Razgovarao: Dario Novalić

 Dr. sc. Asim Kurjak ima impresivnu profesionalnu biografiju. Član je sedam svjetskih akademija, ima čak 13 počasnih doktorata. Svjetski je stručnjak iz oblasti ultrazvučne dijagnostike, proglašen je najboljim opstetričarem svijeta, gostujući je profesor na više od 20 svjetskih univerziteta. Napisao je i uredio 117 knjiga na 14 jezika. Rođen je 1942. u Kotor-Varošu, gdje je završio nižu gimnaziju. Srednju medicinsku školu završio je u Banjoj Luci i kao odličan učenik bio primljen bez prijemnog ispita na Medicinski fakultet u Zagrebu. Njegov tim i on stvorili su test koga je stroga međunarodna znanstvena zajednica nazvala KANET – što je skraćenica od Kurjak Antenatal Neurobehavioral.

• Kako je biti majka?

- (Smijeh) Vjerujte mi da nikada nisam bio majka, ali sam čitav život posvetio majkama, čak 60.000 žena sam učinio majkama. To je gradić veličine Karlovca. Divno, plemenito, osjećaj materinstva je iznad svih drugih osjećaja, a pomoć da se taj plemeniti osjećaj doživi kroz porođaj vlastite prinove je jedan uzbuđujući, profesionalni, etički, moralni izazov svakog od nas. Taj izazov je bio razlog da sam ja umjesto kirurga ili interniste, kakve sam ponude imao, postao ginekolog. Samo radi trudnoće i radi jednog privremenog organa koji je pomogao svima nama da postanemo homo sapiensi. To je posteljica, placenta, organ koji tako suptilno stvara hormone, enzime, minerale, da niti jedan najsofisticiraniji laboratorij na svijetu nije uspio da sintetizira ono što u devet mjeseci nošenja sintetizira posteljica.

Neliječene upale su najčešći uzrok neplodnosti

•  U svom radu upoznali ste mnogo žena ?

 - U mom vrlo bogatom profesionalnom životu upoznao sam dvije vrste vrlo impresivnih žena. Prva vrsta su neplodne žene. One su toliko disciplinirane u želji da začnu, da donesu prinovu, da osjete čari materinstva, da bi one, ako bih, ja to volim reći, rekao da svakog dana skaču sa mosta u Savu, one  to napravile. To je tako snažna motivacija. Drugi osjećaj je žena koja nosi neželjenu trudnoću. Bez obzira na zakone, restrikcije, žena koja to smatra neželjenom trudnoćom naći će načina da se toga riješi. Bilo koje zabrane pobačaja ništa neće postići. Zabranama se to ne postiže, jer je to snažna motivacija, a u ime žene niko drugi ne može regulirati koja je trudnoća željena ili neželjena.

• Da li ste za ili protiv pobačaja?

- Za pobačaj, jer sam ja po prirodi profesije prijatelj žena. Činimo sve da ne dođe do neželjenog začeća, u tom smislu se postižu lijepi rezultati. Najnesrećniji za pobačaj su baš ginekolozi, jer znamo da se prekida jedan započeti život, svjesni smo svih posljedica. Ali ko da u ime žene donosi odluku o njenoj vlastitoj reprodukciji!? Ko da zakonom nametne? Neke zemlje su to jako dobro upoznale, nije opao broj pobačaja tamo gdje postoje zakoni. Žene odlaze u druge zemlje, razvija se nešto što smo mislili da smo davno izbili: u kuhinjama privatno rade, nažalost, i neke moje kolege.

• Laici i starije žene, porodice iz seoskih domaćinstava širom Balkana  i dalje se pitaju čemu ginekolog kada mogu sve sami izvesti.

