[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/04\/22\/pirke-2.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/04\/22\/100x73\/pirke-2.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2018\/04\/22\/pirke-2.jpg","size":"291.68","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Život / Kultura

Terorist, novi roman Emira Imamovića Pirketa

 Sarajevski novinar i pisac sa šibenskom adresom, saradnik magazina Start BiH, Emir Imamović Pirke, autor romana „Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince“ (AGM, 2006), „Tajna doline piramida“ (Algoritam, 2008) i „Treće poluvrijeme“ (Algoritam, 2010), pripremio je za izdavanje svoj novi roman, čiji ulomak objavljujemo. Roman se zove Terorist, a govori o teoriji i praksi razvoja njegovog glavnog junaka od socijalističke sirotinje do teroriste ISIL-a, unatoč svemu i zbog svega...

UVOD: „Bismilahir-rahmanir-rahim!
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.“

Ovako počinje knjiga koju sam pročitao više puta nego ijednu drugu, knjiga zbog koje sam, davno je to bilo, želio biti pisac. Tada, kada sam prvi put čitao Derviš i smrt Meše Selimovića, o pisanju nisam znao ništa. O piscima sam mislio krivo. Kasnije, puno kasnije, kada sam postao novinar, o njima, piscima, promijenio sam mišljenje. Od one davne, dječije, naivne želje, odustao sam.
Podijelio sam taj, nazvat ću ga, svoj svijet, na njih, prave pisce, kojima za napisati dvije stotine novinskih kartica trebaju dvije godine, i nas – kako je rekao jedan moj prijatelj – radnike u neposrednoj proizvodnji teksta, koji, kada imamo sreće, napišemo dvanaest svakih sedam dana. Kada nemamo, onda pišemo osamnaest kartica ili više. Moj rekord je dvadeset i četiri.

Za mnoge pisce mi smo bili niža vrsta, nešto kao djelimično kreativni daktilografi. Za mnoge od nas, oni su uglavnom seratori koji bolje misle o svom pisanju nego što pišu. Novinari što su uz posao pisali ili pišu prozu se ne računaju. Takvih je u posljednje vrijeme sve više: kao da smo odlučili uzvratiti udarac piscima koji su, nemajući više od čega piti, pušiti i preko kafanskih stolova pričati o sebi i kada ih niko ne sluša, počeli zauzimati mjesta novinarima.

Odlučio sam (ne znam kada, ali je odluka bila čvrsta) da nikada neću pokušati napisati nešto što ima rok trajanja duži od sedam dana. Radim u tjedniku, i toliko, jedan tjedan, do idućeg broja, žive moji tekstovi – i to u najboljoj varijanti. Inače žive dok ih kupac novina ne pročita ili nikako: tiraž nam je takav da vjerovatno sve koji nas kupuju možemo okupiti u sportskoj dvorani provincijske osnovne škole, ukoliko je nisu izgradili ili obnovili Amerikanci, Šveđani, Kuvajćani... ti neki strani donatori koji po bosanskim pripizdinama grade replike škola u kakve idu njihova bogata djeca, pa žgoljavi, neuhranjeni klinci igraju lopte na parketu za čiji kvadratni metar njihovi očevi nadničare tri-četiri dana. Za naše poštovane čitatelje i drage čitateljice, te su dvorane prevelike.

U malo čemu sam neuspješan kao u provođenju vlastitih odluka. Nijedna nije bila toliko čvrsta da od nje nisam odustao, čak i ako nije bilo nužno. Zato, uz ostalo, nemam ženu iako sam najmanje triput bio siguran da sam našao nekoga s kim ću ostati zauvijek. Jedna je napustila mene, ja druge dvije, da preduprijedim reprizu onoga što sam proživio kada sam prvi put nakon pet godina zajedničkog života morao zaspati sâm znajući da ću to učiniti i sutra i prekosutra, i da ću svakog jutra kafu piti onako kako je sada pijem: u tišini, uz pet cigareta prije doručka, gledajući uvijek ka suprotnoj strani stola i stolici što je u podjeli mjesta bila njihova. Svoju niti jednoj nisam dao.

Očito je: napisao sam knjigu. Ukoliko ima neko ko ovo čita, a da mu ja nisam rukopis poslao mailom, nije urednik ili lektor u izdavačkoj kući, znači da sam je i objavio. Raduje me što nije fikcija, književnost u pokušaju, zagađena rečenicama lošim i za novinske izvještaje, poput: „Četnici su zauzeli dominantne kote.“
Tješi me što nije ni zbirka kolumni, komentara i intervjua izvučenih iz arhive da bi to, moje ukoričavanje, ako se tako može reći, izgledalo deblje, ozbiljnije. Da ne poziram zakurac fotoreporteru dok me namješta tako da se ne vidi podbradak na fotografiji za korice i razgovore koje će kolege praviti sa mnom, kao što bih i ja sa njima. Mi međusobno važnijim prikazujemo djela što će za pola godine ili godinu biti na akcijskoj cijeni, u posebno povoljnoj ponudi i s atraktivnom najavom u kojoj će se prešutjeti da izdavač mora isprazniti skladište.

