Kolumne

„Nije pravo pitanje da li će Srbija nekada ući u Evropsku uniju. Pitanje je koja će Srbija preživjeti: ona koja razumije svijet ili ona koja ga negira; ona koja gradi ili ona koja se brani od nepostojećih neprijatelja; ona koja vidi Brisel kao prostor pravila ili ona koja u Moskvi traži svoju zapečaćenu sudbinu. Između ta dva izbora ne stoji samo politika. Stoji budućnost jedne zemlje koja još uvijek ne zna da li želi da ide naprijed ili da se, pod velikosrpskom zastavom, vrati unazad. Ili, kako neko mudro primijeti na mreži X: u Srbiji možda i postoji većina koja je protiv Vučića, ali ne postoji većina koja je protiv Putina i njegove crkve u Srbiji.“

Piše: Dragan Bursać

Početak ove 2026. godine donosi hladan tuš svima koji još uvijek vjeruju da je pitanje evropskog puta Srbije tek politička floskula. Brojke su tu, ogoljene, neumoljive i precizne: 51,7 odsto podrške naspram 44,2 odsto protivljenja ulasku u Evropsku uniju. Na prvi pogled – tijesna većina. Na drugi – duboka pukotina koja dijeli društvo po linijama znanja, novca i svijesti.

Jer ova anketa ne mjeri samo odnos Srbije prema Briselu.
Ona mjeri stanje jedne, da ne kažem, jadne zemlje.

Neznanje je saveznik straha

Pogled ide pravo u srž problema. Ljudi sa osnovnom školom naginju protivljenju Evropskoj uniji. Sa srednjom školom već dolazi kolebanje. Fakultetski obrazovani jasno i ubjedljivo stoje na strani evropskog puta. Ta vertikala govori više od hiljadu političkih govora.

Znanje oslobađa od straha.

Neznanje ga proizvodi. Znamo da Crkva u Srbiji, sa svojim rusofilskim stavovima i svetosavskim kultom, samo hrani to neznanje i ksenofobiju.

U tom prostoru između straha i (ne)znanja rađa se cijela jedna paralelna stvarnost. U njoj Evropska unija nije prostor prava, standarda i ekonomije, nego hladnokrvni neprijatelj. U njoj Rusija nije autoritarna Putinova sila u ratu, nego zaštitnik. U njoj se historija ne čita, nego prepričava kroz velikosrpske mitove, očišćene od logike i stvarnih činjenica.

To nije greška. To je sistem.

Još brutalniji rez dolazi kroz klasnu podjelu. Najsiromašniji slojevi ubjedljivo su protiv Evropske unije. Oni sa najvišim prihodima jasno su za. Tu nestaje svaka dilema o tome šta zapravo znači evropski put.

Evropa je šansa za one koji imaju kapacitet da je razumiju.
Antievropski sentiment je utočište za one koje je sistem ostavio u mraku.

Paradoks udara u stomak: upravo oni kojima bi evropski standardi donijeli najviše, najglasnije ih odbacuju. U tom obrnutom svijetu siromaštvo se pretvara u ideologiju, a odricanje i bijeda u navodni patriotizam. Tu se hrani narativ o ponosu koji se mjeri količinom odbijanja Zapada, dok se istovremeno svakodnevno koristi novac, tržište i infrastruktura koje taj isti Zapad omogućava.

U prevodu: pošalji dijete na Zapad da bi od njegovih para mogao srbovati i diviti se Putinu.

Srbija tako živi svoj dvostruki život.
Ekonomija joj diše na evropskim plućima, a politička svijest pulsira na ruskom mitu.

Gerijatrijski mitovi

Generacijski presjek dodatno razotkriva pukotinu. Mladi naginju ka Evropskoj uniji. Stariji ostaju zarobljeni u narativima prošlih ratova, izgubljenih država i neostvarenih velikih ideja. Ta linija razdvajanja nije samo pitanje godina. Ona je pitanje informacija, iskustva, adaptacije i spremnosti da se izađe iz zatvorenog balkanskog kruga.