- To je teška zabluda. Istina, raste i u razvijenim zemljama broj kućnih poroda. Ali, ako  taj luksuz može priuštiti jedna Engleska, u kojoj je dva kilometra do najbliže zdravstvene ustanove, to možda možemo donekle i shvatiti. Ali tamo idu iskusne babice, a engleske babice su ravne prosječnim doktorima. Ali to je izuzetak. Međutim, samo neprijatelj fetusa, nerođenog čeda, može zagovarati porođaj kod kuće. U tome nema normalnog, prospektivnog porođaja. Normalna trudnoća je retrospektivna tehnika, kada se desila. Jer, dvije stvari niti jedna tehnika ili um, ne može predvidjeti. Ne može predvidjeti snagu trudova i takozvano treće porođajno doba. Vi nikad ne možete znati koje će teško krvarenje nastati, kad će posteljica zaostati. Ta dva elementa su nepredvidiva. Zato govorimo o minimalno rizičnim i visoko rizičnim trudnoćama. Porod kod kuće nosi velike rizike.

• Možemo li ih iskazati u brojevima?

- Prije 50 godina smrtnost novorođenčadi bila je dvostruko veća nego danas. Preživaljavali su samo oni koji su mogli preživjeti, ono što je još Darvin rekao: „They who are adapted to survive are surviving“ - preživljavaju samo odabrani. Koliko je djece koju mi danas spašavamo umrlo u nedostatku moderne tehnologije, animacije, reanimacije? Nema tu nikakve dvojbe. Mi imamo najveću tragediju u ovom svijetu, koja ne dolazi do vas medija, a to je da pola miliona trudnica godišnje umire samo zato što su trudne. Pola miliona majki!!! To je kao kada bi četiri jumbo jeta puna putnika svaki dan stradala i svi poginuli. To je više nego u holokaustu. Ovih dana pišem uvodnik za časopis, kao predstavnik Svjetske akademije prenatalne medicine sa naslovom „Tragedija za zemlje u razvoju, sramota za razvijene zemlje“. To se sve zbiva u subsaharskoj zoni, u Africi, u zemljama u razvoju, a 99 posto tih razloga su jednostavni, preventabilni. To je tragedija, da jedna od 16 trudnica u Etiopiji umire samo zato što je trudna.

• Posvetili ste se pomoći ženama koje imaju problema sa rađanjem. Danas u BiH, a i šire, vidimo gomilu klinika koje se bave vanmateričnom oplodnjom. Da li je to postala industrija, da li je medicina postala industrija i koliko je to na štetu pacijenata?

- Da se masovno proširila izvantjelesna oplodnja to je istina. Ali je porastao, i čak udvostručen, broj neplodnih parova. Ni znanosti nije još uvijek jasno da li je ta neplodnost nova stvar, otkrivamo. Gotovo 15 posto parova je, volim reći, privremeno neplodno. Može biti potpuno plodno ako se takav par na vrijeme pojavi. Ne govorimo više o neplodnoj ženi, nego o neplodnom bračnom paru. U 50 posto uzrok je kod muža, 50 posto kod majke, a 50 posto kod oboje. Liječiti morate i jedno i drugo. Kad govorimo o Bosni i Hercegovini, najčešći uzrok ženske neplodnosti su neliječene upale. Upale su česte, začepe jajovode i prvi test koji treba napraviti kod žene je da se vidi da li su jajovodi prohodni. Baš zbog tog što je upala ostavila svoje tragove. Tu se može jako bitno uticati da se mlade djevojke, prije stupanja u bračne i spolne odnose, naviknu da se čuvaju od prehlada  koje čak ponekad prehodaju, a da niti znaju da je imaju. Jajovodi su nježne tube koje se začas slijepe s upalnom tekućinom. Raste broj neplodnih parova. Jedna od terapijskih mjera, kad se sve druge iscrpe, jeste izvantjelesna oplodnja. Ona dolazi onda kada su se sve druge manje štetne, manje invanzivne, jeftinije mjere prošle i pokazale neuspješne. U svijetu postoje standardna, prihvaćena mjerila koji stupanj djece iz tih takvih procesa ode doma. Danas se ta brojka penje na 40 posto u razvijenim institucijama. U Zagrebu docent Radončić ima 42 posto, znači da  nakon svakog svog postupka 42 posto majki nosi svoju djecu kući. Tu je nauka nadmašila prirodu. U odnosu dvoje zdravih supružnika 25 posto začeća završi porođajem a mi postižemo izvantjelesnu oplodnju 42 posto. Dakle, jači smo od prirode. Uspjesi su ogromni, ta se brojka sve više jača. Ali se javlja još nešto, paralelno sa takvim načinom oplodnje mogu rasti i mogućnosti genetskih promjena. Danas se preimplantacijskom genetikom to rješava prije nego što beba ode u maternicu majke. Otkriva se genetska bolest, pa se ili liječi ili ne liječi. Ja sam ovih dana objavio prvu knjigu u svijetu koja se zove „Embrio kao pacijent, embrio kao osoba“. Embrio je ljudsko biće do devet nedjelja trudnoće. Dugo tome niko nije pridavao nikakvo značenje. Mi danas otkrivamo bolesti kod embria starog devet tjedana, liječimo ih.

