Politika / BiH

Piše: Đuro Kozar

Da li je moguće da hrvatska Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) putem selefija prebacuje oružje u džamije na području Bosne i Hercegovine?, pitali smo jednog umirovljenog obavještajca. Odgovorio je potvrdno, dodajući da su agenture da bi ostvarile neki svoj cilj na sve spremne, ali nijedna tajna služba nikad neće priznati da je uradila nešto zbog čega je prozvana. Konkretna obavještajna aktivnost se prethodno dobro isplanira: odredi se vrijeme izvršenja, ljudstvo, sredstva i prikriveni pomagači na koje se „izvođači radova“ mogu osloniti. U slučaju da o tome prije ili kasnije nešto „procuri“ sudionici se „ne poznaju“ i „nikad se nisu sreli“. Budući da se sve radi inkognito obično se zna samo za posljedice ovakvih akcija, ali ne i to ko su nalogodavci i izvršitelji.

    SOA PO MJERI HDZ

SOA je jedna od najmoćnijih obavještajnih agencija u regiji i osnovni joj je zadatak da prikuplja i analizira podatke od važnosti za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske. Dobro je tehnički i kadrovski osposobljena da prepoznaje, istražuje i detektira prijetnje te sve što bi moglo ugrožavati sigurnost države i o tome obavještava vrh RH. Njen metod djelovanja je zakonski definiran: SOA može prikupljati podatke i korištenjem tajnih suradnika, odnosno osoba koje dobrovoljno rade po njenim naputcima. Uz to, ova agencija prikuplja podatke i tajnim mjerama kao i tehničkim sredstvima (nadzor elektroničkih komunikacija, prislušni uređaji i slično). Osim prisluškivanja, SOA se koristi i tajnim praćenjem i nadzorom uz svjetlosno snimanje osoba u otvorenom prostoru i na javnim mjestima. Tajne metode mora odobriti Vrhovni sud Hrvatske.

Po zakonu, SOA čuva ustavni poredak zemlje, bori se protiv organiziranog i političkog kriminaliteta u koji se ubraja špijunaža, ali i ima monopol na vitalne informacije koje imaju oznake državne tajne. Zbog tog monopola, svaka politička vlast teži ka kontroli ove agencije. Početkom 2016. izbila je afera jer tadašnji ravnatelj SOA Dragan Lozančić nije na vrijeme upozorio predsjednicu RH Kolindu Grabar - Kitarović da kontaktira s osobom koja se prisluškuje i prati. Lozančić je smijenjen, a nakon afere ostala je dvojba kome ravnatelj SOA odgovara za svoj rad, budući da su mu nadređeni i hrvatska predsjednica i premijer.

Osim u sjedištu SOA u Zagrebu, u zgradi otpornoj na eksplozije i prisluškivanje, njeni tajni agenti rade i u Splitu, Osijeku, Rijeci... U SOA rade novinari, diplomati, povjesničari, pravnici, a godišnji proračun im je oko 300 milijuna kuna. Ona zapošljava oko 1.000 ljudi, nema javnog natječaja nego se zainteresirani za službu sami javljaju. Ravnatelj SOA je Daniel Markić i on je imenovan u maju 2016. godine, nakon razrješenja Lozančića. Završio je pravni fakultet i specijalnost mu je međunarodno i europsko pravo. Profesionalnu karijeru je započeo 1991. godine kao pripadnik specijalnih formacija Glavnog stožera Hrvatske vojske, gdje je napredovao do čina bojnika. Iz Hrvatske vojske prelazi u Hrvatsku izvještajnu službu (HIS), gdje ostaje do 2001. Potom je radio u diplomaciji. Po povratku u SOA prije ravnateljske dužnosti rukovodio je poslovima u operacijama, obrazovanju i međunarodnoj suradnji.

U okviru Ministarstva obrane djeluje i Vojna sigurnosno-obavještajna agencija (VSOA), kao podrška Oružanim snagama za izvršenje zadataka obrane opstojnosti, suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske. VSOA prikuplja, analizira, obrađuje i ocjenjuje podatke o vojskama i obrambenim sistemima drugih zemalja, o vanjskim pritiscima koji mogu imati utjecaj na obrambenu sigurnost te aktivnostima u inozemstvu koje su usmjerene na ugrožavanje obrambene sigurnosti zemlje. Personal VSOA broji oko 200 ljudi, sa time da je svaki hrvatski vojni ataše u inostrastvu njima na dispoziciji, a godišnji budžet im se također kreće oko 300 milijuna kuna. Vojna obavještajna zajednica zadužena je za nadzor vojske, stranih vojnih izaslanika te prikupljanje i analizu podataka o vojskama i obrambenim sustavima drugih zemalja.

