Intervju

Nisvet Džanko je primijetio kako venama Dinne Kassala „teku Neretva i filmska traka“, te da je priča o njemu „priča o filmu, ratu, TV-stvaralaštvu, ekologiji, nagradama i još koječemu“. Pamtite ga po televizijskom kolaž-programu „Rat Art“, koji je 1994. godine od Saveza novinara proglašen najboljim medijskim projektom u BiH. U Rat Artu on, Dinno Kassalo, jedan od najpoznatijih bh. reditelja, učestvuje sa najviše autorskih priloga. Napravio je u ratu preko četrdeset reportaža, kratkih filmova u i o Sarajevu. Neki od naslova su, zapisat će Džanko, nezaboravni.

„692 dana poslije“ je priča o Džegeru, anonimnom Sarajliji koga Kassalo upoznaje na pres-konferencijama održavanim u Holiday Innu. Iako nije bio novinar, Džeger uredno dolazi na presice. Razlog bi, napisat će Džanko, mogle biti kifle koje se dijele u takvim situacijama. Snimio je Kassalo „Tales from fog, I don't know“. Za ovaj je film je na TV-festivalu u Hamburgu 1995. dobio Specijalnu nagradu.

„Sarajevski eksperiment“ je film koji govori o dvojici sarajevskih muzičara, Seji Bajraktareviću i Mirsadu Tukiću. Oni stvaraju i komponuju svoja djela inspirisana elementima koji su u to doba u Sarajevu značili život. Tako nastaju „Oda grahu“, „Himna vodi“, „Oda riži“ i „Himna plinu“. Još se prepričava kako je snimljena jedna od scena za ovaj film.

- Trebalo je snimiti pun Mjesec, i to je najbolje bilo uraditi negdje oko pola četiri ujutro. Postavljajući kameru na stativ ispred zgrade TVBiH, prilazi mi pas, omiljeni klempavi televizijski avlijaner koga su svi voljeli i hranili. E sad, pošto je tu i pas, što on ne bi malo lajao na Mjesec? A kad su već i policajci tu, što ne bi malo pomogli da se to snimi? Da je tad ko naišao cestom, imao bi šta i vidjeti. Četiri policajca drže, svaki za po jednu nogu, izbezumljenog cuku visoko iznad glava dok ja snimam - sjetit će se Kassalo.

Za Konjic i njegov fotokinoklub vezani su i počeci Dinne Kassala. U to vrijeme se zvao Džemaludin Kasalo. Najprije se bavio fotografijom, a kada se u gradu pojavila 16-milimetarska filmska kamera „krasnogorsk“ i filmom. Za prvi film „Eko-eho“, iz 1986. godine, urađen videotehnikom, dobija prvo priznanje. Za film „Sjećanje na gospodina Lazu“, koji govori o osobenjaku i slikaru Lazi Drljači, dobija dvije međunarodne i dvije jugoslavenske nagrade.

- Zbog tog sam filma, da bih dobio nagradu od 6.000 DM, i promijenio ime. Na odjavnoj špici je pisalo jedno, u pasošu drugo ime - objasnit će Kassalo zbog čega je promijenio ime.

Sada kad je otišao u službenu mirovinu, Kassala ćete pamtit i po filmovima koji tretiraju ekološku problematiku. I ne tretirali! Hidroelektranama su napali na njegovu Neretvu. Uradio je deset intermezza, od kojih je pet prikazano na Golden Prag festivalu, te film „PV (Plavni val)“, prikazan na šest međunarodnih festivala. Neposredno nakon prve projekcije ovog filma Mostar je fakat doživio plavni val Mehe Obradovića.

Film „Sretni ljudi“ Kassalo će napraviti u jednom kadru. Povod da uradi ovaj film je to što je oko Boračkog jezera posječeno bezbroj stabala, a nikad nije utvrđeno ko je to uradio. Onda je Kassalo rekao - odoh napraviti film i sebe prikazati kao drvosječu i odgovarati za to jedno stablo, pa da vidimo šta će biti? Bilo je - poj'o vuk magarca!

- Strahovito patim kada stvaram, dok tražim priču. Više volim sam proces stvaranja nego gotovi „proizvod“. Paradoksalnost, kao skoro pa glavna odlika naše svakodnevnice, rađa novi paradoks - ništa nas ne smije iznenaditi!? I što je onda uzročno-posljedični rezultat takvog stanja? Da, nepodnošljiva lakoća postojanja! Svaki dan započinje nam sa - šta sad?! „Šta sad“ je zadnji od pet filmova koje sam snimio o Lukomiru u Lukomiru, „posljednjem bosanskom selu“, kako mu tepaju turistički djelatnici. A Lukomir se, od njihove prevelike ljubav, raselio - reći će Kassalo za magazin Start BiH.

Sjeća se i spontanog dijaloga iz filma „Sarajevske ratne bašte“, kojega je snimio u proljeće ratne 1994. godine. Dinno snima dvojicu Sarajlija što ograđuju dio zemlje koju su pretvorili u baštu da bi štogod posadili i prehranili svoje. Dijalog ide ovako:

- Zategni... Popusti, malo popusti... Dobro je, čekaj, sad ću ja zategnuti i podići iznad, evo... Ovoliko je dosta da kokoš ne prođe... Tako, e sad hajd’ opet ti zategni svoj dio!

- A, bogati, šta ti je ovo?!

- Filmska traka! Film!

- Kakav, ba, filim, jarane?

- Ma, onaj o građanskom ratu u Americi!

- Ih! Ko je pobijedio?

- Oni sa sjevera! Rokali se Sjever i Jug !

- To k'o ono što smo mi pjevali 91. na 92: Ljubi se Istok i Zapad! A znaš kako se zove film?

- Ma, nešto kao... Kako 'no... Prohujalo s vihorom! Da, baš tako. Strašan film jarane, ima puno ljubavi, ali ne sjećam se detalja. A dobio je i puno nagrada. Hajd' zategni još! Ima trake kol'ko ho'š jarane. Ni jedna koka neće proći!

Uzgred, film „Prohujalo s vihorom“ osvojio je, veli Kassalo, najviše nagrada u istoriji svjetske kinematografije. Izgleda, zaključuje on, suđeno mu je da snima apsurdne situacije ili paradokse!?

Na međunarodnim TV-festivalima Kassalo je dobio 41 nagradu. Najviše za filmove kojima je tretirao ekološku tematiku, poigravajući se pritom ironijom i crnom komikom.

- Neki naslovi su nezaboravni: „Pusti rijeku neka teče“, „Tritonova priča“, „Slatka Ljuta“, „U Rakitnici rak“, „Smak svijeta“, „Sretni ljudi“, „Bosanski lonac“, „Ljuta sam“... U svijetu nagrade, a kod kuće, u BiH - tužbe! Nekima su ti filmovi trn u oku. Ne mogu ostati ravnodušan na propagandu energetičara koji, pod sloganom „Iz čiste prirode - čista energija“, kontinuirano atakuju na naše najljepše rijeke da ih pregrade velikim branama. Voda je život, a ne profit - poručuje Kassalo.