Negdje na polovini prvog komentara kojeg sam napisao – vjerujući, opet krivo, kako je pisanje komentara vrhunac novinarstva i novinarske karijere – stoji idiotska rečenica: „Zašto ovo pišem?“ Moj bivši urednik mi je tada rekao da sam ispao kreten. Uvijek je imao toplu ljudsku riječ za mlađe kolege.

„Ako ne znaš zašto pišeš, što onda, majke ti mile, pišeš?“, upitao je.
Maloprije sam napisao i odmah izbrisao ono svoje glupo pitanje iz teksta o već nečemu. Poslije toga sam napisao kako je ova knjiga napisala sama sebe. Stavio sam to pod navodnike, pa izbrisao. Ako kažem kako je ovu knjigu zajedno sa mnom napisao Mirza, slagat ću. On me jeste na nju naveo, ali iz razloga koji nemaju veze sa mojom ambicijom. I ona, ova knjiga, njemu, osuđenom teroristi, nije trebala. Put do nje, međutim, jeste. Mirza Kasumović je od onih ljudi što znaju da ima puno knjiga, ali im je važna samo jedna.

Mirza se borio za takozvanu Islamsku državu i to je Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine bilo važnije od pucnjeva kojima je likvidirao Jovana Aksentijevića. Pucao je on i u druge, vojnici u ratovima ne gađaju uvijek istu metu, ali jedino Jovana znamo obojica: stanovao je u kući na raskrižju moje i Mirzine ulice. Moja se zvala Fadila Jahića Španca, Mirzina Ive Andrića. Išli smo u istu osnovnu školu: „Jusuf Jakupović Mrki“. I Jusuf je bio u Španskom građanskom ratu. Valjda je otišao nakon što su se podijelili nadimci koji svjedoče da je njihov nositelj bio protiv fašizma puno prije nego je fašizam bio ispred kuće.
Mirza i ja, makar on tvrdi suprotno, nikada nismo išli istim putem u školu i iz škole. Meni je duži bio nekako prirodniji, draži. Mirza je dolazio kraćim, pored naselja u kojem se rodio Meša Selimović. Nikada nisam vidio njegovu rodnu kuću. Ne znam ni da li postoji...
Mnogima dugujem zahvalnost zbog toga što sam, eto, napisao knjigu. Najviše, iako ne bih trebao, mom poznaniku iz djetinjstva, osuđenom i odbjeglom teroristi, bivšem pripadniku Islamske države Mirzi Kasumoviću, Abu Ademu, Ocu Ademovom, kako je sam sebe nazvao u Siriji.

ULJEPŠAVANJE NAJLJEPŠEG DOBA: Nepouzdana su moja sjećanja. Ne brišem pamćenje svjesno, već optužujem podsvijest za to. No, i ona je tek djelimično uspješna: još uvijek vidim – bukvalno vidim, do u detalj – kada hoću ili kada me nešto potakne, traumatične trenutke uglavnom djetinjstva. Sve sam sigurniji da drugih i nije bilo. Poneku lijepu sliku moje dalje prošlosti gotovo uvijek nešto kvari.

Zbog onoga što se dešavalo više slučajno i, najčešće, sa ljudima koji su mi prošli kroz život, do nekih srednjih dvadesetih nisam razvio nikakav prijateljski odnos. To ne znači kako nisam imao prijatelje i da sam od prvog upoznavanja nekoga van kuće pa do početka života u Sarajevu bio sâm. Sasvim suprotno: uporni pokušaji da kao i svi imam svoje društvo, kako smo u Tuzli govorili, ili što bi rekle Sarajlije – raju, doveli su do toga da sam ona prijateljstva s perspektivom trajanja prekidao, započinjući nova i bježeći onda i od njih.

Stalno sam, mislim, pokušavao da se prilagodim. Prvo ekipi koja je na komadu zemlje kojeg smo zvali kod garaže igrala fudbal. Tu sam bio onaj koji ne zna uštopati loptu. Zato sam zavolio košarku: oni nisu znali dvokorak. Umjesto da nastavim trenirati, počeo sam pušiti i slušati muziku koja me nije zanimala. Bendove čije sam kasete kupovao ili presnimavao voljeli su muzičari u pokušaju. Istina, znali su svi ponešto odsvirati. Ja nemam sluha i nisam u stanju ni triangl udariti kako treba.
Negdje između sam se pravio da volim skijanje. Još ranije sam se pokušao niz snježnu padinu spustiti na nečemu što se zvalo skijice: na dvije male, tridesetak centimetara duge i petnaestak široke plastične ploče sa gumom umjesto veza. Nisam uspio niti jednom. Ni ribu nikada nisam upecao. Uspio sam naučiti šta je čekrk, kada je plovak dovoljno potonuo i možda jednom zabaciti udicu sa mamcem u vodu; inače sam bio uspješan u zabacivanju u grmlje iza leđa.

