Intervju

Prof. dr. Anto Domazet, Profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu za Start govori o tome kakav je investicijski ambijent u BiH, ekonomskom zaostajanju Bosne i Hercegovine, uzrocima i koliko ekonomska diplomacija BiH može doprinijeti boljem imidžu BiH?

Razgovarao: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.info)

Koliko se investicije u BiH ovisne o  konceptu ekonomskog razvoja?

- Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u Europi koja nema nikakav srednjoročni ili dugoročni razvojni dokument. Samim tim nema ni efikasnog ekonomskog upravljanja. Na sceni je dominantno tržišni liberalizam, u mjeri u kojoj su dosadašnje reforme omogućile djelovanje tržišta u određenim sektorima, i ekonomsko upravljanje koje temelji dominantno na političkim utjecajima vladajućih elita. Zato nema razvijenih državnih institucija, a i one koje postoje, su pod dnevnim političkim utjecajem jer nema demokratski usvojenih dokumenata o razvoju na čijoj bi realizaciji radile.

BiH kao zemlja srednjeg dohotka (oko 5.000 $ per capita) mora učiniti sve da ubrza svoj razvoj na putu ka statusu zemlje visokog dohotka. Nažalost, konvergencija prema EU sve se više pretvara u divergenciju koja prijeti da BiH krene u neizvjesnost, stagnirajući ili nazadujući u visini dohotka prema zemljama EU, a posebno prema zemljama europske periferije.

Preokret u ekonomskom razvoju zemlje nije moguće postići samo ostvarivanjem rutinskih reformi u cilju poboljšanja poslovnog ambijenta. Potreban je konceptualni preokret u kome će razvoj temeljiti na inovacijama i razvoju poduzetništva, jačanju ljudskog kapitala, razvijanju okolinski održive ekonomije i boljem upravljanju prirodnim resursima. Takav koncept mora biti utemeljen na tzv. transformacijskom rastu sa sadašnje pozicije niske inovativnosti, zapostavljanja ljudskog kapitala, visoke karbonizaciji ekonomije i neracionalnog korištenja resursa. U osnovi takvog rasta mora biti stvaranje proizvoda i usluga za izvoz (Tradable goods and services) čiji bi udio u bruto domaćem proizvodu (BDP) sa 40% u 2018. godini trebalo da dostigne 65% za nivo visokog dohotka od 12.056 $. To podrazumjeva modernu reindustrijalizaciju zasnovanu na dostignućima digitalne ekonomije 3. i 4. industrijske revolucije. Ali, to znači i reformu ne samo ekonomije, nego i svih sfera javnih usluga u BiH, počev od obrazovanja i zdravstva do sistema istraživanja i razvoja i inovacija. Ukupnim reformama treba ojačati sistem javno-privatnog partnerstva za jačanje infrastrukture na državnom, regionalnom i lokalnom nivou.

Kakav je investicijski ambijent u BiH?

- Mogao bih sada održati traktat o nepovoljnom ambijentu, političkoj nestabilnosti, korupciji, kriminalu i nizu drugih ograničenja za investicije. Ali, kao što je pisao britanski ekonomista John Dunning na primjeru stranih direktnih investicija (a to se može prenijeti i na domaće) za priliv investicija važno je promatrati četiri grupe faktora: 1) faktore specifične za zemlju investiranja, 2) faktore vezane za industriju u koju se investira, 3) faktore specifične za projekt u koji se investira i 4) faktore koji su specifični za kompaniju investitora. Iz ovakve klasifikacije može se zaključiti da će biti atraktivne investicije u propulzivne industrije ili projekte, čak i ako je zemlja politički nestabilna i nema perfektne makoekonomske performanse. BiH to zorno potvrđuje - kada je kroz privatizaciju bilo ponude dobrih investicijskih projekata i domaći i strani investitori su bili veoma aktivni, iako je svima bilo jasno da je zemlja politički nestabilna, izjedana korupcijom, sa mnoštvom investicijskih prepreka. Danas je problem BiH što nema atraktivnih industrija i projekata za investiranje, a to je neposredna refleksija izostanka dubljih reformi u ekonomiji i projiciranju razvoja. To se posebno izražava kod stranih direktnih investicija jer strani investitori transferiraju dobit iz BiH u druge zemlje u kojima postoje privlačne investicijske mogućnosti. Iz gornje klasifikacije vidljivo je da različiti investitori vide različito prilike u BiH i oni imaju različit potencijal resursa i sposobnosti za uspješno investiranje. Poznat je primjer da KIA iz Kuvajta nije bila u stanju podići proizvodnju u Željezari Zenica, a Mittal je to sa više ili manje uspjeha postigao. Problem BiH je što, sa malim izuzecima (Heidelberg zement, Atlantic Group, Prevent Group, Studen Agrana, Hemofarm, Asamer Baustoffe AG, Meggle, Mann Hummel i neki drugi) investitori u BiH čine nižu ligu regionalnih, europskih i svjetskih investitora, a to nije slučajno.

