Život / Reportaža

Tekst: Asaf Bečirović

Fotografija: Mevludin Mekić

KLADIONICA: Hrvatska Sigurnosno-obavještajna služba (SOA) kanila je preko svojih saradnika u Bosni i Hercegovini „paradžematu“ u Stranjanima, selu nadomak Zenice, podvaliti oružje. Potom o tom oružju obavijestiti bosansku policiju koja bi ga, je li pronašla, te bio ona, Hrvatska, tako dokazala svoju tezu da naša je zemlja leglo islamskih terorista i fundamentalista. Zanimalo nas je tko je taj, da prostiš, paradžemat, ko su te paradžematlije u Stranjanima koje navodno neće u suru, u IZBiH? Sve je, podsjetimo, počelo prije nekoliko godina kada su džematlije ovog jednog od najvećih zeničkih džemata odbile plaćati članarinu IZBiH. Na putu do Stranjana zaustavljamo se u džematu Lokvine. Na kafi smo u kladionici. Kod uposlenika kladionice raspitujemo se o Stranjanima!

- Ni u Lokvinama nije ništa bolje. Ne treba nama za svađu Milorad Dodik - vajka se šef kladionice i priča da je džemat Lokvine u Islamskoj zajednici BiH, no, kao da nije. Podijeljen je. Sve ih dijeli, osim džamije u koju idu i oni kojima odgovara visina članarine u IZBiH i oni koji bi da je članarina manja. Jedni dženaze klanjanju, priča pomenuti, ispred džamije, drugi nedaleko od nje.

- A zajedničko im je da vole navratiti u kladionicu - smije se naš domaćin.

CENTRALIZACIJA: Pola sata poslije obreli smo se u Stranjanima. Jednog od džematlija, koji se, kako kaže, „nije htio centralizovati“, pitamo za kuću imama u Stranjanima. Cilj nam je bio progovoriti koju sa njim o stanju u njegovu džematu, za kojeg smo mislili da je paradžemat. Zvonimo, dakle, na vrata imama i magistra Reufa efendije Ibreljića. Otvara ih mlad čovjek (1991. godište), predstavljamo se, molimo za razgovor.

- Obratite se Medžlisu IZBiH u Zenici. Samo su oni mjerodavni razgovarati na tu temu - odsječno će, službenički, mladi efendija.

Iz njegovog odgovora se da nasluti da je džemat Stranjani u suri, da je problem sa članarinom riješen. Ispostavit će se da je tako! No, gdje je taj paradžemat u Stranjanima od kojeg strepi Hrvatska i sav civilizovani svijet kojeg bi naš susjed da spasi terora koji prijeti iz BiH?

- Iza škole, na onom brdešcu. Vidjet ćete oveću, zelenu zgradu! Tu se okupljaju selefije - objasnit će nam jedan od „centralizovanih“ stanovnika Stranjana.

Fakat. Pola sata prije džume obreli smo se na Strnokosima. Tako se zove brdašce. Pred mesdžidom je stariji čovjek. Ni po čemu nalik selefiji. Došao, veli, na džumu. Što baš ovdje?

- 'Nako! Šaram! Jednom na džumu u džamiji u Stranjanima, pa onda ovdje ili u Travniku, Zenici. Šta fali? I u ovoj džamiji su muslimani - objašnjava i išaretom pokazuje na mesdžid. Nastavlja pričati o svom ratovanju na Igmanu i zaključuje da je razočaran razvojem događaja nakon rata: mala penzija, sin ne radi, a oženjen je i djecu ima. U to se pred mesdžidom zaustavlja automobil, izlazi iz njega sredovječan čovjek. Na štakama je, brada neuredna i do pupka. Razgovara sa našim fotoreporterom. Diže glas. Prilazim, nazivam selam, pružam ruku da se upoznamo. Ne uzvraća. Ruka mi neko vrijeme, čini mi se vječnost, visi u vazduhu. Napokon, rukuje se. Ruka kojom pozdravlja istetovirana. Izgovara ime. Ejub, čini mi se da tako čujem.

- Šta ćete ovdje? Ko vas je poslao? Šejtan! - pita i sam odgovara naš sagovornik. Opominje da ništa ne snimamo i ne fotografišemo. Neće, veli, valjati ako to radimo.