Sada, za rijetkih posjeta Mirzinom i mom gradu, srećem puno, jako puno poznatih lica, ali se nikako ne mogu sjetiti odakle ih znam. S imenima je još gore: u najboljem slučaju, znam kako se zove svaka deseta osoba s kojim se pozdravim nakon što mi se fakat iskreno obraduje i kaže da se nismo vidjeli dvadeset-trideset godina.
Moj razred u osnovnoj školi, kao i svaki u to vrijeme, imao je trideset i jednog đaka; ja se ne sjećam barem njih dvadeset. Nekima od ovih koje po nečemu pamtim ne znam imena. Recimo, tamnokosom dječaku koji je sjedio u redu do mene i plakao kada smo prvi put došli u školu. Sjećam se, međutim, da sam se tog prvog dana vratio kući sâm.
Za razliku od vrtića, u koji sam išao kratko i s neskrivenom mržnjom, u školu sam krenuo bez trauma. Bit će da sam povjerovao u stih prema kojem je od kolijevke pa do groba najljepše đačko doba.

Ubrzo sam shvatio da je đačko doba najljepše, al' u kurcu: svake sam nedjelje prije one sedmice u kojoj je nastava počinjala ujutru, kako sam znao i umio, molio boga da dobijem temperaturu. Moje su molitve uslišavane kada je najmanje trebalo: u vrijeme državnih i republičkih praznika ili usred ljeta.

Jedan jedini put sam kod garaža dao čak tri gola: najbolji igrač među nama je iz nekog bizarnog razloga odlučio biti golman, a mene je postavio za napadača. Sutradan ujutru sam se probudio s temperaturom. Do popodneva sam imao dijagnozu – bronhitis – i propisanu terapiju.

„Znaš ti da sam ja tebe jednom htio razbit?“, pitao me Mirza.
„Samo jednom?“, uzvratio sam.
„Jednom kod garaža“, odgovorio je.

On tvrdi da sam njemu dao ta tri gola i da je treći bio neregularan: loptu sam malo primirio rukom. Taj detalj i ja pamtim. I da sam, jer je nešto ranije pala kiša, nosio plavi šuškavac. Zbog njega sam se i oznojio više nego drugi, da bih poslije ostao u mokroj majici i završio na sedmodnevnom kućnom liječenju.

Mirze se, međutim, ne sjećam. Da, neko je branio za protivničku ekipu; i da, ja sam lagao kako nisam dirao loptu rukom. Taj gol nije bio odlučujući, pa se valjda zato nismo potukli. Ustvari, zato me Mirza nije istukao. Posljednji pogodak ja, naravno, nisam dao. Naš golman je uzeo loptu, predriblao i njih i nas, i da gol nije bio nacrtan na stražnjem zidu garaže, ne bi se zaustavio dok ne padne u nesvijest.

Bilo je ljeto, sedmi ili osmi mjesec, ono vrijeme u godini u kojem sam ja, zato što su oni bolji bili s roditeljima na moru ili, rjeđe, na selu kod rodbine, mogao ne sjediti na mjestu (lijepo ali lažno bi bilo reći klupi) za rezervne igrače. Moguće je, dakle, da smo odigrali utakmicu jedan protiv drugoga, jer Mirza nikada nije nigdje išao. Nisam ga pitao je li inače popunjavao dječačke timove kada bi neko falio zbog kupanja u Tučepima.

„Sreća da se nismo češće sretali na lopti“, kazao sam.
„Kako nismo? A pred školom? Ono kad nismo imali loptu pa smo igrali s komadom ćumura?“

I tu bizarnu utakmicu u sportu s fudbalskim pravilima i grumenom uglja veličine dječije cipele sam pamtio. Ne znam kako se dogodilo da smo svi, iako se igralo na dva gola, pucali na jedan, onaj protivnički. Zbog toga smo pobijedili i ja zakasnio s nastave kući. Mirze, međutim, nema ni u tim sjećanjima. Kao što ga nema u povratku s prvog dana nastave; i danas sam siguran da sam se kući vratio sam, znam i kojim putem: pored ulaza na tribinu za stajanje stadiona Fudbalskog kluba „Sloboda“, pa do kraja ulice, onda desno skroz do velike raskrsnice, pa opet desno pored dvije trafike, kroz ulicu uz koju je bila ograda pomoćnog terena i još jednom desno, uzbrdo, do kuće.

On tvrdi da nas je bilo pet: svima je naveo imena i prezimena, rekao u koji su razred išli i opisao gdje su stanovali.
Za dvoje je možda u pravu; njihove kuće pamtim. Ako smo tu još on i ja, ostaje samo peti dječak. Njegovo ime i prezime mi ne znače ništa. Ubijeđen sam, ma koliko ne vjerujem svojim sjećanjima, da u zgradi u koju ga je Mirza smjestio nije živio niko naše dobi.

Njemu ne smijem vjerovati. Zaboravljam, kako je rekao engleski pjesnik iz devetnaestog stoljeća Matthew Arnold, zato što moram, a ne zato što želim. Onaj ja iz života koji je završio ratom sebi tako ispadam bolji. Mirza možda i ne laže, ili barem ne laže svjesno, ali tom istinom sigurno skriva onu koju želim čuti i čiji početak nije u tuzlanskom naselju, a kraj joj je tamo odakle je došao - u Beču.

 

Podijelite ovaj članak!