Intervju

Reakcije na njegov posljednji film , „Mali“ su odlične, uskoro će se film pojaviti i u kinima . To je film o odgoju, o prijateljstvu, o manipulaciji, o samohranom ocu koji se na svoj način bori za sina... Start je  pripremio  33 pitanja za  Antonia Nuića, režisera i scenaristu 

1 Vaš posljednji film „Mali“  imao je uspješnu  međunarodnu premijeru na proteklom Sarajevo Film Festivalu, a na Pulskom je proglašen za najbolji film. Ako se po jutru dan poznaje, čini se da imate „hit“?

- Odlične su reakcije na film, film nastavlja svoj festivalski život, dobro je krenulo…

2 Ali još uvijek ga nema u kinima?

- Razgovaramo sa distributerima i prikazivačima, uskoro ćemo znati datum početka kinodistribucije…

3 „Mali“ je neka vrsta nastavka omnibusa „Seks, piće i krvoproliće“ iz 2004. Možete li čitaocima sažeti ukratko radnju i temu koju obrađuje?

- „Mali“ je film o odgoju, o prijateljstvu, o manipulaciji, o samohranom ocu koji se na svoj način bori za sina…

4 „Bolje ti je faks nego buksa, sine, vjeruj mi“ ima potencijal da postane antologijska replika. Koliko vodite računa o takvim detaljima, koji daju dodatnu čar filmu?

- Način na koji likovi govore doprinosi njihovoj životnosti, autentičnosti, govori o njihovom socijalnom, obrazovnom statusu, tako da mi je jako bitno učiniti dijaloge živima i pamtljivima.

5 Disfunkcionalne porodice nisu samo balkanski fenomen. Da li ova višedecenijska tranzicija taj problem čini većim i težim?

- Sad trebamo izmisliti novi termin, tranzicijske probleme nismo riješili, dajmo novim problemima koje jednako tako nećemo riješiti neko novo ime… Disfunkcionalne obitelji su globalno prisutne, a interesantne su baš radi te disfunkcionalnosti. Kako ono kaže pisac; „Sve sretne obitelji liče jedna drugoj, a svaka nesretna je nesretna na svoj način.“ Tako nekako! Bolja društvena, ekonomska, socijalna klima i disfunkcionalnost obitelji čine blažom.

6 Da li su nam zaista djeca zapuštena?

- U smislu da im nismo ponudili kulturne sadržaje, identifikacijske okvire, jesu, zapuštena su, nije nitko mislio o njihovoj duhovnoj higijeni, pa su prepušteni sebi. Neki su se dobro odgojili, većina slabo, opet kako je koja obitelj mogla ponuditi, društvo je maestralno podbacilo.

7 Vi ste i režiser i scenarista. Da li je tako lakše, jeftinije ili samo sticaj okolnosti?

- Sticaj okolnosti je u pitanju, svaki dobar scenarij bih rado režirao.

8 Koliko je danas teško snimiti film na ovim prostorima i šta su najveće prepreke, novac ili nešto drugo?

- Uvijek i svugdje je relativno teško snimiti film. Oni sa puno novaca imaju svoje probleme, mi sa malo novaca imamo određeni set problema koji se sustavnom brigom i radom mogu riješiti. Naravno da naši filmovi ne mogu biti spektakularni, to je ono za što treba novac, ali to ne znači da ne mogu biti zanimljivi, duhoviti, pametni, životni, zabavni… Sustavna proizvodnja, distribucija i prikazivanje, to je bitno, to je kinematografija…

Na Alipašinu sam naučio da scenografija može biti opora, kostimi siromašni, vrijeme ne nužno lijepo, ali ako su protagonisti životni, borbeni, zabava je garantirana

9 Bh. kinematografi se često u svojim kritikama pozivaju na neka rješenja koja primjenjuje Hrvatska. Sa druge strane, hrvatski kinematografi se također žale i traže rješenja slična onima u Češkoj i centralnoevropskim državama. Gdje je istina i, što je još važnije, gdje su rješenja?

