Život / Reportaža

Tekst: Asaf Bečirović

Fotografija: Mevludin Mekić

Ime Sabahudina Velića (33), iz sela Baštre kod Bosanskog Broda, sigurno je, samo po sebi ništa vam ne govori. No, ako spomenemo da je taj mladić ubio i raskomadao svoju majku i desetak dana, po vlastitom priznanju, jeo dijelove njenog tijela, sjetit ćete se tog čovjeka. Nakon toga, prijavio se policiji. Na to što je uradio natjerali su ga, objasnio je, džini koji su ga opsjeli. Prije majke, zaklao je psa. Plakao je dok je pričao o tome kako je zaklao psa, ali ni suze nije pustio dok je pričao o tome šta je uradio majci.

Helem, Vijeće Kantonalnog suda u Bihaću odredilo je Sabahudinu mjeru prisilnog smještaja u zdravstvenu ustanovu u trajanju od šest mjeseci. Proglašen je krivim, obrazloženo je da je u stanju neuračunljivosti, u septembru prošle godine, na podmukao način usmrtio svoju majku, čije je dijelove tijela uništio i oskrnavio, te ubio svog psa.

Dakle, tog i takvog Sabahudina smo, obilazeći s osobljem prostorije Javne zdravstvene ustanove Zavod za forenzičku psihijatriju u Sokocu, sreli i vidjeli. U prolazu se pozdravio sa našim fotoreporterom. Bilo je tako očito da je pod uticajem lijekova.

- Možemo li razgovarati sa njim? - pitali smo doktora Mileta Jevtića, specijalizanta psihijatrije zaposlenog u Zavodu.

- Ne! - zabranio je doktor.

- Fotografisati?

- Zabranjeno! - kratko će doktor.

LET IZNAD KUKAVIČIJEG GNIJEZDA: Potom fotoreporter pita ima li u Zavodu scena poput onih iz filma „Let iznad kukavičijeg gnijezda“? Smješi se dr. Jevtić. Istina, i prije nego smo krenuli u radnu posjetu prostorijama Zavoda, objašnjeno nam je da nema razgovora sa pacijentima, fotografisanja pacijenta, niti bilo kakvog razgovora o pojedinačnim slučajevima štićenika Zavoda. 

- Ljekarska etika mi ne dozvoljava da govorim o pacijentima! Ionako su stigmatizirani - objasnio je doktor Jevtić.

Idemo, dakle, dalje. Sad smo u fiskulturnoj sali Zavoda. Medicinska sestra i starija pacijentkinja igraju stoni tenis. Ostali posmatraju ili su zabavljeni razgovorom. U odjelu smo Zavoda gdje se odvijaju radnookupacione aktivnosti pacijenata. Gledamo u slike koje su naslikali pacijenti, pletene stvari, predmete izrađene od drveta... Slike su mračne, tegobne. Odraz unutarnjeg stanja pacijenata?    

Dara Janković, rukovoditelj odjela za radnu okupaciju Zavoda, magistar pedagogije, objašnjava da postoje razlilčite kreativne radionice, da njeni štićenici rade sa drvetom, pletivom, da slikaju na drvetu metodom spaljivanja...

- U planu je osnivanje dramske i muzičke sekcije. Imamo štićenike koji znaju strane jezike i planiramo da oni drže kurseve jezika štićenicima, ali i radnicima Zavoda. Obrazovni profil štićenika je od majstora do fakultetski obrazovanih ljudi. Najbitnije nam je da u svakom od njih pronađemo nešto zdravo i da radimo nadgradnju na tome. Mlada smo ustanova, odsjek za rehabilitaciju je krenuo prije godinu, tako da radove štićenika nismo prezentovali vani. Planiramo veliku prodajnu izložbu. Naša je biblioteka posjećena, na šta sam ponosna. Jedna od aktivnosti je grupna seansa za svako odjeljenje posebno. U grupnim razgovorima štićenici iznose svoje stavove, mišljenja o različitim stvarima. Teme mogu sami predložiti - objašnjava ona.

