Veliki broj roditelja sa prostora bivše Jugoslavije već decenijama traga za odgovorom na jedno pitanje: gdje su njihove bebe? Rečeno im je da su umrle pri porođaju, ali oni tvrde da su djeca nestala pod sumnjivim okolnostima - da su postala žrtve trgovine i završila u porodicama zapadnog svijeta. Sistem šuti, a teška muka roditelja i dalje traje. Milka još čeka svoju Draganu. Janja Vrhovac tvrdi da je na dobrom putu da pronađe svoje dijete. Ana Pejić, jedan od najistaknutijih glasova ove borbe, kaže da posjeduje brojne dokaze, koje je objavila u knjizi

Tekst: Mevlida Novalić

Ana Pejić, iz Rume (Srbija), tvrdi da je njena djevojčica nestala pod sumnjivim okolnostima nakon poroda 1988. godine u bolnici u Sremskoj Mitrovici. Iako su joj rekli da je beba preminula, Ana sumnja u zvaničnu verziju događaja. Njen slučaj nije usamljen.

Stravična priča, filmska, stoji iza svega. Ana i roditelji koji dijele istu sudbinu, vjeruju da su njihova djeca živa, da su nestala u bespuću organizovane mreže korupcije i trgovine novorođenčadima, prodati nekim drugim porodicama, „rasuta“  po svijetu. Da je država stajala iza svega, sistem bio uvezan, dobro organizovan.

Broj porodica koje dijele isto iskustvo u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji i Sjevernoj Makedoniji nije zanemariv. Prema nezvaničnim procjenama, oko 250.000 djece u bivšoj Jugoslaviji proglašeno je mrtvim u okolnostima koje roditelji smatraju sumnjivim, uz uvjerenje da su im bebe otete iz porodilišta, od 1970-tih godina naovamo.

Ana Pejić tvrdi:

- Djecu je u bivšoj Jugoslaviji krala Udba, pod zaštitom države, a u sklopu svjetske trgovine djecom. Mi smo bili slabo razvijeni, djeca su išla iz istočnih zemalja, iz zemalja Istočnog bloka, to je mehanizam. Iza ovih riječi ja stojim, a mnogo dokumenata i dokaza imate u knjizi koju sam objavila - kaže Ana za Start.

MRAČNE PRIČE

Ana Pejić rodila je djevojčicu, a prema dokumentima koje je dobila - umro je njen sin! Krenula je u žestoku borbu da sazna istinu, a godinu za godinom ona je zapravo saznavala kako su je lagali sistem i država. I ne samo nju.

Mirjana Novokmet, predsjednice Beogradske grupe roditelja nestalih beba, sina je rodila sa 19 godina, 27. januara 1978. u 22 sata i 20 minuta, u najvećem porodilištu u Višegradskoj ulici u Beogradu, današnjoj Klinici za ginekologiju. Sjeća se da su se na CTG-u čuli otkucaji srca djeteta, a da su je zatim uspavali. Kada se probudila, rekli su joj da je dijete mrtvo i ona od tada pokušava utvrditi što se dogodilo.

„Negdje 2002. godine dobila sam obdukcijski nalaz u kojem se ne vidi što je uzrok smrti, već je napravljen histopatološki nalaz posteljice i pupčanika. U godinama koje su uslijedile pokušavala sam doći do dokumentacije, ali bi mi, kao i ostalima, rekli da je bila poplava, da su papiri uništeni. Nedostaju i stranice iz mog kartona na ginekološkom odjelu u Domu zdravlja u Zemunu, a nestala je i doktorica, prestala je raditi samo mjesec dana od mog porođaja. Kada sam tražila uvid u matičnu knjigu rođenih, dobila sam kopiju izvoda u kojem nema ni imena ni prezimena Novokmet. Međutim, 2006. godine konačno sam uspjela dobiti popis sve djece rođene 27. januara 1978. i vidjela sam da pored podataka o mom djetetu stoji ime Saša. Ko mu je dao to ime, ostaje misterij. Baš kao i podatak iz pogrebnog poduzeća koje nam je izdalo dokument da dijete mrtvorođeno na taj datum nije nikada stiglo iz Višegradske na groblje“, svjedoči Mirjana Novokmet za portal Novosti o hronologiji zbog koje je uvjerena da dijete nije mrtvo.

