Vijesti / Regija

Državljani Srbije Aleksandar Cvejić i Marko Pribak su juče bezbjedno stigli u Srbiju nakon što su iz afganistanske prijestolnice evakuisani njemačkim avionom u Taškent, glavni grad Uzbekistana. Oni su u svojim izjavama nakon dolaska u Srbiju ispričali strahote kroz koje su prošli.

- Kada sam shvatio da je vojni kamp u kom smo se nalazili opkoljen sa oko 250 talibana, mislio sam da nikada neću stići kući, u Srbiju…Bio sam siguran da će se nešto loše desiti - ovim riječima opisuje jedan od najtežih dana u svom životu Marko Pribak, državljanin Srbije koji se zbog posla našao usred Kabula u trenutku kada su talibani krenuli u pohod na afganistansku prestonicu.

Kako kaže, u tim trenucima njemu i njegovom prijatelju i kolegi Aleksandru Cvejiću, svašta je prolazilo kroz glavu, ali, na sreću, dodaje, ostali su pribrani, koliko god je to bilo moguće.

Marko počinje priču za portal "24sedam" od trenutka kada su kabulske ulice, od najbezbjednijih, u jednom trenu postale simbol panike i straha.

- Sve se izdešavalo u 12 sati. Vojska se samo povukla i talibani su ušli u grad kolima i motorima. Pročulo se kroz grad šta se dešava i zavladala je opšta panika. Svi su počeli da bježe i krenuli su negdje, iako su znali da talibana ima u cijelom Afganistanu. Onda je većina pohrlila na aerodrom ili je nalazila skrovišta u napuštenim zgradama.

Pribak se u tom trenutku nalazio u svom smještaju sa kolegom i kada su saznali šta se dešava, kontaktirali su čovjeka koji je bio zadužen za bezbjednost u jednoj ambasadi.

- Kolega i ja radimo za jednu internacionalnu kompaniju i često smo dolazili u Afganistan zbog posla. Samo ove godine sam bio četiri mjeseca i zbog toga smo ostvarili mnoge kontakte sa ljudima, koji su nam u ovom trenutku mnogo značili. Pozvao sam poznanika koji je zadužen za bezbjednost u jednoj ambasadi, i on nam je savjetovao da ostanemo tu gde se nalazimo. Ja sam u međuvremenu kupio karte za 17. i 18. avgust, ali poslije nekoliko sati ukinuti su svi komercijalni letovi. Ipak, iako nam je savjetovano da ostanemo u smještaju, riješili smo da odemo na vojni aerodrom. Naš prijatelj nas je pozvao tamo, pokupili smo stvari, spakovali se u kola i otišli – nastavlja priču Marko Pribak.

Ističe da u tom trenutku, nije bio siguran da li je to bila dobra odluka.

- Nisam znao da li treba to da radimo, ali ipak smo krenuli. Uspjeli smo da dođemo do vojne baze, ali ne i da uđemo u nju. Pored nje se nalazio kamp-hotel u koji smo uspjeli da uđemo zahvaljujući momcima iz Hrvatske i Bosne. Oni su nam mnogo pomogli u tom trenutku i dužan sam im do kraja života. Sa njima smo proveli dvije noći i čekali smo odobrenje da uđemo u bazu… A onda… Onda je uslijedio jedan od najgorih dana u mom životu. Kada smo ušli u kamp, već sutradan, okružili su nas talibani. Preko 250 njih opkolilo je naš kamp i tada sam prvi put pomislio da nikada neću stići kući, bio sam siguran u to. Sva sreća strah nije trajao dugo, jer se ubrzo blizu baze našlo 300 vojnika specijalnih jedinica Velike Britalije koji su uspjeli da ih otjeraju. Oni su došli da naprave spisak za evakuaciju, i već sutradan smo uspjeli da odemo.

Marko je rekao i da je olakšanje osjetio čim se avion našao iznad kabulskog tla.

- Taj trenutak ću zauvijek pamtiti. Meni nije bio osjećaj olakšanja kad smo sletjeli u Beograd, već čim smo poletjeli za Uzbekistan. Tada sam znao da smo bezbjedni, kazao je on.