Ekonomija

Saša Magazinović, poslanik i predsjedavajući Kluba poslanika SDPBiH u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH krajem novembra je izjavio da, prema podacima s kojima se operiše, godišnje u BiH baci se oko 400 tona hrane, od čega više od jedne trećine, odnosno 140 tona od strane privrednih subjekata.

"Vjerovali ili ne, živimo u državi u kojoj, ako bacite hranu država vas nagradi, jer vam ne naplati PDV, a ako nahranite gladnog donirajući hranu, država vas kazni jer morate platiti 17 posto. Danas smo ovdje radi implementacije u Parlamentu plemenite ideje Fondacije Mozaik, koji su do sada uradili veliki dio posla i sad je na institucijama i na nama političarima da uradimo svoj dio posla - kazao je Magazinović tada na press konferenciji o temi "Ljudi gladuju, a hrana se baca - ukinuti porez na doniranje hrane“.

Pitali smo, šta o tome misle aktivisti i ekonomski stručnjaci.

Marin Bago, Udruga za zaštitu potrošača Futura Mostar

- Mi već 30 godina živimo u ekonomskom modelu koji se zove tržišna ekonomija. U svakom takvom modelu, bilo gdje u svijetu, kada nešto donirate ili uradite za opće dobro, odbija vam se od poreza. U našem slučaj zakon nema nikakvog smisla. Druga stvar, čovjeka čini tužnim da mi u 21. stoljeću u Bosni i Hercegovini, gdje nas ima sveukupno par miliona, u vremenu kada imamo rekordne proračune na svim nivoima, još uvijek pričamo o gladnim ljudima i potrebitim. Ljudima bukvalno treba hrana. Tužno je to što sve više ljudi traži pomoć u narodnim kuhinjama. To je istinski poraz svake politike i slobodne misli. 

Maja Arslanagić-Hrbat, Pomozi.ba

- Potpuno je paradoksalno i žalosno što, sa jedne strane, imamo toliko hrane koja se baca i uništava, a sa druge sve veći broj ljudi koji gladuju. Nelogično je da zakonska regulativa otežava, umjesto da olakša proces doniranja prehrambenih proizvoda kompanijama koje su spremne pomoći socijalno ugroženoj kategoriji ljudi. Zbog zakonske regulative kakva trenutno jeste, firmama je lakše i isplatnije uništiti hranu umjesto da je doniraju onima kojima je potrebna, što je zaista besmisleno, a mnogima teško i za povjerovati. S obzirom na to da govorim u ime humanitarne organizacije Pomozi.ba, koja svakog dana toplim obrocima hrani oko 1.000 ljudi, te kroz različite projekte pomaže hiljadama osoba u potrebi, mogu reći da je ukidanje PDV-a na doniranu hranu zaista neophodno, a posebno nama od ogromnog značaja, jer brojne humanitarne aktivnosti Udruženja Pomozi.ba gotovo u cijelosti ovise od donacija.

Miroslav Subašić, Udruženje Mozaik prijateljstva, Banja Luka

- Mozaik prijateljstva vodi javnu kuhinju više od 20 godina i ljude hranimo na različite načine. Između ostalog, možda najviše baš na osnovu one hrane koja se možda planirala baciti, ali se ustupila nama. Kada ne bi bilo te hrane mi ne bismo mogli nahraniti ljude. Dugi niz godina radimo sa mnogim firmama koje pomognu Mozaik prijateljstva, a onda još moraju platiti PDV na tu hranu. Mi dijelimo svaki dan hranu za 700 korisnika, a vikendom dijelimo više od 1.100 obroka. Na različite načine pomaže ukupno oko 1.400 ljudi. Javne kuhinje u BiH su primorane da zovu kompanije i da mole za hranu. Logično je da su i firme po pritiskom. Bilo bi višestruko korisno, a za javne kuhinje bi to bilo sjajno, jer bi tako bilo i povratnog hljeba i raznih namirnica, a sa druge strane bi se pomogle i firme. Iskreno, mislim da bi ukidanje PDV-a bio pun pogodak za svaku javnu kuhinju u BiH. Mi radimo na području Banje Luke, ali nas zovu ljudi i iz Laktaša, Gradiške, Prijedora, Prnjavora... Mnogo puta smo napravili svečanosti za siromašne na osnovu namirnica koje su ostajale iza političara, a trebale su završiti u smeću. A bolje da ne znate šta sve ostane iza njih.

Svetlana Cenić, ekonomistica

- Trebali bi svakako ukinuti PDV na doniranje hrane uz, naravno, izbjegavanje malverzacija da ne bismo, po našem starom običaju, odjednom sve proglasili doniranjem pa da ne ispadne da se i restoranima donira hrana. Mora se naći mehanizam da se to izbjegne. Ali ima još jedan problem što raspakivanje Zakona o indirektnim porezima podrazumijeva i druge promjene. On jeste bio pripremljen u nekoj verziji, a onda su krenuli i sa prijedlozima o nultoj stopi na hranu, višoj stopi na luksuznu robu i drugim prijedlozima, pa se bojim da u to ne utrpaju koješta što ne stoji ili da neće uvesti samo izmjenu da se ukida PDV na doniranu hranu pod izgovorom da se priprema novi zakon i da će u njemu obuhvatiti sve odjednom. A do tad, ko živ - ko mrtav. Bilo bi to jednostavno riješiti kada bismo mi živjeli u normalnoj državi jer bi u tom slučaju išlo zakonskom procedurom. UIO bi dala svoje mišljenje i proslijedila ga Savjetu ministara i Parlamentu. Napravila bi se samo izmjena da se oslobađa PDV na doniranu hranu, eventualno bi se pravilnikom kao podzakonskim aktom suzio manevarski prostor za prevare i onda u Parlament. Međutim, mi ne živimo u normalnoj državi.

