Intervju

 Bivši direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH, doskorašnji Šef misije Bosne i Hercegovine pri NATO-u i predavač na Američkom univerzitetu u BiH, za Start detaljno pojašnjava sve procedure oko ANP-a i MAP-a, govori o prioritetima velikih sila, lobiranju, teorijama zavjere, špijunskim aferama, aktivnoj poziciji Srbije u saradnja sa NATO-om. Odgovara naš sugovornik i na pitanja o tome kakve su šanse malih zemlja u nekom obavještajnom sukobu sa velikom silom, ali i koliko koštaju informacije

Razgovarao: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.info)

Foto: Mevludin Mekić

Bili ste ambasador BiH pri NATO-u. Možete li nam ukratko, jednostavnim rječnikom, pojasniti šta to znači i kako izgleda taj posao na svakodnevnoj bazi, šta on podrazumijeva?

- To je drugačije nego bilateralni ambasadori. Smješteni ste u sjedište NATO-a, komunikacija je uglavnom vezana za ambasadore i njihove sekretare koji su tu, pomoćnike. Ono što smo mi radili tokom tri i po godine dok sam ja bio tamo je ovo što se desilo na kraju: petog decembra bio je rezultat, a to je donošenje, dobivanje MAP-a. Onda smo imali zadatak koji se još uvijek proteže, a to je predavanje Nacionalnog godišnjeg programa (ANP). Samim tim se rad u NATO-u, znači dnevni kontakti, komuniciranje s ambasadorima i drugim osobljem i, naravno, rad na terenu, vodio u smislu toga da svakodnevno morate lobirati i susretati se sa ljudima, objašnjavati iz kojeg razloga šta treba uraditi. Pogotovo jer smo mi zemlja koja u nekim segmentima nije mogla da riješi sva pitanja, između ostalog i pitanje vojne imovine. To je bilo ključno pitanje ispočetka, ali eto uspjeli smo nekako da to „bajpasiramo“ u kontekstu toga da smo objasnili da to nije samo političko pitanje, nego je to pitanje koje se odnosilo na imovinsko-pravne odnose. Veliki dio te imovine nismo mogli uknjižiti ne samo iz političkog razloga nego i iz imovinsko-pravnih razloga. Nismo prva država, ni u regionu ni u NATO-u, koja nije riješila kompletno pitanje imovine. To je bilo ključno pitanje na koje su nam savezničke zemlje izašle u susret i petog decembra 2018. smo prošli.

ANP, Program reforme

Spomenuli ste lobiranje. Koliko ono zaista može biti efikasno s obzirom da se važne odluke ipak donose na najvišim nivoima?

- Lobiranje je svakodnevno. Ja sam imao na stotine sastanaka, napravio sam izvještaj prije nego što sam se vratio gdje sam dao precizne informacije, poslali smo ga Predsjedništvu BiH i predsjedavajućem Vijeća ministara. Imali smo sedam posjeta, uključujući posjete Predstavništva i predsjedavajućeg VM. Uspjeli smo poslije toliko godina dovesti generalnog sekretara u Sarajevo, imali dva NAC-a  (Sjevernoatlantsko vijeće, engl. The North Atlantic Council) na kojem je bio predsjedavajući Mladen Ivanić, ministrica Marina Pendeš i Denis Zvizdić i imali smo drugi gdje je bio ministar Igor Crnadak i ministrica Pendeš. NAC je stalni komitet ambasadora kojim predsjedava generalni sekretar i to je vrhovno političko tijelo NATO-a koje donosi odluke.

 A sad najaktuelnije pitanje. Šta mislite da je ovo što su lideri nedavno potpisali – program reforme, ANP ili neko solomonsko rješenje?

