[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/04\/30\/za-sadrzaj-kenovic.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/04\/30\/100x73\/za-sadrzaj-kenovic.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/04\/30\/za-sadrzaj-kenovic.jpg","size":"447.25","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Intervju

Ademir Kenović : Tifa je trebao glumiti Kuduza

Režiser i producent Ademir Kenović za Start odgovara na 33 pitanja.

1 Upravo se spremate za put. Gdje idete?

- Idem u New York. Zvali su me prije nekoliko mjeseci i pitali da li bi mogli da na festivalu Bh. filma prikažu moj film „Kuduz“. Nisam znao zašto pa sam ih pitao, a onda su mi rekli da se navršava 30 godina otkako sam napravio taj film. Pao sam u nesvijest! Nisam o tome uopšte razmišljao. Pristao sam, a onda su me pitali da li bih mogao biti i član žirija. Drago mi je da pogledam razne filmove, dokumentarne, kratke i igrane koje do sada nisam gledao.

2 O kakvom se festivalu radi?

- To je festival svih filmova koji su vezani za BiH. Ljudi iz BiH ili žive negdje drugo, a prave filmove vezane za BiH. Imaju par selekcija. Pregledao sam većinu njih i ima nekoliko odličnih filmova za koje nisam ni znao i zaista mi je drago.

3 Znate li već ko je pobijedio?

- Ne znam, imam kolege iz žirija koje žive vani.

4 Na čemu ste trenutno poslovno najviše angažovani?

- Mi koji se bavimo filmom radimo kao hobotnice sa osam krakova da bismo se uspjeli održati. Mi, kao Refresh produkcija, radimo na pripremi završetka igranih projekata „Legende Sarajeva“, koji planiramo završiti u junu. Radila su ga tri mlada reditelja: Neven Samardžić, Saša Peševski i Emir Kapetanović. Neven i Saša su već napravili svoje, a Emir će u junu i to će biti „pletenica“. Nije omnibus nego se prepliću priče i likovi. Vjerujem snažno u taj film jer je film ovog vremena, razne generacije, i na neki način u ovom teškom vremenu ima snažnu pozitivnu poruku. U pitanju su tri srednjometražna filma od kojih ćemo napraviti jedan dugometražni. Završavamo pripreme i za film „Gym“ (Teretana) Srđana Vuletića, koji počinjemo snimati u septembru i završit ćemo ga do kraja godine.

5 Iako imate impresivnu biografiju ipak će vas „Kuduz“ pratiti cijeli život. Po čemu Vi pamtite taj film, možda po nekim detaljima ili događajima koji nisu poznati javnosti?

- Neobično mi je i prijatno čuti da taj film još živi, živi osjećaj iz tog filma, žive replike iz filma. Zanimljivo mi je što ljudi i danas pamte natpis na zidu „Zabranjeno sjediti nako“. U posljednje vrijeme čujem „Po ovakvom vremenu Kuduz je ubio Bademu.“ Iako to možda izgleda slučajno, mi smo to vrijeme tada pravili na filmu za film jer smo htjeli da napravimo vrijeme u kojem bi se čovjek ubio ili bi nekoga ubio. Led, snijeg, kiša... Baš depresivno. To smo pravili uz pomoć šest vatrogasnih vozila, raznim specijalnim efektima pa se doima prilično realno. Ljudi kada to kažu nisu ni svjesni koliko je to zapravo tačno. Pamtim te stvari. Sjećam se jedne prilike kada sam sa Abdulahom Sidranom bio u Puli, a sa nama su bili Danilo Stojković i Bogdan Diklić. „Napali“ su nas kako smo uzeli njihove uloge, mislili su na scenu za zastavama, jer je to bila uloga za njih dvojicu. Oni su meni genijalni glumci, ali mi nikad nisu pali na pamet iako su bili u pravu. Međutim, onda su dodali da oni kao naturščici ne bi nikada tako dobro uradili kao što su uradili Sidran i Davor Janjić. Često se toga sjetim. Radio sam razne stvari sa Goranom Bregovićem oko muzike, spotove, snimali koncerte... Kada sam radio Kuduza sa njim sam se dogovorio da nam napravi muziku. To je bio prvi put da to radi. Međutim, htio je da plovi brodom preko okeana, sam sa Dženanom. To je bio veliki poduhvat. Ali prije toga ja ga zovnem da pogleda film grubo smontiran. Taj materijal je trajao oko 4,5 sata. Kada je odgledao nije ništa rekao, a već sutradan je otišao na put. Kada se vratio pokazali smo mu finalnu verziju i tada mi je rekao: „Nemoj mi molim te više nikada prikazati onako sirovi materijal. Mislio sam da je film propast i katastrofa, a tek sada vidim pravu stvar.“ Ali on je muzičar, mislio sam da je svjestan šta je sirovi materijal (smijeh). To su neke stvari koje pamtim.