Lice je ogledalo mozga

• Radite na testiranju novog testa „KANET“, koji u maternici majke otkriva moždanu paralizu zbog koje djeca ostaju invalidi i tragate za načinima kako izbjeći teška oštećenja mozga u maternici. Recite nam nešto o tome?

- Troje do četvero na hiljadu živorođene djece ima moždanu paralizu, najčešći defekt koji onemogućuje kretnju bez pomoći treće osobe. Ta djeca su invalidi za čitav život, nema metode liječenja, pa čak ni habitacije ili rehabilitacije. Amerika ima preko milion ljudi sa moždanom paralizom, invalidi za čitav život. Ne mogu ništa bez pomoći treće osobe, inteligencija je oštećena, a bespomoćni ste. Novija spoznaja je da 90 posto tih hendikepa i teških oštećenja nastaje u maternici majke. Učestalost je tri do četiri u 1000 živorođene djece i nije se promijenila od 1950. godine. Eh sad, ko da to otkrije? Mi, ginekolozi koji svaki dan vidimo takve žene. Zašto nismo do sada mogli? Nije bilo tehnologije koja bi omogućila pretrage lica nerođenog čeda koje je ogledalo mozga. Studirajući lice, studirate funkciju mozga. To lice je bilo nedostupno metodama direktne pretrage dok nije došao četverodimenzionalni ultrazvuk. On pokazuje strukturu, morfologiju, ali i dinamiku, funkciju lica. Ja sam onda došao na ideju da stvorim test koji će analizirati osam pokreta na licu. Na licu postoji 17 mišića. Kada ste nasmijani koristite samo četiri mišića, a ako ste ljuti, namrgođeni, morat ćete koristiti svih 17.  Ja svojim studentima velim „don't worry, be happy“. Onda je taj organ koji je dugo bio zanemaren – lice, koje tako vjerno odražava funkciju mozga, odjedanput  postalo dostupno metodama izravnog istraživanja. Ja sam onda dobio odlazak na godinu dana na Baikalu, u Barceloni. Bio je jedan zaposleni profesor, novinar, studenti. Došao sam u jednu zdravstvenu oazu, jedan institut zdravstveni i razamišljao šta da radim. Falio mi je bolji ultrazvučni aparat. Tražio sam u Kataru od šejka, dobio sam dva aparata i tu su počela ta istraživanja. Trebalo je sad naći jedan osmišljeni, dugoročni plan istraživanja na problemu koji je javni zdravstveni problem, ne problem pojedinca. Kada smo spojili pokrete ploda, osmišljene pokrete, jer mozak dirigira i motorikom i dinamikom, i kognitivnim funkcijama, emocijama, osjećajima, razumijevanjem, pamćenjem, onda smo stvorili kombinaciju pokreta ručica, nožica i parametara na licu koju sam ja morao na vrlo strogoj međunarodnoj zdravstvenoj zajednici braniti, pred 22 vrhunska specijalista u Osaki, u Japanu. Taj simpozij je trajao dva dana. Tumačio sam parametre, zašto ovaj a ne onaj simptom. Rešetali su me, sve stručnjaci, krajnje dobronamjerno, ali nemilosrdno. Zaključak tog sastanka je da se test preporuča, jer je neinvazivan, neštetan, komforan, ali da se za pet godina ta ista skupina, čak i pojačano, ponovo nađe, da se ocijeni što je u tih pet godina široj svjetskoj zdravstvenoj javnosti u dostupnoj litareaturi napisano, od mene i od drugih.