Mladi gledaju kako se živi.
Stariji pamte kako se stradalo.

Između ta dva transgeneracijska pogleda vodi se tiha bitka za pravac zemlje.

I tu dolazimo do ključnog pojma: rusifikacija svijesti.

Rusifikacija svijesti

Ne kao formalni savez. Ne kao vojni blok. Nego kao emocionalna matrica. Kao način razmišljanja u kojem se snaga poistovjećuje s autoritetom, a sloboda s prijetnjom. Kao prostor u kojem se vlast ne propituje, nego bezuslovno slijedi, a svaka kritika proglašava izdajom.

U takvom ambijentu Evropska unija ne može biti prihvaćena. Ona traži pravila, institucije i odgovornost. Ona traži lom sa logikom vođe i kolektiva. Ona traži građanina umjesto podanika – onog koji će ukazati i uprijeti prstom na poslodavca, političko-partijskog komesara i tajkuna.

A to je najteži prelaz.

Medijska slika dodatno cementira stanje. Tabloidi, televizije pod kontrolom vlasti, stalna proizvodnja kriza i neprijatelja. Svaki pokušaj približavanja Evropi biva predstavljen kao poniženje. Svaki gest zahvalnosti Rusiji tretira se kao dostojanstvo. U takvom narativu racionalna odluka postaje gotovo nemoguća.

I tako se krug zatvara:

Siromaštvo hrani strah.
Strah traži zaštitnika.
Zaštitnik dolazi u obliku mita.
Mit održava siromaštvo.

U toj spirali Srbija se vrti već decenijama, da ne kažem – vijekovima.

Brojka od 51,7 odsto podrške Evropskoj uniji zato ne znači stabilan pravac. Ona znači krhku ravnotežu između dvije Srbije: jedne koja želi da se uključi u savremeni svijet i druge koja uporno ostaje u rovovima istorije.

Ta petrifikovana Srbija glasnija je nego što pokazuje statistika.
I opasnija nego što izgleda.

Jer ona ne djeluje samo kroz ankete. Ona djeluje kroz institucije, obrazovni sistem, medije i političke odluke. Ona oblikuje okvir u kojem se donose sve važne odluke.

Pad Beograda

Grad koji se voli predstavljati kao evropska metropola, kao urbani centar, kao prozor u svijet, stoji gotovo izjednačen, pa i blago nagnut ka protivljenju Evropskoj uniji. Dok ostatak zemlje, uključujući i neke manje razvijene regije, pokazuje veću otvorenost prema evropskom putu, prijestonica šalje poruku koja zvuči kao loša politička ironija.

U tom Beogradu su ambasade.
U tom Beogradu su međunarodne kompanije.
U tom Beogradu se troši evropski novac.
U tom Beogradu se živi najbliže Evropi.
U tom Beogradu su i brojne ruske izbjeglice koje su pobjegle od Putinove tiranije.

A opet, taj isti Beograd zazire od Evropske unije.

Tu se razotkriva najdublji sloj problema. Nije riječ o neinformisanosti. Riječ je o totalitarističkom komforu. Riječ je o sloju društva koji uzima benefite otvorenog svijeta, ali odbija njegove vrijednosti. O urbanom nacionalizmu koji nosi odijelo, ali misli u rovovima.

Sramota te vrste nema veze sa neznanjem.
Ima veze sa svjesnim izborom.

Šta je pravo pitanje?

Zato pitanje nije da li će Srbija ikada ući u Evropsku uniju.

Pitanje je: koja će Srbija preživjeti?

Ona koja razumije svijet ili ona koja ga negira.
Ona koja gradi ili ona koja se brani od nepostojećih neprijatelja.
Ona koja vidi Brisel kao prostor pravila ili ona koja u Moskvi traži sudbinu.

Između ta dva izbora ne stoji samo politika.

Stoji budućnost jedne zemlje koja još uvijek ne zna da li želi da ide naprijed ili da se, pod zastavom ponosa, mirno vrati unazad.