Život / Reportaža

Piše: Asaf Bečirović

 Michelangelo je vidio anđela u mramoru i klesao je dok ga nije oslobodio. Ni Ibrahim Ljubović, jedan od najboljih slikara kojeg je Bosna imala, nije vidio stvari onakvima kakve jesu. Da ih je vidio takvima, ne bi bio umjetnik. Slati svjetlost u dubine ljudskog srca, to je bio njegov poziv. Čovjek nije slikao bojama, nego osjećajima. No, namjera ovog teksta nije baviti se njegovim likovnim opusom. Hoćemo dočarati kakav je, da prostite, čovjek bio umjetnik Ljubović. Stoga smo u pomoć pozvali bračni par Smajlović, Nusreta i Lamiju. Bili su bliski prijatelji, kumovi. Lamija je 70-tih godina često posjećivala Umjetnički paviljon (davno srušen, op. a.) i prodajni prostor likovnih djela LIK. Svojoj skromnoj kolekciju slika koju si činila djela Ljube Laha, Marija Mikulića, Branka Popovca, Mevludina Ekmečića, Seida Hasanefendića, Irfana Hoze, Afana Ramića, Nade Pivac, Hamida Lukovca, Nedžada Ibrišimovića... htjela je dodati i najomiljenijeg - Ibrahima Ljubovića.

- Pokušavala sam u LIK-u na rate da kupim njegovu sliku. Uzalud. Prodavačice, da ih tako nazovem, su me uvjeravale da Ibrahim često navraća i da postoji vjerovatnoća da sa njim porazgovaram o toj mogućnosti. No, ništa od toga. Osamdeset i neke godine ponovo sam oživjela staru ljubav sa svojim sadašnjim suprugom. Sudbina nas je rastavila, pa ponovo sastavila. Posmatrao je slike na zidovima mog stana i divio se. Požalila sam mu se da nemam na zidu omiljenog slikara Ibrahima Ljubovića. Nasmijao se i pitao: Želiš li da te upoznam sa njim? - sjeća se Lamija.

Naravno, nije ju dva puta trebalo pitati. Sa svojim sadašnjim suprugom obrela se u Ibrahimovom ateljeu. Inače, njen suprug i Ibrahim su se skoro pa svakodnevno družili sa Zlatanom Karavdićem, predsjednikom Skupštine RBiH, Muratom Kusturicom (otac Emira Kusturice), režiserom Babom Tanovićem...

- Bilo je to društvo od meraka i običaja. Ritam nisu propuštali. Pridružila sam se i ubrzo shvatila da imam neku posebnu konekciju s Ibrahimom. Čitao mi je svoje zapisane misli, pričao intimne detalje iz svog života. Imao je neku magičnu moć, bio je profinjen, nježna duša. Bio je gost u mojoj vikendici sa suprugom Suadom. Suada je Ibrahimu uvela neki režim ishrane, ali u vikendici se ničega nije pridržavao. Jeo je masno i slasno, uživao uz pjesmu i akšamluk - kaže Lamija.

LJUBAV U ILEGALI: Povezivao je njih dvoje i zanimljiv detalj. Ibrahimov rahmetli otac Atif bio je berberin, a pisao je poeziju. Zbirku njegovih pjesama Ibrahim je poklonio Lamiji. U razgovoru su slučajno otkrili da je tetka njene mame - Amina - bila velika, neostvarena ljubav Ibrahimovog oca Atifa.

- Oboje su uhapšeni kao ilegalci pred Drugi svjetski rat. Mučeni su i to je ostavilo velike posljedice po njihov život. Amina je nakon premlaćivanja malo sišla s uma. Bila je kći Sejfudina ef. Prohe, profesora Šerijatsko-sudačke škole u Sarajevu, koji se ubrajao u posljednje pisce na orijentalnim jezicima. Zahvaljujući njegovom uticaju dvoje mladih i zaljubljenih ilegalaca je preživjelo. Nakon tog, tada se vjerovalo skandala, Aminin otac je zabranio kćerki da se viđa sa Ibrahimovim ocem Atifom. Atif se kasnije oženio, ali nikada nije prestao pričati o Amini. Njena je sudbina bila katastrofa i zato ću zaobići priču o njoj - napominje Lamija.

Kad je došlo vrijeme da se ona vjenča sa sadašnjim suprugom, Ibrahim je bio njen kum, a kum njenog supruga - David Kamhi, profesor na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Rat je, misli Lamija, učinio svoje i Ibrahim je bio skrhan činjenicom da je njegov životni opus neprocjenjive vrijednosti ostao na okupiranoj Grbavici.

- Za vrijeme rata živio je u Napretkovoj palati. Posjećivali smo ga gotovo svakodnevno. Pred našim je očima kopnio, tugovao, teško se razbolio i ugasio u predvečerje 6. jula 1995. godine. Za vjenčani dar suprugu i meni je poklonio sliku. U više navrata je suprugu poklanjao svoje slike, a meni je najdraža ona koju je meni posvetio - Lamiji od Ibrahima Ljubovića, 8. 9. 1988., te zamišljeni portret mene i supruga rađen na glinenim posudama. Posljednja slika koju nam je poklonio bila je njegova ilustracija na kaliografijom ispisane stihove Šukrije Gavranovića od Muse Ćazima Ćatića - Gospode, evo, na sedždu ti padam... Nisu ti stihovi odabrani tek tako - misli Lamija. 

KOD SIRANA: Nusret, njen suprug, pripovjeda da je Ibrahim, najčešće u društvu Zuke Džumhura, čuvenog putpisca, i Nedžada Ibrišimovića, pisca, slikara, skulptora, svakodnevno odlazio u restoran „Sirano“.