- Ja ga nisam vidio. ANP znači godišnji nacionalni program i to je vrlo jednostavno. U prvom godišnjem programu on nije toliko ni bitan, a koliko će ih biti ovisi o dinamici u kojoj zemlja rješava svoje probleme. Hrvatska ih je, recimo, predala šest, Albanija isto toliko, Crna Gora sedam. Nije on vezan isključivo za odbranu, ni za reformu Oružanih snaga. To je vezano za reforme u društvu, kako zakonodavne, tako i neke socijalne, društvene. Tako da priprema za članstvo u NATO-u znači i pripremu za Evropsku uniju. Pitanje ko će dokument predati je tehničko pitanje. Mi smo imali draft koji je bio napravljen u drugom mjesecu prošle godine i ide na 160 strana. Neformalno smo ga podijelili zemljama članicama da vide šta je to što BiH u svom prvom ANP-u nudi, da tako kažem. To je bilo O.K., prošlo. Što se tiče predaje, možemo vi i ja sada otići i to predati, ako smo ovlašteni. Mi smo predavali različite dokumente koji su stizali iz VM, misija tamo služi kao servis Predsjedništvu BiH i VMBiH.

Koliko se unutrašnja nesaglasnost oko niza pitanja reflektuje na rad ambasadora BiH pri NATO-u, po čijim oni instrukcijama rade, šta se dešava u situacijama kada postoje neke nesuglasice gdje vam dolaze različite informacije? Ko je vama nadređeni, kome polažete račune?

- Predsjedništvo BiH imenuje ambasadore i vodi vanjsku politiku, po zakonu i Ustavu BiH. Imao sam tu sreću jer sam u svom CV-u, radeći poslove koje sam radio, poznavao sve te ljude. I onda sam imao direktnu komunikaciju sa njima kad je god šta trebalo. Imao sam tu sreću i mogućnost, što je bilo veoma bitno za ostvarivanje nekih ciljeva, jer smo uvijek imali neki „shortcut“ u tom smislu. Kad smo zakazali posjetu Jensa Stoltenberga, ja sam svakog člana Predsjedništva osobno nazvao i rekao da dolazi generalni sekretar. Kolega Mitar Kujundžić treba ovih dana stupiti na dužnost i želim mu sve najbolje, mislim da je dobro odabran za ovaj posao i da će nastaviti raditi to što smo mi radili. Vanjsku politiku vodi Predsjedništvo BiH, mi smo tamo samo egzekutori.

Objasnite nam ovo oko slanja ANP-a, da li to podrazumijeva i aktiviranje MAP-a?

- Mi MAP imamo, u to nema više nikakve sumnje. On nije aktiviran jer nismo predali ANP. To je odluka koju je Predsjedništvo donijelo u novembru 2016., gdje se taksativno nabrojalo šta su naše obaveze i aktivacija MAP-a. Ako u ovom Programu reformi stoji ono što je bilo u ANP ili što ima naznake toga, a to znači reforma OS, reforma zakonodavnih i drugih stvari u okviru države, to je ANP. I mi ga trebamo predavati svake godine. Reforma oružanih snaga je jedan od glavnih zadataka. NATO savez koliko god bio politički, on je i vojni savez, samim tim da biste došli u NATO, ušli u EU, morate imati određene reforme; modernizacija OS, usklađivanje zakonskih propisa i svih drugih stvari zbog kojih smo mi aspiranti prema članstvu. Nije nas NATO pozvao, nego smo mi podnijeli zahtjev 2009. godine. ANP podrazumijeva predaju svake godine. Prve godine predajete i to je formalnost, uopštena stvar. To je ovo sada. Iduće godine predajete taj plan u dogovoru sa NATO zemljama, šta je to što mi treba da uradimo u toku te godine, da bismo prešli na treći ANP. Na kraju godine se zaključuje da li je BiH ispoštovala obaveze koje su dogovorene za prethodnu godinu. Ako jeste, daju saglasnost za dalje. Ako mi sad predamo ovaj dio, on završava 31. 12., sve institucije koje su zadužene za to imat će dogovore, pregovore i sastanke na kojima će utvrditi daljnu dinamiku rada za sljedeću godinu. I kada odradimo taj dio posla dolazi na NAC i kaže se da je BiH ispunila ono što se od nje očekivalo. Onda idemo na sljedeću. I to može trajati pet do šest godina. Sve ovisi o nama. Ovo nije nešto što ima povratka nazad. MAP smo dobili, a kad ćemo ga aktivirati - možemo ga aktivirati danas, predajom ANP, a možemo i za pet godina. Sad je do nas. Završili smo fazu IPAP-a, a sa dobivanjem MAP-a smo pokazali spremnost za članstvo. Predajete svoje obaveze svake godine, koje se usaglašavaju sa NATO standardima i propisima. Ako se ne ispune obaveze za jednu godinu, produžuje se dokument na sljedeću godinu.