Koliko su niske investicije razlog ekonomskog zaostajanja BiH?

- Postoji visoka korelacija nivoa investicija i visine bruto domaćeg proizvoda. Nakon što je kriza pogodila BiH nivo investicija je sa oko 25% BDP, pao na nivo od 15-17%. Pored toga, investicije imaju lošu gransku i tehničku strukturu. Tako prerađivačka industrija imao udio od 18,9% u ukupnim investicijama, a u ukupnim investicijama građevinski radovi i oprema imaju jednak udio, što pokazuje nisku produktivnost investicija.

Zemlje konkurenti imaju daleko više stope investicija (u 2018: Crna Gora 33,0%, Srbija 23,1%, Albanija 22,9%, Hrvatska 20,6%, dok azijske zemlje u razvoju bilježe stope investiranja od 25-45%). Imajući u vidu da su u ovim ciframa sadržana ulaganja u gradnju autoputa koja čine tek preduvjet razvoja ekonomije, pozicija BiH izgleda jako depresivno i ukazuje na to da i u perspektivi gubimo izglede za konvergenciju sa razvijenim zemljama (u izrazima dohotka, zaposlenosti, izvoza).

Kakav je utjecaj privatizacije na privlačenje investicija?

- Privatizacija je bila osnovni kanal priliva i domaćih i stranih investicija u periodu do svjetske ekonomske krize. Posebno treba istaći pozitivne efekte male privatizacije, kojom su stvorene osnove za nastajanje i razvoj poduzetničkog sektora mikro, malih i srednjih poduzeća. U privatizaciji velikih poduzeća dominantnu ulogu su odigrale strane direktne investicije i one su bile uspješne u mjeri u kojoj su tu ulogu ostvarivali respektabilni strateški investitori. U tom segmentu ima dosta uspješnih projekata koji danas čine osnovu privatnog sektora poduzeća u BiH. Tamo gdje su se pojavljivali neozbiljni i špekulantski investitori, privatizacija je doživljavala slom i ta su poduzeća završavala u stečaju. Općenito se može reći da privatizacijom nije ostvaren cilj restrukturiranja državnih poduzeća, niti cilj ostvarivanja prihoda za državu od prodaje državnog kapitala. To je posebno slučaj u F BiH, jer je u RS ostvarena prodaja Telekom Srpske, koji je kao zlatna koka prodan 2006. godine za 646 miliona eura, daleko iznad sume koju bi današnji BH Telekom mogao ostvariti sličnim potezom.

