Intervju

Dok pravosuđe ne radi svoj posao, mi novinari u BiH smo još i sigurni. Jer oni čije afere otkrivamo znaju da se nema ko baviti njima, pa neće ni nas mnogo dirati . Jednom sam radila emisiju od 50 minuta sa dva policajca koji odgovaraju samo sa da i ne. Izdržala sam. Ne znam kako. Ko zna kakva sam nesuvisla pitanja postavljala. Mnogo je situacija u kojima se nisam suzdržala, a možda sam i trebala. No, ako neko vrijeđa vas, gledatelje, nekog trećeg, koristi govor mržnje, negira činjenice, iznosi laži, ne reaguje na kontrargumente onda je žustar odgovor i poželjan. Svako ko je preživio rat boji se takvih scenarija i kaže onima koji ih prizivaju: Dabogda vam rat u kući bio! To je ljudska reakcija , kaže za Start omiljena urednica i voditeljica na N1 televiziji, Emela Burdžović Slipičević 

Možda ne po iskustvu, ali po godinama svakako spadate u generaciju mladih novinara/ki, a već ste postali jedno od najprepoznatljivijih i omiljenih TV-lica. Svojevrstan brend. Znam da o sebi nije lako pričati, ali šta mislite, čime ste osvojili gledaoce?

• Nisam sigurna ni da li je po godinama to tako. S obzirom da zaista jeste teško govoriti o sebi - nismo mi ni odgajani na način da hvalimo sami sebe, što je možda i greška - ja ću reći ono što meni publika kaže. Vole što se ne ustručavam pitati ono što bi oni rado pitali da imaju priliku i što imam hrabrosti. Pa neka bude da je to razlog.

Političke, a pogotovo dijaloške emisije, jako su izazovne i teške same po sebi. Da li je to bila stvar Vašeg izbora ili više splet okolnosti?

• N1 je želio, ja sam željela, danas ne mogu da zamislim ništa drugo. Dobro, odem povremeno u neke drugačije formate, ali to je samo u vidu izleta, zato što volim i ležernije razgovore.

Poput podcasta „Jedan sat“ sa kojim ste startali?

• Baš tako. Nekad je to bio Večernji studio, sad je prvi podcast na N1 televiziji koji dozvoljava i meni, a i gostima da se malo opustimo.

Televizija je dodatno stresna jer je smanjen prostor za improvizaciju, a vjerujem da ni goste nije lako svakodnevno dogovarati. Kako se nositi sa tolikim pritiskom, a ne osijedjeti prije vremena?

• Čini mi se da mi nismo ni svjesni o kakvom stresu se radi dok nam neko drugi, poput vas sada, ne ukaže. Onda zastaneš i shvatiš koliko je intenzivan, brz, naporan svaki naš dan. Shvatiš i ne učiniš ništa po tom pitanju, samo kreneš dalje, jer nemaš vremena da to analiziraš. Jednostavno postaneš sijed, a da i ne primijetiš, anksiozan, sve te boli, ali to je tako kad se nešto voli.

BiH je mala zemlja, a televizija na dnevnoj bazi „troši“ veliki broj sagovornika. Koliko je teško to sve organizovati, biti konstantno aktuelan i uvoditi, odnosno pronalaziti neka nova adekvatna imena za sagovornika?

• Nije lako, ali da se ne žalim. To nije pristojno u današnja vremena kad ljudi nemaju nikakav posao. Snalaziš se, imaš razne taktike, vještine, mnogo utakmica u nogama i imaš tim ljudi i jedan snažan brend iza sebe. Imaš malo slobodnog vremena, posao uvijek nosiš kući, ali tako je kako je. Ljudi danas sa velikim zadovoljstvom govore za N1 što donekle olakšava nabrojane probleme. Zahvaljujući tehnologiji vrlo često možete razgovarati sa ljudima iz regije, zapravo iz cijelog svijeta.

Dešava li Vam se da gost, iz (ne)objektivnog razloga, otkaže gostovanje u posljednjem trenutka i šta je plan B u takvim situacijama?