- Zbog šale, samo njima svojstvene, naručivali su za mezu tri masline i tri čačkalice. Pobjednik je bio onaj ko zadnji nabode maslinu na već tupu čačkalicu. A ostala mu dvojica nisu priznavala pobjedu jer su, kao, njih dva, maslinu umorili do smrti pa ju je ovom bilo lako nabosti na čačkalicu. Nakon 3-4 čašice rakije, slijedila je kisela supa od tarhane ili škembe-čorba - sjeća se Nusret Smajlović

Ibrahim je, podsjeća on, 1989. godine, u povodu IX Samita nesvrstanih zemalja, u Beogradu, po narudžbi, uradio ogroman mural. Nekoliko godina potom, u Ibrahimov atelje na Grbavici dolazi Neda Arnerić, čuvena glumica koja je u Beogradu otvorila svoj prodajni atelje. Htjela je imati i nekoliko Ibrahimovih slika.

- U atelje je ušla hodom manekenke. Na njoj skupocjena bunda, štikle na nogama, šminka, zubi se bijele. Ateljeom se kreće kao lahor i prstom pokazuje Ibrahimu, zavaljenom na dvosjedu, slike na zidu koje bi kupila. Nije, jadnica, znala da se ovaj teško rastaje od svojih slika, da prodaje samo one koje su na podu, prislonjene uz zid. I nikada se nije desilo da u danu proda više od jedne slike. Helem, Neda je odabrala desetak slika izloženih na zidu. Pita ga koliko koštaju? Ibrahim ustaje, kruži ateljeom, nema papuče na jednoj nozi. Šuti. I reče cijenu od koje glava boli. I ispod šminke se vidjelo koliko se Neda zacrvenila. Pitala je: Dobro, Ibrahime, mogu li slike platiti u ratama? Ibrahim je gleda, pa veli: Kako ne, draga Nedo! Skupi rate, pa dođi po slike! Neda je bez riječi izjurila iz ateljea - smije se Nusret.

Za vrijeme Zimske olimpijade u Sarajevu, u Ibrahimov atelje je, po preporuci, došao američki biznismen. I on je htio kupiti nekoliko slika. Amerikanac očito upućen u vrijednost slika, pita Ibrahima za koliko bi ih novca prodao? Ponudio je dva miliona dolara.

- Ibrahim mu mrtav-hladan odgovara da nema on novca kojim bi mogao kupiti njegove slike. Ovaj iz džepa vadi čekovnu knjižicu, ispunjava ček, potpisuje ga i daje Ibrahimu da sam napiše cifru! Ibrahim i ne pruža ruku za čekom, nego objašnjava da slike koje je Amerikanac odabrao su dar za njegovu ženu i kćerku, te da zaista nema novca kojim se mogu kupiti - sjeća se Nusret.

EKSELENCIJE: Nusret je, recimo to, bio milicioner malog višeg ranga. A bitno je to znati zbog nastavka teksta. Naime, Ibrahim ga je često znao zvati telefonom i u neprimjereno vrijeme. Tako ga je jednom zvao u pet ujutro da hitno dođe jer je „ubio slike“. Nusret odlazi i, što bi rekli milicioneri, na licu mjesta zatiče podnimljenog Ibrahima i na podu zgažene slike. Kad je sljedeći put Ibrahim nazvao Nusreta, ovaj je mislo da je slična stvar posrijedi. Službenim autom i u uniformi odvezao se do Ibrahima. No, ovaj put je Nusreta, umjesto zgaženih slika na podu, čekao topli grah bez mesa.

- I šljivovica koju smo zvali ekselencija, a poslao nam ju je Raif Dizdarević. Uživamo i grahu i šljivovici, kad uđoše dvojica u atelje. Po mojoj nesreći, jedan je bio zamjenik republičkog sekretara za državnu bezbjednost Duška Zgonjanina, a drugi komandir stanice milicije koji je sa Ibrahimom bio „zdravo za zdravo“. Sad, ovaj Zgonjaninov zamjenik je dobio stan i zidove je htio ukrasiti Ibrahimovim slikama. A ovaj komandir stanice milicije mu je, valjda, objasnio da on zna Ibrahima, da će mu osigurati najmanje jednu sliku i to „vrlo jeftino“. A možda i na poklon! I kad je ušao u atelje onaj visoki službenik i funkcioner nije ni gledao slike, nego kroz prozor, ka Vracama. I govorio: Vidi kako su lijepi krovovi. Tako da je slike gledao onaj komandir stanice milicije. I kad je odabrao jednu koja se dopala funkcioneru, pita Ibrahima koliko košta? Ovaj već dobro ljut i šokiran njihovim ponašanjem, reče cifru od koje se i meni zamantalo! Tu komandir stanice zovne Ibrahima u dio stana gdje gosti ateljea ne ulaze, objasni ko je čovjek sa kojim je došao i zamoli da njega radi spusti cijenu. Vraćaju se u atelje, ja sjedim ukočen jer sam u radnom vremenu na grahu i rakijici. Na mig komandira Ibrahim spušta cijenu za, recimo, 10 KM. I meni povišenim tonom naređuje da „ove budale vodim do izlaznih vrata“.  Nisam se ni pomakao, a njih dva su već jurili preko vrata. Kažem Ibrahimu: Ibro, jebo te grah, ostat ću bez posla! Veli, ne sikiraj se, imamo akšamluk večeras, smijenit ćemo mi njih, a ne oni tebe. Sjeti se, i oni su došli u radnom vremenu - smije se Nusret.

Nekoliko dana nakon ovog događaja Nusret će sresti onog zamjenika sekretara za državnu bezbjednost i službeno ga pozdraviti. Šta mu je ovaj odgovorio, nije za novine.