Intervju

Razgovarali: Mirza Morić, Dario Novalić

Džeko Hodžić je slikar, akademski, živi i radi u Sarajevu, Bosanac je! Mirza Morić je kipar, akademski, živi i radi u Parizu, Bosanac je! Studirali su zajedno, povremeno se družili, a Džeko je zapamtio Mirzu jer mu je jednom davno dao da jede masline i bijeli sir. Sreli su se nakon više od 32 godina u Džekinom ateljeu, u Sarajevu! Mirza Morić je kao mladić autostopom otišao za Pariz, stvorio porodicu, velika djela… Džeko Hodžić je uradio isto, ali u Sarajevu. Sreli su se, a ja sam bio tu – i sve zabilježio. Plan je bio da ja vodim intervju, a da Mirza pođahkad ponešto priupita. Meni se čini da sam im samo smetao no… Pročitajte.

Novalić: Kako ste, šta radite, čime se trenutno najviše bavite?

- Otkako sam se rodio bavim se istom stvari. Živim i bavim se onim što volim, slikarstvom. Slikarstvo živim, slikarstvo i umjetnost su moja ljubav i moja egzistencija. I ne idem ni lijevo ni desno nego gledam koliko god mogu da otkinem od toga što više i da se što bolje u životu sa tom umjetnošću slažem, i ne slažem, da se bijemo, hrvemo, da se kockamo na neki način, ona me malo uštine, ja nju i tako svaki dan. Tako preživljavam svaki dan, ona trpi mene, ja trpim nju.

Morić: Dragi moj kolega, nalazimo se u tvome ateljeu. Na šta najviše trošiš vrijeme u posljednjih, recimo, godinu dana?

- Zadnjih 30 godina bavim se apokaliptičnim stradanjem. U međuvremenu je tu bilo izleta, dosta toga, ali u zadnje tri godine se bavim isključivo apokalipsom, jedan, dva, tri. Apokalipsom jedan, gdje se vidi stradanje jednog naroda, što je bilo, što je u meni izazvalo gnjev. To je stradanje našeg naroda u Bosni i Hercegovini. Kasnije dolazi obnova gradova, sela, restauracija. Apokalipsa dva je stradanje jednog većeg prostora, gdje opet dolazi do restauracije. U apokalipsi tri se bavim potpunim totalnim uništenjem, krajem svijeta, kijametskim danom, krajem vremena, što se kaže.

Morić: Koristiš tamne boje. Ima li kod tebe imalo svjetlosti, ima li plave boje, recimo?

- Ima jako puno, u apokalipsi ima svih boja. Apokalipsa tri je koloristička, bez obzira što je gama tamna, ona je koloristička, jer se tamo vide ti plamenovi modrikaste, zelene, crvene boje. A na skicama će se to vidjeti bolje, jer će na skicama doći kao zumirane stvari. Kad se izdvoje, zumiraju, doći će skice koje će hvatati jedan detalj na manjim skicama.

Novalić: U pozadini, dole duboko u ataljeu, vidimo dva čamca vrlo živih boja. Nešto o tome?

- To su moji slikarski počeci, gdje je sve krenulo od trnke, od kupe, od vrha, od dna. Kao u duhovnom putu kad krene čovjek sa dna zemlje naviše, a na vrh dolazi samo jedan. Onda sam ih ja polovio i na taj način sam dobijao reljefne oblike poput čamaca. Ovo su detalji, međutim oni imaju svoj središnji dio, jer oni dolaze tako jedan u drugi, unutra dolazi jedna kapsula koja je napravljena od bakarne žice, i ona djeluje kao crtež. Kad baci sjene na zidu djeluje čudnovato. Napravio sam jako puno tih radova. Za sada imam još nekoliko kojih je ostalo. Radio sam na kolažima, platnima i tako dalje.

Morić: Kako je biti umjetnik u BiH, Balkanu, Evropi?

