Intervju

Dvije godine nakon što je prestalo izlaziti štampano izdanje Slobodne Bosne razgovaramo sa Senadom Avdićem njenim dugogodišnjim glavnim i odgovornim urednikom. Za magazin Start BiH on ocjenjuje kakva je trenutna politička situacija u Bosni i Hercegovini, kakvi su nam političari, novinari, mediji , govori o sebi...

Razgovarao: Dario Novalić

• Štampano izdanje magazina Slobodna Bosna ne izlazi već gotovo dvije godine!

- Da, tako je, kraj decembra 2015.

• Kako je to izgledalo?

- Kao i svaki teški bolesnik! Bilo je pitanje koliko se to još može održavati u životu, koliko je realno. Jednostavno, nije više bilo finansijskih rezervi, finansijskih mogućnosti. Bilo je pitanje do kada možemo ići glavom tamo gdje drugi nisu smjeli ni mogli nogom.

• Ko je kriv za gašenje Slobodne?

- Ma, šta ja znam! Meni je glupo govoriti sada ko je kriv, jednostavno su okolnosti bile takve. Najjednostavnije rečeno, rashodi su bili veći od prihoda. Glupo je bilo koga optuživati. Uostalom, propali su mnogo veći kolektivi, preduzeća koja su zapošljavala hiljade ljudi, zašto ne bi propao list od desetak, petnaest zaposlenih. Nije to neka tragedija! Privatno jeste i tragedija i razočarenje i poraz, ali... Bože moj! U ovakvim vremenima je senzacija da nešto postoji, a ne da ne postoji.

• Nakon svega ste se prilično povukli! Nema Vas u gradu, u omiljenim Vam kafanama?

- Ja sam i prije toga imao ozbiljne zdravstvene probleme koje nisam kontrolirao, sa kojima sam, što se kaže, srljao, radio. To se zove hronična opstrukcija pluća, HOP se to stručno zove. Tri, četiri kutije duhana dnevno zadnjih petnaestak godina su uradile svoj posao sa plućima, prilično ih oštetile.

• Svašta se govorilo?

- Ma, to je jasno. Ima ona: Nek se o meni priča, pa makar i dobro! Ja ništa nisam htio demantirati jer to nije moj posao. Nastavio sam da pišem, da radim ono što jeste moj posao. Duhan je uradio svoje, nisam se kontrolirao i sve je to skupa bilo garnirano i alkoholom utopljeno. Krčag ide na vodu dok se ne razbije.

NE PUŠIM, NE PIJEM 

• Ipak se desila i dobra stvar. Nakon toliko decenija ste prestali piti i pušiti?

- Ja sam to shvatio kada sam bio u bolnici. Pisao sam redovno i uredno i, mislim, ne loše. Kada sam sjeo za kompjuter pitao sam se da li ja uopće znam pisati ako uzase nemam kutiju cigara i par limenki piva. Bio sam potpuno iznenađen, kao da sam se ponovo rodio, kao u onoj Arsenovoj pjesmi „Opet učim jesti, hodati...“ Tako je to, otprilike, bilo. U knjizi Igora Mandića „Predsmrtni dnevnik“, koju čitam zadnjih dana, vidio sam da on o svojim problemima sa porocima govori da je dipsoman, da stalno mora u sebe nešto unositi. Kada je prestao piti kaže da je morao neprestano nešto piti... Deset, petnaest kafa, čajeva... Čitao sam i kako je završio nesretni Sigmund Frojd koji je smislio sve moguće psihijatrijske cake i folove. U osamdeset i nekoj godini je fasov'o rak vilice, pa je tražio od nekih majstora da mu bor mašinom probuše vilicu, da može gurnuti cigaru u nju. Tako je i umro. Znači, to jesu poroci, no, uvijek imaju dvije strane medalje. Ja sam se, što se poroka tiče, uštelio! Svima koji se brinu za moje zdravlje zahvaljujem, ali ja sam sad zaveo neki samoodrživ red. Valjda se to može vidjeti i iz onoga što radim i što pišem.

• Čini se da danas pišete više nego ikad ranije. Da li je to zbog viška vremena budući niste često u kafanama? Pišete u Slobodnoj Bosni, za Start, Avaz objavljuje vaše stare tekstove! Planirate li nešto veliko?

