POZITIVNA BIH / Pozitivna.bih

Jedna od rijetkih organizacija u Bosni i Hercegovini koja brine o beskućnicima je Udruga „Minores“ iz Mostara koja postoji službeno od 2013., a neslužbeno od zime 2012. Na konkretniji angažman su se kažu odlučili kada su primijetili da je na mostarskim ulicama sve više onih koji sebi ne mogu priuštiti ne samo krov nad glavom nego i one najosnovnije stvari.

-Naš primarni cilj bila je briga za beskućnike u Mostaru, za koje inače nitko ne brine, jer ne postoje zakoni koji bi ljudima s ulice omogućili bilo kakav oblik zaštite i podrške. Nakon što smo se par godina družili i brinuli za beskućnike u Mostaru, počeli su nam se javljati i oni koji imaju taj nekakav krov nad glavom, ali ispod tog krova nisu imali doslovno ništa. Minores se uglavnom stalno razvija i širi. I da budem iskren, ne znam je li to dobro ili loše…- kaže za portal Startbih.ba Dalibor Milas, sveučilišni predavač s Univerziteta u Grazu i jedan od osnivača Minoresa.
U proteklih deset godina aktivnog djelovanja unutar Minoresa su se iskristalizirala tri ključna projekta: briga za beskućnike, rad sa socijalno ugroženim obiteljima (s posebnim naglaskom na samohrane majke) te rad s djecom i mladima koji dolaze iz socijalno ugroženih sredina, kakvih u Mostaru i okolici nažalost ne nedostaje.

Ističu kako im nije cilj samo govoriti o lošim stvarima u našem društvu, nego svojim angažmanom doprinijeti tome da „onih nekoliko kvadratnih metara oko nas bude malo ugodnije i bolje mjesto za život“.

Trenutno se u Minoresu nalazi tridesetak članova, uz veliku volontersku mrežu sugrađana koji pomažu kada god zatreba podrška.

-Godina 2022. se ne razlikuje previše od prethodnih godina: obilasci preostalih beskućnika, konkretnija briga i rad sa socijalno ugroženim obiteljima, kojima pomažemo dok se sami ne snađu. Na našem popisu nalazi trenutno 70-ak obitelji i pojedinaca s kojima pri prvom obilasku nastojimo napraviti plan i program naše podrške. Oni imaju našu podršku sve dokle god su spremni raditi na tome da se izvuku iz nevolje u kojoj su se našli. Nije nam cilj činiti ljude ovisnima o našoj pomoći, nego ih motivirati da se malo trgnu i pronađu neke nove načine i modele. Znate kako kaže ona poznata izreka: „Ako želiš nekome pomoći, ne daj mu ribu svaki dan, nego ga nauči da sam lovi ribu“ – sumira Milas prošlu godinu, dok za ovu najavljuje tri cilja.

Jedan od najvažnijih je profesionalizirati trenutačne procese unutar Minoresa koji se tiču obilazaka korisnika dok je drugi cilj dovršiti izgradnju vlastitog Centra za resocijalizaciju. U Udruzi naglašavaju kako su većinom vlastitim sredstvima  uspjeli obnoviti podrum i prizemlje te da im je preostalo završiti prvi kat čime bi Centar konačno mogli staviti u funkciju. Kao teži cilj navode pomoć nekoliko obitelji da im se obnove njihove skoro pa razrušene kuće, u kojima više nije sigurno živjeti. Dodaju i kako je previše posla pred njima ali da su uvjereni u ispravnost onoga što rade.

Ima čak i djece beskućnika

Kada je riječ o aktivnostima Minoresa, pored redovitih i temeljitih obilazaka svih korisnika, svake godine imaju i nekoliko većih akcija u kojima zimi za svoje štićenike prikupljaju zimnicu, drva za ogrjev i hranu, dok na ljeto prikupljaju školski pribor za sve školarce iz obitelji koje nastoje podržavati. Pored toga, kažu i kako im svaki mjesec iskoči barem jedna neplanirana akcija u kojoj moraju žurno intervenirati.