• Pretpostavimo da će test dati sve rezultate koje ste tražili. Koja je Vaša ideja da se pokuša liječiti na taj način? To bi zaista bilo nešto vrlo ekskluzivno za cijeli svijet.

- Bez dijagnoze nema terapije. Drugi konzilij je bio u Bukureštu, sve je odobreno. Prije tri mjeseca smo u Dubrovniku imali veliki svjetski skup. To je danas metoda koja je preporučljiva i primjenjuje se na svakoj trudnici u svijetu. Čak i u BiH imate u Tuzli, u Sarajevu doktor Međedović, koji je kod mene učio. Kada postavite dijagnozu, ali tu vašu dijagnozu verificira nepristrasna, nemilosrdna međunarodna zdravstvena zajednica i složi se, onda morate smišljati terapije. Etička obaveza onih koji su stvorili dijagnozu jeste da ponudi i terapiju. Na tržištu postoji 22 supstance biohemijski definirane koje se zovu neurotropne tvari, tvari koje simuliraju rast moždanih stanica. Mi dnevno ulazimo u krvotok ploda metodom kordocenteze, naciljamo pupčanu žilu i vadimo krv. Moja ideja, ideja mog tima je da te tvari ubrizgamo u krvotok ploda, izliječimo ga u maternici majke, ako je prerano za porod. Ako to uspijemo, po mom mišljenju su šanse velike, samo mene to ne treba pitati, ne smije se moj optimizam prenositi na znanstvenu serioznost.

 Odbijanje vakcinisanja je primitivizam

•  Kakav je Vaš stav o HPV vakcini?

- Vrlo pozitivan. Ja sam generalno za sve vakcine jer dobro znam kako se teško dolazi do prihvatljivosti ideje o vakcini. To prođe čitavu jednu seriju dijagnostičkih postupaka, kontrola i očito se sada pojavilo, žene su odbile da vakcinišu djecu. To je savršeni primitivizam, nemam ništa drugo reći.

• To su loše strane Facebooka i Googla?

- Upravo, i ako nastavi. Ipak smo uspjeli zakočiti i službena medicina i ministarstvo ogradilo se od toga. To su kratkoročni efekti i dugoročne štete, a onda se za 10 godina nađu tragične posljedice, to zdravstvena statistika vrlo brzo pokaže. Za svaku sam vakcinu i onu protiv HPV-a, pravi se vakcina protiv karcinoma cervixa, raka grlića maternice, koji je najveći ubojica među ženama, a može se 100 posto liječiti ako ga se rano otkrije. A metoda otkrivanja je papa test, vrlo jednostavna, bezbolna, jeftina. Onog trenutka kad dobijemo te takve testove, kada budemo mogli prevenirati puno takvih teških bolesti, moramo imati pomoć medija, jer vi dolazite do žena mnogo češće nego mi. Svojevrsni je primitivizam, koji šteti familiji, biti protiv tekovina medicine, jako provjerene, benificirane i biti protiv vakcinacije.

• Koliko često je ultrazvuk potreban tokom trudnoće?

- Spomenuli ste komercijalizaciju u nekoliko pitanja, potpuno opravdano. Nažalost, sve se komercijalizira, ušla je komercijalizacija i u medicinu. Ali ona ne smije kršiti etičke norme i uhodane zakonske propise. Toliko o komercijalizaciji. Ultrazvuk je metoda koja je neštetna, neinvanzivna, nije dio elektromagnetnog spektra kao što je rentgen, pa što duže zračite veći se kumulativni učinak postiže. Ona je zvuk, ako ima frekvencija od 1600 onda je to ultrazvuk, uho ne može registrirati, ali elektronskom obradom dobijamo oblike, slike. Nema nikakvih ograničenja za upotrebu temeljenim na štetnosti. Nimalo nije štetno. U trudnoći nema bolje metode. Danas ginekolog koji ne zna ultrazvuk nije prosječan, nego ispod prosjeka. To je prozor u maternicu, vidite sve što se tamo zbiva, pratite razvoj dinamike devet mjeseci nošenja. Nema nijednog ograničenja temeljenog na štetnosti. Najveća šteta ultrazvuka je loš trening, loša edukacija. Daleko najveća šteta je kada se krivo postavi dijagnoza.