Njeno iskustvo u radu s ovakvim pacijentima pokazuje da ih je nedostatak razgovora, akumuliranje negativnih emocija, doveo u Zavod. Većina pacijenata shvata da im je nedostajao neko kome bi se, u teškim trenucim, mogli obratiti za razgovor ili pomoć.

NEMA TU LIJEKA: Ko su, dakle, pacijenti Zavoda za forenzičku psihijatriju na Sokocu, otvorenog 5. decembra 2017. godine, čija je izgradnja stajala 6,7 miliona KM? U Zavod se, objašnjava dr. Jevtić, primaju pacijenti na osnovu odluka suda.

- Sud donosi rješenje kojim izriče mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja i  čuvanja u zdravstvenoj ustanovi ili može da donese mjeru obaveznog liječenja od bolesti zavisnosti od alkohola, te narkomaniji ili tabletomaniji. Isto tako, sud u Zavod može da uputi pritvorenika radi eventualnog vještačenja, utvrđivanja da li je pod uplivom bolesti počinio krivično djelo. I lica koja se nalaze u zatvorima i odslužuju kaznu, ako dođe do pogoršanja na njihovom psihičkom planu, što procijeni psihijatar u zatvoru, mogu završiti u Zavodu. Ovdje se liječe i zaliječeni se vraćaju u zatvor - veli dr. Jevtić.

Sudovi im, napominje dr. Jevtić, izriču mjere ograničenog ili neograničenog trajanja. U slučaju da je mjera ograničenog trajanja, može biti izrečena na mjesec, tri, šest, najduže godinu. Neograničena mjera podrazumijeva da će se pacijent držati u Zavodu onoliko koliko je potrebno.

- U prevodu, sve dok mi ne potvrdimo da je došlo do pacijentove stabilizacije na psihičkom, fizičkom i socijalnom planu. A to jeste definicija zdravlja po Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. Pacijent, kako ste primijetili, u Zavodu može neograničeno boraviti. Nedavno nam je preminuo pacijent koji je od 1981. godine bio na forenzičkom odjeljenju Psihijatrijske bolnice Sokolac, potom je prebačen na Zavod. Imao je oko četiri decenije forenzičko-psihijatrisjkog staža. Ubio je komšiju - kaže dr. Jevtić.

Zavod ima kapacitet od 200 mjesta. Oko stotinjak ih je trenutno na liječenju. Iz Republike Srpske ih je 59, iz Federacije BiH 39 i dva iz Brčko Distrikta. Dan boravka jednog pacijnta je 100 KM! Mjesčno – 3.000 KM! Nezvanično, u Zavodu su samo dva pacijenta iz Sarajevskog kantona, a oko 60 njihovih potencijalnih pacijenata šeta ulicama Sarajeva!?

- Dobar dio pacijenata Zavoda je izvršio ubistvo ili više njih, neki su tu zbog navođenje na ubistva. Oni su za nas psihijatrijski pacijenti, svaki sa svojom dijagnozom. Ovdje su zbog krivičnih dijela koja su počinili, sud ih je sankcionisao i donio mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja i samo po tome se razlikuju od drugih psihijatrijskih pacijenata. Njihov tretman je isti kao i za psihijatrijske pacijente koji se nalaze na liječenju na stacionaru, u psihijatrijskoj bolnici. Po prijemu u Zavod uradi se psihijatrijsko-psihohološka opservacija pacijenta da bismo postavili što približniju dijagnozu i adekvatnu terapiju. Kad se pacijent psihički stabilizuje, s akutnog odjeljenja prevodi se na jedan od dva rehabilitaciona odsjeka, gdje se uključuje u radnookupacionu terapiju. U najvećem broju naši pacijenti pate od psihotičnih poremećaja, šizofrenih poremećaja. Tu lijeka nema, ali se pacijent može zaliječiti i pod određenom terapijom održavati - obrazlaže dr. Jevtić.