„Recimo, priča Nikole Šegrta, čija je supruga rodila 16. oktobra 1993. godine, kada je rekao da u parafinskom kalupu (kalup koji sadrži DNK umrle osobe, op. a.), koji je nekako uspio dobiti iz bolnice, nema ljudskih stanica. DNK analizu radio je u Vancouveru, u Kanadi. Broj sličnih slučajeva navodi nas da tvrdimo da su djeca nestala, a ne da su umrla. Kao što nema ubistva bez leša, tako nema ni smrti bez tijela umrle osobe“, tvrdi Novokmet.

Sva djeca koja su na ovaj način nestala imaju sličnu priču: majke su uglavnom rodile carskim rezom, dijete im nikada nije pokazano, medicinsko osoblje je tvrdilo da je mrtvorođen, da su ga sami sahranili, kremirali ili zakopali u masovnu grobnicu. Nema smrtovnica, nema dokumenata, nema dokaza. Neki su tražili iskopavanje, a u grobovima nema ni tijela.

OVDJE SU ORIGINALNA DOKUMENTA, FOTOGRAFIJE, DOKAZI

Dugogodišnja je potraga roditelja za odgovorima, još uvijek bezuspješno kucaju na vrata gotovo svih državnih institucija, pokušavajući da saznaju šta se dogodilo s hiljadama novorođenčadi. Sumnje u sistemski kriminal prisutne su širom regiona, iako su roditeljske inicijative u nekim zemljama, poput Bosne i Hercegovine i Slovenije, organizovane u znatno manjem obimu nego u Srbiji. Majke i očevi okupljeni u udruženjima neumorno prate tragove svoje nestale djece, za koju vjeruju da su završila u drugim državama. Udruženja sarađuju, a roditelji neće da šute. U Sarajevu je nedavno održana i međunarodna konferencija koja ih je sve okupila, prije toga u Zagrebu i Ljubljani.

Ana Pejić najjači je glas među njima. Organizirala je udruženje „Nestale bebe Vojvodine“, a o ovoj višedecenijskoj potrazi je napisala opsežnu knjigu „Otete bebe – Srbija“, potkrijepljenu dokumentima, svjedočenjima i fotografijama.

- Ovdje su samo originalna dokumenta, fotografije i dokazi. Ovo je tek mrva onoga što mi imamo - kazala je.

Pokazuje nam i čita priču osobe koja je iz New Yorka došla u Beograd po bebu koju je usvojila ili, kako Ana tvrdi, kupila. Njena dokumentacija je ovjerena, prevedena s engleskog jezika. Izjavu su dali roditeljima iz udruženja „Nestale bebe Vojvodine“. Tu su i adresa, prevoz, pečat – sve što je potrebno, kaže Ana.

- U ovu knjigu sam stavila slike tih doktora i njihove supruge. Mene niko nije tužio niti je iko došao da kaže da to nije tačno - kaže Ana pa nastavlja:

- U ovoj knjizi ćete shvatiti kako se u Švedskoj prodaju djeca, kako je Istočna Njemačka, zajedno sa nama, Udba i KGB, zajedno radili, učestvovali, kako su se falsifikovala dokumenta od strane jednog čovjeka koji je bio i matičar i ginekolog, i koji je koristio sedam-osam prezimena. Ali je on ovjeravao dokumenta. Sve ovo se događalo i u Sloveniji, i u Hrvatskoj, i u Bosni. Najviše u Srbiji i u Bosni, ali se ne smije zanemariti ni ono što se dešavalo u Hrvatskoj i Sloveniji.

GDJE JE MOJA DRAGANA?

Milka Zorić, iz Kozarske Dubice, punih četrdeset godina obilazi malenu humku na glavnom gradskom groblju Pobrđe u Banjoj Luci. Nakon poroda 7. jula 1982. ono što je trebalo biti njena najveća radost nakon rođenja kćerki bliznakinja ubrzo se pretvorilo u bol koji nikada nije prestao. Djeca su dobila devetku i desetku ocjenu na porodu.

- Sestre su mi rekle, majko, djeca idu na četvrti sprat, a ti ideš na treći. One su strašno plakale. Bile kao gladne. Imale su veliku kosu po vratu. Crnu, dugu. I one su jedna drugu lizala. Jedna drugu uzmala su za kosice. Ja kažem da ih podojim. Ne, ne, ne možeš, ti ćeš sutra djecu podojiti, kazale su - priča Milka.