Nova Kazablanka

Ovo podneblje je sklono teorijama zavjere, preuveličavanju ili preumanjivanju određenih dešavanja i procesa. Da li se zaista preko nas prelamaju neki sukobi svjetskih sila ili takve priče generišu domaći lideri zarad vlastitih političkih interesa?

- Mislim da mi generalno sebe volimo prikazati puno bitnijim nego što jesmo, to je neki moj zaključak. Preklapanja sigurno ima, mišljenja sam da je strateški cilj velikih zemalja izazvati krizu u nekome dijelu, gdje jedna struja dominira, a druga je, recimo, inferiorna. To se sigurno dešava. Koliko smo mi sada, trenutno, u fokusu tih dešavanja? Nisam siguran da smo mi baš prioritet. Da smo prioritet, mislim da bi vanjska politika zemalja koje odlučuju o tome bila drugačija i ne bi dozvolila da svi ovi procesi idu ovako kako idu, da su usporeni, skoro nikakvi. Mislim da mi u ovom momentu nismo u fokusu, što ne znači da u narednih par godina, ako se neka dešavanja budu mijenjala, nećemo biti. Dinamičke aktivnosti kroz ovu globalizaciju su takve da se dnevno mijenja slika svijeta. Ako poredimo neko društvo prije 20-30 godina i sada, apsolutno je neuporedivo. Dakle, mislim da mi sada uopšte nismo u fokusu i da je domaća politika ta koja treba puno više da odradi samostalno i na taj način vrati nas u fokus. Pogotovo onaj koji je pozitivan, dosta smo bili u negativnom fokusu. I ovo što smo sada uradili sa NATO-om: prije 20 godina smo mi bili praktično neko ko je primao vojnu pomoć, zadnjih 10 godina smo neko ko daje, ko je kontributor NATO-u. To su, naprimjer, naše misije u Afganistanu. Izašli smo iz perioda negativnosti i stagnacije i imamo mogućnost, mislim da ima i želja, da idemo naprijed. Samo to treba artikulisati, malo ovog personalnog interesa staviti sa strane, više se baviti društvenim interesom. Mislim da bi tu bilo rješenje. Kada bi svako od nas malo smanjio ego i prebacio na ono što bi bilo korisno za građane, brzo bismo dobili rezultate.

Predsjednik Francuske je imao nekoliko ozbiljnih izjava vezanih i za NATO i za BiH, i za EU – da li on to radi zarad vlastitog rejtinga ili tu ipak ima nešto više od toga?

- Opet ću se vratiti na taj personalni interes. Možda je tu postojao nekakav personalni interes Macrona da se pokaže kao lider EU. Ne bih ulazio u detalje, nemam informacije o detaljima, ali smatram da je ovo što on radi vraćanje Francuske kao bitne zemlje na evropsku scenu. Mislim da Francuska u ovom momentu traži da ona bude zemlja koja će dominirati ne samo EU već i ostalim članicama NATO-a u vakuumu koji će nastati odlaskom kancelarke Merkel, kao najjačeg lidera u EU. Pogotovo kako Britanija izlazi, slabi joj uticaj u EU - naravno ostaje članica NATO-a, ali ako te dvije stvari ne koaliraju jedna sa drugom mišljenja sam da će Francuska u narednih par godina dominirati. Smatram da će EU i NATO vrlo brzo postići konsenzus kada je u pitanju njihov zajednički interes.

