Haris Imamović, pisac je  i glavni urednik sarajevskog književnog časopisa Sic.  Njegov književni prvijenac „Vedran i vatrogasci“ izazvao je veliku pažnju javnosti. Priča prati sudbine Vedrana Smailovića, sarajevskog čeliste, i vatrogasaca u vrijeme opsade grada – Kenan Slinića, Johna Jordana i Mesuda Jusufovića. Razgovaramo o knjizi, njenim likovima, piscima, tik-tok generaciji, cenzuri, ratu u Ukrajini... Imamo 33 pitanja

1. Nedavno ste objavili svoju prvu knjigu „Vedran i vatrogasci“. Možete li je predstaviti našim čitateljima?

- Priča o sudbinama nekolicine ljudi koji su proživjeli opsadu Sarajeva, prije svih o sarajevskom čelisti Vedranu Smailoviću i vatrogascima Kenanu Sliniću, Mesudu Jusufoviću i Johnu Jordanu. Glavni događaji o kojima knjiga govori odvijaju se u Sarajevu za vrijeme opsade, iako će se junaci, čudnim spletom okolnosti, naći na raznim krajevima planete – od Rima, preko Pariza i Barselone, pa sve do New Yorka i Seattlea, susrećući se na kraju čak sa Billom Clintonom i Joeom Bidenom. 

2. Šta još povezuje glavne junake, osim Sarajeva i opsade?

- Recimo to što su svi oni ljudi snažnih strasti; iako su nerijetko posve različiti po svom karakteru, svi su oni vizionari, ekscentrici, koji se ne mire sa stvarnošću. Kao tragični junaci, svi oni na koncu bivaju poraženi, ali ima nečeg veličanstvenog u tim porazima; zato i jeste knjiga o njima. 

3. Da li su akteri i radnja stvarni događaji ili fikcija?

- Junaci i događaji nisu izmišljeni. Sa druge strane, kako su filozofi upozoravali, nikada se ne može staviti znak jednakosti između živih ljudi i onog što se napiše o njima, pa čak i kada se koristite autentičnim dokumentima i njihovim svjedočenjima. Živ čovjek je živ čovjek, a deset ili stotinu stranica nisu živ čovjek. O svakom od junaka ove knjige može se napisati još nekoliko knjiga, ali ni time se ne bi sve reklo. Za razliku od teksta, čovjek je nedovršen. Moj cilj nije bio reći sve, već ono što mi se učinilo važnim i zgodnim za reći. Neko drugi, uključujući i same junake, bi od svega onoga šta se „uistinu desilo“ odabrao da čitaocu prenese nešto o čemu ova knjiga ne govori; izabrao bi možda neke druge događaje iz života glavnih junaka, govorio bi iz drugih uglova, koristio se drugim stilovima. 

4. Ko je bio izdavač knjige?

- Izdavač je „Vrijeme“ iz Zenice. 

5. Koliko je to danas težak posao?

- Svaki pošten posao je po pravilu težak. 

6. Promocije su bile dosta uspješne. Da li možemo već sada nešto reći i o reakcijama čitatelja?

- Reakcije su bolje od onog što sam očekivao. Više od vrijednosnih sudova govori to kada se čitalac sjeti neke epizode iz knjige. Čovjek lako zaboravlja. Osim kostura, koji stane u četiri-pet rečenica, dugoročno ne pamtimo čak ni sadržaj klasika. Za neku knjigu je lako reći da je dobra, dok je teško sjetiti se neke konkretne epizode iz nje. Ne vjerujem da ima većeg komplimenta za pisca nego kada se čitalac sjeti nečeg specifičnog iz njegove knjige. Svi znaju osnovnu priču „Ljubavi u doba kolere“ (čak i oni koji nisu pročitali knjigu), ali ko se sjeća šta ostarjelom Florentinu Arisi pada na pamet, kada, u Riječnoj kompaniji, padne niz stepenice, nekoliko dana nakon što je dr. Juvenal Urbino, suprug njegove cjeloživotne ljubavi Fermine Dase, (konačno) izgubio život, padnuvši sa ljestava, dok je pokušavao uhvatiti nestašnog papagaja. Zakoni života su takvi, misli tada Arisa, da dva čovjeka koji su voljeli istu ženu ne mogu u tako kratkom vremenu izgubiti život na tako sličan način. 

7. Trenutno istražujete i određenu arhivsku građu vezanu za stradanja u Podrinju. Možete li nam nešto više reći o tome?

- Čitam materijale sa suđenja direktnim izvršiocima genocida u Srebrenici. Nešto sam o tome već pisao u komentaru„Putinov portret na zidu hangara u Kravici“.