Na podne su ih donijeli.

- I pitaju, majko, kako ćeš? Ja kažem, kako su bila u stomaku zadnji mjesec dana. Gordana je bila sa lijeve strane, Dragana sa desne, tako ću i dojiti - sjeća se Milka. Kasnije joj javljaju da jedna beba nije dobro, da izmuzuje mlijeko. Onda joj 13. jula kažu, ti ideš kuće, a bebe moraju ostati još na promatranju.

I tako su Dragana i Gordana, Milkine bebe, ostale u bolnici iz koje će ubrzo stići vijest da Dragana nikada neće doći kući. Kako im je rečeno, Draganino tijelo ne mogu uzeti. A za ukop će se pobrinuti bolnica nakon što porodica uplati sve troškove, što je za njih bio novi šok. Željeli su vidjeti dijete, no oni su to odbili. Kazali su da su već grob spremili, da će joj dijete obući. Vidi Milka drugu familiju kako stoji kod sandučića svoje bebe, a njoj niko ni ne pokazuje sandučić njenog djeteta.

- Ja sam sumnjala stalno nešto, jer kad god dođem na ovaj grob nisam mogla upaliti svijeću, i nisam imala suza - priča Milka.

Prema medicinskoj dokumentaciji koju je Milka naknadno i na vlastiti upit dobila godinama poslije, upisano je da je njena kćerka umrla 9. jula, dan nakon rođenja- istog dana kada je Milka držala na grudima kao zdravo dijete. Ostaje nejasno zašto joj je smrt djevojčice saopštena tek četiri dana poslije, po izlasku iz bolnice, 13. jula. Iz otpusne liste i potvrde o smrti vidljivo je da je smrt nastupila zbog intrakranijalne hemoralgije, odnosno krvarenja unutar lobanje.

Od Univerzitetskog kliničkog centra u Banjoj Luci, kao pravnog nasljednika nekadašnjeg regionalnog medicinskog centra gdje je porod obavljen i gdje im je saopšteno da je jedna od dvije bebe umrla, stigla je dokumentacija o smrti, odnosno obdukcioni nalaz. Sve što je iz UKC-a stiglo je istorija bolesti uz obrazloženje da, prema važećim propisima u Republici Srpskoj, ova ustanova nije dužna čuvati medicinsku dokumentaciju niti uzorke obdukovanog tkiva duže od deset godina. Kako kaže, iako je od prvog dana sumnjala u smrt svoje bebe, Milka i porodica, odlučili su se da 2024. godine izvrše ekshumaciju i posmrtne ostatke sa groblja iz Banje Luke prenesu u Kozarsku Dubicu. Ostarili su, a dug je put iz Kozarske do Banje Luke. A onda, novi šok.

- Kad su to ljudi počeli da kopaju, skinuli taj spomenik i to otkopali, ništa nije bilo, samo zemlja. I svi smo gledali u nekoj nadi da će se to kopati i da će nešto biti. Međutim, nije bilo. Ništa nije bilo, baš ništa. Ni platna, ni kosti, ni ostataka od sanduka, ništa nije bilo. Ja sam se bojala da to nije dovoljno duboko, da još kopaju i da kopaju, da nešto nađu. Ali baš ništa tu nije bilo - priča vidno potresena Milka.

NEMA DOZVOLE, NEMA UGOVORA

 I Mirjana Helata, iz Ustriprače, se od 2002. godine pita gdje je njeno dijete. Rodila je u 7. mjesecu trudnoće u bolnici u Foči, a nakon nekoliko dana su joj rekli da dijete mora do Podgorice jer oni nemaju aparat za slučaj gušenja djeteta. Nakon 11 dana javljaju joj iz Podgorice da je dijete preminulo - od gušenja! Ona ne mora dolaziti, imaju groblje za takve slučajeve.

