Akcija pomoći žrtvama zemljotresa u Turskoj i Siriji je najveća akcija u istoriji Pomozi.ba. Ova humanitarna organizacija je tokom 2022. samo za projekte pomoći oboljelima isplatila sedam miliona maraka. „Mi smo merhametli narod koji se ističe kada je najteže i mislim da nam tu malo ko može parirati. Mi pomažemo generalno svima oduvijek, ne gledamo ni na naciju ni na boju kože. Jedini kriterij je da su ljudi u nevolji, a nevolja ima raznih“, kazao je u intervjuu  za magazin Start Elvir Karalić, osnivač udruženja Pomozi.ba. Intervju prenosimo u cjelosti a nastao je netom prije polaska prvog konvoja šlepera za Tursku. U toku je i emisija  pod nazivom 'Teleton' kao dio akcije ove organizacije koju je pokrenula zajedno sa BHRT -om.

Razgovarao: Zdravko Čupović ([email protected]) 

Nisam mislio ovim pitanjem započeti razgovor, ali vidim da ste jako umorni iako je zapravo jutro i novi radni dan tek započinje?

- Nema veze. Imajući na umu tempo prethodnih dana, dobro je. Držim se. Na nogama sam.

Da li je ova akcija pomoći za žrtve zemljotresa u Turskoj i Siriji možda najveća akcija Udruženja Pomozi.ba?

- Definitivno jeste najveća otkako postoji naše udruženje. Obično smo mi bili ti koji primamo pomoć. Sjećam se za vrijeme poplava 2014. smo primili veliku pomoć, kako od naših ljudi iz BiH, još više od naše dijaspore. Koliko se sjećam, radilo se o 140 kamiona pomoći koje smo dobili iz evropskih zemalja. Došlo je i osam brodskih kontejnera iz Amerike tako da se tada pomoć slijevala prema Bosni i Hercegovini. Ali kad je riječ o pomoći koja ide iz BiH prema nekoj drugoj zemlji, ovo je najveća akcija ikada urađena. Imali smo najveći odziv naših ljudi, ali nažalost ovo je i bila najveća tragedija.

Krenulo je sa ramazanom

Da se sada nakratko podsjetimo kada i kako je krenula priča Pomozi.ba?

- Organizacija je nastala kao rezultat volje i želje jednog čovjeka. Igrom slučaja to sam ja, iako, naravno, ne volim da sebe stavljam u prvi plan, ali tako je bilo. Polovinom 2012. sam odlučio da se u potpunosti posvetim pomaganju drugima. Odlučio sam svoje slobodno vrijeme posvetiti pomaganju drugima i sav svoj imetak i ono što imam staviti na raspologanje u cilju pomoći drugima. Tome je prethodilo puno drugih stvari, ali to bi bilo preširoko sada pojašnjavati. Uglavnom, bio je avgust 2012., poklopilo se i da je bio ramazan. Krenuo sam bez plana i strategije. Jednostavno, ustanete i gledate kome treba pomoći. Društvene mreže tada nisu bile razvijene kao danas i do informacija se nije tako lako dolazilo. Nije bilo puno humanitarnih akcija i apela kao danas. Uglavnom, ja sam to radio pored svog posla. Prvo sam okupio oko sebe članove porodice, prijatelje, a onda radne kolege, i krug se postepeno širio. Međutim, kako smo rasli, ljudi više nisu mogli da prate taj moj tempo koji je bio sve jači i sada smo tu gdje jesmo. Nije lako svaki vikend i slobodno vrijeme odvojiti za humanitarni rad tako da je s vremenom uz mene ostalo sam par ljudi. Tada smo shvatili da to moramo proširiti i početi zapošljavati ljude. Da im posao bude da pomažu drugima. Tako je sve krenulo. Igrom slučaja, tačno prije 10 godina, polovinom februara 2013. ja sam bio u Siriji i odvezli smo prvi konvoj pomoći. Konvoj se sastojao od dva kamiona. Inicijativa je bila Udruženja Solidarnost i njihove predsjednice Zemire Gorinjac, koja je tada nekako čula za Pomozi.ba.  Kontaktirala me je, ja sam se odazvao i pomogao njoj. Prikupili smo nešto što je tada meni bilo veliko, iako je to, iz današnje perspektive, malo. Imao sam želju da odem i lično vidim te ljude i uručim im pomoć. To se i desilo. Put je trajao 14 dana. Rat u Siriji je već ušao u drugu godinu. Iz BiH nas je krenulo sedmoro i tamo smo, nažalost, svjedočili svim užasima koje rat donosi. Prisjetio sam se rata u BiH, iako sam ja tada bio dijete od 13-14 godina, ali se dobro sjećam. Ostavila je ta posjeta dosta traga na meni. Ta ranjena djeca po bolnicama... Nažalost, deset godina kasnije, opet taj isti narod prolazi kroz drugu vrstu patnje.