SUD ZATVARA I OSLOBAĐA: Zanima nas kako ljekari Zavoda znaju da je pacijent, štićenik, spreman za otpust, za život van ograde Zavoda? Prilikom otpusta u obzir se, kaže dr. Jevtić, uzima, osim pacijentovog psihičkog stanja, i njegovo fizičko stanje i socijalni aspekt.

- Ništa ne vrijedi ako ga ovdje dovedemo u stanje psihičke stabilizacije, a vraćamo ga u konfliktnu socijalnu sredinu, u porodicu sa neriješenim konfliktima zbog kojih je i počinjeno krivično djelo. Naši su socijalni radnici u stalnom kontaktu sa centrima za socijalni rad i porodicama pacijenata. Ukoliko povratak pacijenta u lokalnu zajednicu ima negativan odjek, ukoliko su neriješena neka pitanja u užoj i široj porodici, sve to napišemo u izvještaju sudu. Na kraju, sud je taj koji donosi naredbu o otpustu pacijenta. Sud ga dovodi u zavod, ali ga i otpušta iz zavoda - jasan je dr. Jevtić.

Zavod ima pet odjeljenja. Među njima, muško i žensko akutno odjeljenje. Na akutnom su najteži pacijenti. Nakon psihičke stabilizacije pacijent ide na jedan od dva rehabilitaciona odsjeka, radnookupacionu terapiju...

- Ponekad se pacijenti potuku! Znate, šizofrenija, poremećaji ličnosti pridružene sa alkoholizmom, narkomanijom, različiti su psihijatrijski entiteti i dolazi do verbalnih i fizičkih sukoba. Ne bih izdvojio neki konkretan slučaj. Svaki je pacijent priča za sebe. Ako baš moramo, primjenjujemo metodu fizičkog sputavanja pacijenta. Vezalicama se fiksira jedna ruka pacijenta, ako treba i obje. Psihijatar procijeni. Do sada nije bilo povrijeđenog osoblja - veli dr. Jevtić.

Objašnjava kako voli svoj posao, da se ne može zamisliti na radnom mjestu u kancelariji. U početku se nije bojao rada sa pacijentima, no lavirinta od prostorija Zavoda. I Dara Paunić, glavna sestra Zavoda, voli svoj posao. Cijeli radni vijek provodi sa psihijatrijskim pacijentima. Ona nas vodi u prijemno odjeljenje.

- Po dolasku pacijenta u Zavod, pretresamo ga u prostoriji za pretres. Oduzimaju mu se stvrai koje mu ne trebaju, novac ide na depozit. Pacijent potpiše papir sa popisom stvari koje su mu privremeno oduzete. Izmjerimo mu visinu, težinu, ljekar odredi gdje pacijent ide, što zavisi od dijagnoze. Kad dolazi na odjeljenje, sestra upoznaje pacijenta sa procedurom. Mnogo polažemo na prvi kontakt. Pacijent najprije sretne medecinske sestre i radnike osiguranja. Pokažemo mu da smo dobronamjerni! Ovo nije zatvor, nego bolnica. U sobama su po tri, četiri, pet pacijenata. Imaju dnevni boravak, čajnu kuhinju, biblioteku - objašnjava glavna sestra.

KUĆNI RED: Buđenje pacijenata je u šest do sedam sati, do osam već popiju prvu kafu i, ako su pušači, zapale cigaretu u odvojenoj prostoriji. Doručak je u osam, potom idu na terapije. 

- Moramo se empatisati sa njima. Ali mora postojati neka granica u tim odnosima. Nijedan pacijent me nije napao. Možda zato što sam žena. Pacijenti se vežu za nas, a mi moramo da ih na blag način postavimo na mjesto. Često se otvore, pričaju šta su napravili. To je pozitivno u našem poslu. Dosta ih kaže da su svjesni svog djela, neki se ne sjećaju, svjesno potiskuju - veli Dara.

Naravno, pitali smo i za slučaj Edina Gačića, četverostrukog ubice! Očekivano, nije bio pacijent Zavoda pa i ne mogu ništa komentarisati. Da je bio njihov pacijent, „tek onda ništa ne bi komentarisali“, ali ne bi počinio ni dva ubistva.