„Rekli su mi da samo pošaljem svoju dokumentaciju iz Foče, od doktora koji me porodio. Nazvala sam ga, prenijela mu poruku, i dalje ne znam šta je bilo, da li je dokumentacija ikad poslana… Mislim, ja to ne mogu da shvatim, pored Beograda, pored Sarajeva, pored Banje Luke, da je moje dijete otišlo u Podgoricu“, samo je jedno od pitanja koji muče  Mirjanu. O svom iskustvu detaljno je ispričala u dokumentarnom filmu „Tišina iza rođenja - Priča o ukradenim bebama Jugoslavije“, bosanskohercegovačke novinarke Žane Kovačević, emitovanom na Al Jazeeri prije pet mjeseci, a može se pogledati putem YouTube kanala.

Kako dalje navodi, Mirjana nije dobila nikakav dokument po čijem nalogu je dijete iz Foče izmješteno na liječenje u Podgoricu. Mirjana nije dala dozvolu niti potpisala bilo kakav dokument za to. Nekoliko godina kasnije počela je da sumnja u zvaničnu verziju događaja i započela dugogodišnju potragu za medicinskom dokumentacijom. Iz bolnice u Foči nikada nije dobila potvrdu da je dijete upućeno u Podgoricu. Dokumentacija koja joj je dostavljena bila je nepotpuna i svedena na osnovne protokolarne podatke. Iz Kliničkog centra Crne Gore i Instituta za bolesti djece obaviještena je da medicinska dokumentacija ne postoji u cijelosti, te da obdukcija nije rađena. Bolnica je insistirala da se ukop obavi bez prisustva porodice, a grobno mjesto nikada nije precizno utvrđeno. Tek godinama kasnije, u jednom dopisu Instituta za bolesti djece u Podgorici, navodi se da je novorođenče bilo evidentirano pod konkretnim brojem protokola i istorije bolesti, iako je ranije tvrđeno da takva dokumentacija ne postoji.

Na upit Al Jazeere da li je Univerzitetska bolnica Foča u posljednjih 25 godina imala potpisan sporazum sa Institutom za bolesti djece u Podgorici, iz ove ustanove odgovoreno je da bolnica takve sporazume ima potpisane sa Univerzitetskim centrom Koç u Istanbulu, Kliničkim centrom u Beogradu i Novom Sadu, te Institutom za onkologiju u Sremskoj Kamenici. Takve sporazume nema ni Podgorica.  Ovakva tumačenja otvaraju pitanje na osnovu kojeg pravnog osnova je novorođenče iz Bosne i Hercegovine transportovano i liječeno u Crnoj Gori, s obzirom na to da ne postoji ugovor između zdravstvenih ustanova, niti mogućnost liječenja na osnovu uputnice fonda. Ove nelogičnosti dodatno su pojačale Mirjanine sumnje u zvaničnu verziju o smrti njenog djeteta.

KAD SE PODIGNE PRVA OPTUŽNICA, KREĆE ODMOTAVANJE

Ana Pejić tvrdi da je jako mnogo djece otišlo za Sjedinjene Američke Države, preko Italije i Njemačke, uhodanim kanalima. Sve se to dobro plaćalo. Za jedan slučaj, poznat u medijima, bilo je plaćeno milion francuskih franaka za dvoje djece.

Napominje ona još i da imaju saznanja da ljudi koji usvajaju djecu već imaju vlastitu.

- Ovo je zanimljivo pitanje: zašto ljudi u zapadnom svijetu usvajaju djecu kad svoju imaju? Moj odgovor je da svojoj djeci ne mogu da rade ono što mogu da rade djeci koju kupe. I tačka. Ovo su nam rekla djeca sa kojima smo razgovarali. Ovo nije moja ideja, nego je odgovor djece - tvrdi Ana.

- To je model prodaje djece - djeca su se nosila u sirotište i dohranjivala, ostajala godinu, dvije, tri ili četiri. Kupac neće uzeti bebu od par mjeseci. Oni žele dijete koje može samo jesti, ići samo u toalet, koje je samostalno - napominje Ana, uz opasku za slučaj usvajanja iz New Yorka kako je ta 1997. bila godina kada su se oporavljali od posljednjeg rata, kada se fokusiralo na poslijeratne rane i probleme.

- Za to vrijeme, ekipa i "braća" su organizovano prodavala djecu sa svih prostora - uvjerena je Ana.

