Intervju

Jutros je u Zagrebu umro istaknuti filmski producent i jedini hrvatski dvostruki dobitnik Oscara Branko Lustig (87). U sjećanju na njega i njegovo djelo prenosimo intervju iz arhive magazina Start BiH : 

Dobitnik dva Oscara za najbolji film - Schindlerova lista i Gladijator održao je uvodno predavanja na Talent Campusu Sarajevo Film Festivala. Čovjek koji je producirao filmove kao što su Hannibal, Pad crnog jastreba, Kraljevstvo nebesko i Peacemaker, preživio logore Auswitz i Bergen Belsen u kojem je u baraci do njegove umrla Ana Frank, za magazin Start govori o svom životu, razlozima zbog kojih neće uspjeti da snimi film o neispričanoj priči Ane Frank, buđenju nacionalizma na prostoru nekadašnje Jugoslavije, razlozima zbog kojih se želi sresti sa Thompsonom te razlozima zbog kojih će pomoći Mirku iz Mrazovice kod Bosanske Dubice da snimi svoj prvi film...

Razgovarao: Almir Panjeta

Ukoliko neko odluči da snimi film prema memoarima koje ovih dana u svojoj vikendici na Žumberku pokraj Zagreba počinje da piše Branko Lustig, producent koji u svom ormariću ima dva Oscara - jedan za Schindlerovu listu a drugi za Gladijatora, teško da bi i on mogao proći bez zlatnog kipića. Producent je taj koji skuplja novac, ugovara glumačke zvijezde, pronalazi autora muzike, scenografe... Kako Oscar za najbolji film u pravilu ide producentu, Steven Spielberg nije imao ništa protiv da kipić za najbolji film završi baš kod Lustiga, dok se Ridley Scott s tim nije pomirio pa se naljutio na njega. Lustig je na filmu od 1955. godine, radio je na nekim od najvećih jugoslavenskih filmova, potom je otišao u Ameriku gdje je uz spomenuta dva filma radio još na filmovima Hannibal, Kraljevstvo nebesko, Peacemaker... No, njegov život ipak nije samo rad na filmu i glamour Hollywooda - Branko je imao nesreću da za vrijeme Drugog svjetskog rata kao dječak završi u zloglasnom logoru u Auschwitzu. Odatle se uspio izbaviti u Gleiwitz, odakle ga stočnim vagonom prebacuju u logor Dora Mittelbaum. Putem do logora mu se smrzla noga, te ga šalju u logor smrti Bergen Belsen gdje je, u susjednoj baraci, pred samo oslobođenje umrla Ana Frank. U logoru ga je pronašao jugoslavenski oficir Jovan Arsenijević, spojio ga s majkom za koju je mislio da je umrla i skupa ih vratio u Jugoslaviju...

Održali ste uvodno predavanje na ovogodišnjem Talent Campusu koji se već drugu godinu održava u okviru Sarajevo Film Festivala. Kako Vam se čini ideja Talent Campusa?

- Održao sam dvosatno uvodno predavanje i bio sam jako impresioniran koliko je bilo ljudi, sve mladi ljudi a ne metuzalemi kao što sam ja. I na samom Festivalu su uglavnom mladi ljudi. Ovo nije festival kao Cannes, Monte Carlo, Berlin ili Karlovy Vary. Tu nema previše trgovine, ljudi ne pregovaraju, tu dolaze mladi ljudi, prikazuju se filmovi koji su zgodni i moderni. Vidio sam pet dokumentarnih filmova koji su rađeni na prošlogodišnjem Campusu, i nevjerovatno je kako su dobri filmovi. Ako su to naučili na tom Campusu i ako to prije njega nisu znali, alal im vjera na svemu, isplati se!

Koliko takvih projekata treba ovom regionu?

- Uvjeren sam da treba. Što je bitno, dobro je osmišljen. Imate mlade ljude koji da nemaju takvu priliku, ne bi nikada došli do filma i oni sami ne shvaćaju kakva im je to šansa.

Mnogi prije njih takvu šansu nisu imali...

- Nije je niko imao. Kad je neko imao takvu šansu?! Najbolji pisci scenarija, režiseri, glumci, dolaze u doticaj s ljudima s kojima nikad ne bi mogli doći.

Kako ste Vi, svojevremeno, došli u dodir sa filmom?

- Ja nisam imao profesora. Moji profesori su bili, nećete mi vjerovati, scenski radnici i električari u toj ekipi u kojoj sam prvi put bio 1955. godine. Gledajući kako se snimaju filmovi, razgovarajući navečer uz bocu piva, ja sam shvatio šta je film. Mislim da je najbolja škola uvijek bila otići u jednu filmsku ekipu i gledati kako se snima film. Ali, to si ne može svako dozvoliti jer ljudi vas ne primaju tek tako u ekipu. Zato vam ponavljam: ovi mladi ljudi još nemaju pojma kakva im se tu prilika pruža kroz Campus, na Festivalu koji je jako bitan za ovaj grad. Ono što je olimpijada bila za Sarajevo onda, to je Festival danas. Kako je tad cijeli svijet znao za Sarajevo po Olimpijadi, danas za Sarajevo zna po festivalu.