Razlog tome je da se privatizacija provodila u makroekonomskom kontekstu u kome je izostalo pretprivatizacijsko restrukturiranje državnih poduzeća, pa su nuđena u privatizaciji kao slupana auta, umjesto da se popravljana i dotjerana za prodaju. Sa bremenom neizmirenih obaveza prema državi i radnicima ta su poduzeća prodavana uz uvjet preuzimanja obaveza i zadržavanje zatečenih radnika obično na tri godine sa obavezom investiranja određenih iznosa novca. Uz neizgrađene institucije, slabu zakonsku zaštitu i otvoren utjecaj nacionalnih političkih elita, kroz korupciju i druge nezakonitosti privatizacija nije ni mogla proizvesti druge efekte. Posebno su negativni efekti političkih utjecaja da se izbjegne privatizacija nekih poduzeća za koja su formalno raspisivani, čak i međunarodni tenderi za privatizaciju. Zakonitošću tržišta ta su nekonkurentna poduzeća završavala u stečaju (Hidrogradnja, Aluminij i mnoga druga). Postojeći portofolio državnih poduzeća nudi izvjesne potencijale za privlačenje investitora, ali se u cjelini može reći da je privatizacija i njene mogućnosti nepovratno prošla sa izgubljenim šansama i visokim socijalnim troškovima izgubljenih radnih mjesta.Ono što se sada otvara kao mogućnost valorizacije manje-više neuspješnih privatizacijskih projekata su prilike za privlačenje investitora kroz stečajeve kompanija. To je čest slučaj u tržišnim ekonomijama pa je već skovana kovanica „stečaj kao investicijska šansa”.

Kakav je značaj FDI i kako ih unaprijediti?

- Strane direktne investicije se moraju promatrati kao posebna vrsta investicija s obzirom da sobom nose, pored kapitala i znanja i tehnologiju, te uključivanje u međunarodne lance vrijednosti. BiH sa nekih 14 milijardi KM FDI i godišnjim prilivom od 600-800 mil. KM je najneuspješnija u tom pogledu na regiji. Uz to, struktura FDI je nepovoljna jer obuhvaća zastarjele industrijske proizvodnje i sektore Zaostajanje u reformama i na putu ka euroatlantskim integracijama čini nekonkurentnost BiH još ozbiljnijom. Posebno je zabrinjavajuće zaostajanje BiH u sistemu inovacija i privlačenju projekata iz oblasti ICT. Uz to, daleko smo od europske regulative energetike, podizanja energetske efikasnosti, okoliša, upravljanja otpadom, recikliranja i održivog turizma i proizvodnje hrane. To su glavna područja investiranja za ostvarenje transformacijskog rasta u BiH. Uz te oblasti, posebna područja za privlačenje FDI  je izvozna proizvodnja i to greenfield projekti. Za to je potrebno razviti posebne politike reindustrijalizacije i pojačati napore za promociju sektora koji mogu ponuditi prilike za greenfield investicije. Potrebno je razvijati ambiciozne projekte industrijskih zona u zahvatu koridora Vc, jer u BiH trenutno nema nijedne ozbiljnije lokacije za industrijske kapacitete površine 50 do 100 ha.

Kako ekonomska diplomacija BiH može doprinijeti boljem imidžu BiH?

- Promocija je jedan od instrumenata marketing mixa međunarodnog (regionalnog, europskog i globalnog) marketinga države. Ona ne može pokriti nedostatke drugih instrumenata (prilike za investiranje, troškove investiranja i načine dolaska do potencijalnih investitora). BiH mora razviti odgovoran i kompleksan marketing BiH kao regionalne investicijske destinacije. Posebno je važno odrediti ciljno tržište za takav marketing, u koje sem investitora iz EU, treba svakako uključiti dijasporu i investitore iz Kine u okviru projekta Pojas i put i inicijative 17+1. Zabrinjavajuća je okolnost da se nekadašnja konkurentska prednost u raspoloživosti produktivnih kadrova gubi kroz migracije stanovništva.

Dakle, uz cjelovit marketing BiH kao investicijske destinacije i ekonomska diplomacija se može drugačije pozicionirati i dati mnogo veći doprinos privlačenju FDI u BiH. Ključno u tome je minmizirati efekte negativnog imidža BiH kao države, a maksimizirati efrekte pozitivnog imidža BiH kao lokacije koja nudi dobre investicijske mogućnosti, ne samo iz potencijala njene ekonomije, nego i iz vrlo pozitivnog iskustva stranih investitora u BiH do sada.