Na pitanje šta drži roditelje koji toliko godina traže odgovore, Ana kaže:

- Nas drži osveta. Vi ćete u svima nama vidjeti odlučnost i nevjerovatnu snagu koju posjedujemo i koju nikad niko neće moći zaustaviti dok se ovo ne završi ili dok se ne procesuira. Osveta ne znači da ćemo mi ići po kućama i loviti lovce na našu djecu. Osveta znači da će cijeli svijet saznati u kakvoj smo mi državi živjeli. Mislim da je to naša najveća osveta. Da vidimo kakvi su to ljudi vladali sa nama, šta se to dešavalo.

Doktor Goran Belojević, profesor beogradskog Medicinskog fakulteta u penziji, i sam je pod sumnjivim okolnostima izgubio novorođenu kćerku, u Čačku 1982. godine. Aktivan je u potrazi za odgovorima zajedno s udruženjima.

- Neće krenuti razrješenje ovog problema dok ne bude podignuta prva optužnica protiv odgovornog ljekara - akušera i babice. Jer kad se podigne prva optužnica, i kad krene suđenje, onda počinje odmotavanje - ističe doktor Belojević.

Sistem koji je vladao od 1945. u Jugoslaviji, u Srbiji još traje.

- Tajne službe koje su otimale našu djecu su još na snazi, čak mislim da su se rehabilitovali i da su još jači i danas - tvrdi Ana uz opasku da su sada poslove roditelja naslijedili njihovi potomci.

Sistem šuti, a teška muka roditelja još traje.

Milka i dalje očekuje svoju Draganu.

- Očekujem da dođe u dvorište. Kad neko dođe, upitam se: Da li je možda ona? - nada se Milka. Nadaju se tome i ostali roditelji.

Janja Vrhovac vidjela je svoje dijete, a onda su joj javili da je umrlo. Ona vjeruje  da je nestalo iz zeničke bolnice 1992. godine. Uradili su ekshumaciju, ali nažalost nisu našli posmrtne ostatke, samo pelenu. Janja poručuje da će s ostalim roditeljima nastaviti potragu, nadu im daju DNK baze podataka koje postoje u cijelom svijetu.

„Naći ću je, budite sigurni! Ja sam na dobrom putu!“

Presuda u Strazburu

Srbija je 2014. godine izgubila spor pred Evropskim sudom za ljudska prava, koji je naložio da svaka majka mora dobiti odgovor o sudbini svog djeteta. Umjesto istine, država je donijela Zakon o nestalim bebama, za koji Ana Pejić tvrdi da je poslužio samo da se slučajevi formalno zatvore.

- To je nakazni zakon – preko njega se neće pronaći nijedno dijete - poručuje ona. Tvrdi da sličan put danas prolaze i roditelji u Hrvatskoj, koji su nedavno dobili presudu u Strazburu (Strasbourg) i rade na novom zakonu. Aktivisti strahuju da će Hrvatska prepisati srpski model, koji ne donosi odgovore. U Sloveniji, gdje su formirane državne komisije, većina slučajeva je odbijena uz obrazloženja da su djeca mrtvorođena ili umrla ubrzo nakon rođenja. Roditelji tvrde da se sistematski onemogućava pristup arhivama i ekshumacijama. Masovne grobnice navode se kao objašnjenje, iako su djeca navodno umrla u različitim godinama.

- Ne dozvoljavaju kopanja jer u grobovima nema ničega – dijete se nikada ne vidi, ni mrtvo, ni živo, ni sahranjeno - kaže Ana.

Posebnu zabrinutost izaziva praksa da se slučajevi odbacuju kao zastarjeli, iako krivično djelo otmice, prema evropskom pravu, ne može zastarjeti dok traje.

- Ako dijete nije pronađeno, zločin nije završen - ističe Ana.

Iako su državne komisije formirane navodno radi utvrđivanja istine, roditelji ih doživljavaju kao mehanizam za zataškavanje. Uprkos pritiscima, aktivisti odbijaju učestvovati u njima, odlučni da potragu za nestalom djecom nastave.

- Ovo je naša roditeljska odgovornost – govoriti o zločinu nad zločinima, bez obzira koliko dugo trajalo - ističe Ana Pejić, jedan od najupornijih glasova koji već decenijama razbijaju tišinu oko ove teme.