6 To je bila i životna uloga Slobodan Ćustića, koji je glumio Bećira Kuduza. Čujete li se ikada sa njim nekim povodom i kako ste uopšte njega odabrali?

- Moram priznati da ga nisam nikada vidio poslije tih premijera. Znam da je direktor nekog pozorišta u Beogradu. Nekada me davno zvao kući, ali me nije bilo. Ići ću u Beograd krajem mjeseca pa ga možda i vidim. A način kako sam ga izabrao je dosta komplikovana priča. Ja sam svima govorio da nam treba neko kao Bekim Fehmiu, samo 20 godina mlađi. Onda sam zamalo uzeo Tifu za tu ulogu jer je on odličan glumac. Radio sam sa „Bijelim dugmetom“ razne stvari, radio sam cijelu ploču sa kamionom kada se vozaju piljari i na taj način sam zapravo probavao ambijente u kojima ćemo snimati „Kuduza“. Htio sam da vidim kako to izgleda. Radeći sa Tifom vidio sam da je strašno dobar glumac i da ima dobru energiju. I zamalo je dobio ulogu, ali imao je neku turneju tada. Onda je neko rekao da probam momka koji je Bosanac, a živi u Beogradu i tada smo zovnuli Ćustića. Nismo bili uvjereni da on to može pa je došao i stanovao kod mene mjesec dana i bio na „testiranju“. To je bilo to. On je inače iz Dervente.

7 Iako je autoritet režisera neupitan, koliko ste Vi tokom snimanja otvoreni za improvizacije i sugestiju glumaca ili drugih saradnika?

- Film se pravi zajedno. Pravi ga velika grupa ljudi. U svakom momentu stvaranja filma sam spreman da čujem, prilagodim i razumijem šta će biti bolje. To je kao da pravite neku skulpturu u vazduhu, a ne možete znati kako izgleda dok je ne probate. Film je komplikovana stvar. Ima svoju logiku, liči na život, ima svoju dinamiku. Ljudima se mora činiti da liči na život. Zato sam potpuno otvoren za sve sugestije.

8 Antologijski filmovi, a Vaši su mnogi takvi, uvijek imaju replike koje postaju neizostavni dio urbanog žargona. Koje replike iz svojih filmova najčešće čujete?

- Prije nekoliko dana mi neko reče da mu je najdraža ona iz „Ovo malo duše“ kada Đuro dođe kući i pita sina „brine li se za djecu“, kada mu je odgovorio da ne brine, Đuro mu zvekne šamar, na šta mu mali odgovara: „Došla tetka Hanifa, šta se imam brinuti?“ A Đuro odgovara sa „a-ha“.

9 Koliko o tim detaljima razmišljate tokom snimanja filma?

- Čovjek razmišlja o svemu tome konstantno. Dijalog je jedan od značajnih instrumenata. Dio toga je na papiru, dio u radu sa glumcima...

10 Kakve vam priče trenutno prolaze kroz ruke, ima li šta zanimljivo?

- Ima. Ja sam opsjednut time da prvo završimo ovo što radimo, a fasciniram sam našim novim piscima. Čitao sam razne domaće knjige napisane prošle i ove godine i vidim veliki talenat, strašan osjećaj ovog ambijenta i ogroman potencijal da se pored pisanog izdanja to napravi i u našem mediju i dođe do još veće publike.

11 Neko ime možda?

- Opsjeda me knjiga „Kad sam bio hodža“ Damira Ovčine. Fascinantna knjiga. Nadam se da ćemo napraviti film od toga.