Predstavite nam Pomozi.ba danas – koliko imate uposlenih, koje projekte radite, u kojim gradovima ste aktivno prisutni, imate li mrežu u regionu?

- Mi smo danas među najvećim organizacijama u regionu, ali ne volimo govoriti na taj način jer je to teško izmjeriti. Broj uposlenih na svim nivoima se kreće i do 120 ljudi. Imamo dvije firme koje smo pokrenuli kao socijalno poduzetništvo koje inače nije zakonski riješeno u BiH kao u drugim državama. To su firme koje imaju za cilj da sve ono što prihoduju podijele. Imamo farmu krava i ovaca u Hadžićima i na Čevljanovićima, i prošle godine smo pokrenuli firmu za reciklažu tekstila, ali to je u početnoj fazi. Pored Sarajeva, gdje nam je i sjedište, imamo i urede u Travniku, Mostaru i Bihaću, sa tim da nama nije cilj da otvaramo urede po cijeloj BiH nego da osnažujemo lokalne organizacije i da budu još bolji. Mi smo također registrovani i u Turskoj, Austriji i Holandiji. U planu su još neke države poput Švicarske, ali vidjet ćemo hoćemo li to uspjeti ove godine. Kada je u pitanju pomoć koju implementiramo izvan BiH, samo u prošloj godini smo slali pomoć u šest, sedam država. U Jemen, Siriju, Palestinu... Prošle godine je bila jaka zima u Siriji koja je porušila šatore pa su ljudi opet ostali na ledini. Mi smo skupili tada oko 100 hiljada eura. Ovo spominjem, između ostalog, i što vidim da se ovih dana priča kako sva pomoć ide samo u Tursku. Pomozi.ba od svog postanka kontinuirano pomaže sirijskom narodu. Ta pomoć za Siriju ide preko turskih organizacija jer je Turska mnogo pomogala Siriji. Pomoć smo slali i u Ugandu, poslali smo i ekipu i medicinsku pomoć u Ukrajinu čim je izbio rat, slali smo i pomoć oboljelima u susjednoj Crnoj Gori... Ne mogu se sada svega sjetiti, ali djelujemo i van granica BiH.

Najbolji smo kad je najteže

Kolika je okvirna vrijednost pomoći koju je do sada Udruženje skupilo od osnivanja?

- To je nemoguće reći. Evo, nadam se da će baš večeras krenuti prvi konvoj od 60 šlepera za Tursku. Teško je odrediti vrijednost. Bit će tu oko 500 tona polovne, ali kvalitetne garderobe. Imate možda jaknu od nekoliko stotina maraka koju je neku obukao dvaput i onda je donirao. Kako odrediti sada vrijednost te jakne? Svu odjeću smo mi presortirali. Preko 90 posto sve donirane odjeće je bila kvalitetna zimska garderoba. Dobili smo velike količine kvalitetnih deka. Teško je odrediti vrijednost toga, ali možemo reći da smo samo tokom 2022. dobili zaštitnu medicinsku opremu koju je jedna austrijska organizacija platila i onda nama donirala. Ali ako bismo već morali reći neki iznos, vjerujemo da je oko 25 miliona maraka bila vrijedna pomoć koju smo isporučili. Ono što možemo tačno reći jeste vezano za projekat pomoći oboljelima i tu se radilo o oko sedam miliona maraka, što je isplaćeno u novcu za pomoć i liječenje oboljelih.

Da li smo i dalji merhametli narod?