Hronologija usvajanja

Ana čita izjavu žene iz New Yorka koja je došla u Beograd kako bi usvojila dijete. Kaže da je njena Izjava ovjerena u New Yorku i prevedena na srpski i engleski jezik, da je podnijeta krivična prijava, ali da ništa nije urađeno u Srbiji, u Beogradu.

- Žena je saznala da mi postojimo, prijavila se dobrovoljno i poslala nam oko 50 dokumenata, koji su svi falsifikovani da bi ona mogla kupiti dijete - tvrdi Ana.

Čita izjavu:

„Moje ime je Sandra Rajić, živim u New Yorku. U novembru 1997. godine pronašla sam na internet stranici privatnu agenciju za usvajanje djece u Kaliforniji, www.adaption.com, koju vodi Joao Li Jun. Saznali smo da bi jedna djevojčica mogla biti usvojena. Djevojčica Olja je iz Beograda, trenutno se nalazi u sirotištu u domu u Zvečanskoj. Rođena je 28. augusta 1994. godine. Djevojčica je plave kose, plavih očiju, teška 3.350 grama i duga 50 cm. Zdravo dijete. U oglasu je bila njena slika - sretna, prelijepa, zdrava. Moj suprug i ja smo željeli da je usvojimo.

U elektronskoj formi, pored svih ostalih dokumenata, sačuvali smo oglas koji prilažemo ovoj izjavi. Kada smo se javili agenciji u Beogradu, oni su nam dali e-mail i kontakt osobe iz Beograda sa kojima bismo trebali stupiti u vezu. Njegova adresa glasi dean.s.at.beograd.eu.“ (Ana napominje da je Dejan profesor na fakultetu, kolega profesora Gorana Belevića, koji pomaže njenom Udruženju. Napominje da su Dejan i Mimi Stefanović, supružnici iz Beograda, koji će se kasnije spomenuti u izjavi, da su oboje ljekari i da žive u blizini kuće u kojoj je djevojčica smještena.) Nastavlja čitati izjavu:

„U razmjeni pisama, poslali su nam više Oljinih slika putem e-maila. Dogovorili smo da dođemo u Beograd radi usvajanja djevojčice. Sredinom novembra 1997. godine potpisali smo ugovor s agencijom i prihvatili njihove uslove. Kompletna dokumentacija sa ugovorom je priložena ovoj izjavi. Donijeli smo poklone supružnicima Stefanović, koji su ljekari i direktoru sirotišta, I ljubazan poklon sudiji koji potvrđuje da dijete može napustiti zemlju, pet malih poklona za žene, nešto originalno i nešto što se ne može naći u Beogradu, te dovoljno slatkiša za djecu u sirotištu.

Uputstvo je nalagalo da novac donesem u Beograd. U tom uputstvu piše da novac mora biti provjeren, ispravan, u apoenima od 100 dolara. Iznos nije naveden u ugovoru, ali su nas obavijestili da advokatu trebamo dati 10.000 dolara, a domu u sirotištu donaciju od 1.000 dolara. Također su nas obavijestili da ćemo imati obezbijeđen smještaj u Beogradu koji ćemo platiti.

Prije polaska za Beograd, agenciju u Kaliforniji smo platili 14.000 dolara. Znači, 14.000 dolara je plaćeno u Americi, a 10.000 dolara u kešu su predali osobi u Beogradu. Novac u Beogradu smo dali u gotovini.

Za Beograd smo krenuli 15. februara 1998. godine. Na aerodromu nas je dočekao Dejan Stefanović i odvezao u svoj stan u Beogradu. On je profesor Medicinskog fakulteta. Upoznali smo i njegovu djecu i suprugu Mimi, koja je također ljekar. Prepoznali smo ih po slikama.

Sutradan rano, u 8.55 sati došla je Jasna Milinković Bojić taksijem do stana Stefanovića i odvela nas u Ministarstvo Srbije, gdje je upriličen sastanak sa socijalnim radnicima, advokatima, ljekarima i zaposlenima u Centru za socijalni rad Lazarevac, kao i profesionalnim osobljem doma u Zvečanskoj. Prisustvovalo je ukupno 11 ljudi. Rekli su nam da je Oljina majka napustila dijete neposredno prije porođaja. U dokumentima piše da je Oljina majka razbijala prozore i prijetila u Centru za socijalni rad tražeći svoje dijete, te da je poslata policija i da je ona uhapšena istog dana kada je dijete odvezeno u Ameriku.