Ravnatelj VSOA je brigadani general Ivica Kinder, doktor nauka i jedan od najobrazovanijih starješina Hrvatske vojske. Završio je i Ratnu školu Kopnene vojske SAD-a, gdje je stekao i magisterij strategijskih studija. Doktorirao je 2011. o temi „Strane vojne baze - međunarodni aspekti“. Jedan je od rijetkih hrvatskih oficira koji se školovao i u Kini. Bio je prvi hrvatski vojni izaslanik pri Ujedinjenim narodima u Njujorku, a povratkom u Hrvatsku 2013. imenovan je za pročelnika Vojnog kabineta bivšeg predsjednika RH dr. Ive Josipovića.

    ZAGREB ŠPIJUNIRA BiH

Povijest hrvatskog propagandnog i obavještajnog djelovanja u Bosni i Hercegovini počinje još od ratnih dana, tj. Sigurnosno-informativne službe (SIS), putem Hrvatske izvještajne službe (HIS) do današnjih dana i Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA). U tome su aktivno sudjelovale političke, vojne i policijsko-obavještajne strukture iz Republike Hrvatske, ali i kadrovi iz BiH. Među njima prednjači Ivo Lučić, rođeni Ljubušak, šef SIS-a, potom HIS-a, čija karijera je trajala od maja 1991. do početka 2000. Godinama je bio obavještajac od posebnog povjerenja samog Franje Tuđmana, o čemu svjedoče i Tuđmanovi stenogrami. Njihova propagandna akcija 90-ih dirigrana na terenu imala je za cilj ostvarivanje ideologije općehrvatskog nacionalnog interesa kako bi se dio BiH pripojio Hrvatskoj. Ta politika je svoj epilog dobila u „udruženom zločinačkom pothvatu“ u pavomoćnoj  presudi šestorici lidera tzv. Herceg-Bosne i Hrvatskog vijeća obrane.

Hrvatske obavještajne službe Bosnu i Hercegovinu smatraju „svojim terenom“ što se potvrdilo i u njihovim aktivnostima u pomoći optuženoj šestorici bivših dužnosnika „H-B“ i HVO-a kojima se sudilo u Haškom tribunalu. Još u toku prvostupanjskog postupka HIS je izvršio „obavještajni prodor“ u Tribunal i na taj način pribavio oko 70 fajlova originalne Tribunalove dokumentacije, a posredstvom ovih suradnika dobijali su i informacije o tajnim optužnicama, namjerama i aktivnostima tužitelja, angažiranju svjedoka. U tome je važnu ulogu imao Ivan Bandić, kao djelatnik HIS-a u Hrvatskom veleposlanstvu u Hagu. To je isti onaj Bandić koji se kao konzul RH u Tuzli spominje u aferi u kojoj su obavještajci SOA putem svojih kanala dostavljali oružje iz Hrvatske u džamiju Stranjani kod Zenice.

Indikativno je da je većina veleposlanika i konzula RH u BiH dolazila upravo iz obavještajne zajednice, što znači da se oni osim diplomatskih aktivnosti bave i obavještajnim radom. Dio njih je i porijeklom iz BiH. I nedavno smijenjeni hrvatski veleposlanik u BiH Ivan Del Vechio je iskusni obavještajac. Pored ostalog, bio je vojni izaslanik u veleposlanstvima RH u Austriji i Švicarskoj, te vojni savjetnik u Stalnoj misiji RH pri OEBS-u u Beču. Inače, u Veleposlanstvu RH u BiH, osim veleposlanika je još 11 diplomata od kojih su dva opunomoćena ministra i tri ministra savjetnika iz kategorije visokog ranga. U osoblju je i vojni izaslanik u činu brigadira Hrvatske vojske.