- U Hrvatskoj je Danska ono čemu se stremi… Istina je u Europi, to je jedini put kojim kinematografije ovih prostora mogu ići, ljudi su u zemljama kao što su Francuska, Danska, Švedska, Njemačka… na osnovu dugogodišnjeg iskustva pronašli zakonske modele financiranja i razvoja kinematografije koji daju izvrsne rezultate. Treba učiti od pametnijih od sebe.

10 Da li je moguće definisati kriterije za dodjelu sredstava koji bi zadovoljili većinu filmskih radnika?

- Naravno da je moguće… U Hrvatskoj se na natječaj za dugi film javi tridesetak projekata, a prođu tri ili četiri, i manje-više svaki natječaj tako. Dakle, desetak posto se raduje, a devedeset posto, većina, se ne raduje baš. Neki odbijeni nastave raditi na ideji, scenariju, pa vremenom dođu do financiranja, a neki galame, žale se, bune se…

11 Bez koliko sredstava ne možete ni pomišljati upustiti se u avanturu zvanu snimanje filma?

- Nema pravila, naši filmovi su snimani sa svakakvim budžetima, bez budžeta, tako da je film moguće snimiti na mnogo načina, ovisi što želite, koliko znate…

12 A koliko se u najboljem slučaju možete nadati iz domaćih fondova?

- U Hrvatskoj se iznosi kreću od 400 do 600 tisuća eura, za ostale zemlje ne znam precizno, čini mi se u Sloveniji više, Srbija i BiH manje…

13 Bili ste član inicijative „Puk'o nam je film“. Šta je bio povod za ovako simboličan naziv?

- To što je ozbiljno ugrožen rad HAVC-a (Hrvatski audiovizualni centar) i funkcioniranje hrvatske kinematografije.

14 Nedavno ste priznali da je inicijativa doživjela poraz. Zašto?

- Zato što je situacija značajno lošija nego prije par godina, a prirodna je želja napredovati a ne nazadovati, pogotovo ne u trenutku kad sustav radi i daje rezultate.

15 Da li kultura oslikava i ekonomski standard neke zemlje ili tu zna da bude povelikog odstupanja?

- Ne samo ekonomski, već i mnoštvo drugih standarda te zemlje. Radi kulture postojimo, kulturom se prenose znanja, kulturom se stavlja na mapu civiliziranog svijeta, kultura nas povezuje, kultura je naše kolektivno sjećanje, kultura je naše najpreciznije ogledalo, možda je zato kod nasnepopularna.

16 Šta kažu statistike iz kinodvorana – da li nova tehnologija, netflixi i ostale stvari dodatno prazne ili se možda publika ipak vraća u kina?

- U Hrvatskoj se već godinama prodaje jedna ulaznica po glavi stanovnika, možda ne ni cijela ulaznica, čini mi se da je europski prosjek dvije ulaznice. Kina su postala dom spektakla, sve ostalo tamo samo malo gostuje u pauzama između spektakla…

17 Vi ste rođeni u Sarajevu iako ste diplomirali u Zagrebu. Gdje u svom radu prepoznajete ono što ste „povukli“ iz rodnog grada i Alipašinog Polja?

- Na Alipašinu sam naučio da scenografija može biti opora, kostimi siromašni, vrijeme ne nužno lijepo, ali ako su protagonisti životni, borbeni, zabava je garantirana.

18 Čime ste se zamjerili braniteljima, zašto su Vas prozivali i da li ste još uvijek na ratnoj nozi?

- Ja nisam ni sa kim na ratnoj nozi, a zamjerili su Puk'o nam je film.

19 Kažu da ste temperamentan i da ne šutite nikome. Da li sa godinama učite da više držite jezik za zubima ili je to ipak stvar principa po bilo koju cijenu?

- Mislim da je to stvar Alipašina Polja… Borim se sam sa sobom, biti mirniji, staloženiji, promišljeniji, ali još nisam zadovoljan rezultatima. Karakter je sudbina, a karakter se formira u ranoj dobi. 