Na filmu ste počeli raditi još 1955. godine. Mnogi bi nakon dva Oscara, BAFTA nagrada, Emmyja i nakon 53 godine rada na filmu, mnogi bi otišli u zasluženu penziju. Šta Vas još drži u poslu?

- Zar je zaslužena? (smijeh) Ma, nema tu mirovine dok je god čovjek živ. Kako mogu sjediti kod kuće, čitati novine, i vidjeti da se sve kreće naprijed dok ja sjedim u zapećku? Ja sam si izgradio vikendicu na Žumberku kraj Zagreba. Tu vikendicu imam skoro 40 godina, sad sam je obnovio jer je bila zapuštena dok sam bio u Americi. Tamo je prekrasno i to je mjesto gdje bih ovih dana trebao početi pisati svoje memoare. Službeno sam u mirovini, a sada više radim nego prije. Pročitam tu i tamo pokoji scenarij, dam savjet ovdje, savjet ondje i zaboravim sjesti uz kavu.

Znači, ljudi Vam donose scenarije kako bi čuli Vaše mišljenje?

Evo, jučer je došao jedan mladić, neki Mirko iz jednog malog sela kraj Bosanske Dubice koje se zove Mrazovica. Došao je da me pita za savjet kako da napravi film. Pokazao mi je slike tog svog malog sela. Nisam mu vjerovao kad je rekao da je osam sati putovao autobusom da dođe ovamo. Došao je ujutro i čekao me pred vratima. Sjedili smo zajedno jedno sat i pol, pokazao mi je svoj scenario. Završio je Columbia University u New Yorku, rodom je iz Mrazovice i vratio se da napravi film o svom kraju. Film bi trebao govoriti o Srbima, Hrvatima i Bosancima koji se međusobno tuku, onda se izmire, i on je opisao prvi dan mira u tom kraju. Nema glumce već samo seljane koji će igrati u filmu.

Na koji način ćete mu pomoći?

- Već smo počeli suradnju. On će doći u Zagreb pa ćemo ići zajedno u Jadran film da mu se da neka pomoć. Od fakulteta Columbia je dobio 16-milimetarski film, 20.000 metara, doći će mu jedna ekipa iz Holandije i dio iz Amerike, i napravit će film. Mlad je, ima 25 godina i pozitivno me iznenadio.

Nakon rada sa nekim od najjačih produkcijskih kuća, odlučili ste pokrenuti Six Point Film, vlastiti studio za snimanje nezavisnih filmova. Koliko ste zadovoljni njegovim radom?

- Nisam zadovoljan. Pokrenuo sam studio i ništa ne radimo jer moj partner je osnovao neku televizijsku mrežu koja je počela da radi punom parom, tako da on tjera svoje a meni se ne da sjediti u Los Angelesu, a bez da sam nalazim novac, tako da će to vjerovatno propasti.

Našao sam podatak da radite na filmu o neispričanoj priči Anne Frank. O kakvom filmu se radi?

- To smo počeli, međutim nismo skupili dovoljno novaca. Mislim da sam prestar da radim film uz mali budžet. Želio sam to snimiti u Amsterdamu i u Illinoisu, i za to treba malo više para, niko ne da. Nisam još odustao 100 posto, neki obećavaju, ali mislim da od toga neće biti ništa.

Denis Kuljiš kaže da je Anna Frank umrla u Bergen Belsenu u vrijeme kad ste Vi bili tamo zatočeni. Da li je moguće da ste se sreli?

- Nismo se sreli. Ona je umrla 15 dana prije oslobođenja. Znam gdje je bila njena baraka, sad tamo nema ništa i ostala je samo spomen-ploča. Bila je od moje barake udaljena nekih 250 metara.

Kako ste Vi preživjeli oslobođenje?

- Ja sam legao na krevet u nekoj baraci, umirao. Imao sam tad nekih 13 godina. I, naišao je jedan naš čovjek koji je bio u vojnom logoru za oficire kraljevske jugoslovenske armije. Tamo su radile partijske ćelije. On je bio član jedne partijske ćelije i oni su po oslobođenju i obilazili logore, nalazili naše ljude i pomagali da se izvuku van i repatriraju u domovinu. On se zvao Jovo Arsenijević. On me našao i izvukao me iz logora. Kada sam mu ispričao svoj život i rekao mu da je moja majka ubijena u Auschwitzu, on je rekao da nije i da je ona tu, u Bergen Belsenu. Rekao mi je da mu je jedna gospođa ispričala istu priču i rekla mu da joj je sin ubijen. I tako je otišao tražiti moju mamu, i kad ju je našao organizirao nam je sastanak i onda smo se vratili u zemlju.

Kako danas gledate na taj period?