• Testovi prenatalne dijagnostike, da li je vrijeme u BiH da počnemo raditi na taj način?

- Očito pitate za test koji otkriva genetske bolesti u prvih do 10 tjedana trudnoće. Neinvanzivna prenatalna dijagnostika u kojoj se uzimaju fetalni elementi u majčinoj krvi i traga za genetskim promjenama. Dobrodošla kao ideja, ali već u startu su učinjene silne greške. Nijedan vrsni znanstvenik još uvijek nije objavio taj test, nego samo komercijalni. Doći će vrijeme kada će ući. Reći ću vam moja dva primjera o kojima govorim na svim simpozijima. Žena je došla u 10. tjednu trudnoće kod mene, a u sedmom tjednu trudnoće je bila u laboratoriji za neinvazivnu prenatalnu dijagnostiku. To je postalo moderno. Dobila je test da nosi muško, genetski zdravo dijete. U 10. tjednu ja otkrijem da dijete nema glave, nema mozga, teška malformacija nespojiva sa životom. Ali ta malformacija ima normalan kardiogram, geni su normalni, nije vezana za gene. Samo je ultrazvuk otkriva. Imao sam još jedan takav slučaj. I danas je moj stav da se to razvija, ali samo 50 posto fetalnih malformacija je vezano za genetske promjene. Drugih 50 posto  nećete otkriti, pa ćemo doći u jednu veliku zabludu.

• Koji su Vaši savjeti za ženu koja danas, recimo, sazna da je trudna? Kako da se ponaša?

- Što normalnije. Postoje knjige, sinoć sam dvije podijelio „U susret roditeljstvu“. Tu sam napisao, a donio sve zato što bih rado rekao, a ne stignem. Trudnoća još uvijek  nije ni bolest, ni zdravo. To je narod divno nazvao „drugo stanje“ - drugo stanje koje, nažalost, može skrenuti u tragične vode. Da se izgubi čedo, da samo odumre, da se uništi, itd. Baš zbog tog rizika, a rekao sam vam da je normalna trudnoća samo retrospektivna trudnoća. Ni za jednu trudnoću ne možete reći da je normalna dok je trudna. Možete reći da je minimalno rizična, jer ne znate dvije stvari. Ne znate kakvi će biti trudovi i ne znate kakvo će biti treće doba, doba posteljice. Ako ostane dio posteljice, žena krvari, tolike smo živote znali izgubiti, a sve bilo normalno. Dakle, normalna trudnoća je retrospektivna dijagnoza. Međutim, uz to sve postoje pravila, navike, direktive, vakcinacije, lijekovi koji se smiju ili ne smiju davati. Jednom riječju, trudnica ako nema drugih simptoma, treba da se ponaša najnormalnije.

• Koliko imate godina i kako?

- Nemam razloga da krijem godine jer ih nosim s ponosom. Dakle, 13. 9. sam napunio 77 godina. Radim nesmanjenom žestinom, radim i razvijam jednu teoriju. Nije važno pošto-poto održavati ljudski život, šta vam koristi ako u kolicima idete pred televizor, ili imate alshajmera pa zaboravljate. Dakle, treba dati života vremenu, a ne vremena životu. Treba kvalitetno stariti, kvalitetno živjeti. Uzmite mladića sa mnom u gostima, on savršeno obavlja sve funkcije šezdesetogodišnjaka. Supruga je doktorica, profesor Biserka Fundo Kurjak, bavi se neplodnošću. Dva sina imam, jedan je doktor, Igor Kurjak, živi i radi u Sarajevu, a drugi je Alan, koji ima vlastitu firmu. Obojica su poslovni ljudi, na mog oca. Oni žive bolje od mene u materijalnom smislu. Vrlo sam ponosan na njih, jer su čestiti i samozatajni ljudi. Nikad niste čuli ni za jednog. Ako me išta čini veselim to je ono što su oni postali. Sekretarica je Jadranka i ona je član porodice. Ona je sa mnom 37 godina, gdje god sam ja išao - išla je sa mnom. Ona je moj suradnik i prijatelj, zna više o mojim bankovnim računima od mene.