-Broj beskućnika kojima nastojimo pomagati u Mostaru se na svu sreću smanjio. Trenutno ih je maksimalno desetak. Jedan dio je pronašao stalne poslove i adekvatne smještaje, drugi dio je završio na gradskom groblju od posljedica hladnoće, raznih ovisnosti i spleta nesretnih okolnosti, a onom trećem dijelu beskućnika koji se još uvijek nalaze na ulicama potrebna je stručnija, konkretnija i specijalnija vrsta pomoći i podrške koju Minores, nažalost, ne može pružiti – kaže Milas te dodaje kako broj beskućnika stalno varira, pa ga je teško procijeniti. Međutim, naš sagovornik upozorava kako je  broj obitelji koji zbog inflacije i poskupljenja osnovnih životnih namirnica više ne mogu preživjeti sve veći i da ih to najviše zabrinjava.

-Nemamo, nažalost, ni okviran podatak o broju beskućnika. Jedan od razloga je taj što mi nismo državna institucija ili agencija nego civilno udruženje građana koji odbijaju prihvatiti trenutačno stanje i sanjaju jedno drugačije društvo u kojima će dobro biti svima, a ne samo pojedinima. Sve ono što radimo radimo volonterski i za to ne primamo plaću. Do novih beskućnika dolazimo ili za vrijeme naših redovitih obilazaka ili nam naši sugrađani jave kada nekoga primijete na ulici. Kada govorimo o romskoj populaciji onda imamo čak i djece beskućnika – kaže Milas.

Na pitanje kako otprilike izgleda dan u životu beskućnika te da li su neke njihove životne priče možda potresnije od drugih dobili smo odgovor da na tako teško pitanje ne postoji jednoznačan odgovor.

-Svaki čovjek s ulice ima svoj priču, na temelju koje se, nažalost, može snimiti jedan dobar film. Spavaju gdje stignu. Većinom su to napuštene ruševine ili barake. Jedu ono što im se dadne. Liječenje je delikatna tema. Budući da nisu nigdje prijavljeni i nemaju radno mjesto, oni nemaju pravo ni na zdravstvenu skrb. Imali smo nekoliko opasnijih situacija, u kojima je bilo pitanje života ili smrti. Zahvaljujući fleksibilnosti mostarskih liječnika, nekoliko ljudi se uspjelo spasiti. Ali bilo je  situacija u kojima nije bilo spasa! – kaže Milas uz napomenu kako članovi Minoresa redovito obilaze Mostar i okolicu, a i kada neko od građana primijeti beskućnike obično je Minores taj kome proslijede informaciju nakon čega članovi Udruge izlaze na teren.

Nažalost, Minores još uvijek nema mogućnost da beskućnike sami zbrinjavaju u formi cjelodnevnog ili bar dnevnog boravka.

-Nažalost ne. To nam jest u cilju s našim Centrom za resocijalizaciju, ali trenutno nemamo takve mogućnosti – priznaje naš sagovornik.

Empatičnost naših ljudi je „najljepša priča“

Kada je riječ o finansiranju, Minores se uglavnom izdržava od donacija sugrađana i ne uživaju podršku s kantonalne ili federalne razine uprkos činjenici da već deset godina kontinuirano i izrazito transparentno djeluju bez ikakve mrlje.

Ističu kako je empatičnost Hercegovaca i Bosanaca i njihova spremnost da uvijek pomognu onima u nevolji „najljepša priča“.

-Minores vjerojatno ne bi ni postojao da nema naših sugrađana koji se svaki put spremno i nesebično odazivaju na sve naše akcije. Mi smo zapravo samo tu da posredujemo između onih kojima je pomoć potrebna i onih koji su spremni pomoći – poručuju u Udruzi uz ponosno isticanje multietničkog karaktera u svom plemenitom humanitarnom radu.

-Ovo slobodno možete pitati one koji broje krvna zrnca i pomažu samo „svojima“. Kod nas toga nema. Kada je netko gladan, žedan, gol ili bos, onda bilo kakva etnička ili religijska pozadina ne smije biti tema. Naša zadaća je pomoći svima onima kojima je potrebna naša pomoć i pritom u ovih deset godina nikad nismo gledali na takve trivijalne stvari. Gladna usta nemaju ni vjeru ni naciju – poručuju jednoglasno u Minoresu.

Na samom kraju smo ovog velikog humanitarca pitali da li možda ima neku poruku za građane BiH.

-Pa baš i ne. Ljudi su više umorni od raznoraznih poruka koje im se odašilju s raznih mjesta. Smori to malo. Ali definitivno svaka čast svima onima koji su ovaj razgovor do kraja ispratili. Oni ionako kuže sve i njima nekakve poruke nisu ni potrebne – kazao je Milas u pomalo duhovitom tonu.

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog tekta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a".