Obavještajce iz Hrvatske u BiH sve zanima, a posebno sigurnosni aspekti, međunacionalni odnosi, stanje u Oružanim snagama. Motre i politička kretanja i pokazuju pristranost Hrvatskoj demokratskoj zajednici BiH, što je i očekivano kad se zna da vladajući HDZ Hrvatske, posredstvom svojih najviših dužnosnika u izvršnoj vlasti, ima presudan uticaj na SOA. Jasno je da su obavještajci SOA više prisutni u Federaciji BiH nego u Republici Srpskoj, gdje su prava hrvatskog naroda ne samo reducirana nego i ugrožena budući da se Hrvati, i pored toliko godina poslije završetka rata u BiH, ne mogu vratiti na svoja ognjišta. Zvaničnom Zagrebu odgovora da od BiH napravi leglo terorista koji, kako se ističe, mogu ugroziti hrvatsku državu. Oni to povezuju i sa povećanim brojem migranata koji su iz islamskih država, a koji iz BiH žele da pređu u Hrvatsku. U susjednoj državi je formirano mišljenje da im sva opasnost dolazi iz BiH.

Prošle jeseni u Hrvatskoj je održana vojna vježba „Velebit 2018“ nakon koje je u analizi istaknuto da je snažna Hrvatska vojska jamac opstanka hrvatske države, a Ministarstvo obrane RH i Glavni stožer HV-a iskoristili su priliku da upozore da prijetnje Republici Hrvatskoj dolaze: od relativno niske opasnosti od terorizma, preko mnogo ozbiljnije navale ilegalnih migranata, zatim razvoja radikalnog islama u Bosni i Hercegovini, pa do konvencionalnih ugrožavanja. Ovu vojnu ocjenu SOA i VSOA prihvatili su kao imperativ da se još više aktiviraju na području BiH, vjerovatno smatrajući da im je u tome sve dopušteno.

   BATA SANTOS, DIREKTOR BIA

U sadašnjem obliku srbijanska Bezbednosno-informativna agencija djeluje od 2002. godine i osnovni joj je zadatak prikupljanje i obrada informacija koje se odnose na zaštitu bezbjednosti države, kao i otkrivanje i sprečavanje djelatnosti usmjerenih na podrivanje ili rušenje Ustavom utvrđenog poretka Republike Srbije. Analiziraju se i procjenjuju potencijalne i realne opasnosti, planovi ili namjere stranih država i njihovih agentura, grupa i pojedinaca. U Zakonu o BIA utvrđeno je da se agencija, osim svojih pripadnika, može koristiti uslugama pojedinaca sa stranim, domaćim državljanstvom ili bez državljanstva. Uvjet je da su tako angažirane osobe spremne da surađuju svjesno, konspirativno i u kontinuitetu, a  radi zaštite sigurnosti Republike Srbije i njenih građana.

Na čelu BIA je Bratislav Gašić, poznatiji kao Bata Santos, kontroverzni privrednik iz Kruševca, koji je na toj dužnosti zamijenio Aleksandra Đorđevića. I koliko god je bilo iznenađenje postavljanje Gašića u BIA, nakon što je zbog seksističkih izjava smijenjen sa dužnosti ministra odbrane Srbije, toliko je indikativno imenovanje Đorđevića za srbijanskog ambasadora u BiH. Zapravo, to može da se protumači kao daljni obavještajni prodor BIA na područje Bosne i Hercegovine, a posebno Federacije, jer se ovi agenti u Republici Srpskoj osjećaju kao „kod kuće“.

Teško je utvrditi kad, kako i u kojem broju pripadnici BIA dolaze u BiH, budući da se oni prilikom prelaska granice, naravno, ne legitimiraju kao zvanični predstavnici Srbije, nego kao obični građani. Kad je 2002. bio direktor BIA Andrej Savić je u intervjuu beogradskom nedjeljniku NIN objasnio značenje termina „bezbjednosna“ i „informativna“ u nazivu službe i iznio neke zanimljive zaključke, koje razotkrivaju stvarnu djelatnost BIA. „Informativna“ kao termin je ustvari eufemizam koji podrazumijeva obavještajni rad izvan granica Srbije i dodao: „Mi smo mala zemlja, ali smo u svakom slučaju vodeći na prostoru Balkana i moramo, kao služba, biti prisutni u našem okruženju, prije svega u republikama bivše Jugoslavije i drugim susjednim zemljama.“

