Vijesti / BiH

Šezdesetdvogodišnja Zumreta Halilović, sa djecom i unucima, živi u kolektivnom centru u Lukavcu, u zgradi stare ambulante u naselju Memići. Od 11 članova porodice samo ona ima primanja - penziju od 175 KM: 5,5 KM bosanske penzije, 80 KM njemačke, 85 KM srbijanske penzije te 20 KM dječijeg dodatka. U ovom kolektivnom centru su zadnjih osam godina, od kada su morali napustiti tuđu napuštenu kuću. Struju plaćaju oko 50 KM mjesečno, odvoz smeća sedam KM, vodu dvije KM mjesečno...

PREŽIVLJAVANJE

- Kada je počeo rat morali smo pobjeći iz naše kuće u Gornjem Šetu, kod Janje, nedaleko do Bijeljine. Protjerali su nas u Loznicu, pa onda u Mađarsku. Od 1996. godine smo opet u BiH. Bili smo u napuštenoj srpskoj kući i onda je Mujo iz opštine prebacio mene i petoro moje djece u ovaj kolektivni centar. Dvije kćerke su se udale, a sinovi su sa mnom. Najstariji nije oženjen, teško je bolestan. Srednji sin ima četvoro djece i ženu. I svi su bolesni, a nemamo ni 20 KM za markicu da ode kod doktora. Najmlađi Zamir ponekad zaradi dnevnicu. Boga moli da ga neko zovne da radi. Neki dan je kopao kanal od ujutro do mraka. Radi za 15 KM cijeli dan, treba mu novac za mlijeko za dijete. Preživljavamo - priča Zumreta.

Svi oni žive u dva „apartmana“ od po 30-ak kvadrata, sa neuslovnim kupatilom, bez bojlera, povremeno i bez vode. Pomažu jedni drugima koliko mogu.

Prije rata su živjeli u maloj kući u Gornjem Šetu na imanju od oko 270 kvadrata. Kuća je srušena, a Halilovići nemaju načina da je grade iznova.

- Kada imamo para odemo tamo, pokosimo travu, posjedimo, vratimo se i et'. Kuća je srušena, nema donacije sa kojom bismo mogli ponovo početi - priča Zumreta.

Kaže da ih niko iz institucija sistema ne posjećuje i ne pita kako im je u kolektivnom centru. I djeci se, primijetila je Zumreta, život ogadio - nema veselja, radosti. Zamir je, kaže mu majka, jednom iz opštine dobio 120 KM pomoći i sada mora proći šest mjeseci da bi mogao opet zamoliti za neku pomoć.

- Obradovao se što može nešto donijeti u kuću, ali to kratko traje. Evo, jutros ustane i nema šta jesti. Ne dešava se to rijetko. Kada dođu takva jutra da nemamo šta jesti, ne znam šta da radim! Izađem iz kuće, hodam okolo, lomim prste, učim i molim se dragom Bogu. Život nam je tako težak i pretežak - priča Zumreta.

Kada dođe do malo novca kupi najosnovnije: brašno, ulje, šećer, mlijeko za djecu, deterdžent. Zumreta naglašava da se ne boji umrijeti, ali se brine za svoju djecu. Jer, godinama žive u kolektivnom centru. Stoga Zumretu „živci zauzmu i ne zna ni šta radi“.

- Imam ovdje dva ljekara. Kažu da ne znaju šta će sa mnom! Svaki mi put daju drugu terapiju, ali mi nikakva terapija ne pomaže - priča Zumreta i priznaje da joj najviše pomaže kada nešto radi.

PEKAR, TESAR, MEHANIČAR

Objašnjava, posadi malo krompira i luka tek da se zanima, da nije u kući, da „insan ne sturi s pameti skroz“. Sa komšijama ima problema. Galame, provode se, vole muziku i igraju. A Zumreta to ne može da podnese. Zatvori se u sobu i šuti. Ne krije tugu zbog smrti svog muža Džemaila, koji je umro prije preseljenja u kolektivni centar. Najviše bi voljela da Zamir dobije posao.

- Ima 25 godina, izučio je za pekara, ali posla nema! Pekari zapošljavaju svoju rodbinu, a njemu kažu da im treba neko ko odmah može raditi. On bi radio i džaba dok ne nauči, ali nema posla. Sadmir je učio za tesara, ali je rat prekinuo njegovo školovanje, a sada je bolestan. Dženis ima 34 godine i završio je školu za automehaničara. Nema posla ni za njega. On ima četvero djece, tri djevojčie koje idu u školu i koje su završile prvi, treći i šesti razred i sina koji je napunio tri godine - priča Zumreta.

Kaže da im je spas obrok iz narodne kuhinje, ali da se vikendom, kada kuhinja ne radi, snalaze kako znaju. Voljeli bi kada bi im neko pomogao. U kolektivnim centrima u BiH još uvijek živi oko 8.000 ljudi i njihove sudbine su mahom slične sudbini porodice Halilović.

(Magazin START BiH)