12 Na koji način do vas dolaze scenariji?

- Na razne načine. Nekada je priča iz novina, pravimo dugo seriju „Hoću kući“ o ljudima koji su bili vani pa se vratili, a unutar toga imamo nekoliko fascinantnih priča. Ima dobrih knjiga. Recimo, Darko Cvijetić, iz Prijedora, napisao je sjajnu knjigu „Šindlerov lift“. Knjiga Namika Kabila „Isijavanje“ je također sjajna priča o našem čovjeku koji se vraća iz Švedske da proda kuću. Danas sam kupio knjigu „Treće lice jednine“, Nedžada Maksumića koju ću ponijeti sutra u avion.

13 U poslijeratnim domaćim filmovima preovladava ratni uticaj. Do kada mislite da će tako biti?

- Nažalost, svi smo mi na neki način ozračeni i označeni ratom. Htjeli ili ne, ljudi imaju potrebu da se na neki način nose sa tim. Ne radi se tu samo o filmadžijama već o stotinama hiljada ljudi koji imaju traume raznih vrsta i nisu više ljudi kakvi su bili, a ni ovo mjesto nije kao prije. Ljudi imaju potrebu da objašnjavaju kako da se sa tim izbore, kako da to sortiraju u neku ladicu da mogu nastaviti živjeti neopterećeni od toga. Dokle god to postoji postojat će i potreba da se prave takvi filmovi. Sa druge strane, kod nas su napravljeni ratni filmovi vrlo brzo, čak smo i u ratu pravili dokumentarce u realnom vremenu, a pravili smo ih i odmah poslije rata. U Americi su, recimo, snimili film „Vod“ 20 godina nakon Vijetnama. Čekali su da sazrije razumijevanje da se može napraviti realan odnos prema tome.

14 Vi ste i scenarista i reditelj i producent. Možete li običnom čitaocu pojasniti posao producenta?

- Producent je čovjek koji prvi donosi odluke. On donosi odluku da se neka priča treba ispričati. On donosi odluku da se nešto radi. On donosi odluku ko će to raditi, sa kojim sredstvima i kako. Imate raznih producenta, kao neke subspecijaliste koji se više bave jednom konkretnom stvari.

15 Možete li povući neku paralelu sa prijeratnom i poslijeratnom bh. kinematografijom?

- Uvijek pokušavam da na neki način prenesem da je jedina logika kontinuitet. Svi smo mi nastali na osnovu iskustava filmadžija prije nas. U 50-im godinama smo imali snažnu produkciju kratkog dokumentarnog filma u BiH pa onda i igranih. Ja sam krajem 50-ih bio statista u filmu „Parče plavog neba“ Tome Janjića, u kojem je Šiba Krvavac bio jedan od pomoćnika. Kontinuitet je vrlo važan iako je rat bio snažan udarac na temelje, opet se nakon njega skupljaju parčići onoga što je bilo nekada, ugledajući se na sve ono što se dešava vani i prilagođavajući to našim okolnostima.

16 Posao režisera nije lak, ali šta tek reći za mlade režisere, početnike. Šta je to što ih čeka, šta biste im savjetovali i mole li ikada da im pomognete na neki način?

- To je uvijek i bio dio moga posla. Uvijek sam imao mlade asistente, studente... Dvije ključne stvari kod filma su strast i želja da to voliš i ozbiljan žestoki rad. Kada se to dvoje poveže, to je ono što čeka svakoga ko želi biti dobar reditelj/ka.

17 Filmovi su skupa stvar. Osjećate li pritisak zbog toga da će neki film možda podbaciti u finansijskom efektu?

- Dok pravite film uvijek osjećate pritisak. Ne samo finansijske nego svake vrste. „Secret passage“ je najskuplji koji sam radio. Uvijek mislite da je dosta lakše jer imate desetine miliona u filmu, ali nije tako. Daleko je veći teret, pritisak, odgovornost, iako pritisak da napravite nešto dobro osjećate i kada pravite malu formu od, recimo, sedam sekundi. U fantastičnom autu i mali ključ mora biti fenomenalan.