- Teško je sad planirati! Vrijeme i pare koje sam potrošio u kafani ne smatram nekim luksuzom, gubitkom vremena i para. To je imalo svoj značajan udio u mom formatiranju. Ne bih se ja toga tako lako i rado odrekao. Bilo je to dobro vrijeme. Teško mi se sad natjerati raditi nešto ozbiljno jer to podrazumijeva hodanje, kretanje, nešto što ja sad i za sada, a vjerovatno i za duže vrijeme, sebi neću moći priuštiti. Što kažu, nema dana bez kartice teksta! Mislim da je to rekao hrvatski književnik Pavao Pavlić, a Sidran je negdje napisao da nema kartice teksta bez dana. Uhvatio sam ritam i zadovoljan sam sa tim angažmanom, premda bih zaista mogao više. Ali nisam u kondiciji! Meni je skoro šest banki, a to limitira i one sa najboljim zdravstvenim stanjem. Neki dan sam pričao sa kolegom Gojkom Berićem, iz Oslobođenja. Ja se njemu zaista divim jer je on u stanju držati taj ritam, tekst sedmično u Oslobođenju. I ja bih bio sretan prvo da doživim njegove godine, a drugo da sam u stanju pisati i dobro i često kao što to Gojko radi.

• Zanima me kako je bilo pisati prije dvije godine, a kako danas? Osjećate li se spremnijim, zdravijim? U čemu je razlika?

- U šali sam rekao da mi je životni san i cilj da budem samo novinar Slobodne Bosne, da se ne bavim uređivanjem, štampanjem, međuljudskim odnosima i svim onim tričarijama koje sa sobom nosi urednički posao. Nažalost, nisam dočekao vakat da taj dio posla prebacim na nekoga. Prije nekoliko godina pričao sam sa prijateljem Bošom Tanjevićem, pa me pitao kako gura Slobodna Bosna? Rekao sam da sam ja u toj Bosni ono što je u KK Bosna i Boša Tanjević i Mirza Delibašić i Vule Vukalović. Dakle i trener i najbolji igrač i onaj koji se brine o parama. To zaista odnosi i život i zdravlje. I žao mi je što je vjerovatno moja krivica što sam sebi dao te raznorazne uloge. Bože moj, život ide dalje.

STAV JE NIKAKVA NOVINA 

• Ako biste pisali roman ili knjigu bilo koje vrste, o čemu bi ona bila?

- Nisam razmišljao o tome! Kod nas postoji mišljenje po kojem su u novinarstvo zalutali netalentovani književnici ili nerealizovani filmski kritičari i filmadžije. Ja u to ne vjerujem! Novinarstvo je ravnopravan literarni žanr, prema našem primjeru, ali i svjetske prakse tako pokazuju. Ne smatram se inferiornim. Baviti se dobrim novinarstvom ili književnosti na loš način, uvijek ću se opredijeliti za ovo prvo.

• Vidite li dobre novinare u BiH?

- Pratim koliko mogu i mislim da je stanje u kojem se danas nalaze bh. mediji blago rečeno poražavajuće, očajno i u velikoj mjeri korespondira s onim što imamo na društveno-političkoj sceni. Dakle, beznađe i očaj. Neki dan sam gledao istraživanje u Srbiji o printanim medijima, koje je pokazalo da je prije četiri godine bilo 12 printanih medija, dnevnih novina, što se čini ogromnim brojem, da se prodavalo 750-800 hiljada primjeraka tih novina dnevno. Mi imamo tri-četiri novine i mislim da one ne mogu prebaciti dnevni tiraž veći od 50 hiljada dnevno. Praktično, nemamo sedmičnih novina. Nakon rata smo imali 4-5 sedmičnih novina. Stav je sedmična novina, ali poprilično nepismena, stranačko-politička, loše uređivana, skoro nikakva novina. Neki dan sam pročitao tekst u Stavu. Prvo sam se počeo smijati, a onda sam se ugrizao za jezik. Radilo se o reportaži iz neke srednje škole, kožarske, tehničke, gdje su djeca za 25. novembar napravili predstavu koja se zove „Alija Izetbegović, čovjek bez mahane“. Dakle, djeca u kožarskoj školi prave predstavu u povodu 25. novembra. I nije problem to što ima ta predstava, nego tekst koji izlazi u praktično jedinoj sedmičnoj novini, koji je pisao neki jadni novinar ili novinarka, koji se svemu tome divi bez ikakve kritičke, ironične ili cinične distance. Mene je nakon prvobitne reakcije, šege, smijeha i zezancije, uhvatio stid, da se jedan takav tekst pojavi u jedinoj sedmičnoj novini u BiH.

• Da li je tačno da je Slobodna Bosna prodata Stranci demokratske akcije?

- Što se mene tiče, nije prodata! Meni je to prije tri ili četiri godine nuđeno. Sa direktorom Erbeinom Rešidbegovićem bio sam na razgovorima sa poznatim sarajevskim advokatom koji nam je prenio da poznati švicarski biznismeni žele kupiti Slobodnu Bosnu. Kada sam se raspitao, nije bilo tih švicarskih biznismena, ali jeste bilo namjere, bilo je riječi o nekim ljudima, Turcima, koji su, kada smo ih mi odbili, osnovali Stav. Ja nisam htio biti dio te priče! Nisam Senad Pećanin da ostavljam i prodajem novinu. Ja u ovom poslu imam neke druge principe.

