Duško Tadić nije nekakav „kontroverzni autor“. On je prvi osuđeni ratni zločinac Haškog tribunala. Presuda je pravosnažna. Krivica dokazana. Nego, gdje je i šta radi Tužilaštvo? Krivični zakon jasno kaže: zabranjeno je javno poricanje, opravdavanje i grubo umanjivanje ratnih zločina utvrđenih pravosnažnom presudom. Tadić je to uradio javno i dokumentovano. Ako ni to nije dovoljno – onda problem nije (samo) u zakonu, a bogme ni u presuđenom ratnom zločincu Tadiću. Problem je u pravnoj državi BiH. Ako je ima, naravno!

Piše: Dragan Bursać za Start

U Prijedoru je krajem 2025. godine, dakle prije nekoliko dana, promovirana knjiga pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Duška Tadića. Ne u ilegali. Ne u podrumu. Ne na rubu društva. Ne na četničkoj terebenci. Nego javno, organizirano, uz kamere i ideološku pratnju onih koji već godinama sistematski rade na reviziji presuđenih ratnih zločina.

Ko o čemu zločinac o negiranju zločina

Knjiga se zove “Obmana veka“ presuđenog ratnog zločinca Duška Tadića. I zaista – obmana jeste, ali ne ona koju autor pokušava prodati. Obmana je to da se u gradu logora Omarska, Keraterm i Trnopolje, gradu početka genicida-Prijedoru- ratni zločinac danas predstavlja kao žrtva. Obmana je to da se poricanje i negiranje zločina naziva „traganje za istinom“. Obmana je i to da država Bosna i Hercegovina sve to nijemo posmatra kao da je se ne tiče.

Jer Duško Tadić nije nekakav „kontroverzni autor“. On je prvi osuđeni ratni zločinac Haškog tribunala, čovjek kojem je suđeno 79 dana, protiv kojeg je svjedočilo 86 svjedoka Tužilaštva i izvedeno 362 dokazna predmeta. Presuda je pravosnažna. Krivica dokazana. Tačka.

Ali revizionizam ne priznaje tačke, fakte, činjenice i presude. On priznaje samo urlik i negaciju stvarnosti.

Revizionizam kao javni program

Promocija Tadićeve knjige zato nije privatna stvar. Ona je politički i ideološki događaj. U toj knjizi i na toj promociji ne osporava se samo jedna presuda – osporava se cijela arhitektura međunarodnog prava, Haški tribunal kao takav, svjedoci, žrtve i sam pojam odgovornosti. Na koncu osporava se i sam zločin viktimizacijom zločinca. Perverzija!

Poruka je jednostavna, jasna i opasna:
nije se desilo, a ako se desilo – nije on, a ako jeste on – onda su krivi drugi-namješteno mu je, a ako su krivi Srbi – onda je to muslimanska propaganda.

To nije sloboda govora. To je negiranje presuđenih zločina. 

Činjenice koje knjige ne mogu izbrisati

Zato je važno ponoviti ono što revizionisti mrze – činjenice.

Kako precizno i dokumentovano navodi aktivistica Kemija Hodžić, čije riječi ovdje moraju stajati kao kontrapunkt Tadićevoj literaturi poricanja:

„Obmana? Obmana je da je Duško Tadić između 1. juna i 31. jula 1992. godine, u logoru Omarska, zajedno sa grupom vojnika učestvovao u zlostavljanju Emira Beganovića, kojeg su pola sata tukli metalnim šipkama i kablovima, usljed čega je pretrpio frakturu lubanje, trajno oštećenje ruke, povrede kičme, noge i bubrega?“

Dalje:

„Obmana? Obmana je i da je Duško Tadić učestvovao u zlostavljanju Senada Muslimovića, kojeg su tukli, vezali za kamion, tukli do onesvješćenja, uboli nožem u rame, pa objesili naglavačke i nastavili zlostavljanje.“

I dalje:

„Obmana? Obmana je i da je Duško Tadić učestvovao u zlostavljanju Mehmeda Alića, Armina Mujića, Armina Kenjara te Halida Mujkanovića.“

To nisu narativi. To nisu interpretacije. To su presuđene činjenice i tu nema nikakve obmane.