- Potpuno isto je biti umjetnik u BiH, Srbiji, Hrvatskoj, Mađarskoj... Jedino odskaču veliki centri, kao što je Pariz. Kada ste u Parizu onda ste građanin svijeta i ne treba ništa pominjati. A sve drugo je potpuno isto, nigdje umjetnici ne žive tako dobro kao što se misli, svugdje umjetnici preživljavaju.

Novalić: Da li je bolje biti odličan umjetnik ili prosječan umjetnik, a istovremeno dobar menadžer?

- Najbolje bi bilo kada bi čovjek to mogao da spoji, pa da bude i dobar umjetnik i dobar menadžer i da dobro živi od toga. Ali to je nemoguće.

Novalić: Poznajete li kolege koji su puno bolji menadžeri nego slikari?

- Poznajem jako puno. Jako veliki broj ljudi ovdje i u svijetu, umjetnici sa svih kontinenata. U našim uvjetima, ovdje na Balkanu, njihovo menadžerstvo se uglavnom ogleda u šurovanju sa politikom. U svijetu je to isto tako, da se priđe bogatim ljudima i novcu, bankarima, tim ljudima sa novcem. Njima je stalo da lijepo, ugodno žive. Ja sam navikao da živim s onim što imam. Mogu dnevno da potrošim 500 konvertibilnih maraka ili 500 eura, mogu da živim sa pet eura ili sa pet KM. Snalazim se u onome što imam. Nikad nisam maštao da budem bogat, da budem neko i nešto. Moj najveći san je bio da neko kad me vidi ovako, kao što ja sad vidim Mirzu Morića, sa kapom, ili on mene u ateljeu, u šeširu, da kaže; „Vidi, ovo je onaj tamo Džeko Hodžić, umjetnik.“ To mi je sve bilo. Uglavnom, svoju umjetnost i svoj dar nosim iz porodice. Nas ima u porodici Hodžića osam koji imamo škole završene, akademije i tako dalje. Moj životni san je bio da imam svoj prostor, atelje, da mogu da radim i ostvarujem snove. Ja svoje snove ostvarujem u ateljeu. Van ateljea ne. Van ateljea su šetnje, kontakti sa ljudima, putovanja, a svoje snove ovdje u ateljeu ostvarujem.

Morić: Koliko dnevno radiš? Još malo pa ti je punih 70?

- Šest do osam sati svaki dan. Manje nekad krajem sedmice, preskočim nekad nedjelju, pa radim možda dva sata, subotom četiri, ali zato nadoknadim ponedjeljkom, utorkom.

Novalić: Šta vam u BiH najviše smeta što se tiče vašeg posla, vaše umjetnosti? Šta bi trebalo uraditi da vama i vašim kolegama bude puno bolje?

- Meni osobno ništa ne smeta u BiH što se tiče umjetnosti. Niti oni trebaju meni, niti ja njima trebam. Ovdje fali jedan sistem da se sistemski riješi, napravi red veličina i da taj red funkcioniše. Da se zna ko je umjetnik od digniteta i da se zna ko tome pripada. Međutim, kad se kod nas jave na tenderima u Ministarstvu civilnih poslova, Federalnog ministarstva kulture, kantonalnog, nije bitno ko koliko vrijedi, mala bara puna krokodila, svi dobiju otprilike mrvice. Ja ću ovdje da pohvalim javno Ministarstvo kulture Kantona Sarajevo, koje je htjelo i odvojilo pare, 200.000 KM, da se stvori jedna agencija ili komisija koja bi kontrolisala i poredala te stvari. Međutim, novinari su od toga napravili crnu hroniku. Šta je 200.000 KM u odnosu na 20 miliona koliki je budžet Kantona, a dijeli se svakom, i onom ko zaslužuje i onom ko ne zaslužuje. A tu bi se napravilo nešto da bi se zaveo red.

Novalić: Vi ste i dalje za tu komisiju?

- Apsolutno se zalažem da se formira ta komisija, jedno tijelo gdje će doći eksperti iz svake oblasti, likovne umjetnosti, muzike, pozorišne umjetnosti, redatelja i tako dalje. Ja ne znam, ako je tačno ovo što čitam u novinama, što se dešava oko filma, onda je to jedan bezobrazluk, ali ja to ne znam. O tome ne želim da govorim. Govorim da se zavede red kod onog novca koji se dijeli na tenderima za kulturu.