20 Imate li običaj da pratite reakciju publike dok gledaju Vaš film?

- Jako rijetko gledam film sa publikom. Čudno mi je to.

21 Šta je najgore što se može desiti jednom reditelju dok snima film, šta je ono najgore što se vama desilo tokom snimanja nekog filma?

- Snimanje filma je proces u kojem treba uskladiti rad velikog broja ljudi oko zadataka koji se svaki dan mijenjaju, tako da postoji milion stvari koje mogu krenuti po zlu. Ja sam zasad sretan, nikakvih većih problema, a pod veće mislim one koji bi ugrozili realizaciju filma, nisam imao, nadam se ni da neću u budućnosti. Problema uvijek ima, ali oni su i svojevrsni izazov, uvijek su simptom nečega, treba učiti, mogu i problemi biti korisni…

22 Rat i socijalne teme dominiraju regionalnom kinematografijom. Vjerujete li da će to tako potrajati još dugo ili će se kinematografija odmaknuti od realnosti i svakodnevnice?

- Rat i socijalne teme dominiraju regionalnom kinematografijom od kraja  Drugog svjetskog rata, tako da je naše doba zapravo nastavak nečega što imamo u tradiciji, ali to nije začudno s obzirom da su to teme koje privlače festivalske selektore, pa onda autori posežu rado za tim temama.

23 Šta planirate?

- Uvijek nekoliko stvari, jedan film za djecu, razmišljam o nastavku „Malog“, jednom novom kriminalističkom filmu, pa ćemo vidjeti.

24 Predajete na Akademiji dramskih umjetnosti. Koje predmete i kakve su generacije na kojima počiva budućnost regionalne kinematografije?

- Na nekoliko sam kolegija, jedan se tiče osnova režijskog zanata, drugi rada sa glumcem, glumcima predajem filmsku glumu, sa redateljima treće godine radim pilot epizodu TV-serijala. Mladi su odlični!

25 Pratite li politička dešavanja u regionu koji se ponovo užario?

- Ne pratim politička zbivanja, jer su ona takva da tjeraju na povraćanje.

26 Da li je ulazak u Evropsku uniju nabolje promijenio Hrvatsku?

- Je, mobilnost stanovništva se povećala, mladi imaju priliku raditi u drugim zemljama EU, poboljšati si život, standard, obrazovanje, više stranaca dolazi u Hrvatsku, što poslovno, što turistički, tako da je to sigurno dobra stvar.

27 Kako ste svojevremeno reagovali kada ste čuli da je Zlatko Hasanbegović izabran za ministra kulture?

- Nikako, nisam poznavao lik i djelo, pa nisam ni reagirao, a onda se on potrudio postati najbesmisleniji ministar kulture ikad.

28 Kako današnje elite i vlastodršci percipiraju kulturu? Kao nepotrebni višak, alat za propagandu...?

- Ja stvarno ne znam tko bi bile današnje društvene elite, a vlastodršci se kulture sjete kad baš moraju.

29 Kakav je Antonio privatno, šta još voli osim filmova i kulture?

- Nogomet volim gledati, volim igrati šah, igram videoigre kad stignem…

30 Kako reagujete kada vidite svoj film u piratskoj izvedbi na tezgama?

- Sad su tezge internetske, a ne trudim se tražiti je l' negdje osvanuo ili ne.

31 Koliko pratite rad kolega iz BiH?

- Pogledam manje-više sve što se snimi, jako puno ljudi koji rade te filmove i osobno poznajem, pa imam i navijački motiv.

32 Koliko često dolazite u Sarajevo nevezano za posao i šta najvište poželite, ne računajući rodbinu i prijatelje?

- Nažalost, rijetko, imam ništa ili malo slobodnog vremena, tako da su moji dolasci već neko vrijeme uglavnom poslovni, ali meni dragi ljudi iz Sarajeva dolaze do Zagreba, pa se viđamo.

33 Čega se živo sjećate iz djetinjstva?

- Sreće, osjećaja sreće.