 U posljednje vrijeme, region su potresle brojne špijunske afere počevši od događanja u Makedoniji, pa u Crnoj Gori, zatim afera sa hrvatskim tajnim službama i vrbovanju bh. građana, a posljednje dvije dolaze iz Srbije – u jednoj su uhapšeni Albanac i Srbin zbog navodne kupovine tajni oko proizvodnje municije za kupce koji su navodno bile firme iz Albanije i BiH. Posljednja je vezana za ruskog špijuna i kovertu koju daje visokom policijskom službeniku Srbije. Kao bivši čelnik OSA-e, možete li nam opisati aktuelnu špijunsku situaciju na ovom prostoru?

- Zadatak svake obavještajne službe je da prikuplja informacije i podatke što je moguće više, kako u zemlji tako i van nje. To što ste sada nabrojali vjerovatno nije sve, toga puno više ima. Neke od tih stvari izađu u javnost, ali generalno, i kada se dešavaju te stvari, to službe rješavaju između sebe u 99 posto slučajeva. One ne izlaze u javnost, nije prvi put da je neko „pao“, da je neko nekog uhvatio, da je neko radio po nekom zadatku za neku drugu zemlju, ali se generalno te stvari dešavaju između službi i vrlo rijetko izlaze u javnost. Koliko smo mi Bejrut, da tako kažem, nisam siguran. Opet se vraćam na ono od maloprije, malo više prejudiciramo našu bitnost nego što to jesmo. Ima rada službi, to je sasvim normalno, svugdje su prisutne sve službe, ovisno od interesa u datom momentu.

Zašto poređenje sa Bejrutom?

- Libanon i Bejrut su bili sjedište obavještajaca u vrijeme kada je bilo specifično dešavanje na Bliskom istoku. Kao što je i Kazablanka nekad bila poznata.

Pa ko je nova Kazablanka i novi Bejrut, gdje je danas najveće okupljalište obavještajaca?

- Imate sad Hong Kong i ovo sve što se tamo dešava. Možemo reći da se tamo dešava jedan ozbiljan interesni rat u smislu toga što je Hong Kong veoma bogat, ima 100 godina nasljeđa kao britanska kolonija, treba u narednom periodu da se pripoji Kini. Sad imaju ti procesi, jedni koji vuku unutra, jedni koji vuku izvan toga. Tako da su centrifugalne i centripetalne sile poprilično tu zastupljene. To je, mislim, primjer u zadnjih godinu dana gdje se vodi jedna vrsta obavještajnog rata. Imate Američki kongres koji je prije nekoliko dana donio odluku o podršci ovim demokratskim protestima, imali smo izbore gdje su pobijedile prodemokratske snage koje su podržavale proteste. To je vrlo interesantna zona. Prvo, što je bogata, to je osnovna i veoma bitna stvar, jer sve se svodi na ekonomiju i novac. Nije ovo vrijeme hladnog rata i strateške podjele svijeta, prošlo je vrijeme nuklearne dominacije. Godine 2000. General Motors je imao prihod 163 milijarde, a Norveška je imala 153 milijarde, imate firme koje su jače od države. Nije više kao što je nekada država bila dominantna u okviru svoje nacionalne sigurnosti. Sve se to dešava jer nema političke stabilizacije bez ekonomije. Ako nemate zdravo društvo ne možete kreirati nikakvu politiku. Slabo, bolesno, finansijski nestabilno društvo... sve se svodi na ekonomski interes, tehnologija je ta koja dominira. Imate 5G mrežu, osnova sukoba Amerike i Kine. Svaka zemlja nastoji da nametne svoju infrastrukturu. Za ono što 3G mreža obradi za 24 sata, 5G mreži treba tri-četiri sekunde. Sada zamislite taj protok informacija koji vi kontrolirate. To su ti interesi, politički, vojni i ekonomski.

Kad spomenuste tehnologiju i 5G, koliko su danas važni ljudi na terenu, zar nije tehnologija sve preuzela?