Više vole dizati tegove nego čitati knjigu 

8. Može li se danas „nacrtati“ profil prosječnog ljubitelja knjige, odnosno prosječnog bh. čitatelja?

- Može, ali to bi trebao biti satirični portret, kao uostalom portret bilo čega prosječnog. 

9. Urednik ste i časopisa za po-etička istraživanja i djelovanja (Sic!). Ko sve, pored Vas, radi na ovom „online“ književnom projektu i kakav sadržaj nudite i to besplatno?

- U jednoj redakcijskoj zabilješki piše: „Sic je književni časopis. Sic pita: Šta je to literatura danas? Kakve smislove može i treba da ima? Koje su njezine mogućnosti? Kakva je njezina vrijednost? Koliki je njezin značaj? U vremenu smrti antropologije i metafizike, samrti morala i neposrednosti, u vremenu jedne opće psiho-fiziološke osujećenosti, jedne grčevitosti, poslijeratne sveprožimajuće melanholije, tutnjave dvadesetprvovjekovnog svijeta. Šta je književnost u dobu tehničke reprodukcije? U kontekstu ubrzanja jezičke razmjene i dubokih promjena formama ponašanja i doživljavanja, promjena uzrokovanih različitim povijesnim kretanjima, različitim dimenzijama tehnološke revolucije. Koji su to odgovori književnosti građanskim pojmovima ljubavi i rada, dobrog i ukusnog, skladnog i neskladnog, sreće i smrti? Koliko je moć i kolika nemoć književnosti da u svemu tome pripomogne životu?“ Više o časopisu može se pročitati nawww.sic.ba.

10. Iz, uslovno rečeno, laičke perspektive, kultura i književnost u BiH su čini se ipak osjetno iznad ispodprosječnosti koja nam karakteriše skoro sve druge segmente društva. Slažete li se sa tom konstatacijom?

- Ne. Kada sam bio mlađi, uživao sam u tome da detaljno elaboriram svoje nezadovoljstvo. Sada mi čak ni ono samo nije više drago, a kamoli duža elaboracija. 

11. Svakom književniku je naravno važno da dopre do što brojnije publike. Međutim, sa jedne strane smo izloženi masovnoj invaziji trivijalnih sadržaja, dok je sa druge udio milenijalaca i tik-tok generacija koje privlači mahom površnost sve veći u ukupnoj populaciji. Kako danas privući i zadržati publiku istinski kvalitetnim sadržajima?

- Ne mislim da je svakom piscu važno da dopre do što brojnije publike. Možda većini. Pogledajte, recimo, ovu moju knjigu, koja ima 443 stranice. Šta o njoj može misliti tik-tok generacija koju spominjete? Ne mislim da pisac treba osjećati odgovornost zbog toga što je opća publika takva kakva jeste. Ona je uvijek bila takva, više voli dizati tegove ili voziti skuter nego čitati knjigu, i ne mislim da je to tragedija. Ljude možete silom natjerati da konzumiraju visoku kulturu, ali zašto biste to radili? Uostalom, većina danas odlučuje o vlastima na izborima i niko vas neće ovlastiti da ga tjerate da čita 800 stranica „Čarobnog brijega“ ili da gleda filmove Claude Lanzmanna ili BéleTarra koji traju po sedam, osam, devet sati. 

12. Može li i kako sama književna zajednica, ali i svi oni koji egzistiraju u okviru onoga što nazivamo „kulturom“ da sami organizuju „pokret otpora“ protiv sveopšte banalizacije i estradacije?

- Može, ali ne vidim zašto bi to radila, jer i taj pokret bi, ako želi širi utjecaj, i sam postao banalan ili pak nasilan. 

13. Periodično pišete i za beogradski Danas. Kako je došlo do saradnje?

- Bio sam saradnik u Betonu (podlistak u Danasu). Sada prenesu neke tekstove koje objavim u bh. medijima. 

14. Pristajete li na bilo kakvu vrstu (auto)cenzure?

- Iako se činilo da je to pitanje skinuto sa dnevnog reda padom Berlinskog zida, ipak je, na jedan nov način, otvoreno prvenstveno u vezi sa tzv. „cancelculture“. Ne zagovaram cenzuru, ali nije mi mrska ideja o odgovornom pisanju, naravno, sve dok država ne odlučuje šta je odgovorno a šta neodgovorno. Negiranje genocida ili rasizam ne treba podvoditi pod slobodu govora. 