18 Zašto ste odbili da glumite u „Welcome to Sarajevo“?

- To je zanimljiva priča. Režiser Michael Winterbottom je htio da ja glumim, ali sam tada radio „Savršeni krug“. Kada je došao na samom kraju snimanja bio sam preumoran i iscrpljen, a on mi je poslao tekst sa custing direktorom iz Londona. Ponudili su mi ogromnu lovu. Ja sam odbio, a poslije sam se pitao zašto nisam mogao. Samo sjedite, šminkaju vas, nešto uradite par minuta pa se opet vratite, odmorite. Zvuči kao dobar posao... Ali to nije tako za glumce. Međutim, tek sam kasnije shvatio svoju odluku. Nije mi se sviđala moja uloga u scenariju. To znači da je svaki čovjek glumac. U tom trenutku nisam znao da me to nije zadovoljilo glumački. Tada sam ih poslao da gledaju predstavu u Zagrebu u kojoj je igrao Goran Višnjić. Oni su ga uzeli i tada je počela njegova holivudska karijera.

19 Bez imalo subjektivnosti, BiH zaista oduvijek ima talentovane filmadžije, ali je u isto vrijeme mala i siromašna zemlja. Postoji li ikakav realno izvodiv način sistemske podrške, prije svega finansijske, koji bi pomirio potencijale i mogućnosti na svačije zadovoljstvo?

- To je dobro pitanje i mislim da je moguće. Mora se shvatiti da mi govorimo na malom jeziku i da se u svijetu prodaju filmovi na engleskom, te mali dio na španskom i kineskom jeziku. Njemački i francuski - slabo. U Americi 98,2% su filmovi na engleskom. Zbog toga nam treba biti jasno da svugdje u svijetu postoji podrška lokalnoj industriji zato što ona donosi mnogo državi. Mislim da smo na putu da to riješimo. Nešto se već popravilo osnivanjem kantonalnih fondova, a mora se omogućiti dolazak stranim produkcijama ovdje tako što će im se vraćati PDV kao što rade i zemlje u regionu. To će se isplatiti i vratiti na nekoliko načina.

20 Nažalost, ni filmadžije među sobom nisu lišene unutrašnjih trvenja. Optužbe, ogovaranja, politički uplivi... Da li je glavni uzrok tome hronična besparica ili nešto drugo, ima li možda nekih klanova?

- Kada sam se pripremao za odlazak u Kan sa „Savršenim krugom“ dobio sam neke poruke da jedna grupa ljudi priprema za taj film negativnu dobrodošlicu. Kada sam svom prijatelju i francuskom producentu to rekao, on me pitao ko stoji iza toga. Odgovorio sam mu neki klan sa našeg šireg prostora. On mi je rekao: „Ademire, pa zar ti ne znaš da u Kanu ima bezbroj klanova?“ To je odgovor. Mislim da je naš ambijent dovoljno mali da mora biti jasno da svima može koristiti samo pozitivna komunikacija bez svađa i ljubomore. Nadam se da idemo u tom pravcu.

21 Koliko ima sujete u ovom poslu?

- Naravno da ima, to je prirodno. Ljudi uvijek misle da su napravili bolje.

22 Koliko je Sarajevo Film Festival, kao najveća manifestacije ove vrste u regionu, istinski važan za domaće filmske radnike? Imaju li neki konkretni benefiti ili je to više medijski događaj?

- Ogroman je benefit od SFF-a u raznim aspektima. To nije, kako neki misle, medijski događaj, crvenih tepih, itd. To je mjesto okupljanja industrije, komunikacije, projekata, biranja projekata, okupljanja finansija... To je kao kongres ekonomskih sila. Nama je najvažnije ono što ljudi ne vide na televiziji. Sastanci na kojima se dogovaraju razne stvari. Bez stranih partnera teško da bismo mogli nešto napraviti.

23 Iz BiH zadnjih godina mladi ljudi masovno odlaze u potrazi za boljim životom. Kakva je situacijama sa filmadžijama, bježe li i oni?