Rehabilitacija – riječ koja se raspala pod teretom vremena

I sada dolazimo do ključnog pitanja koje razara cijelu ovu priču.

Duško Tadić je uhapšen 12. februara 1994. godine. Pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora. Na slobodu je pušten 17. jula 2008. godine – 6 godina prije isteka presuđene kazne.

Zašto je ovo važno?

Zbog, kako je naveo sudija Fausto Pocar, „znakova rehabilitacije“.

Tu počinje pravni i moralni sunovrat, kako Tadićev, tako bogme i sudski.

Jer čak i u dokumentima njemačkog zatvora stoji da Tadić nije pokazao znake kajanja za počinjene zločine. Sudija Pocar je, uprkos tome, naveo da ta zapažanja „ne mogu imati veliku težinu“.

I sada se moramo, onako svi zajedno zapitati:
šta je uopšte rehabilitacija ako ne kajanje, prihvatanje krivice i poštovanje presude?

Jer ako je rehabilitacija puko „dobro ponašanje u zatvoru“, onda ona nema nikakvu etičku vrijednost. Beskorisna je. Ako je rehabilitacija odsustvo discipline, a ne suočavanje sa zločinom – onda je to administrativna laž.

A danas, gotovo dvadeset godina kasnije, Duško Tadić tom istom „rehabilitacijom“ briše pod sa slobode, negira zločin i prijeti kontratužbama.

Ovom knjigom on ne pokazuje da se popravio. Naprotiv. On pokazuje da je ideološki radikaliziran, da je prešao granicu običnog poricanja i zakoračio duboko u zonu aktivnog negiranja ratnih zločina i genocida.

Ovo više nije „ja nisam kriv“.
Ovo je „zločin nije postojao“.

Rehabilitacija kao farsa s posljedicama

Ako je Tadić bio rehabilitiran, kako to da danas javno negira presuđene zločine?
Ako je pokazao kajanje, zašto vrijeđa žrtve i negira zločin?
Ako je prihvatio presudu, zašto osporava sud i najavljuje tužbe protiv države?

Odgovor je jednostavan i porazan:
rehabilitacija nikada nije ni postojala. Postojala je samo odluka da se zatvori slučaj.

A cijenu te odluke danas plaćaju žrtve – ponovo.

Jer svaki put kada ratni zločinac stane za govornicu, a država šuti, poruka je jasna: pravda je bila privremena, a laž trajna.

Gdje je Tužilaštvo BiH?

Na kraju, ostaje pitanje koje je aktivistica Kemija Hodžić postavila i koje odzvanja kao optužnica cijelom sistemu,a koje je možda trebalo postaviti prvo:

Gdje su i šta rade tužitelji Tužilaštva Bosne i Hercegovine?

“Član 145a, stav 3 Krivičnog zakona BiH jasno kaže: zabranjeno je javno poricanje, opravdavanje i grubo umanjivanje ratnih zločina utvrđenih pravosnažnom presudom“, navodi ona.

Duško Tadić je to uradio javno. Snimljeno. Dokumentovano.

Ako ni to nije dovoljno – onda problem nije (samo) u zakonu, a bogme ni u presuđenom ratnom zločincu Tadiću.
Problem je u pravnoj državi. Ako je ima, naravno!

I dok se ta država ne odluči da li stoji uz presude i žrtve ili uz njihove negatore i egzekutore zločina, Prijedor će ostati ono što je danas: laboratorij laži, u kojem se zločin ne ponavlja oružjem, nego riječima. I ko nas to onda nakon svih ovih decenina “obmanjuje“?