• Šta čitate?

- Čitam dvije naše dnevne novine, po jednu iz Hrvatske - Jutarnji list i Srbije - Politika. Jutarnju kafu ne mogu zamisliti bez dnevnih novina! Bez cigare i nekako, ali bez štampe i printanih medija - ne. Ne znam šta se može osim Starta čitati! Od ovih sedmičnih novina, tu je beogradski Nedeljnik i Vreme, često Globus i Nacional.

LONCI I POKLOPCI 

• Kakva je budućnost printanih medija?

- Vrlo je tanka kod nas, a u svijetu se oni transformiraju. Ovo što mi imamo od printanih medija je pod potpunom kontrolom političko-finansijskih centara moći. Portal Slobodna Bosna naginje prema SDA i vladajućoj koaliciji. Uvijek kažem, ne mogu me platiti da pišem, mogu me samo platiti da ne pišem. Meni je to prije 2-3 godine puklo! Sjetio sam se vremena kada sam se družio sa pokojnim Smiljkom Šagoljem, koji je simbol i metafora jedne vrste novinarstva. To je bilo početkom devedesetih, početak višestranačja, tek se naslućivala buduća konfiguracija vlasti moći i odnosa. On je onda, pošto je znao puno više ljudi na važnim mjestima u policiji, politici, privredi, nego ja, predložio, pola u šali - pola ozbiljno, da će ići od jednog do drugog privrednika, političara, ministra, i govoriti: „Hoćeš dati 2-3 hiljade maraka da Senad Avdić ne piše o tebi?“ Jednostavno, ne moram ja svakom loncu biti poklopac.

• Postoji li mogućnost, teorijska ili praktična, da Slobodna Bosna ponovo pokrene printano izdanje?

- Ne bi bilo prvi put da se to desi! Mislim da su se okolnosti promijenile i ne znam kome bi se mi uopće obraćali. Radi se o tome da mi nismo imali dovoljno publike i marketinške podrške, a najveći finansijeri su uvijek javna preduzeća koja su u vlasništvu države, odnosno stranački print, tako da tu nema previše prostora. Bilo mi je vrlo simpatično, da se ne upoređujem, ali moguće je povući neke paralele. Prije nekoliko mjeseci je u hrvatskim medijima Zlatan Gibonni Stipišić govorio kako je u Hrvatskoj prije 15-ak godina držao koncerte u dvadesetak gradova, a danas može svirati samo u tri ili četiri grada. Pominje Split, Rijeku, Zagreb i Osijek. U malim gradovima više nema publike. I on kaže da je od 100.000 gledalaca iz 1996. godine 70.000 u Irskoj, Austriji... Odselilo. Tako je i sa Slobodnom Bosnom. Publika je ili odselila iz ove zemlje ili je osiromašena, nema para. Neki dan sam gledao fotografije sa svoje momačke večeri, pa me uhvatila neka fjaka, što kažu Dalmatinci, uhvatila me tuga. Nije bilo davno, prije 15 godina! Od 20 ljudi, njih pola više ne živi u BiH, mojih najbližih ljudi i prijatelja. U tom smislu, mi smo izgubili srednju klasu koja je bila čitalačka publika, mlađu intelektualnu, sivu masu. Ne vjerujem da bismo i da imamo snage i ljudi i novca, prošli bolje nego što smo prolazili zadnje 2-3 godine.

• Kako gledate nove trendove u novinarstvu, posebno u online medijima i web-portalima?

- Smatram se skoro početnikom, uljezom u toj sferi digitalnih medija. Znam onoliko koliko mi je potrebno tehnički za pisanje i pregledanje. Malo sam zahrđao i ne smatram to velikim hendikepom. Pratim 3-4 portala u BiH i desetine drugih iz regije. Bez toga se ne možete smatrati informiranim.

RADIO BIH U REŽIMSKOM MEDIJU, ALI...

• Godinu pred izbore, svaki se dan javlja novi portal, za koji se prije ili kasnije sazna da je stranački. Kako da se normalan narod informira i izabere nekoga kome bi mogao vjerovati?