15. Iako se sport prvi počeo regionalno uvezivati, posljednjih godina i umjetnici hvataju integracijski korak. Sve je više filmskih i teatarskih koprodukcija, književne promocije sve više imaju regionalni karakter, a u posljednjem valu su novinari i književnici koji pišu za medije u susjednim državama. Bez nepotrebne pretencioznosti, ali smatrate li da to jeste dobar način, možda ne da se promijeni neka opšta percepcija, ali bar da se široj javnosti u susjednoj zemlji pruži pogled iz jedne druge perspektive?

- Slažem se. Čak je i dvadesetak miliona nedovoljna podloga za ozbiljno kulturno tržište, da ne govorim o državama regiona ponaosob. U Bosni i Hercegovini tiraž od 1.000 primjeraka se smatra uspjehom, što je porazno. Većina knjiga bude objavljena u nekoliko stotina primjeraka. Za pisca može biti samo dobro da mu bude pristupačno regionalno, pa i šire tržište, kako bi onda, ako mu svejedno knjiga prođe nezapaženo, mogao makar mirne duše znati da je do knjige, a ne do toga što, na bh. tržištu, nije ni imala nikakvu šansu da odjekne. 

Najbolje sredstvo protiv pećinskog razmišljanja jeste NATO

16. U ovom trenutku dok razgovaramo granate odjekuju širom Ukrajine. Nakon BiH i ratova u bivšoj Jugoslaviji ponovo imamo krvav rat na teritoriji Evrope. Aneksija i agresija je i dalje način djelovanja moćnih sila. Koliko Vas to šokira u nekom ljudskom smislu i zašto ljudi i dalje ne odmiču od pećinskog načina razmišljanja?

- Ljudi po pravilu ne napadaju druge, jer strahuju od posljedica. Da je savjest dovoljna, zakon bi bio suvišan. Isto je sa državama. Rusija je napala Ukrajinu, očigledno, jer nije strahovala od posljedica; istovremeno, nije napala znatno manje baltičke države, jer su članice NATO-a. Najbolje sredstvo protiv pećinskog razmišljanja jeste NATO. Tako je bilo u vrijeme Miloševića, tako je i danas. 

17. Nažalost, stiče se utisak da svijet postepeno postaje imun na tragediju i suze cijelog narode i da se sukobi sve više gledaju kroz inflaciju, poskupljenja, gubitak ličnog konformizma. Da li ljudska empatija ima rok trajanja i koliko je to opasno?

- Estonska premijerka Kaja Kallas je prije nekoliko dana primijetila da mnogi ljudi u Evropi ne razumiju da je plin možda skup, ali sloboda nema cijenu. „Kad ubijana i silovana zemlja zove u pomoć Evropu, oni zijevaju“, pisao je Česlav Miloš u pjesmi „Sarajevo“, koju zaključuje opomenom da je Evropa od početka bila opsjena, te da je, sve dok je gluha na patnje drugih, i njena sigurnost samo smiješna iluzija. 

18. Sa druge strane, u sklopu sankcija zbog agresije, pod udarom se nerijetko nalaze odavno preminulii ruski pisci i umjetnici koje je teško dovoditi u bilo kakvu vezu sa današnjim režimom.

- Neki od tih pisaca nisu posve nedužni. Dostojevski, Hercen i drugi zastupnici ruske narodnjačke ideologije 19. stoljeća su govorili slične stvari onima koje Putin govori danas. Širili su sliku o propasti Zapada, prezirali su demokratiju, isticali zaostalost Rusije kao vrijednost, nepatvorenost, zahtijevali su od intelektualaca da budu u službi naroda, itd. U političkom smislu, bliži mi je Turgenjev koji nije htio da individualna prava stavi na oltar kulta naroda. 

19. Bojite li se da se ovaj sukob, ako se uskoro ne okonča, može naći van svake kontrole?

- Sukob se može oteti kontroli samo ako Evropa bude nastupala prema Putinu popustljivo, onako kakao je Chamberlain nastupao prema Njemačkoj 1938. u želji da po svaku cijenu sačuva mir. Ili, kako je Reagan kazao, nije ponuđen izbor – rat ili mir, već borba ili predaja. „Postoji“, kaže on, „samo jedan način da imate mir, i to odmah: predajte se.“ 

20. Dvadeset i sedam godina poslije rata BiH i dalje pati od nedostatka unutrašnjeg koncenzusa praktično oko bilo kojeg važnog pitanja. Kako ovaj „bosanski lonac“ izgleda iz Vaše perspektive?