Nermin Mehić, Udruženje „Zajedno za naš grad“, Mostar

- Naše Udruženje postoji osam godina, a prije četiri godine smo sami napravili i pokrenuli kuhinju, a tu nam je sa opremom pomogla i Njemačka ambasade, u kojoj pravimo obroke i nosimo ih na kućni prag korisnicima i to jedini radimo. Zimi za 100, a ljeti za 60 korisnika. Imamo i projekat hljeb i mlijeko za djecu. Kupujemo brašno i mlijeko za 30-ero djece. Naravno, riječ je o socijalno ugroženim porodicama. Imamo i kuhinju za starije samce. Mi bismo mogli dnevno praviti 300-400 obroka, ali nemamo namirnica. Mi kupujemo hranu. E sada zamislite koliko se plati PDV na osnovne životne namirnice za 100.000 KM. Nama bi ostalo 17.000 maraka više za kupovinu namirnica i povećanje broja korisnika i tako smanjenje siromaštva i broja socijalnih slučajeva u Mostaru. Mnogi bi rado donirali da ne moraju platiti PDV. Imamo i pojedince koji kupe hrane i za po 3.000 KM, a na to također plate PDV. Ako mi sada pravimo 100 obroka, bez PDV bi onako logički mogli napraviti 17 više. I onda to pomnožite sa svim javnim kuhinjama u BiH, a samo u Mostaru imaju tri. Mi smo tri godine nosili, nažalost, nismo u mogućnosti pa radimo samo u Mostaru. Ako ikada bude neki sastanak u cilju vršenja pritiska na vlasti da se ovo uradi mi ćemo rado doći u Sarajevo o svom trošku. Možda bi na 20 minuta protestne šetnje trebali izvesti sve naše korisnike.

Aida Vežić, koordinator Kampanje "Niko gladan - niko sam"

- "Niko gladan - niko sam" je zvanično krenula u aprilu 2020., ali smo sa istraživanjima počeli puno ranije jer nažalost u BiH ne postoje podaci o tome. Došli smo do broja od 16.800 svakodnevnih korisnika javnih kuhinja širom BiH, a taj broj ne računa pakete hrane već samo one koji dolaze po svoj obrok.

Inicijativa želi da nahrani gladne ljude, a prvi korak je izmjena poreza na dodanu vrijednost koja bi prepoznala da su donacije hrane pred istek roka oslobođene PDV-a. Mi smo u ranoj fazi imali sjajan odaziv od Uprave za indirektno oporezivanje (UIO), koji su nakon našeg prijedloga to uvrstili u novi zakon o PDV. Međutim, taj se zakon priprema od 2016., a mi želimo da što prije smanjimo uništavanje hrane od strane kompanija i da se ta hrana koja je potpuno bezbijedna za ljudsku upotrebu što prije donira javnim kuhinjama. U tom svjetlu podržavamo i zahvalni smo na inicijativi gosp. Magazinovića. Mi smo ovog ljeta poslali više od 400 dopisa predstavnicima zakonodavne vlasti širom BiH i pozvali ih da nam se pridruže i da podijelimo sa njima naše podatke. To ćemo opet uraditi svim novoizabranim kandidatima jer ovo pitanje nema nacionalni predznak. Ovo je pitanje ljudskosti i kvalitete života svih nas. Ovom promjenom Zakona nema gubitnika, već svi dobijaju. Susjedna Hrvatska je to uradila još 2015., a ista je situacija i u većini drugih evropskih država i trebali bismo se i mi voditi primjerima pozitivne prakse. 

Faruk Hadžić, ekonomista

- Imamo paradoksalnu situaciju, da preduzeća u BiH imaju dovoljne količine hrane koje bacaju. Sa druge strane imate potrebu od strane narodnih kuhinja, korisnika, da dobiju taj jedan obrok. Međutim, zakonska regulativa je takva da je svako preduzeće destimulisano. Nažalost, isplati mu se baciti hranu, uništiti hranu, nego je donirati, jer za to mora platiti porez državi. U ovoj situaciji svi bi akteri imali korist od toga. Uprava za indirektno oporezivanje, a s tim i država BiH ne bi izgubili ništa jer svakako se ta hrana uništi i na nju se ne plaća PDV. U toj varijanti, ako bi se samo dopunio član Zakona o PDV-u, imali bismo situaciju da bi preduzeća donirala hranu. Riješilo bi se trajno pitanje osiguranja obroka za gladne u BiH. Država ne bi čak ni izgubila ništa nego bi dobila, jer bi bilo neophodno manje donirati novčanih sredstava za rad javnih kuhinja, jer bi imali dovoljne količine hrane.