Tokom istrage o napadu na (u to vrijeme) srbijanskog premijera Aleksandra Vučića u Potočarima 2015. godine pronađen je mobilni telefon agenta Bezbednosno-informativne agencije. U tom mobitelu je otkriven vrlo je moguće vrijedan trag u istrazi napada na Vučića. Telefon je pronašao jedan od sudionika dženaze, a dok je pokušavao otkriti detalje o vlasniku izgubljenog mobitela, stigao je SMS sljedećeg sadržaja: „Jeste li stigli u Skelane?“ Ova poruka je problematična jer Vučić nije trebao prema Srbiji da putuje preko tog graničnog prijelaza. Skelani su bili alternativni pravac, samo u slučaju incidenta, a incident se, znamo, dogodio. U mobitelu je i dosje s logom BIA na kojem se nalaze osobni podaci navedene osobe.

Nije otkriveno otkud srbijanski obavještajci tog dana u Potočarima i šta im je bio zadatak. Nije to, naravno, jedina nepoznanica, ali ni u kom slučaju nije dobro što istraga o tom napadu, i poslije više od tri godine, nije okončana. To odugovlačenje bilo je povod zvaničnom Beogradu da izrazi sumnju o tome da ozbiljne istrage u vezi sa tim u Tužiteljstvu BiH i SIPA-i nije ni bilo. U državnim institucijama, ali i sigurnosnim i pravosudnim organima BiH danas više niko i ne spominje to pitanje, a kamoli da se saopći javnosti ko je i prema čijem nalogu pokušao da izvrši atentat na premijera susjedne zemlje u Potočarima. Još niko nije optužen, ni procesuiran, a od onih koji su bili zaduženi za sigurnost skupa i zvanica nije niko smijenjen niti podnio ostavku. Inicijativa za smjenu direktora Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH Mirsada Vilića je odbačena. 

    VBA SLIJEDI KOS

Osim civilne BIA, u Ministarstvu odbrane Srbije djeluje i Vojno-obavještajna agencija koja je nadležna za obavljanje obavještajnih poslova od važnosti za odbranu zemlje. Konkretno, ova agencija prikuplja, analizira i procjenjuje podatke o opasnim namjerama stranih država i oružanih snaga, grupa i pojedinaca. Pored navedenih nadležnosti, VBA na izravnoj vezi ima vojne izaslanike u ambasadama Srbije u svijetu koji po zadatku prenose svoja zapažanja. Obavještajci VBA regrutiraju se iz reda aktivnih vojnih osoba, neovisno kojem rodu ili službi pripadali, potom šalju u Centar za obuku u Pančevu i nakon toga oni odlaze u jedinice, komande i vojne ustanove ili u upravu agencije. Inače, metodi rada ove vojne agencije identični su onima koje je u bivšoj državi imala zloglasna Kontraobavještajna služba JNA (KOS). U Jugoslaviji KOS je osim nadležnosti nad vojskom i stranim službama mogao vršiti nadzor nad vlastitim državljanima civilima. I VBA ima istu nadležnost.

Prema dosadašnjim istraživanjima, i pripadnici Vojno-obavještajne agencije Vojske Srbije, također, dolaze u Bosnu i Hercegovinu  te nastoje da svoje špijunske zadatke obave neprimijećeno i konspirativno. Doduše, njih je puno manje nego njihovih kolega iz BIA, ali ih ima. Najviše ih interesira stanje u Oružanim snagama i sigurnosnim agencijama. Primijećeno je da se ovi obavještajci, pored ostalog, bave i širenjem svoje propagande, a jedna od njih je i ona „da će se Oružane snage BiH u slučaju nekog sukoba u Bosni i Hercegovini raspasti po nacionalnim šavovima i da će, u toj situaciji, vjerni Bosni ostati samo Bošnjaci“. Premda su ove insinuacije više puta demantirane upravo iz vrha naše vojske, obavještajci iz susjedne države ne samo da ne odustaju od ove nego  lansiraju i neke druge također neutemeljene i isto tako opasne ideje.

Direktor Vojno-obavještajne agencije je brigadni general Zoran Stojković, obavještajac sa dugogodišnjim iskustvom, koji je rođen 1969. u Novom Mestu, u Sloveniji. Bio je na usavršavanju u SAD-u, a dužnost izaslanika odbrane obavljao je u Ruskoj Federaciji. Nakon Moskve vratio se u VBA.