- Bili, jesmo, bit ćemo! Nije to uopše upitno. Najbolji smo u najvećim nevoljama. I sada vidimo koliko smo se kao narod podigli da pomognemo unesrećenima u zemljotresu. I to nije samo sada. Naš narod se pokazao i kada je bio zemljotres na Haitiju. Već sam spomenuo poplave 2014., ali sjetite se i velikog snijega 2012. Svi smo se udružili da pomogne komšija komšiji. Ali mi imamo problem nakon što prestane potreba. Ljudi se onda opet nekako otuđe jedni od drugih, započnu sitna zamjeranja. Ali ponavljam da smo merhametli narod koji se ističe kada je najteže i mislim da nam tu malo ko može parirati.

Ko su najveći donatori, ima li nekog pravila?

- Nema pravila. Mi smo specifična organizacija jer nismo ni na kakvom budžetu za bilo koji projekat. Ni ishranu starima i bolesnima u restoranima, ni za 1100 dnevno užina koje osiguravamo djeci. Sve su to donacije i najveći donatori su obični ljudi. Stotine hiljada ljudi. To je ono što nas izdvaja. Nismo ovisni od par velikih donatora koji doniraju milione ili stotine hiljada. Pa mi smo sada imali 300.000 poziva na broj 17006. Samo na taj način smo skupili 600.000 maraka. Radimo naravno i projekte sa vanjskim partnerima, sarađujemo sa Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM) gdje kuhamo obroke u kampovima za migrante, a IOM nam osigurava sredstva za plate kuharima. Imamo, dakle, saradnju sa mnogima, ali ne ovisimo ni o kome. To se pokazalo i 2020. sa početkom pandemije covid-19 kada je u jednom trenutku praktično cijeli svijet stao. I šta se desilo? Čak i velike svjetske organizacije su stale jer su ovisile o velikim donatorima. Sa druge strane, mi smo u to vrijeme zapravo najviše i narasli jer smo mogli da izađemo na teren iako smo vjerovali da će se smanjiti donacije. Desilo se suprotno. Čak su i povećane nakon prvog vala pandemije i prvobitne neizvjesnosti. Opet se vraćamo na nevolju i merhamet naših ljudi i to koliko su spremni da pomognu. Kada niko nije imao nijedne maske mi smo imali oko 1,3 miliona maski u skladištu koje smo besplatno dijelili cijelu tu godinu. Kome je god trebala, dobio je besplatno. Bilo je velikih firmi koje su nam nudile novac, odnosno htjeli su kupiti maske, ali naravno da nismo prodavali. Međutim, kada je sve prošlo, kada se stišala pandemija onda su sve te kompanije krenule da nam doniraju ili novčana sredstva ili nešto drugo. Bez obzira na negativnosti, uvijek ima više pozitivnih priča. 

O oslobađanju PDV-a na doniranu hranu se dugo priča. Kakav je Vaš stav?

- Da. To je inicijativa Fondacije Mozaik, a finansira USAID. Pomozi.ba je dio te priče, bilo bi dobro i korisno da se to desi. Kompanije svakako doniraju i pomažu, ali sa ukidanjem PDV-a na doniranu hranu bi se to samo povećalo. Nadam se da će doći do usvajanja tog zakona, ali je neophodno prije njegovog usvajanja da se preciziraju svi koraci u cilju sprečavanja malverzacije i da se prati da je ta hrana zaista došla do onih kojima je namijenjena. U svakom slučaju, nadamo se da će se to izgurati do kraja.

Kada ste već spomenuli malverzacije, kako ste vi riješili taj problem s eventualnim zloupotrebama?

- Dosta truda i energije se trošilo na to, pogotovo ranije, ali sada smo već uspostavili neki sistem. Kada nam se neko prijavi za pomoć brzo detektujemo da li se eventualno radi o zloupotrebi. Internet je tu dosta olakšao mogućnost provjere. Komunikacija je ključ svega. Komunikacija sa Centrima za socijalni rad, s okruženjem te porodice... Nekada prije je to bilo puno teže. Znali smo izgubiti više vremena na istraživanje slučaja nego za prikupljanje pomoći. Sada već imamo veliko iskustvo. Ali kada govorimo o akcijama koje se tiču liječenja, tu i nema puno prostora za zloupotrebe. Dobijete nalaze, brzo možete provjeriti, znamo šta tražimo na uvid i više skoro da i nemamo pokušaja zloupotrebe.

