Život / Reportaža

Na web portalu Astronomskog društva Orion iz Sarajeva, 03. oktobra prošle godine objavljena je naučno-fantastična priča člana Oriona Adnana Popare „Zbog male crne koverte“. Kada je objavljena, privukla je pažnju samo ljubitelja ovoga žanra.

Danas, ko god da je pročita ostaće doslovno šokiran. Podsjećamo, priča je prvobitno objavljena tri mjeseca prije nego što je u Kini evidentiran prvi slučaj koronavirusa. Na stranici Oriona, ovih dana su je ponovo objavili.

Priču, uz dozvolu autora, prenosimo u cijelosti, a onda i njegovo predviđanje šta nam donosi budućnost.

Zbog male crne koverte

„Panika je vladala Sarajevom tih dana. Grad je ulazio u drugi mjesec karantina i niko nije bio siguran hoće li se groznica pojaviti u nekoj od mahala, ili će možda, nekim čudom, zlo da ih zaobiđe. Panika je vladala i Planetom tih dana. Ipak, Sarajlije se nisu osvrtale na ostatak svijeta. Mučila ih je njihova briga. To što se dešava tamo preko ograde bilo je od drugorazrednog značaja.

Grad je bio paralizovan. Mobilni medicinski timovi su krstarili ulicama i provjeravali rijetke prolaznike. Provjera se sastojala u kontroli osnovnih zdravstvenih parametara. Temperatura, rumene pjege po licu i vratu i drhtavica ukazivali su na sumnju. Između sumnje i karantina u bivšem Kampusu nije stajalo gotovo ništa. Dok trepne okom, nesretnik bi se našao na podu tijelima pretrpane prostorije na čijem ulazu je stajao natpis „IZOLACIJA“. Ustvari, takva osoba bi se mogla nazvati sretnikom, jer… Timovi, pompezno nazvani medicinski, bili su sastavljeni od policajaca, piljara, službenika, sastavljeni od svih osim od medicinara. Ljekari i drugo osoblje činili su posljednji bedem odbrane u bolnicama i domovima zdravlja i nisu ih napuštali bez prijeke potrebe. I tako je sudbina prosječnog stanovnika grada ležala u rukama neukog dobrovoljca, često vođenog pohlepom. I tako su mnogi završavali u jarcima pored puta, pretučeni i opljačkani, jer druge vlasti osim navedene nije bilo. I tako je najsigurnije bilo unutar četiri zida svoga doma. Nekada ni to nije bilo dovoljno. 

Vođen oprezom, starac je pažljivo posmatrao raskrsnicu ispred sebe. Nije vidio nikoga u blizini, ali ko zna iza kojeg ćoška Oni mogu da vrebaju. Na jednu patrolu je ranije gotovo natrčao i samo čudo ga je spasilo zla. Zato je odlučio da ostatak puta bude oprezan onoliko koliko se to može biti.

„Ipak“, pomisli, „sretno sam stigao dovde, što ne bih prošao i ostatak puta bez problema. Uostalom, šta mi se najgore može desiti. Da mi uzmu poklon.“ Pomislivši na to stisnu čvršće malu crnu kutiju u desnoj ruci. Poklopac kutije krasila je stilizovana crna koverta. Ne. Njegova sestra će dobiti rođendansku čestitku i niko, pa ni Oni, to neće spriječiti.

Pognut, pretrča raskrsnicu i, držeći se zida, pažljivo nastavi duž niza kuća s desne strane. Pređe tako neometan par stotina metara, sjenovitom, skritom stranom ulice, da bi izbio na čistinu koju je morao preći. Ovdje se nije mogao držati sjene. Ovdje se mogao uzdati samo u brzinu i u sreću. Gotovo zatvorivši oči potrča najbrže što je mogao, a onako pognut, teturav, predstavljao je grotesknu sliku. Prvih deset metara ne ču nikakvog zvuka. Niko nije doviknuo niti potrčao za njim. Ostatak puta čuo je, isprva tiho, a zatim sve glasnije, bubnjanje u ušima i vlastiti isprekidan hripavi dah. Vidik mu se zamaglio, a čelo oblio znoj, dok je bolesno srce divlje preskakalo, pokušavajući da vrati ravnotežu otkucaja. Pred samom kapijom skljoka se na zemlju otvarajući usta, žedno grabeći gutljaje zraka.

Pokušao je da ustane, oslonjen na ogradu kada začu oštre glasove.

