“Kad se pokazalo da nikakvog napada nije bilo, da časna sestra nije bila žrtva “muslimanskog noža”, da se ozlijedila sama – histerični velikohrvatski moralisti su se povukli u svoju dobro poznatu smrdljivu jazbinu i iz nje zavapili: “mi smo samo prenijeli ono što smo čuli” I zato je sve ovo opasno. Ne zbog jedne nesretne žene nego zbog društva koje je spremno upaliti baklje čim neko vikne “musliman.“

Piše: Dragan Bursać za Start

Postoji taj jedan trenutak, ta jedna epizoda-ludis u svakoj balkanskoj histeriji kada stvarnost digne ruke, popije tabletu za smirenje, prilegne i kaže: “Gospodo, vi ste pobijedili. Ja se više ne mogu takmičiti s vašom suludom maštom.” Upravo to se desilo u hrvatskom javnom prostoru nakon slučaja časne sestre iz Zagreba koja je, budimo brutalno iskreni, u stanju psihičkog rastrojstva sama sebe ubola nožem, a onda prijavila – migranta.

Naravno, “islamskog migranta”. Nikad Hercegovca iz zapadne Hercegovine, nikad susjeda, nikad paroha, nikad lokalnog navijača iz Dubrave što šeta psa. Uvijek migranta. I, po staroj paranoičnoj i islamofobnoj formuli, odmah se tu umiješao i “Allahu ekber”. Jer kakva bi to regionalna moralna panika bila bez magičnih riječi kojima se ekstremna desnica hrani već nekoliko decenija?

I onda je krenulo. Talas zla. Histerija panhrišćanskih predrasuda. Val crne pjene koji je, u potpunom skladu sa staračkom senilnošću nacionalističke mašte, prekrio hrvatski internet i društvene mreže. Bujanec i družina zapjenili, desni tabloidi naslutili “islamsku opasnost”, a anonimni ratnici Facebooka krenuli dokazivati da je Hrvatska opsjednuta “stranim elementima”. Kao u loše režiranom naci skeču iz kabarea 1933.

I sve to, samo zato što je jedna žena – časna sestra, a što je strašnije-učiteljica u osnovnoj školi, osoba koja radi s djecom – bila psihički bolesna i nesretna. Ali koga je briga za njeno mentalno zdravlje kada možeš imati klikove, lajkove i šerove? Koga je briga za ranjivu osobu kada možeš raspirivati mržnju in vivo i u digitalnom svijetu? Koga je, na kraju krajeva, briga za činjenice kad postoji politička korist od najnižih strasti? 

Mit o “muslimanskom napadu”: Balkan je gladan svojih demona

Iskustvo nas uči da se Balkan sve zajedno sa Hrvatskom kao dijelom istoga (o da!) ne hrani istinom. Balkan se hrani narativima, mitovima, glasovima sa tavana koji šapuću: “Opasnost je tu... tu iza ćoška... došla je s Bliskog istoka, bosa, tamnokosa u potkošulji iz Lidla.”
U toj logici, ako nema islamskog teroriste – izmisli ga, šta ima veze.

Nešto slično se dogodilo i u ovom slučaju. Iz, kako se kasnije ispostavilo, ničega. Iz psihičkog bola i opsjednute imaginacije jedne žene. Iz samopovrijeđivanja. Iz zbrke. Iz neliječene bolesti.

Na to su ekstremni desničari – oni isti što redovno reanimiraju ideologiju koja je Evropu dva puta odvela u grobnicu – navalili kao da im je neko servirao sedmi sakrament. Raspiriti mržnju? Tu su.

Objaviti identitet bolesne žene? Naravno.

Prekršiti GDPR, medicinsku etiku, ljudski dignitet? Pa to im je, zaboga, dnevna rutina.

Kada se kasnije pokazalo da nikakvog napada nije bilo, da časna sestra nije bila žrtva “muslimanskog noža”, da se ozlijedila sama – histerični moralisti su se povukli u svoju dobro poznatu smrdljivu rupu: “mi smo samo prenijeli ono što smo čuli”.

Taj alibi je star kao i balkanska mržnja.

Mediji koji mole da im laž bude istina

Posebno je fascinantna rola “medija” – ili onoga što se kod nas tako zove.
Neki portali jedva su dočekali da razvale naslovnicu tipa:

“Migrant uz povike ‘Allahu ekber’ napao časnu sestru nožem!”

Nije bilo bitno što informacija nije provjerena.
Nije bilo bitno što policija NIJE potvrdila napad.
Nije bilo bitno što žena ima psihičke probleme.
Nije bilo bitno ni što je cijeli slučaj smrdi do neba od prve sekunde.