Na osnovu kojih kriterija birate akcije i projekte u kojima uzimate aktivno učešće?

- Imamo stalne projekte poput „Obrok za sve“, koji podrazumijeva pripremu i isporuku hrane prvenstveno starim i iznemoglim. Imamo restorane u koje korisnici mogu doći po besplatni obrok. Restorane imamo u Sarajevu, Travniku i Bihaću. Pored toga, vršimo dostavu na kućnu adresu najugroženijima koji nisu u stanju da dođu. Dijelimo oko 1.000 takvih obroka dnevno. Kada je riječ o školskim užinama njih dnevno isporučujemo oko 1.100 u 30-ak škola širom BiH. Nažalost, nekada se desi da i mlađi ljudi dođu da traže pomoć, sagledamo uvijek situaciju, ali ne možemo, nažalost, svima pomoći. Imamo na hiljade zahtjeva i teško je izaći ususret radnosposobnim. Mladim ljudima koji nam se obraćaju pokušavamo pomoći na drugi način, oko zaposlenja ili čak i za nas nešto da urade za dnevnicu. Paket hrane je posljednji vid pomoći koji primjenjujemo u tim situacijama jer to nije rješenje za mlade ljude. Mislim da bar u Sarajevu, svako može naći neko zaposlenje, bar kratkoročno dok ne pregura trenutnu tešku situaciju. 

Do Sirije je teško doći 

U koliko akcija pomoći ste do sada učestvovali?

- Nemamo taj podatak. Stotine ili hiljade akcija smo imali.

Da se opet nakratko vratimo na Tursku i Siriju, koje je zadesila nezapamćena tragedija. Šta je sve Pomozi.ba prikupio, šta je sve poslao i da li će prikupljanje pomoći ovim zemljama imati kontinuitet jer, s obzirom na razmjere tragedije, tamošnjem narodu će pomoć biti potrebna još dugo vremena, a medijsku pažnju će nažalost izgubiti već za nekoliko dana?

- Pomoć će biti potrebna duže vrijeme i to je činjenica. Naš narod se sada zaista podigao i skupili smo veliku pomoć. Neko možda ovoliko ne bi skupio ni za pet godina. Kao što sam rekao, u zavisnosti od carinskih procedura, večeras ili ujutro šaljemo prvi konvoj od 60 kamiona, a na stanju će nam ostati možda još toliko. Znači, bit će bar 100 šlepera. Jedan je već otišao sa grijalicama, agregatima, dekama... Samo vrijednost tog šlepera je bila oko 200 hiljada maraka. U ovih 60 kamiona ide hrana, voda, higijena, pelene, vreće za spavanje, deke, odjeća, još grijalica...

Jednom prilikom ste rekli da je pomoć vrijedna dva miliona eura?

- Bit će dosta veća. Prvobitne procjene su bile manje, pa su bile i naše izjave takve. Ali odziv građana je bio ogroman i vrijednost možda pređe 20 miliona maraka kada sve isporučimo, ali, kao što rekoh, nezahvalno je davati te procjene. Ali samo u novcu će biti možda oko 2,5-3 miliona maraka. Evo, recimo, baš jutros smo dobili donaciju tepiha vrijednu 10.000 KM. Roba koju mi sada šaljemo se neće odmah podijeliti. Ona će se kontinuirnao, mjesecima dijeliti po raznim gradovima. Sada imamo i plan da kupimo stambene kontejnere i pregovoramo sa nekoliko turskih firmi o kupovini 100-200 kontejnera što spada u dugoročnu pomoć. Svu našu pomoć isporučujemo turskoj organizaciji AFAD koji će raditi distribuciju i u Turskoj i u Siriji, ali moram napomenuti da je do Sirije jako teško doći zbog tamošnje sigurnosne situacije. U ovakvim situacijama se dešavaju razne pljačke, presretanja i otimanja... 

U ovom poslu je, osim donacija, brzina reakcije ključna. Možete li nam ukratko pojasniti kako izgleda organizacioni lanac pogotovo kada je riječ o međunarodnoj pomoći kao sada u slučaju Turske i Sirije?