„Stani.“ „Lezi dole. Odmah.“

Digao je desnu ruku, uzaludno pokušavajući da dođe do daha, da odgovori na te povike.

„Pogledajte ga.“ „Bolestan je. Ima groznicu.“ „Bježii.“

Začu se kratak rafal, a tijelo se sruši na prašnjavu ulicu. Grčeći se, ruka je ispustila kutijicu koju je do tada brižljivo čuvala. Poklopac s kovertom spade, a iz kutije se prosu fini smeđi prah tek samljevene kafe“

Adnan Popara

Sarajevo, 03.10.2019.

(Sva prava zadržava autor)

Za portal Start, Adnan se prisjeća kako je u priča „Zbog male crne koverte“ pisana u oktobru 2019. godine kao maštarija o svijetu pogođenom nepoznatim virusom. Pet mjeseci poslije fikcija je postala stvarnost.

-Sama priča je ustvari trebala istaći ljubav brata prema sestri i spremnost da se podnese žrtva u ime te ljubavi. Apokaliptični okvir je predstavljao tek pozadinu priče, kao što su papir i ram  pozadina neke slike. Inspiracija za svijet pogođen virusnom zarazom je potekla iz nekoliko izvora. Sklonost ka naučnoj fantastici, hororu i distopijskim temema mračne budućnosti čovječanstva, me upućivala na različita književna i filmska djela. Orvel sa Životinjskom farmom, ili 1984, dalje Bredberijev Farenthajt 451, te neki moderniji romani pokazuju na koje sve načine čovječanstvo može zastraniti, postati diktatura ili nešto puno gore. Kafkin proces i njegova policijska država. Majstor i margarita sa svojim ocjenama ljudske ćudi i pokvarenosti. Zatim serije poput Walking dead i mnogih sličnih inačica Helix, See, 12 monkies... Film Outbreak sa fenomenalnim Dastinom Hofmanom. Uvijek sam uživao u takvim djelima. Zamišljao šta bi se desilo nakon propasti svijeta i kako bi ga mi preživjeli mogli popraviti. Ustvari većina tih djela je govorila, ne o popravku svijeta, već o tome u šta se ljudi mogu izroditi kada s njih spadne ona tanka opna civilizacije i kulture i kada ih vodi samo goli nagon za opstankom – pojašnjava nam Adnan.

Shodno njegovim, nazovimo to, vizionarskim sposobnostima, pitali smo ga šta predviđa u budućnosti.

- Citirao bih jednog mudrog čovjeka "Predviđanja su teška, naročito kada je riječ o budućnosti."  Ovo će trajati, par sedmica ili par mjeseci, u svakom slučaju duže nego što se bilo ko od nas mogao nadati. Doći će do predaha i kako kažu do novog jesenjeg ciklusa. I tako sve dok nas neki farmaceutski gigant ne "spasi" vakcinom a na radost svojih dioničara. Interesantno je kako se brzo i lako ljudske slobode ukidaju a za opće dobro svih nas. Interesantno je kako mi te mjere olako prihvatamo, uz malo gunđanja, ali s vjerom kako eto država radi svoj posao baš onako kako treba. Ova situacija je pokazala na koliko krhkim nogama zapravo čovječanstvo gradi svoj razvoj i blagostanje. Ekonomije se ruše, samo što, inercijski, još uvijek to ne primjećujemo, a posljedice za ekonomije će biti velike. Mnogi će trpiti ekonomske štete još godinama poslije. Neki će i zaraditi, kako to i uvijek biva – kaže nam Adnan.

Pitali smo ga i za ljude.

-Ne vjerujem da ćemo izvući kakve veće pouke iz ovoga. Na žalost, pamćenje je kratko i čim se sve stiša civilizacija će nastaviti živjeti po devizi "Hljeba i igara". Sve dok nam priroda ne odluči ponovo pokazati zube i ne ošamari nas ponovo, možda i jače nego sada. Glečeri se tope. Prašume uništavaju. Ko zna kakvi se sve drevni virusi i bakterije kriju u ovim skladištima prirode i šta će biti kada se oni oslobode. Za utjehu, ovaj period izolacije oni mudriji mogu iskoristiti da se resetuju. provedu vrijeme sa svojim najdražima, onako kako to godinama nisu imali priliku učiniti. Da se zbliže iznova sa onima do kojih im je najviše stalo. Sada ne važi izgovor "nemam vremena". Izvucimo najbolje iz ove situacije, ili kako to ekonomisti kažu svaka prijetnja ustvari predstavlja samo novu šansu za nas – poručuje Adnan.