljenog hadža suu prvim safovima džamiji... Potkupljivi medijišto nečistoj savjesti vješto previjaju zanesenost... Dovoljno je? Počeo sam se nervirati.

• Zašto ste se nasmijali kada u ratu gorio hotel „Evropa“?

- Dok smo gledali kako plameni jezici gutaju jednu od najljepših zgrada našeg grada, hotel „Evropu“, moji su primjetili osmijeh na mom licu. Hotel „Evropa“ me podsjetio da je bio izvor roditeljskih prepirki i predbacivanja. Razlog svađe bio je doček Nove 1964. godine. Za prvu godišnjicu braka, otac je obećao majci odlazak na doček Nove godine u hotel „Evropa“, gdje su goste zabavljali legendarni pjevači sevdalinke, Zaim Imamović i Zehra Deović. Ništa ne govoreći majci, otac je na doček pozvao snahu i brata. Kasnije su se još priključila dvojica braće, jedan od njih je poveo i novopečenu prijateljicu. Očekujući intimnu novogodišnju noć, mama je osjećala kao da je Bajram pa su se porodično okupili. S prvim pjesmama velikana Imamovića, majka je oprostila ocu. Braća su se utrkivala u pjesmi, dobrom raspoloženju i rakiji. Vrijedni ugostitelji prepoznali su širokogudnost veselog društva i nagradili raspoloženu braću tortom dobivenom na tomboli. Kada je bilo najljepše, oko dva iza ponoći  amidžina prijateljica, ničim izazvana, povukla je stolnjak sa stola obarajući na pod sve što se nalazilo na stolu. Nakon toga, njima više nije bilo mjesta u hotelu. Pored računa za naručene usluge, otac je morao platiti razbijene tanjure i čaše. Mama je stalno napominjala da joj je to bio najduži januar u životu. Kad bi iskazivala svoje nezadovoljstvo, otac bi joj odgovarao: ,,Šta hoćeš, vodio sam te na doček Nove godine kada niko nije išao?“ Majka bi odgovarala: ,,Pa mi je prisjelo zbog one fištrije tvog brata.“ Majčina uvrijeđenost i poniženost prilikom napuštanja hotela za oca bile su neshvatljive.

• Svojevremeno ste se bavili i brzim klizanjem. Zašto baš taj sport, koji kod nas nikada nije bio posebno popularan?

- U osnovnoj školi trenirao sam košarku, moja generacija su Samir Avdić, Sejo Bukva... KK „Bosna“ je organizovala svoju ligu za sve osnovne škole grada Sarajeva, iz koje je odabirala igrače. Brzo klizanje počeo sam trenirati nakon Zimskih olimpijskih igara u Lejk Plesidu. Junak tih igara bio je Eric Heiden, osvajač pet olimpijskih medalja, koji mi je bio uzor. Na jednom treningu u Skenderiji takmičio sam se s Dariom Novalićem, koji je tada bio brži od mene. Zadovoljno me zadirkivao pred rajom, što me natjeralo da više treniram. Otvaranjem piste za brzo klizanje na Zetri, na jednom rekreativnom terminu znalo se okupiti 10.000 klizača. To su bila lijepa vremena u kojem se vodilo računa o zaštićenom djetinjstvu, što se još samo u bajkama spominje. Tadašnja država je svojim pionirima omogućavala četri mjeseca korištenja ledene površine.

• Za 20. godišnju obilježavanja Sarajevske olimpijade organizovali ste i reviju na ledu!?

- To je bila najljepša gala revija na ledu ikad organizovana na ovim prostorima. Učesnici revije,osvajači medalja s Evropskog prvenstvaneopterećeni rezultatom, sarajevskoj publici pružili su nezaboravan spektakl. Gosti revije su bili i predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta, kao i predsjednik Svjetskog klizačkog saveza sa saradnicima i domaća vladajuća halaša. Specijalna gošća bila je klizačica Katarina Witt,dva puta olimpijska, četiri puta svjetska i šest puta evropska prvakinja.Nakon šetnje kroz Sarajevo s ekipom Eurosporta iz Pariza, otišli smo na ručak u restoran Vinoteka. Na vratima raširenih ruku nas je dočekao tadašnji vlasnik dr. Harbe: ,,Peza, od danas ti si svoju playboysku karijeru završio, tvoja slika krasit će prostorije mog restorana jer si doveo djevojku koja se slikala za naslovicu najpoznatijeg muškog magazina, što je taj broj učinilo najprodavanijim u istoriji magazina.“

• Godine 1994. poslali ste pismo norveškom klizaču. O čemu se radilo?

- Pismo je napisao Naris Pojskić, iz ratnog Sarajeva poslao ga je preko novinara u Lillehammer, Norveška. Novinar je pismo predao uoči same olimpijske utrke Johannu Olavu Kossu, olimpijskom i svjetskom rekorderu. Za osvojeno olimpijsko zlato,odrekao se nagrade od svog nacionalnog olimpijskog komiteta u korist izgradnje piste za brzo klizanje na Zetri. Njegova lijepa gesta privukla je pažnju donatora koji su sakupili milijunska sredstva, govorimo o sredstvima koja se izražavaju u dolarima.