- Imate, naprimjer, najboljeg policajca u New Yorku - prebacite ga u Washington, šta će? Ništa. Nema saradnike i mrežu. Još uvijek ima značaj  ljudski faktor. Tehnologija definitivno pomaže, ali ona također ostavlja trag. Ništa što je u eteru ne postoji, a da vi to ne možete tehnologijom zakačiti, u smislu toga da možete opservirati i pratiti. Dok šetate Vilsonovim šetalištem, vrlo teško je upratiti šta radite. Ovo što se dešavalo u Srbiji vjerovatno je to bila akcija, opservacija par mjeseci, obojica su bila promatrana i praćena do momenta kad je bila neka realizacija, predaja novca, i došlo je do hapšenja. Što je sasvim normalno. Izvori su osnovni instrument rada. Nijedna služba ne može bez toga raditi.

Imaju li male zemlje ikakvu šansu u nekom obavještajnom sukobu sa velikom silom? Ima li, recimo, Crna Gora kao mala zemlja, neke prednosti?

- Vraćamo se opet na globalizaciju. Nijedna mala zemlja ne može opstati sama. Pitanje NATO-a, zašto sam ja neko ko zagovara NATO - zato što ova zemlja, ima dva puta, jedan je bijeda, drugi put je evroatlantske integracije. Šta vi mislite, da mi možemo ostati sami? Kako, šta raditi? Prvo, potpuno ste nezaštićeni. Nema više hladnog rata, ali blokovska podjela se nazire, nije identična onoj ranijoj, ali imate Ameriku i zapadne zemlje sa jedne strane, sa druge Kinu i Rusiju. Vi ste sad u nekom trouglu, morate negdje biti. Mislim da  je NATO i EU, NATO pogotovo, nešto sasvim logično. Nije to više samo pitanje vojne sigurnosti, to je pitanje ekonomske, političke i svega ostalog. I smatram da ovaj region, ne ulazeći u pravo svakoga da odlučuje, da bi beneficija za ovaj region bio nastavak tog puta, kao što je uradila Crna Gora zadnja, sad to isto čini Makedonija. I mislim da će biti vrlo teško da mi ostanemo - gdje, u nekom vakuumu u kojem mi opstajemo sami. Taj put ka NATO-u omogućio je Crnoj Gori da i u ovom segmentu bude jaka, jer da nije bila na putu na kojem je bila, vjerovatno ne bi ni dobila podršku koju je dobila, i medijsku i svu drugu. Kad vas napadnu petorica, vrlo teško se odbraniti. Morate imati saveznike.

Prisluškivanje

Da li je moguće da Srbija možda uđe u NATO i to prije BiH?

- Vraćamo se uvijek na te procese koji su dinamički. Imamo odlične odnose, često sam se susretao i bio prijatelj sa srbijanskim ambasadorom. Srbija ima veoma aktivnu poziciju kada je u pitanju saradnja sa NATO-om. Od vojnih vježbi, civilnih, puno toga Srbija radi, što se ne zna, u saradnji sa NATO-om. Tako da se sutra može desiti da Srbija naglo promijeni svoju politiku i bude aspirant za NATO članstvo. Sve se zasniva na interesu.

 Šta se dešava kada se uhvati nečiji špijun, kako se rješavaju odnosi među državama?

- U 95 posto slučajeva to se radi između službi. Uglavnom se rješava nekim dogovorom, kompromisnim rješenjem, jer uvijek postoji mogućnost da i oni vašeg uhvate. Na kraju krajeva, najbitnije je otkriti tu osobu. Kad je otkrijete ona više nije bitna, ako nije uradila nešto što je krivično djelo. Službe su uvijek nešto što je u sivoj zoni i, što je zakon lex specialis, nisu vezane za Zakon o krivičnom postupku.

 Kako prepoznati obavještajce?

- Ako je dobar nećete ga prepoznati, ako je loš prepoznat ćete ga.

U tome svijetu, gdje svako svakoga prisluškuje, ima li ikakvog povjerenja među službama?