• O, da! I uvijek kažem kako ću zauvijek biti ljuta na tog gosta ili gošću, naročito ako je neki trivijalan razlog, ali me brzo prođe. To je možda i najveći izazov, ali postoje metode. To je najnezgodnije kad radite emisije sa samo jednim sagovornikom uživo, tad sve propada. Kad imate emisije sa više programskih sadržaja, više gostiju, lakše je sve premostiti. No, tad ponajviše na snagu stupa N1 tim. Svi uskaču i snalazimo se.

Pretpostavljam da je noćna mora kada sagovornik nije pričljiv pa pripremljena pitanja ispucate puno prije kraja. Kako se tada „vadite“?

• Pa, meni se to rijetko dešava. Kolege kažu da bih ja mogla i sama sa sobom pričati. Uvijek „probijam termin“. Uvijek bih još nešto da pitam. Za mlade, neiskusne novinare to je jako nezahvalna situacija, ali iskustvo donese par trikova. Nije da sam baš sretna kad mi se to desi, ali, eto, koja kap znoja više i odradi se nekako. Ponekad uskoči i režija i šapne: „Ako ne možeš više, imamo priloga.“ Jednom sam radila emisiju od 50 minuta sa dva policajca koji odgovaraju samo sa da i ne. Izdržala sam. Ne znam kako. Ko zna kakva sam nesuvisla pitanja postavljala. 

„Osvojili smo 42 opštine u RS-u i tri u Federaciji“ je antologijska rečenica Milorada Dodika u Vašoj emisiji, koja je završena prije vremena. Da li ste ga ikada poslije pokušali kontaktirati?

• Nisam ga ni prije, a ni tada kontaktirala. On ima službe za kontakte sa medijima, ali znam šta pitate. Nisam. No, da se ukaže potreba bih, nije mi problem. To je posao. Ipak, nisam sigurna da bismo u tim razgovorima čuli nešto novo.

Postoje li neke osobe koje izbjegavaju dolazak u Vašu emisiju ili generalno na N1 s obzirom da znaju da ih tamo čeka „vruća stolica“?

• Mnoge. Ne bih da ih imenujem. Spomenem ih nekad u emisiji. Mnogi od njih su na vrlo važnim funkcijama. Najčešće iz vladajućih stranaka. No, postoje i oni koji uvijek dolaze, ma kako vruće bilo. Neki se kratko naljute, pa se onda vrate. Ima svega.

Jeste li nekoga od potencijalnih gostiju uhvatili u laži u smislu da koriste lažne isprike za nedolazak u emisiju?

• Jednom sam nazvala jednu osobu, vrlo poznato ime i nekoć visokopozicioniranog političara i pitala za gostovanje. Rekao mi je da bi tako rado, da me izuzetno cijeni, ali da je negdje van Sarajeva i da se ne vraća neko vrijeme. Doslovno, za pet minuta prolazim autom pored Skenderije - čovjek šeta. Žao mi je što sam bila u autu, pa on mene nije vidio.

Koja je najveća profesionalna neprijatnost koju ste doživjeli?

• Pa nisam doživljavala neke velike neprijatnosti ili sam ja prosto debelokožac. Znali su mi gosti svašta reći u emisiji. Često mi je smiješno nešto što oni smatraju uvredom, a meni zapravo imponuje. Kao npr. kad me oslovljavaju sa „Hugolina“. 

Da li i koliko novinari imaju pravo na javno iznošenje vlastitog mišljenja o raznim društvenim temama u smislu da to može na neki način biti u javnosti percipirano kao pristrasnost u nekim budućim emisijama, odnosno da novinara počnu gledati drugačijim očima?

• U principu nemaju, ali ne možete to baš tako rigidno posmatrati. I novinari su ljudi, naročito u živim emisijama. Ja mislim da je samo važno da nikoga namjerno ne diskreditujemo, da nemamo strategiju promocije nekoga ili degradacije drugoga, a neke greške se dese. Mišljenja sam da postoje iznimne situacije u kojima stav nije greška.

Bez obzira da li ga iznosili javno ili ne i novinari su ljudi koji imaju svoje mišljenje. Koliko se nekada teško suzdržati od nekog žustrijeg komentara kada ste svjesni da sagovornik prodaje demagogiju?