Novalić: Diplomirali ste prije nekih 40 godina na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti. Recite nam nešto o tadašnjem sistemu školovanja, o kolegama sa kojima ste tada studirali, kakvi su, koliki su, kako žive, koliko znate?

- Znam poprilično, baš sa Sarajevske akademije, a znam i generacijski sa prostora bivše Jugoslavije. Ja sam se počeo afirmisati na tom prostoru osamdesetih godina poslije završene Akademije. Pisali su o meni i u Ljubljani, Beogradu, Skoplju, Crnoj Gori, počeo sam sa nekom afirmacijom. Moja generacija su Mirza Morić, evo ga sjedi prekoputa mene, Bajramović, Anto Kaljinić, jako puno iz tih generacija je izraslo u velike umjetnike. Irfan Hozo je odličan, on je malo mlađi, portretista, ima izvanredno oko. Tu su bili Mustafa Skopljak, nažalost umro je, pa Zelo Ćerimović, Bašić... Berber je bio naš profesor, predavao nam je večernji akt. Zec je živio i studirao u Beogradu. On je do 1989., 1990.  živio u Beogradu.

Morić: Šta bi, Džeko, promijenio danas na Akademiji, ukoliko znaš na koji način radi?

- Nisam puno upoznat, iako je trenutna dekanesa Akademije moja prijateljica i prije toga znam sve tamo. Promijenio bih prvo disciplinu na Akademiji, udruženjima, ateljeu. Da se manje priča, a da se više radi. I uspostavio bih kriterije ko može biti na Akademiji, ko može biti član udruženja, ko može biti umjetnik. Samo kriteriji i poredati red veličina. U onako lijepoj zgradi, Akademija više ne funkcioniše kako treba da funkcioniše. Sad su malo bolje i plate, e sad kadrovski treba jačati, kao i sve druge institucije.

Novalić: Kada biste imali priliku da generaciji studenata Akademije likovnih umjetnosti narednog maja, po završetku sljedeće godine, održite neki govor, date neki savjet, šta biste im posavjetovali nakon cjeloživotne karijere profesionalnog slikara?

- Prvo ću reći da mi je jako žao generacija koje dolaze. Neriješeno je pitanje statusa umjetnika, ateljea, standard je jako nizak tako da ti jako daroviti mladi ljudi ne mogu sebi da priušte da kupe materijal, radni prostor, itd. Tako da su oni hendikepirani sa te strane. Prodati, to je posebna priča, jer se prodaje samo kič. Savjetovao bih im svima da kupe olovku, papir, tuš, blok A4 pa naviše, i raditi na koljenu, raditi, raditi i samo raditi. Rad se uvijek isplati. Žao mi ih je jer nemaju mogućnost da se razvijaju kako trebaju i kako zaslužuje njihov božiji dar i školska sprema koju su stekli.

Morić: Da li si umoran poslije tolikog rada?

- Ne, isključivo iz razloga jer je kod mene kao da imam neku obnovljivu energiju. Kad se najviše umorim, sutradan radim više nego prethodnog dana. Drugo, kada je u pitanju kultura, kultura je skupa, ali nekultura je skuplja. Zato sam i naveo primjer od 200.000 KM. Kada se 1943. godine sastala engleska vlada, sa Čerčilom na čelu, rekli su da trebaju namaknuti novac za ministarstvo odbrane. Onda je ustao jedan, rekao da predlaže da sve pare sa kulture prebace za ministarstvo odbrane. Onda ga je Čerčil upitao: „Šta ćemo onda braniti?“ To je odgovor na pitanje, na zadovoljstvo, na umor. Nikad umor, rad mi daje snagu. Kao da imam obnovljivu energiju. Osmog decembta punim 69 godina, isto radim kao kad sam imao 35.

Morić: Zašto u svojoj umjetnosti želiš pokazati smrt ljudima?