- Imate segmenata gdje radite zajedno, a ima dijelova gdje interesi nisu jednaki. Naprimjer, bivša Jugoslavija - kada su u pitanju ratni zločini imali smo različite interese. Dugo vremena je trebalo da se ratni zločinci predaju pravdi, pokušavalo se na svaki način da dođe do hapšenja sa jedne strane, a druge zemlje su pokušavale na svaki način da to spriječe. To je jedan krug. Pričam o svima isto. Ne rade to možda čak ni da im pomognu, nego zbog interesa, ugleda u svijetu, da minimiziraju taj problem. Tako da je svaka služba vjerovatno radila u tom segmentu i pokušavala da skupi što više podataka. Imali smo sreću što postoji Haški tribunal, imali smo treću distancu koja je bila van prostora bivše Jugoslavije.

Predsjednik Srbije je tokom obraćanja povodom posljednje špijunske afere kazao kako u regionu postoje „obavještajne kanalizacije“, odnosno zemlje ili agencije kroz koje se puštaju kompromitirajuće informacije, materijali... Da li zaista postoje takve agencije?

- Pa šta je fake news? Ne moraju to agencije raditi. Cijeli rat se vodi oko fake newsa, informacija koje dolaze iz različitih zemalja i apsolutno su netačne, a proizvode takav efekat kod ljudi koji čitaju da oni promijene svoje mišljenje i stavove, a da informacije nemaju nikakve veze sa istinom. Šta znači kanalizacija? Svaka država ima svoj interes i svaka država kroz propagandu pokušava taj interes ostvariti, da ostvari cilj tako što će vam staviti do znanja da je tačno nešto što nije tačno. Ono prvo što kažete obično ostaje istina, demant poslije toga pročita 10-20 posto ljudi, a ostali se vode samo onim što su prvo pročitali. Ako je ovo što je predsjednik Srbije rekao kanalizacija, trebamo zatvoriti službe. Toga je uvijek bilo, gledali ste filmove. Ovo je neko iznutra objavio. Šta je naša percepcija? Ono što smo čuli, puno više od onoga što smo vidjeli. I to je bio cilj. Ja ne kažem da je to tačno ili ne, osnova svega je uvijek napraviti takav sklop informacije da je vi prihvatite kao istinu. A ona možda uopšte nije istinita. Ali vi sad teško možete promijeniti mišljenje, da se to nije desilo i da nisu upetljani svi spomenuti.

I na globalnom nivou, gdje su daleko veći ulozi, često isplivaju slične afere gdje do javnosti dođu čak i cijene informacije. Vrlo često se vidi da se tu baš i ne radi o nekim velikim iznosima ili beneficijama u odnosu na rizik. Kako se određuje taj cjenovnik i ima li „cjenkanja“?

- Imate saradnike službe, ne uposlenike, koji su na mjesečnoj apanaži. Imate izvore službe koje možete koristiti neograničeno dugo ili za određene operacije. Visina njihove nadoknade koja se odredi ovisi od toga kakav je kvalitet informacije i šta ste dogovorili. Ako treba da kupite informacije sa 5G mreže koju pripremaju Kinezi, ona nema cijene. Sve ovisi o tome šta je iza toga, koliko ta informacija vrijedi i šta treba informatoru. Isto tako nije isto dobiti informaciju iz Rusije i Amerike i dobiti informaciju nekih manje bitnih zemalja. Cijena vjerovatno varira. Ako ja imam informaciju koju nema niko, samo ja, tražit ću što veću cifru. To je trgovina pravim informacijama, koje ozbiljne države ili bilo koja država uzima, da bi mogla da mijenja za nekakav ekonomski, politički ili vojni cilj. To su informacije koje nemaju cijenu.

WikiLeaks, Snowden, razni drugi uzbunjivači... Koliko je u svemu tome savjesti pojedinca, a koliko su i to špijunske igre?