Bitno je bilo upucati u eter nešto što će raspaliti strah, tjeskobu, mržnju i paniku.

Jer panika donosi klikove.
Klikovi donose sponzore i novac.
A novac – to znamo – uvijek pobjeđuje činjenice, etiku i ljudskost.

A kada se ispostavilo da je cijela priča laž, niko od njih nije rekao:
“Mi smo pogriješili.”
Niko nije rekao:
“Zloupotrijebili smo mentalnu bolest jedne žene.”
Niko nije rekao:
“Širili smo islamofobiju, povrijedili migrante-crtajući im mete na čalima, povrijedili javnost.”

Naprotiv.

U tišini su obrisali naslove, prepravili tekstove, sakrili se, umili se, okrenuli glavu – i nastavili dalje. Kao mašine za proizvodnju mržnje.

Islamski terorista u mašti – časna sestra u stvarnosti

Da apsurd bude potpun, hajde da se zapitamo:
Da li se neko izvinio migrantima koje su danima mediji etiketirali kao divljake?
Nije.
Da li je iko rekao:
“Pustimo ljude da rade i žive, nisu oni vaši neoliberalno-nacionalistički krivci”?
Naravno da nije.

Jer migrant nije čovjek. Migrant je funkcija za zastrašivanje.
On je ploča za projekciju svih strahova, kompleksa i frustracija domaće desnice.
On je “drugi”, “strani”, “opasni”.

U ovoj matrici, časna sestra – osoba sa psihičkim poteškoćama – nije bila važna kao osoba. Bila je važna kao alat, kao okidač za novu rundu moralne panike.

Ona je, najtužnije od svega, postala samo gorivo za digitalni pogrom.

Islamofobija je nova/stara valuta mržnje

Evropska desnica odavno je skužila da islamofobija dobro pali i da se najbolje prodaje.
Nema te gluposti koju javnost neće progutati ako joj se servira u narativu “musliman – prijetnja”.

Isti ljudi koji se kunu u katoličku ljubav, milosrđe, ljudsko dostojanstvo – isti ti ljudi su, bez ijedne provjere, krenuli prozivati imaginarnog “muslimanskog migranta” iako:

1. Migranta nije bilo.
2. Napada nije bilo.
3. Motiv nije postojao.
4. Postojala je DIJAGNOZA, a ne zavjera.

Ali koga briga?
Mit je zvučniji od istine.

Djeca gledaju, a to je najgori dio

Časna sestra radi u školi. Djeca su slušala glasine. Roditelji su paničarili. Ministarstvo je alarmiralo tim za krizne intervencije.

A sve zbog gnusne laži.

Zbog nečije bolesti. Zbog nečijeg straha.
Ali najviše – zbog nečije političke agende.

Što više islama, migranata i panike u eteru – to više glasova ekstremna desnica dobija.
To je matematika ovog slučaja.

I zato je sve ovo opasno.
Ne zbog jedne nesretne žene.
Nego zbog društva koje je spremno upaliti baklje čim neko vikne “musliman”.

I na kraju, pitanje: hoće li iko odgovarati?

Pravnici kažu – teoretski, da.
Praktično – teško.

U Hrvatskoj, kao i u većem dijelu regiona, odgovornost ne postoji.
Laži se objave, prošire, zapale javnost – pa se onda polako razvodne, nestanu, zamijene novim skandalom.

A trag ostane.

Ostane gorčina.
Ostane strah.
Ostane otrov.

Jer neko je, ni kriv ni dužan, od migranata i stranih radnika napravio “napadače” kako bi na njima dobro unovčio političku mržnju.

Kad bauk islamofobije zavlada – razum je prvi koji pobjegne

Ovaj slučaj nije priča o jednoj časnoj sestri.
Nije ni priča o jednoj laži.
Ovo je priča o društvu koje želi biti prevareno.

Jer lakše je povjerovati u mitskog islamskog teroristu sa tramvajske stanice – nego u brutalnu istinu da smo izgubili sposobnost razlikovanja dobra i zla. Razlikovanja činjenica od paranoje. Razlikovanja bolesti od “napada”. Razlikovanja etike od klikova.

I zato je jedino pošteno reći:

Bauk islamofobije zaista kruži Hrvatskom.
Ali ne kruži zato što je islam opasan, nego zato što je mržnja profitabilna.

I sve dok se budu hranili tim demonima – svaka časna sestra, migrant, radnik, žena, dijete – biće samo kolateralna šteta u beskrajnoj trgovini strahom.

A to je, u konačnici, najveća sramota.
Ne za časnu sestru.
Ne za migrante.
Nego za društvo koje je pristalo da mu mržnja bude jedina liturgija.