- Ne želim pokazati smrt, želim opominjati. Apokalipsa je totalno stradanje, ali želim opomenuti. Ova se apokalipsa nije desila, ja opominjem da se ne desi, na ekologiju, ratove, pohlepu, sva pitanja koja su historijski dovodila do stradanja ljudi, naroda, krajeva, proizvodnje oružja, crnih rupa, smanjenja ozona i tako dalje. Ja upozoravam da se to ne desi. Moje slike trebaju da upozore, a nikako da uplaše ljude.

Morić: Da li se slažeš sa mnom - kada nema kulture apokalipsa je uvijek tu?

- Ako nema kulture mi onda živimo apokalipsu. Kultura treba da oplemeni, poezija, muzika, slikarstvo, skulptura, pozorišna umjetnost. Prema filmu nemam neki veliki odnos, ali i film oplemenjuje ljude, upozorava bez razlike na holivudsku produkciju koja destruktivno djeluje, ali pogledati jednog Tarkovskog, Bunjuela, Felinija i tako dalje, tu čovjek može da nauči. Pogledati Felinija je isto kao da čovjek bude u Pikasovom muzeju, tako je dobra fotografija. Kultura oplemenjuje dušu i prirodu. Mi umjetnici ne možemo mijenjati prirodu, ali možemo pomalo da je kuckamo, a to dovodi do nekog reda, savršenstva, ljepote. Nekada, gledajući historijski, nije se mjerila historija na osnovu cijelog svijeta, nego na jednoj manjini. Zato je umjetnost bila elitistička. Bilo je dva posto ljudi koji su mogli sebi da priušte da imaju dizajnirano odjelo, dobro oružje, dobro oruđe, namještaj, velike kuće. Drugo je bila raja koja je živjela narodnu umjetnost. Ta narodna umjetnost je dala strašne rezultate. Eh, sad, dolazi novo vrijeme, kada je isto dva posto ljudi, i dalje je umjetnost elitistička. Ako mi imamo dva posto publike od naroda koji je tu, mi smo bogati ljudi. Ali ovdje ta većina živi kič. Nama je ponuđen kič koji nas unazađuje.

Morić: Da li je apokalipsa ili dekadencija nastala sama od tog elementa da se čovjek isključio iz prirode?

- Da. Počeo je da savija, uništava prirodu. Imamo sad to otopljavanje, porast nivoa mora. Sve to donosi određene nesreće. Nema više godišnjih doba. Sve je to zbog toga što čovjek pokušava da savija i da siluje prirodu.

Morić: Da li je tebi jasno, Džeko, kao što je meni bilo jasno - prije godinu dana sam bio na Van Goghovom pejzažu i slikao pejzaž, došli su Japanci i pitaju zašto slikam pejzaž kada je već naslikan. Ja im kažem, ne slikam ja pejzaž, ja sam se priključio prirodi, pa uživam. Tako isto, vizija o kojoj govoriš, lijepo si rekao da su ljudi falični, da uništavaju, to je jasno. Slikarstvo, kada bi se priključilo više snagom pejzažu, u ljude, u samu prirodu, da slikate jedno drvo, naslikate jedno drvo kako treba, to je veliki zanat. Kod tebe je vizija jako prihvatljiva, vidim da si napravio puno kostiju, glava, ali mi fali malo nade u nekom uglu, malo plavetnila. Kritikujem te jer mislim što si skoro stao sa slikarstvom, a slikarstvo ne treba da stane. Kod tebe je najinteresantnije što si shvatio da je slikarstvo nauka, vrijednost.

- Postoji više pristupa umjetnosti. Jedan pristup laika, ljudi koji se bave hobijem, postoji akademski pristup, imitatorski pristup i postoji kreativni. Ja želim da se kreativno izražavam. Kod mene sve ovo stoji kao da se nisu radovi sreli, ali kad se poslože na izložbi oni dišu jednom dušom, povezani su. Moja retrospektiva je bila izložba koja je disala jednom dušom, nije bilo škrga nigdje, nego je disala jednom dušom. Tako će i ovo, nadam se, kad postavim sa skicama i svim tim, mislim da će to isto tako biti.