ODBRANA I SAMOZAŠTITA: Mirno objašnjavamo da smo u njegov džemat došli posla radi, da nas niko, kako on kaže, nije poslao. Htjeli bismo napraviti priču o tome kako žive, zbog čega nisu pristali ući u IZBiH? I to je sve! No, ne smiruje se Ejub! I dalje pominje šejtana i nečiste sile! Kad je ljutnja ili šta već posrnula, priča da ima četvero braće, da teško živi, da zlo pobjeđuje.

- Al' ko uradi makar trun dobra, vidjet će mu se na Sudnjem danu - pametujem ja. On vrti glavom, ne vjeruje da je baš tako, pa ponavlja da zlo danas vlada svijetom.

U međuvremenu, okupljaju se ostale džematlije. U sviju kratke tole, duga brada. Kratko odgovaraju na pozdrave, radoznalo nas promatraju. Pitamo ko je glavni, sa kim možemo razgovarati?

- Svi smo glavni, ali nema nikakvog razgovora - kratko će jedan od njih. Tako nas je podsjetio na imama i magistra Reufa ef. Ibreljića, onog legalnog i iz Stranjana.

Među njima se obreo i jedan za kojeg nam je onaj što „šara“ po džamijama išaretom rekao da je glavni. Prilazimo, predstavljamo se. Već viđeno! Ruka novinara u vazduhu, potom pitanja ko nas je poslao, je li, možda, šejtan u pitanju? Objašnjavamo zbog čega smo se obreli među njima. Zalud! Ništa od razgovora! Sigurno smo obavještajci, samo je pitanje čiji, misli jedan od naših „domaćina“. Odbrana i samozaštita u ovom paradžematu je, nakon tekstova da je među njima trebalo da završi podmetnuto oružje, na visokom nivou. U to će i vrijeme džumi.

- Ko je došao klanjati džumu, bujrum. Ko nije, sretan mu put - odsječno će, gledajući u nas, ovaj za kojeg smo mislili da je glavni.

ISUS KRIST: Ulazimo u mesdžid. Ejub je već tu. Skinuo je protezu sa batrljka od noge. Ezan se čuje. Slijedi hutba. Vazi jedan od naših sagovornika. Povremeno pogleda u mobitel čitajući neke od hadisa koje je spremio za hutbu. Tu se sjetim da nisam isključio svoj mobitel. Nazove li me ko, neće valjati! Jer telefon mi se umjesto zvonom ili kakvom muzikom, glasa pjesmom „Uz maršala Tita, junačkoga sina“! Šućur dragom Allahu, niko ne nazva.

Hutba bješe k'o hutba! Normalna. Ničeg ekstremnog u njoj. Malo o masakru muslimana na Novom Zelandu, malo o muslimanima u Kini, malo o tome kako oni nit' su vehabije nit' selefije, nego vjernici, muslimani pravi. Potom o moralu, o tome kako se valja ponašati u Allahovim granicama, kako je lijepo biti musliman. Bogme i o tome kako ima ljudi koji samo nose muslimanska imena, inače nisu muslimani!

- Radim takav posao u kojem sam često u doticaju sa ljudima. Jednom me n'akva katolkinja pitala zašto nosim tako dugu bradu? Onda sam ja nju pitao a nosi li bradu Isus Hrist? Malo je šutila pa mi rekla da sam pravi vjernik - rekao je u hutbi, među ostalim, hatib.   

VIŠEGRAD: On se, bezbeli, nije školovao za hatiba i imama. Samouk je. Nekvalifikovan, rekli bi ovi iz IZBiH. No, pozorno su ga njegove džematlije slušale. Nakon džume, pred medžlisom, organizovali su naši „domaćini“ malu pijacu. Bilo je za kupiti mlijeka, suhog sira, patika... Opet pokušavamo uspostaviti kontakt sa „glavnim“. Uzalud! Pominje obavještajne službe, preporučuje da odemo u Višegrad i napravimo tekst o četnicima! Jer sve što mi napišemo o njima, makar samo najbolje, neće dobro završiti. Tako im iskustvo govori. Nedovršenog posla vraćamo se u Sarajevo. A sve mislimo kako je, možda, u pravu onaj bradati čiko koji nam je za našu sljedeću destinaciju preporučio Višegrad. Tamo su, naime, četnici uniformisani, ustrojeni. Još im samo oružje fali!?