- Konsenzus nije vrhovna vrijednost. Nisam zagovornik isključivosti, osim kada govorimo o bazičnim stvarima. Ako 77 godina nakon Drugog svjetskog rata neki ljudi pokušavaju izjednačiti Tita i Dražu Mihailovića, ako negiraju holokaust, to nije nedostatak konsenzusa, već bujanje revizionizma, protiv čega se treba boriti. Isto tako danas je nemoguće tražiti konsenzus oko toga je li bio genocid u Srebrenici i ima li ova država pravo na postojanje. Na koncu, aktuelnu političku krizu nije smirio pokušaj da se nađe konsenzus, već sankcije protiv političara koji ugrožavaju mir. 

21. Ove jeseni nas očekuju i izbori. Vjerujete li više uopšte da će išta biti bolje?

- Dobro je već to što će biti izbora. Jedna politička stranka ih je pokušala suspendirati, sve dok joj se (izbornim) zakonom ne garantuje vječna vlast. 

22. Na tragu maloprije pomenutih regionalnih integracija, trenutno je aktuelan „Otvoreni Balkan“. Vidite li ikakvu korist od eventualnog priključivanja BiH toj inicijativi? 

- Ne. Znatno bolja inicijativa za uspostavljanje zajedničkog regionalnog tržišta jeste ona koja je pokrenuta u okviru Berlinskog procesa. Sve su države potpisale učešće, u Sofiji 2020. godine, ali Srbija blokira njeno provođenje, jer ne želi da Kosovo bude ravnopravan učesnik, pa sada pravi paralelnu inicijativu, koja je povrh toga netransparentna. Niko ne zna šta se nudi i koja bi bila pravila igre. 

23. Kako je dvogodišnja pandemija uticala na Vašu književnu inspiraciju i rad?

- Poticajno. 

24. Postoje li neki autori koji su imali snažan uticaj i na Vas?

- Chuck Palahniuk, Claude Lanzmann, Günther Anders, Mirko Kovač, Lav Šestov, William Faulkner, Emmanuel Todd. 

25. Šta mislite o Peteru Handkeu?

- Konformista koji želi da drugi o njemu misle kao o provokatoru. Navodni borac protiv dominantnog mnijenja, koji je, živeći u Parizu početkom 90-ih, sasvim u skladu sa tadašnjom zvaničnom politikom Francuske predvođenom Mitterandom, podržao Miloševića. Danas konformistički šuti o Ukrajini, iako bi, po svemu sudeći, morao imati isto mišljenje kao i njegovi beogradski prijatelji, obožavaoci Putina, altermondijalisti, kritičari NATO-a i zapadnih medija. 

26. Ko Vas je od pisaca najviše razočarao?

- Nikola Milošević, izuzetan um, kritičar marksizma i rusofilije, koji je završio kao gorljivi nacionalista, član Koštuničine stranke. Također, u zadnje vrijeme veliko razočarenje je Emmanuel Todd, antropolog, demograf, historičar koji je još 1976. predvidio raspad Sovjetskog saveza. Prije nekoliko godina, pisao je da rat u Ukrajini ne može eskalirati, jer su i Rusija i Ukrajina okončale demografsku tranziciju. Danas pokazuje razumijevanje za Rusiju, optužuje SAD za rat, slijepo slijedeći Johna Mearsheimera, još jednog utjecajnog Putin-Verstehera. 

27. Kako izgledaju „esnafska“ druženja ili kako izgleda kafa koja za stolom okupi isključivo književnike?

- Duža u malu, obična, dupli espreso, američka, produžena sa mlijekom, zavisi. 

28. Porijeklom ste iz Skender-Vakufa. Idete li ikada u rodni kraj?

- Da. 

29. Kakav je Haris privatno, odnosno kakva su mu interesovanja izvan pisanja i čitanja?

- Volim sve što vole mladi. 

30. Ide sezona godišnjih odmora. Možete li preporučiti nekoliko naslova?

- Jednom su me sa portala Karike pitali da preporučim knjige za plažu, ali nisam dobro razumio pitanje, pa sam preporučio sve neku tešku literaturu: od „Kafka – proetcontra“ Günthera Andersa do neke Prosvetine vojne enciklopedije. 

31. Elektronske knjige su sve zastupljenije, ali papir se i dalje ne da. Imate li Vi naviku pročitati elektronsku knjigu?

- Da

32. Na šta nikada ne žalite potrošiti novac?

- Na putovanja. 

33. Kada već spomenusmo novac, kako podnosite ova silna poskupljenja svega i svačega?

- „Plin je skup, ali sloboda nema cijenu.“ (Kaja Kallas)