• Pa ako ste moje naravi jako teško. Mnogo je situacija u kojima se nisam suzdržala, a možda sam i trebala. No, ako neko vrijeđa vas, gledatelje, nekog trećeg, koristi govor mržnje, negira činjenice, iznosi laži, ne reaguje na kontrargumente onda je žustar odgovor i poželjan.

Bude li nekada neprijatnih / nezgodnih situacija iza kamera, nešto što gledaoci ne vide?

• Bude više prijatnih prije onih neprijatnih na ekranima. Poslije često bude samo hladno: Doviđenja.

Kao što sam već rekao, gledaoci vole Vaš način rada. Kritika gotovo da i nema, osim što nekima ponekad zasmeta što u pojedinim situacijama prekinete potpitanjima sagovornika u nekom, po njima, zanimljivom trenutku. Smatrate li da su te opaske na mjestu ili je to jednostavno nešto normalno u živoj emisiji?

• Nekad jesu, nekad nisu. Moglo bi se nekad manje prekidati, slažem se. No, ne uvijek. Nekad opterećena nedostatkom vremena za puno pitanja upadam kad i ne treba. Nemate vi unutra uvijek osjećaj kako to vani izgleda. No, često i treba prekidati. Kad okolišaju, kupuju sebi vrijeme, ne odgovaraju konkretno. Političari su tome jako skloni. Da imamo neograničeno vrijeme ja bih ih uvijek pustila da sve lijepo pričaju, pa ih sto puta vratila na neodgovoreno.

Koliko znam, prije novinarstva ste imali iskustvo u nevladinom sektoru. Šta je lakše i možda bolje s obzirom da je rad u opštem interesu zajednička stvar i za NVO sektor i za novinarstvo?

• To je bilo vrlo kratko i ne prije novinarstva. Negdje između, poslije FTV-a i prije N1. Tako da nemam mnogo iskustva i ne mogu mnogo reći, osim da je prema mom iskustvu mnogo lakše i opuštenije raditi u NVO sektoru. No, za mene je samim tim i dosadnije. Ne volim kad je dosadno i kad imate mnogo vremena u kojem ne znate šta biste radili uopće.

Novinarstvo spada među najstresnija zanimanja. Vi ste pritom i majka. Koliko je teško uskladiti majčinske i poslovne obaveze?

• Meni je samo teško što to ne pitate i muškarce (smijeh). Ovako nekako ispada kao da je roditeljstvo samo naša obaveza. Život je težak generalno, ali, eto, živi se nekako. Uz rijetke sretne i opuštene trenutke.

Šta je to što, prema Vašem mišljenju, izdvaja N1 od drugih medija i televizija?

• Ljudi. 

Iako je cijeli region dosta mali, a pritom i siromašan, medijsko tržište je vrlo konkurentno, a stalno se pojavljuju i neki novi igrači. Otkud toliki interes za regionalni medijski prostor?

• Bit će da su politike, političke agende i novci, ali nemojte da ja o tome. Reći ću što ne bih smjela.

N1 je regionalna televizija, ali Vaše kolege u Srbiji i Hrvatskoj imaju, čini se, veći problem s obzirom da aktuelne vlasti u susjedstvu, blago rečeno, teško prihvataju kritiku, pa su praktično otvoreno protiv N1 i drugih nezavisnih medija. Da li je u BiH situacija, uprkos svim našim problemima, ipak nešto lakša?

• Neuporediva je situacija, pogotovo kad su u pitanju kolege iz Srbije. Tamo vlada medijski mrak iz kojeg N1 i još par medijskih kuća neustrašivo svijetle. Ovdje su stvari opet nekako drugačije, ali ne zato što smo mi demokratija, nego što mi imamo u najmanju ruku troumlje, pa nekako balansiraš. 

Slobodni i nezavisni mediji su jedan od glavnih uslova za euro-atlantske integracije. Šta je to što najviše „škripi“ kada je riječ o uslovima u kojima egzistiraju bh. mediji i novinari (razni politički pritisci, ekonomska situacija medija i novinara, nesusretljivost državnih institucija. itd.)?

