Kolumne

A zašto se u školama u RS-u ne uči ko je srušio banjalučku Sahat-kulu? Pa zato što se tamo uči da su četnici bili “oslobodilačka vojska” i da je zločinac Ratko Mladić heroj. A Mladićevi pobornici su u ime četničke ideologije srušili i Sahat-kulu 1993. Kažu, rušili su "tursko". Jer je "tursko" u mitomanskoj konstrukciji ovdašnjih vlasti zadnja dva vijeka sinonim za bošnjačko, za islamsko. I prema tome, zrelo za rušenje. I nakon toga, za protjerivanje. I na koncu za ubijanje. Eto to je istina!

Piše: Dragan Bursać

Banjaluka, april 1993. godine. Neko je donio odluku. Nije bila u pitanju bomba, nije bio potres, nije bila neka viša sila. Bila je to politička odluka, realizovana dinamitom u ruci i četničkom ideologijom u glavi. I Sahat-kula, građevina koja je mjerila vrijeme Banjaluke vijekovima, nestala je u prašini. A zatim je nestala i iz historije. Iz udžbenika. Iz javne svijesti. Iz svega, osim iz uredno počišćene ruševine koja i danas čuči kao nijemi svjedok onoga što ova vlast nikada nije htjela nazvati pravim imenom. Etničko čišćenje!

Četiri dobra pitanja

Seđan Puhalić, psiholog iz Banjaluke, postavio je nedavno četiri odlična pitanja na društvenim mrežama. Kad je porušena Sahat-kula? Zašto je porušena? Je l' neko odgovara ili je možda odlikovan? Zašto se o tome ne uči na časovima historije? 

Četiri pitanja. 

Kratka. Jasna. I toliko ubistveno precizna da ih cijeli jedan sistem vlasti ne može podnijeti bez suočavanja sa samim sobom i zlom u sebi.

Kukavice noći

Jer odgovori na ta četiri pitanja su mentalni eksploziv koji ruši narativ. Ne kule, nego narative srpskog sveta.

Sahat-kula je podignuta u osmansko doba, stajala je uz Ferhat-pašinu džamiju kao arhitektonski i civilizacijski biser, i bila je jedan od onih objekata koji grad čine gradom a ne samo skupom zgrada. Preživjela je vijekove, imperije, Austro-Ugarsku, oba svjetska rata, Jugoslaviju. Sve je to preživjela. Jedino nije preživjela "oslobođenje" u neočetničkom izdanju devedesetih godina prošlog vijeka. U godinama kad su Mladićevi zločinci "oslobađali" Bosnu i Hercegovinu od njene vlastite historije, od njene arhitekture, od njenih džamija i kula, života o stanovnika, Sahat-kula je srušena. Zajedno s njom, u Banjaluci je u istom periodu srušeno ili teško oštećeno šesnaest džamija. Šesnaest. Uključujući Ferhadiju, remek-djelo iz 16. stoljeća, upisanu u UNESCO-v registar. Dinamitom. Noću. Kukavički. 

Pazite, ne u ratu. U etničkom čišćenju.

Sve pod jednim krovom

Postoji razlika. Bitna je. I upravo tu razliku godinama pažljivo brišu ovi isti koji danas govore o "simbolima koji nas povezuju".

Jer evo ga, gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković, stoji na kamenu temeljcu za obnovu Sahat-kule i kaže: "Narodi koji poštuju svoju prošlost mogu graditi budućnost." Lijepo. Zaista lijepo. Samo ima jedan problem. U gradu kojim upravlja Stanivuković, zločinac Ratko Mladić je i dalje heroj i smije se sa stotina gradskih grafita. U tom gradu postoje ljudi koji su rušili ovu istu kulu, koji su protjerivali Bošnjake i Hrvate, koji su učestvovali u projektu etničkog čišćenja, i koji nikada nisu odgovarali. Naprotiv, neki od njih imaju penzije, položaje, poštovanje.

Kako da "poštujemo prošlost" kad nismo rekli istinu o toj prošlosti?

Kamen temeljac bez istine je samo kamen. Betonski hir bez sadržaja sa, na žalost, rokom trajanja.

Obnova se finansira iz turskih vakufskih fondova. Projekt je rezultat protokola potpisanog 2020. godine između Generalne direkcije vakufa Republike Turske, Vakufske direkcije Islamske zajednice u BiH, Grada Banjaluka i Muftijstva banjalučkog. Radovi bi trebali trajati dvije godine. Kula će se vratiti na izvornu lokaciju, uz Ferhat-pašinu džamiju. Sve to zvuči odlično. Sve to, uz malo sreće, može biti i odlično.

Ali ajmo biti precizni u ovom trenutku simbolike i kamenova temeljaca.

Turska obnavlja kulu koju su srušili srpski nacionalisti. Islamska zajednica polaže temelj za objekat koji je srušen u ime velikosrpske ideologije. A vlast koja je ideološki nasljednica te iste ideologije stoji na ceremoniji početka radova i govori o poštovanju prošlosti. I niko, ali baš niko od zvaničnih govornika nije rekao: ovo je srušeno 1993. godine u etničkom čišćenju, rušili su ga četnici u naše ime, i niko za to nije odgovarao.

Niko.

Ni riječi.

Šta je tursko u bošnjačkom?

A sad odgovorite na Puhalovo pitanje zašto se o tome ne uči u školama. Pa zato što u školama gdje su četnici “oslobodilačka vojska” i gdje je zločinac Ratko Mladić heroj, bukvalno ne postoji prostor za istinu o Sahat-kuli. Jer ta istina direktno ruši taj izmišljeni narativ. Mladićevi pobornici su rušili "tursko". Jer je "tursko" u mitomanskoj konstrukciji ovdašnje vlasti zadnja dva vijeka sinonim za bošnjačko, za islamsko, za strano, za neprijateljsko. I prema tome, za rušenje. I prema tome, za protjerivanje. I prema tome, za ubijanje.

Tu ideologiju niko nije zabranio. Niko nije osudio. Naprotiv, ona se i dalje reproducira u udžbenicima, u imenima ulica, u muralima po gradovima, u govorima s kongresa.

I onda se neko čudi zašto ova zemlja ne napreduje.

Nema napretka bez istine. Nema obnove bez odgovornosti. Nema budućnosti ako lažemo o prošlosti.

Kula se vraća u Banjaluku. Dobro je to. Ali onaj pravi kamen temeljac, onaj teži i važniji, još uvijek čeka. On leži u glavama. Čeka da neko stane pred kamere i kaže: ovo je srušeno u etničkom čišćenju u naše ime. Ovo su srušili četnici. Ovo je bio zločin. I niko za taj zločin nikad nije odgovarao.

Dok se taj kamen ne položi, sve ostalo je scenografija.

Lijepa, možda. Ali ipak scenografija.