- Teško da nešto može biti trik kada vi sebe praktično dovedete u situaciju potpune izolacije, to je 20 godina žrtve, ne samo personalne, već i cijele familije. Ja čisto sumnjam da se to može platiti. Mislim da je to bila personalna odluka vođena motivom, ja ga ne znam, osim onih što navode - kao da pokažu svijetu šta se dešava. Ali mislim da je takva izolacija prevelika žrtva da bi to bila neka finta. Vi, pogotovo kada ste mlađi, mislite da mijenjate svijet, da radite nešto ispravno i da će, kada izađete sa tim, svijet reći bravo, čestitamo. Vi ustvari dobijete problem, jer ste ugrozili interes neke zemlje, interese pojedinaca, grupa ...

Da li se u međuvremenu nešto promijenilo sa godinama i izolacijom?

- Ako ste izašli s onim sa čim ste izašli, ako su se okrenuli protiv vas, tražite saveznika, rame za plakanje. Ako sa jedne strane ne možete dobiti saveznika, možete sa druge. Opet se vraćam na onu priču, ni kao pojedinac ni kao država, ako ste mali, nezaštićeni, ne možete opstati sami. Ja ne mislim da je to bio prvobitni motiv, nego zaista ono što je Assange rekao da jeste. Ali stvari su otišle u nekom smjeru koji on nije očekivao, a to je vrlo teško predvidjeti. Svako od nas koji donosi neke odluke, donosi ih s određenom dozom rizika. A rizik je vrlo teško predvidjeti.

Magistarski rad

Trenutno predajete na fakultetu. Gdje i šta?

- Predajem nacionalnu sigurnost na Američkom univerzitetu. Potpredsjednik sam za međunarodne i domaće odnose na Univerzitetu.

Koja je najvažnija lekcija koju možete prenijeti studentima?

-  Volio bih da u ovom semestru, pošto nemamo strategiju nacionalne sigurnosti kao država, volio bih da magistranti kojima predajem, uglavnom ljudi iz institucija za sprovođenje zakona, da oni naprave, zajedno sa mnom tu strategiju nacionalne sigurnosti, kao neki zajednički magistarski rad, kao naš doprinos, poklon državi. Nacionalna strategija predviđa neka dešavanja, interese i neke stvari koje se mogu desiti. Stavit ćete stepen rizika, recimo, od zemljotresa. Mi ne tvrdimo da će se on desiti. Isto tako migrantska kriza, mi smo 2015. imali nekakav plan kako to rješavati. Kako se ona nije desila u tom periodu, tako je taj plan bio malo postponiran, ona se desila kasnije, a mi došli u situaciju da nismo to predvidjeli. Strategija se radi da se predvide neke stvari. Naravno da je nacionalni interes svake zemlje zaštita teritorija, ali sve je manje militarističke, sve se više rade političke, ekonomske i sve druge zaštite.

Kada spomenuste mlade ljude, trenutno najpoznatije mlado lice je švedska klimatska aktivistkinja Greta Thunberg?

- Mi sad pričamo o tome svemu, a milijardu i po ljudi živi u objektivnim uslovima da mogu prilagoditi tu zelenu tehnologiju. Ostalih 5,5 milijardi, da bi došlo na nivo ovih 1,5 milijardi, neće se odreći fosilnih goriva i svega što su razvijeni koristili zadnjih 200 godina.

O hapšenju Osmanovića

Komentar na hapšenje Osmana Osmanovića na graničnom prijelazu Sremska Rača u Srbiji?

- To je konstantan problem koji mi imamo sa Srbijom. Već se više puta dešavalo da naši građani koji ulaze u Srbiju budu uhapšeni, privedeni, iz raznoraznih razloga. Ovog puta je u pitanju ratni zločin. Detaljnih informacija oko toga što se dešavalo zaista nemam, ali poslije 25 godina mislim da, ako je neko nešto provjeravao, do sada je već provjerio. Tako da smatram, ponavljam, ne znam detaljne informacije, ali mislim da, ako ništa drugo, način na koji je to izvedeno nije korektan. Srbija ima dobre odnose sa nama po pitanju ratnog zločina i smatram da su oni mogli puno ranije intervenisati i tražiti odgovore od nas, kada su u pitanju istraga i neki podaci. Oni to nisu uradili nego su direktno uhapsili Osmana Osmanovića.