- Baš sam si mislio, gledajući ove mlade Nijemce kojih ima jako puno ovdje, da je meni neko rekao 1945. da ću ja za nekih 60 godina govoriti Nijemcima o produkciji filmova, ja mu ne bih vjerovao. I svakako da 1945. ne bih držao takva predavanja. U ono vrijeme smo mrzili Nijemce, međutim, život ide dalje i ne možeš svoj život zasnivati na mržnji. Ako nema tolerancije među ljudima, i ako se ne shvati da ta djeca onda nisu bila ni rođena i da im je jedina krivnja to što su Nijemci, ti ih ne možeš mrziti. Moja jedina krivnja je bila ta što sam Židov. Kako ću sada mrziti nekoga smao zato što je Nijemac. Ipak, za mene je bilo jako interesantno da ja govorim tim Nijemcima, i bilo mi je drago zbog toga.

Dosta govorite o toleranciji i pomirenju, i imam osjećaj da se nakon Drugog svjetskog rata dosta radilo na tome. Čini se da se nakon ovog rata malo radi na toleranciji, a puno više na potpirivanju mržnje...

- Mislim da je to problem koji je na omladini. Ako današnja omladina ne bude vaspitana u duhu tolerancije, piše nam se zlo! I u Hrvatskoj, i u Bosni, i u Srbiji. Nedavno sam u Novom listu rekao da nije omladina kriva što ide na te koncerte i nose ustaška obilježja i crne uniforme, krivi su vaspitači u školi koji ne govore o tome kakva su to bila vremena i šta znači pozdrav za dom spremni te koliko je ljudi ubijeno pod tim pozdravom. Ne govore im šta znači ustaštvo koje ne postoji. Oni raspiruju nešto što je umrlo, nema razloga za to.

Mislite li da vlast utiče u tom potpirivanju?

- Ne bih želio u to ulaziti, to je druga tema. Jednostavno, tu omladinu treba educirati i što više im govoriti o tim stvarima. Evo, nakon Festivala idem u Šibenik, u jednu udrugu branilaca koji imaju PTSP. Govorit ću im o svojim iskustvima i kako sam sve to savladao. Kako sam savladao noćne more, depresiju poslije logora i kako sam počeo iznova i borio se za ovo što sam danas. Nadam se da ću pomoći.

Kako mislite da se, osim u školi, može doprijeti do mladih ljudi među kojima je fašizam popularan?

- Mladima treba govoriti, rastumačiti im, čak i na jednom takvom koncertu na kojem se nose ustaška obilježja... Ja bih se želio naći sa Thompsonom. Mislim da bi bilo genijalno kada bi on na jednom takvom skupu, on koji je bio branilac, prije svog nastupa održao jedno predavanje o tome šta je ustaštvo, šta je četništvo, i da im kaže što misli i kako misli. To bi bilo genijalno, i ako se uspijem naći s njim, to ću mu predložiti. Recimo, u Bleiburg ide delegacija SDP-a Hrvatske, i s njima ide Slavko Goldstein. Nazvao sam ga i pitao zašto ide, on mi je kazao: idem da vidim istinu i da čujem šta imaju ljudi reći, jer ja ću o tome pisati. On je napisao sjajnu knjigu koja se zove 1941., a sad piše 1945. u kojoj želi da objasni i Bleiburg, što je vrlo teško i želim mu puno sreće.

U Hrvatskoj se sve više govori o izjednačavanju komunista i ustaša, u Srbiji pripadnici četničkog pokreta izjednačeni su s partizanima i dobijaju mirovine, u BiH se i pored haške presude negira genocid u Srebrenici… Kako Vi gledate na tu pojavu?

- Moraju doći ljudi koji će to razumjeti na mjesto onih koji danas prave zakone. Sve ovisi od mladosti koja dolazi. Ovi drugi su još zadojeni mržnjom. Htjeli vi ili ne htjeli, nekome je ubijen neko, i tu ide ta mržnja. Treba dugo, ne može se to u 50 godina riješiti. Još smo u postratnom periodu.

Kad ste iz Amerike krenuli nazad, jeste li očekivali da će ovakvi prostori izgledati baš ovako?

- Ja ne osjećam da je sve tako loše. Mislim da je sve malo prenapuhano i da se malo koristi za neke političke akcije. Nisam baš uvjeren da je zlo tako veliko, ali da zla ima - to je tačno.

Koji je bio glavni razlog da se vratite u Hrvatsku?

- Glavni razlog je bio da umrem u svojoj zemlji. Vani vi možete raditi koliko hoćete. Svi gastarbajteri se polako vraćaju. Oni se ne vraćaju da sagrade kuću koju nemaju novaca da ožbukaju. Oni dolaze natrag da se smire, da se smire na svojoj zemlji, unatoč svim tim problemima koje ste spomenuli. Ipak je to moja zemlja i ja pokušavam pomoći koliko god mogu sa svim svojim iskustvom koje sam stekao. Otići ću i na Akademiju za kazališnu umjetnost u Zagreb gdje ću predavati, pokušat ću da naučim mlade ono što se uči na ovom Talent Campusu. Možda ću doći i ovdje da održim koje predavanje o produkciji, i tako.

(Foto:https://www.imdb.com/name/nm0527322/)