Nakon sastanka, otišli smo u Zvečansku gdje smo upoznali direktora ove institucije. Tada smo prvi put vidjeli Olju. Sve sastanke i susrete sam zapisala u dnevnik koji sam sačuvala. Ljudi su deset dana bilježili šta su vidjeli i doživjeli, koga su sreli. Taj dnevnik je sastavni dio ove izjave.

Poslije toga Jasna nas je odvela da završimo pasoš, jer je američka ambasada bila zatvorena zbog praznika. Vratili smo se u dom u Zvečanskoj i potom odšetali do stana Stefanovića, udaljenog 20 minuta hoda. Tokom narednih dana sva dokumentacija za usvojenje Olje bila su brzo sređena, uključujući i pasoš sa američkom vizom, koji je bio gotov i preuzet istog dana u ambasadi. Olja je tih dana bila i vakcinisana. Jasna nas je 23. februara odvela u policiju radi davanja iskaza za Olju i nešto za njen pasoš. Zatim smo otišli u dom da preuzmemo Olju. Dejan Stefanović nas je odvezao 24. februara, završili smo sve formalnosti i dobili avionske karte. Olja je posljednje noći boravila kod doktora Stefanovića, na osnovu sporazuma.

Advokatu Jasni Bojović dali smo 10.000 dolara u apoenima od 100 dolara i 1.000 dolara donacije za dom u Zvečanskoj. Sve je predano u gotovini. Stefanovićima smo dali 2.800 dolara. Dana 25. februara 1998. vratili smo se u Sjedinjene Američke Države. Postupak usvojenja trajao je od 15. do 25. februara. Sve je obavljeno, a dijete smo dobili u roku od 8 dana. Kompletni troškovi Oljinog usvojenja, uključujući putne troškove i poklone, iznosili su preko 30.000 dolara”, završava Ana Rajić čitanje izjave. Dodaje da su tu i adresa, čak i broj telefona.

Pronašla majku nakon više decenija i saznala jezivu istinu

U 1950-im godinama, u Grčkoj koja je tek počinjala zacjeljivati rane iz Drugog svjetskog rata i krvavog građanskog sukoba, američki bračni par James i Ruth Forest usvojili su osmomjesečnu bebu iz atinskog sirotišta. Rečeno im je da je njena majka vjerovatno umrla pri porođaju. Ime djevojčice bilo je Eftihija i to je bila jedina informacija koju su dobili. Ta su usvajanja bila organizovana preko grčkog sveštenika, dvojice advokata i organizacije POGO (Roditelji grčke siročadi), kroz koju je između 70 i 90 djece stiglo u San Antonio i druge dijelove Teksasa, prenosi u prilogu ATV. Tadašnja Grčka bila je zemlja siromaštva i društvenog osramoćivanja samohranih majki. Hiljade djece završilo je u rukama raznih „posrednika“ – doktora, advokata, bolničara, policajaca i sveštenika – koji su od očajnih žena pravili „ljudsku robu“. Usvajanja su često „legalizovana“ brzim sudskim odlukama, ali su u suštini bila neetična i često nezakonita, po cijeni od 2.500 do 5.000 dolara po djetetu. Mala Eftihija postala je Linda Kerol Forest, dijete voljenih roditelja. Odrasla je u ljubavi, završila školu, udala se za Boba Trotera i dobila dvoje djece, Heder i Džastina.

Ipak, godinama je tinjala njena želja da sazna istinu o svojim korijenima.

Nakon smrti svojih usvojitelja, 2015. i 2017. godine, Linda je krenula u potragu za biološkom porodicom. Pomoću advokata i upornosti, pronašla je dokument iz sirotišta: pravo ime njene majke bilo je Harikleja Nula, iz sela Stranoma, u brdovitoj regiji Nafpaktije. „Iako sam pretpostavljala da je majka mrtva, 2017. godine došla sam u Grčku i doživjela čudo. Harikleja je bila živa“, kaže Linda, danas poznata kao Eftihija Nula Troter. Njihov susret bio je veoma emotivan. Od tada je Eftihija posvetila život pomaganju drugima. Osnovala je organizaciju „Eftihija projekat“, koja besplatno pomaže usvojenim Grcima širom svijeta da pronađu svoje biološke porodice.