• Ma znate kako, ja stalno ponavljam jednu rečenicu koju je rekao jedan naš kolega. Dok pravosuđe ne radi svoj posao, mi novinari u BiH smo još i sigurni. Jer oni čije afere otkrivamo znaju da se nema ko baviti njima, pa neće ni nas mnogo dirati. Sve što ste nabrojali jedan je nesretan splet koji otežava naš posao. Nažalost, mi još uvijek nemamo ni razvijeno društvo koje u potpunosti razumije šta je posao neovisnog medija, pa i pojedinci novinare često stavaljaju na stub srama i etiketiraju, generaliziraju. Drugi od njih očekuju da riješe sve društvene probleme. Taj famozni začarani krug.

Novinari tokom karijere kada se ugase ili prije nego što se upale kamere i mikrofoni, neformalno i nezvanično, čuju mnogo bitnih stvari koje nažalost ne mogu podijeliti sa građanima. Da li Vam to znanje i informacije već sada predstavljaju neki duševni teret?

• Dovoljan mi je duševni teret ono što čujem u emisiji, što svi čujemo (smijeh). Nije baš da je teret ili ga od silnih drugih tereta ne stignem tako doživljavati, ali sigurno da ponekad poželim viknuti na sav glas.

Pandemija i dalje odnosi žrtve, a broj zaraženih obara rekorde iz dana u dan. Nažalost, i sami ste pretrpjeli tragediju jer je od posljedica virusa preminuo i Vaš otac. Broj vakcinisanih ne samo u BiH već i u regionu i dalje nije zadovoljavajući. Zašto smo tako plodno tlo za teorije zavjere?

• Zato što smo siromašni. Neobrazovani. Iako se često hvalimo vlastitom solidarnošću, ponekad nisam sigurna ni u to.

Mladi nažalost i dalje u ogromnom broju odlaze iz BiH. Da li ste Vi ikada pomislili da sreću potražite negdje drugo?

• Tek sad, kad više nisam mlada i nije baš lako otići. Pitam se kakav bi moj život bio da se odvijao negdje drugo. No, eto nije. Ma ne znam šta da vam kažem, neka me, neka sam ostala. I ostat ću samo ako ne zapuca.

Ljudi posljednjih mjeseci ponovo bojažljivo pričaju o ratu. Bojite li se takvog scenarija?

• Svako ko je preživio rat boji se takvih scenarija i kaže onima koji ih prizivaju: Dabogda vam rat u kući bio! To je ljudska reakcija.

Da niste novinarka, čime biste se bavili?

• Bila bih astrofizičar. To sam neki dan shvatila slušajući jednog na TV-u. Nije baš da imam potencijala, da ne mislite da se precjenjujem, ali kad vidim tako smislena zanimanja, tako pametne ljude koji rade velike stvari, nekako se osjećam beskorisno na ovom svijetu.

Jeste li sujetni?

• Ko radi ovaj posao, a kaže da nije – laže. To vam je neka vrsta preduslova da se bavite ovim.

U koliko sati ustajete svakog jutra?

• Nikad u isto vrijeme. Nikad. U 6.00 ili u 11.00. 

Razumijem da želite da zadržite privatnost, ali javnost bi htjela saznati nešto i o tome. Šta je ono što biste mogli podijeliti?

• Nije to nikakva misteriozna privatnost. Ja sam vrlo otvorena i malo je stvari o kojima ne govorim. Hm. Evo jedna trivija, ništa sočno. Imam laku disgrafiju. Kad na N1 vidite permutaciju u nekom naslovu, to sam najvjerovatnije pisala ja. I oprostite.

Čitate li ikada komentare o sebi na drušvenim mrežama?

• Više ne. A i ne znam šta bih mogla pročitati što već nisam. Ne tiču me se. Ako me neko taguje sa nekom konstruktivnom kritikom, prijedlogom, rado ću pročitati i porazgovarati, pod uslovom da imam vremena.

Šta mislite o tom sve prisutnijem govoru mržnje?

• Šta da kažem što već nije rečeno? Jedino bih voljela apelovati na one kojima je ostalo malo zdravog razuma, da kad pišu neke sadističke komentare o nekome ko im ništa nije učinio, da bar na tren pomisle kako i ti ljudi o kojima pišu imaju djecu, porodice koje također imaju internet.

Koja je Vaša metoda za oslobođanje od stresa?

• Druženje.