DEJTON KAO ZAPREKA

Nema preciznih podataka o tome koliko agenata stranih zemalja „češlja“ na području Bosne i Hercegovine, ali nedvojbeno je da ih ima i taj broj ide od stotinu do nekoliko stotina. Jedni su situirani u ambasadama kao legitimne diplomate, drugi po potrebi dolaze i odlaze, a jedan dio domaćih prikrivenih obavještajaca radi za strance. I dok se špijuni iz Afrike i Azije vješto kriju, dotle se njihove kolege iz zemalja članica NATO-a u BiH prilično komotno osjećaju smatrajući da rade po zakonu. Štiti ih Dejtonski sporazum po kojem Obavještajno-sigurnosna agencija (OSA) nema ovlasti da nadzire strane ambasade, OHR i druga predstavništva međunarodnih organizacija u BiH. Zbog istih razloga na terenu je nepotpuna i kontraobavještajna djelatnost OSA-e.

ILUZIJA

Direktori obavještajnih službi u Srbiji najčešće su nepoznate osobe koje šira javnost ne zna, a prolaze „pored nas“ godinama. Od Aleksandra Rankovića do Jovice Stanišića „Državna bezbjednost“ (DB) uvijek je bila obavijena tajnom. Tračevi i glasine su nadomjestile sve ono što se nije znalo o tim ljudima. Ko su oni? Šta rade i kome odgovaraju?

Mjesto šefa obavještajne službe je važan posao, jer je sigurnost građana u njihovim rukama. U okviru nadležnosti direktora BIA je, naprimjer, da takav posao organizira, a da pripadnicima Agencije daje instrukcije u obavljanju zadataka. Filmovi i špijunski romani, kako piše jedan beogradski list, „ubedili su nas u to da to rade nekakva 'svebića', pa je to možda razlog zašto im je sve na raspolaganju i dajemo im više moći nego što treba da imaju“.

AGENT MI-6 I VOTKA SA RUSOM

Kada god bi Metju Dan (Matthew Dunn) ušao u restoran, tražio bi sto u uglu i sjeo bi leđima okrenutim prema zidu. Ova navika nastala je nakon šest godina koje je proveo u britanskoj obavještajnoj službi MI-6 kao agent 90-ih godina prošlog vijeka, gdje je odrađivao misije diljem svijeta. Bio je operativac u zemljama gdje bi sigurno bio pogubljen da je bio uhvaćen na djelu. Nakon 70 uspješno okončanih misija, odlučio se penzionirati i posvetiti se pisanju romana o špijunaži.

Vjerovatno mnoge ljude zanima i to kako se uopće postaje špijun?

- Meni je na univerzitetu prišao lovac na talente. MI-6 ima mrežu diljem zemlje, koja regrutuje talentiranu djecu. Tako to ide. Agencija prilazi vama, a ne obratno - rekao je Dan za CNN i dodao: - Intelekt, personalne vještine, moć ubjeđivanja i prosuđivanja, kao i sposobnost da radite samostalno, to je ono što se i u timu zahtijeva. Možda će vam zvučati čudno, ali morate imati sposobnost da nadjačate KGB agenta u ispijanju votke.

Potom je to ilustrovao vlastitim iskustvom.

- Jedna vježba podrazumijevala je da se nađem na sastanku sa KGB-ovim visokorangiranim oficirom. On je tražio sastanak, ne najavivši zbog čega. Prije toga, on je popio litar votke i tražio je da ja uradim isto, u suprotnom dovodi se u pitanje kredibilitet. Ne smijete ni hvatati bilješke tokom sastanka, nego se sve mora pamtiti i to sa hirurškom preciznošću. Sve što kaže - pamtite, a u isto vrijeme pijete votku - dodaje Dan.

Završni ispit regruti polažu u inozemstvu i automatski dobiju „scenarij Sudnjeg dana“. To izgleda tako realno da mnogi pomisle da se radi o stvarnoj situaciji: „Nezavisna misao se posebno testira“, kaže, a ističe i to da je samopouzdanje esencijalno za preživljavanje u situacijama kad vam nema ko da pomogne.