• Taj novac je misteriozno nestao?

- Novac je navodno utrošen za obnovu dvorane Zetra kojoj su dali ime po „donatoru“,Huan Antonio Samaran. Zahvalnost prema Johannu Olavu Kossu nigdje se ne spominje i mnogi građani Sarajeva za nju i ne znaju. Baš kao i džamija u mom komšiliku, hafiz zavlačio ruku u džep studentima, penzionerima, invalidima... Na otvorenju džamije na spomen-ploči samo ime donatora, nekog tamo bogatog Arapa.

• Sa slavnom Katarinom Vitt se i danas čujete bar jednom godišnje. Pa šta kaže?

- Katarina voli Sarajevo, nosi ga u najljepšoj uspomeni. Voljna je bila doći sa svojim klizačkim ansamblom i izvesti pred sarajevskom publikom bal na ledu. Nastupi njenog ansambla su rasprodani dvije godine unaprijed, a mi nismo u mogućnosti planirati na tako dug period. Imalo ozbiljan menadžer ne bi se prihvatio i obavezao raditi na tako zahtjevnom projektu, jer ne znamo da li ćemo u tom vremenskom periodu imati na raspolaganju dvoranu Skenderija.

Neko je „trabunjao“ da je treba „srušiti i napraviti još stariju i ljepšu“. Što me podsjetilo na izjavu Božidara Vučurevića za granatiranje Dubrovnika.

• Sarajevo je olimpijski grad, a teško je reći da ima napretka po pitanju i infrastrukture i sporta?

- 20. maja 1992. godine, dok je gorjela Zetra, gorjele su univerzalne vrijednosti, plemeniti motivi zbog čega je bila sagrađena. No,plamen nije mogao progutati sjećanja na najljepše dane mog djetinstva. Preuzimajući organizaciju 14. ZOI mi smo preuzeli i obavezu daljeg razvoja zimskog sporta i širenju olimpijskog duha. Kako smo olimpijski duh širili najbolje se vidjelo '90 godine prošlog vijeka. Ljudi koji potpisaše organizaciju ZOI više nema, a novopečena vladajuća halaša o olimpijskom duhu neće ništa da zna bez IMT-a (ima li mene tu). Velike ideje ne idu sa niskim strastima. „Nema problema“ je krilatica kojom smo tješili goste ZOI '84. Nakon što je preko noći napadalo  metar snijega, oni nisu mogli vjerovati da ćemo ručno za jedan dan očistiti grad, sve ceste i pripremiti borilišta. Sad svijetla obraza koristimo krilaticu„imamo problema“,  zbog čega nismo previše zabrinutišto Sarajevo gubi trag olimpijskog grada.Ostaće trajno uklesano na grčkom stupu u vrtu dvorišta Međunarodnog olimpijskog komiteta u Lozani, Švicarska, da suu Sarajevu održane14. ZOI.

• Života u gradu ste se svojevoljno odrekli prije nekoliko godina i preselili u selo Osječani kod Goražda. Zašto pobjegoste iz grada i zašto baš u Osječane?

- U životu možeš promijeniti mjesto, državu, kontinent življenja, ali porijeklo ne. Za mjesto rođenja tvojih predaka čitav život te pitaju. Zapuštena djedovina ne govori o njima, nego o nama. Ja svoju nisam mogao prepustiti propadanju. Tu je moje „prostranstvo ljubavi“, u kojem sam pronašao mir i inspiraciju za pisanje.

• Koje su prednosti života na selu?

- Imaš vremena za raditi, učiti, družiti se, odmoriti... Ništa ti ne pada teško jer si okružen božijim blagodatima koje te omađijaju da prestaneš tražiti ljepšu ljepotu. Vremenom naučiš kako ih možeš prilagoditi, upotrijebiti.

• Koliko često dolazite u Sarajevo i šta Vam najviše smeta?

- Po potrebi, ali ne zadržavam se dugo. Prvo što zapazim su prljave ulice, pogotovo oko ivičnjaka trotoara. Žalosno, imamo tri ulice i ne možemo ih čistima održavati. Ali zato imamo zakon koji je strankama omogućio inkasiranje novca svaki mjesec iz budžeta opština, za svakog svog vjećnika. Taj novac bi bilo korisnije upotrijebiti za nabavku brezovih metli i angažovanja vrijednih ruku. Halaša se zadeverala glođanjem budžeta pa joj žao napraviti reklamu kako bi podsjećala građane na važnost čistog grada.

• Vidite li pozitivnih iskoraka?

- Ne primjećujem. Nema pozitivnih iskoraka dokle god nam je spona između vlade i njenih građana tanka. Dok političari trče po mišljenje u strane ambasade, a ne osluškuju vlastiti narod. Dok se više boje stranih diplomata nego naroda koji ga je birao, a kome ne osjeća obavezu da odgovara, već račune polažu centrima moći. S takvim političarima društvo nema napretka, oni su nesposobnida slijede nezavisni kurs ličnog razvoja. Njihove glave sujeftine,a kroz njih i naše pojeftiniše. Vidim snagu u ljudima koji čast i dostojanstvo ne prodaju kao što su Zaboravljeni branitelji, kao što je dr. sci. Esad Bajtal...