- Da. Ključno je da se odmah reaguje i da logistika bude spremna. Najvažnije je da se ide srcem i da nema kalkulacija. Ne postoji radno vrijeme. Radi se dan i noć. Logistika jeste uvijek problem. Koliko god da vam je skladište u ovako velikim akcijama kao sada vam treba 10 puta veće. Zatim morate naći partnere preko kojih će ići distribucija, što je jako bitno kada je u pitanju pomoć izvan granica BiH. Ne možete sami odvući pomoć i dijeliti je kako hoćete. To morate raditi u skladu sa zakonom te države. Zato je bitno naći pravog partnera, a to je ovom slučaju bilo olakšano jer je država Turska odredili dvije, tri organizacije preko kojih će se distribuirati ta pomoć. Prije zemljotresa smo recimo mi tražili neke tamošnje orgnizacije preko kojih smo slali pomoć za Siriju. Logistika i distribucija su važne karike, kao i naravno transport i špedicija jer u ovom slučaju je veliki posao natovariti i popisati 60 kamiona. Zatim proći carinske procedure, a u ovom slučaju prolazimo i kroz teritoriju Evropske unije, tačnije Bugarsku. To je kompleksan proces, ali smo dokazali da se sve može kada se hoće.

Kazali ste da ste bili u Siriji prije 10 godina, a nosili ste i pomoć sirijskim izbjeglicama u Srbiji. Šta ste vidjeli tamo, s obzirom da ste i sami imali izbjegličko iskustvo?

- Ja sam inače rodom iz Travnika, a u Sarajevu živim 24 godine. Moja kuća je tokom rata bila na prvoj liniji pa smo živjeli nekih 10-ak kilometara dalje, ali čim niste u svojoj kući vi ste izbjeglica. Moram se nadovezati da smo mi imali i migrantsku krizu prije korone i uvijek je bilo empatije prema migrantima na ovoj ruti kroz BiH. Naš narod se uvijek odazvao, mada kasnije jeste bilo nekih manjih problema, ali na toliki broj ljudi, to je naprosto nemoguće izbjeći. Neki su bili ekonomske izbjeglice, a neki su bili ekonomski migranti koji su išli za boljim životom i ljudski je imati razumijevanja. Nažalost, čak i naši ljudi idu za Njemačku uprkos platama koje su čak i u BiH nezamislive za neke od ovih zemalja iz kojih dolaze migranti. Mi pomažemo generalno svima oduvijek, ne gledamo ni na naciju ni na boju kože. Jedini kriterij je da su ljudi u nevolji, a nevolja ima raznih. Mi smo recimo napravili ili renovirali i mnogo kuća.

Najdraže su nam poruke sa terena

Pomozi.ba je ogroman projekat. Ko su sve vaši institucionalni partneri?

- Nemamo neke posebne partnere, ali u zavisnosti od potrebe imamo dobru saradnju i razumijevanje. Recimo, tokom migrantske krize smo imali saradnju sa Ministarstvom sigurnosti, a radili smo i neke projekte sa Ministarstvom pravde kada je u pitanju društveno korisni rad.

Sa jedne strane izrazito humano, a sa druge strane Vaš rad podrazumijeva svakodnevni kontakt sa teškim i srceparajućim ljudskim sudbinama i pričama. Vjerujem da ste spremni za fizičke napore, ali koliko je ovo teško psihički izdržati?

- Na samom početku sam sve radio sam. Obilazio ljude, pisao tekstove, odgovarao na poruke, sortirao uplate, plaćanja... Tada sam znao svaki pojedinačni slučaj. U tom periodu su emocije bile na vrhuncu. Međutim, sada imamo toliko zahtjeva pa i kada se neko izliječi, nemate vremena da tu emociju i doživite adekvatno jer je već na čekanju stotinu drugih. To sve utiče podsvjesno na nas. Imamo sektore gdje imamo ljude koji rade samo s oboljelima i sektor koji radi sve ostalo. Svaki dan su tu desetine različitih priča. Emocije su svakodnevne, ali ih jednostavno ima previše. Dolaze jedna za drugom. Teško je ovo raditi. Mi već sada primijetimo da se naši uposlenici mijenjaju poslije neke dvije godine. Ogroman je psihički pritisak prema našoj organizaciji. Mi smo ovdje i socijalni radnik i psihijatar i sve drugo. Ljudi u nas gledaju kao u zadnju nadu iako mi nismo državna institucija koja ima neku obavezu. Ljudi kod nas rade i po sedam, osam godina, ali osjetimo taj psihički zamor poslije dvije godine. U tim situacijama ljude pokušavamo premjestiti u drugi sektor da se malo smanji taj psihički pritisak. Teško je svakodnevno slušati teške priče.