- Imam problem sa tom temom. Masa ljudi odlazi, ali se masa i vraća, samo se o njima manje priča. Sa druge strane, nemam nikakav problem da ljudi u određenom dobu odu vani da se obrazuju, steknu nova znanja i iskustva, ali istovremeno treba osnažiti naš domaći ambijent i glasnije slati poruku ljudima vani da je ovo njihova kuća i da su dobrodošli. Naravno, uporedo treba praviti bolji sistem i organizaciju.

24 Vi ste radili turističke spotove „Enjoy Life“ koji su emitovani na CNN-u. Da li je vrijeme za neke nove slogane i novu turističku kampanju?

- Stalno je vrijeme za nove slogane i ponude. Mi se bavimo i time. U ovom vremenu je potrebno nalaziti nove forme u kojima će se praviti ta komunikacija. Društvene mreže su sada potpuno otvoren kanal unutar kojeg se može napraviti nešto ogromno. Služimo se njima i pokušavamo doprinijeti onome što je svojevremeno radio „Enjoy Life“.

25 U kojoj biste još zemlji mogli živjeti osim BiH?

- Mogao bih u svakoj, ali ne bih htio. Za mene je BiH optimalna za život, ne po organizaciji, finansijama i redu nego zato što se ovdje osjećam dobro. Kada sve saberem, živio sam 15 godina vani - u Americi, Meksiku, Luksemburgu, Francuskoj, Engleskoj... Meni je toga dosta, ali čovjek može živjeti bilo gdje. Međutim, mislim da bi bilo najbolje da se ljudima koji pate širom svijeta pruži šansa da ulože svoju energiju i da od ovog mjesta naprave što je bolje moguće.

26 Mnogi obožavaju vaše filmove, ali uz čije filmove uživa Ademir?

- U raznim koji su dobri. Volim „Kuma“. Sve dijelove. Volio bih i četvrti dio.

27 Vi ste među prvima odselili na Poljine. Kako završiste tamo?

- Sasvim slučajno. Nisam ni znao gdje je to. To je bilo nekoliko godina prije rata. Moj kum, Milenko Simić Čiki, koji je inače bio scenograf  u Kuduzu, prvi je kupio. Rekao sam da i mene odvede tamo jer hoću da i ja tamo napravim kuću i tako sam i uradio. To mi je bilo otkrovenje jer nisam nikad živio nigdje drugo osim u gradu. To bavljenje baštom, voćnjacima, kokama... meni je veliki bonus.

28 U poslijeratnim godinama je to postalo omiljeno mjesto nove elite. Kakvi ste sa komšilukom?

- Znate kako morate sa komšilukom. Normalno (smijeh).

29 Da li ste pekli rakiju ove sezone i koliko je bude?

- Bude nekoliko stotina litara jer imamo toliko voća pa bi se dosta bacilo jer je nemoguće napraviti toliko džema i soka. Oko 500-600 kilograma voća iskoristimo za te stvari, a od ostalih 24 tone napravimo rakiju i podijelimo je prijateljima koji to vole.

30 Šta uzgajate?

- Imamo raznog voća. Jabuke, kruške, šljive, dunje, trešnje, višnje, kajsije, breskve, nektarine, jagode, kupine, ribizle, lješnici... Oko 25 tona ukupno kad je dobra godina.

31 Jedno neobično pitanje. Da li ste ikada sreli nekog svog imenjaka?

- Jesam, nekoliko. Jedan radi u Štrosmajerovoj ulici i baš sam ga slikao nedavno, jedan čovjek u knjižari u gradu mi je rekao da ima sina koji se tako zove, a prvi koji je poslije mene dobio to ime je sin Haseta Ferhatovića koji je, nažalost, poginuo u saobraćajnoj nesreći.

32 U čemu uživate osim filma?

- U porodici. Sa suprugom Selmom imam četiri kćerke. Dvije najmlađe još sa nama žive. Uživam i u prirodi i druženju sa prijateljima.

33 Sa kim se najvišete družite, mislim na kolege i javne ličnosti?

- Družim se sa raznim ljudima i ne dijelim ih tako. Imam širok krug prijatelja, otvoren sam i volim druženja mada sada to zbog posla nije više često kao prije iako bih volio da bude toga više.

Podijelite ovaj članak!

Komentara: 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije StartBiH.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  • Trenutno nema komentara, budi prvi da ostaviš svoj komentar ili mišljenje!