• Obnovili ste seosku džamiju, a niste se htjeli pojaviti na njenom otvaranju, što je možda jednistveni slučaj u BiH. Zašto?

- To je jedna od najstarih džamija u BiH. Moji preci tu su bili imami, zadnji efendija Jakub Pezo r.a. streljan je 1946. godine nakon lažnog svjedočenja da je bio ustaški časnik. A sve da bi vlast zastrašila i pridobila njegovog bliskog prijatelja Huseina ef. Đozu, čije su sestre i rodice izrodile Peze.Gospodar svih svjetova me nagradio posebnim zadovoljstvom. Pored obnovljene džamije, napravio sam put do džamije uz pomoć babinih amidžića r.a. Alije i Adila, te porodice Bukve  koji su mi ustupili zemlju. Džamija nije imala puta, sjećam se kad je nana Hajra r.a. preselila u februaru 92. godine, tabut smo preko parmaka prenosili. Džamiju nisam obnovio da bi me tapšali po leđima na dan otvaranja, mene dunjalučka zahvala ne zanima, ja se nadam nagradi 50 šehida.

• Tokom rata ste osvanuli na naslovnici jedne vojne brošure kao svojevrsni maneken. O čemu se radilo?

- Bilo je to fotografisanje za prvo pravilo službe Oružanih snaga Republike BiH.  Pristao sam na snimanje kako bih dobio fotografiju koju bi poslao majci i sestri. Nisam znao da će taj zadatak trajati danima, a nisam ni mogao pretpostaviti koliko me čeka snimaka u različitim položajima. Nisam ni slutio kakva je to čast za jednog vojnika.

• Na šta ste najviše ponosni u životu?

- Što sam bivšoj supruzi nakon razvoda isplatio ono što sam obećao na šerijatskom vjenčanju! Ne žalim, zaista se time ponosim. Divim se ljudima koji iz ruševina očaja grade drugima nadu, a pri tome ne pomišljaju šta će dobiti zauzvrat.

• Postoji zanimljiva ratna anegdota, sa navijačkom doskočicom na kraju?

- Nakon što smo opkolili, pa napali kasarnu na Otoci, JNA, tada već Vojska Jugoslavije, zasula nas granatama. Sklonili smo se u jedan podrum i panično pokušavali preko veze - motorole saznati odakle nas gađaju. Rekoše iz Petrovića, no mi ne znamo gdje su Petrovići? Javi se jedan momak: ,,Znam ja. Između Budve i Herceg Novog.“ Podigao sam ruke i rekao: ,,Ako nas od tamo gađaju hajmo se svi predati.“  Pojavi se Džilda r.a.: ,,Eto vidiš zbog čega se razlikuju navijači Sarajeva i Želje.“

• Imate li ideju za narednu knjigu?

- Imam puno ideja, ali prvo moram objaviti već napisani „Ratni dnevnik 93-94“, koji ima podnaslov „Izdaja Bosne i Hercegovine“. U toj knjizi detaljno opisujem kako su me „Ševe“ ili neki drugi lešinari rata ranili u pokušaju da me ubiju. Možda bi im halalio, ali ne mogu zaboraviti momka koji je pogođen u glavu prije mene. I sad ga vidim: leži u lokvi krvi, pokušava ustati, podigne glavu od asfalta, a niz kosu mu se slijeva krv. Njegovu želju za životom ne mogu iz svog sjećanja potisnuti, često mi njegovo blaženo lice dolazi u san. Zbog njega i drugih nevino ubijenih, sa jezikom duše, bit ću na strani istine pa makar bio i sam.

• „Novi“ ste u književnosti. Čime se inače bavite?

- Pišem i istražujem, to me ispunjava i čini sretnim. Slušam svoje srce, prepuštajući se sanjarenju. Ipak, moja duša je pjesnička.

• Kakvih još imate interesovanja?

- Trenutno sa grupom eminentnih stručnjaka iz regiona razvijam preventivni program „obnavljanja ljubavi“, kroz rad u prirodi i sa životinjama. Cilj nam je napraviti mjesto oporavka za traumatizirane osobe, u kojem ćemo blagovremeno identifikovati i kontinuirano pratiti probleme trauma, kako bi se smanjila učestalost povređivanja i ublažile njegove posljedice.

• Puni ste anegdota i zanimljvosti. Može li još jedna za kraj, po vlastitom izboru?

- Preko društvenih mreža stupio sam u kontakt s osobom iz susjednog sela. Nisam znao gdje se selo nalazi pa upitah babu. ,,Mojne plaho kontakta s njima. Pirgavi su, kad se pomarišu, nišanima udaraju. Po godinu na leđima nosiš natpis, 'nišane podiže zahvalna supruga sa djecom'“, reče mi.