Ne sumnjam da svakodnevno dobijate poruke zahvalnosti. Da li Vam se neka posebno urezala u pamćenje?

- Dobijamo stalno zahvalnice i nagrade, a zapravo niko od nas nije ovdje zbog nagrade. Ali najdraže su nam one sa terena. Nana kojoj svaki dan donosimo hranu nam recimo napiše „da nas dragi Bog nagradi“ ili nešto slično. To je emotivno. Naravno, od srca se zahvaljujemo svima na svima nagradama koje nam dodjeljuju, ali spontana zahvalnica korisnika sa terena je ipak najemotivnija. 

Šta je to što Vas drži motivisanim sve ove godine?

- Da. Meni je ovo već jedanaesta godina. Tempo je baš jak. Ali bude i kod mene oscilacija. Ima trenutaka kada dođe do zamora i fizičkog i psihičkog, ali to kratko traja. Poslije par dana se opet pridignete. Drži me i dalje prvobitna namjera od prije 11 godina: da pomognemo što više možemo, i kada vidite koliko je to naraslo i koliko ste pomogli, onda vam to daje tu energiju. 

S obzirom da imate ogromno iskustvo, da li svoje organizacijske sposobnosti možda „izvozite“ u druge zemlje sličnim organizacijama?

- Mi smo se ponudili i pomažemo djelimično jednoj partnerskoj organizaciji iz Crne Gore. Baš prije ovog zemljotresa smo imali posjetu i jedne organizacije iz Srbije, iz Vojvodine. Imao sam sastanak sa njima. Pomoći ćemo i njima organizacijski, podijeliti iskustva i dati smjernice. U BiH radimo sa više lokalnih organizacija koje pomažemo i materijalno i organizacijski. Ali i mi učimo od velikih organizacija poput Samariter Bund Wien, iz Austrije, iako je tamo neke stvari lakše raditi nego kod nas.

Sjećate li se prve akcije Udruženja?

- Prve veće se sjećam. To je bila akcija za porodicu Kehonjić u jesen 2012. Porodica sa petero djece koja je živjela u katastrofalnim uslovima. Ja sam otišao i napisao tekst o njima na svom profilu. Veliki broj ljudi se javio. Uspjeli smo im unajmiti kuću na drugom mjestu, opremiti je i pomoći toj porodici da stanu bar malo na noge. Već u januaru 2013. je krenula akcija za pomoć narodu Sirije.

Na samom kraju možete li nam ukratko reći nešto o sebi, kako biste sami sebe opisali?

- Lakše je pričati o svemu drugome nego o sebi. Ja sam neko ko je istinski patriota i sve ovo što radim, radim u ime Boga da bih pomogao ljudima kako u BiH tako i širom svijeta. Neko sam ko želi da svojim radom predstavlja časno i ponosno državu BiH.

 Intervju iz kabine za presvlačenje

Uprkos poslu kojim se bavite vjerujem da se ponekad desi i neka zanimljiva sitaucija?

- Prije nekoliko dana sam imao zakazan intervju putem skypa na telefonu, ali sam u svom haosu to zaboravio i pozvali su me dok sam bio u jednoj radnji, dok sam tražio neke uniforme za zaposlene. Tada sam improvizovao u kabini za presvlačenje. Naslagali smo neke kutije od cipela, uposlenica je čuvala stražu da neko ne uđe... To je baš bila zanimljiva situacija.

Cijenite ono što imate

Za kraj poruka svim ljudima?

- Poslije svega ovoga što smo vidjeli poslije ovog zemljotresa, to je nešto što je duboko potreslo sve nas. Pogotovo porodice sa djecom. Poručio bih ljudima da cijene ono što imaju jer nikada ne znamo kada to možemo izgubiti, što je pokazao ovaj zemljotres. Cijele porodice su uveče legle da spavaju, a ujutru se nisu probudile.