- Vrlo teško! Stranke i političari koji se bave time, vjerovatno to rade na osnovu nekih istraživanja i znaju ko je njihova publika. Nisam siguran da je, sa stupnjem pismenosti kakav danas imamo u BiH, previše pametno voditi političku kampanju isključivo preko portala. Puno stvari možemo referirati sa Srbijom. Kod njih 50% stanovništva nema kompjuter u kući. Vučić je svoju predizbornu kampanju stavio u svih 12 printanih medija, vjerovatno je imao neke fondove. Imao je i online portale, botove i ostalo, ali zna kakva je tradicionalna i konzervativna Srbija. Vidio sam da se opozicija koja je do sada djelovala razjedinjena i nikakva, kao i naša, odlučila da pokrene dnevni list, jer smatraju da bez dnevnog lista ne mogu. Zamislite ovdje opoziciju da pokreće dnevni list? Da li bi se oni mogli ujediniti? Potcjenjuje se moć štampe, a mislim da se precjenjuje moć portala. Nisam siguran da neki dedo u Cazinu ili Kalesiji ide na portale i prati šta ko piše protiv Fahre i šta misli Bakir. SDP je imao nesretnu koncepciju sa Prizmom, časopisom koji je uređivao Bakir Hadžiomerović. To se raspalo, ništa nije valjalo. To nije bila ozbiljna novina. Mislim da kad bi neka ozbiljna opozicija ili privrednici bliski opoziciji pokrenuli dnevnu novinu, da to baš ne bi bilo neisplativo i da bi se moglo naći ljudi koji bi to radili. Ovdje se medijska promocija svela na to da vam piše opozicija i da se umiljujete Fahri. I jedna opozicija je opozicija Fahri, a druga je opozicija Bakiru.

• Kako tumačite to što informacija nije nikad bila dostupnija, a javnost nikada manje obaviještena?

- Zatrpani smo takvom količinom informacija da je umjetnost napraviti neku selekciju, imati sposobnost razlučiti bitno od nebitnog. To podrazumijeva uređenost čitave scene i čitave države. Imamo problem da godinu i po dana jedna dnevna novina, Dnevni avaz, prenosi tekstove Slobodne Bosne bez ikakve obaveze da se pita da li mogu to napraviti. To se svugdje zove intelektualna krađa i to je krivično djelo za koje se tuži po zakonu. Imamo potpuno divljaštvo. Onaj ko se hvali time da je najčitaniji i najtiražniji, najbogatiji, naprosto krade i uzima nečiji intelektualni rad. Ko je taj sudija na Sudu BiH koji će njega osuditi da je meni povrijedio autorska prava? Imamo potpuno neuređeno društvo i državu.

• Koliko ste platili sudskih presuda vi i Slobodna Bosna?

- Mislim da je riječ o nekoliko stotina hiljada maraka. I tek je sada ljudima postalo jasno da je ta bitka bila unaprijed neravnopravna jer se 90% naših kazni odnosilo na političare. Nema toga ko može učiniti da sudija presudi pravedno, ako te tuži recimo u Sokocu Cicko Bjelica, koji je gospodar Sokoca. Ili ako te tuži Mladen Ivanić pred sudom u Banjoj Luci. Jednom sam čak i zavapio, nekad se za klevetu išlo u zatvor, pa odvališ pola godine i bog te veselio. Sad izvališ 15.000 KM, pa se ti češi i desnom i lijevom. Nama je 15.000 KM i neke troškove presudila Lejla Fazlagić u korist Zlatka Lagumdžije i Damira Fazlića, da bi nekoliko godina kasnije ta sutkinja bila proglašena da je na čelu zločinačke organizacije u akciji Pravda, a usput je u bjekstvu. Dakle, to je unaprijed izgubljena bitka u ovakvoj konstelaciji odnosa. Novinari koji su tuženi apsolutno nemaju nikakvih izgleda i političari te tužbe za klevete i pravosuđe koriste isključivo za lično bogaćenje.

• Šta mislite o sindromu lažnih vijesti? O tome se govori otkako je Donald Trump postao predsjednik SAD, mada znamo da novinarske patke iliti lažne vijesti postoje otkako je štampe?

- Već sam rekao da nisam na svom terenu kad se priča o tim novim medijskim fenomenima poput lažnih vijesti, jer uzimam samo provjerenu kvalitetu i nikada nisam došao u priliku da budem ozbiljnije prevaren.

• Šta da uradi prosječan čitalac da bi se snašao u svemu tome?

- Znam da su pojedine evropske zemlje poput Poljske i Slovačke u svoju nacionalnu strategiju uvrstile borbu protiv ruskog uticaja u medijskom prostoru i mislim da se ta bitka odvija i kod nas, da je BiH poligon svega toga. Ono što znam je da nemamo domaće režimske medije, imamo stranačke medije. Jedini režimski medij je Al Jazeera, koji je režimski medij Katara i štiti interese Katara. Ovdje je i Anadolija i sve ono što ide uz Anadoliju, koja štiti interese Turske. Rado bih radio u režimskom mediju, da imamo režima.

RUSKI UTICAJ JE SVEPRISUTAN 

• Da li u BiH postoji ruski uticaj?

- Mislim da je to nesumnjivo i da je to problem kojeg najveći broj političara nije ni svjestan i ćutke se odnosi prema njemu. Sav Dodikov koncept je zapravo ruska priča. Mislim da je problem sa Čovićem i njegovim približavanjem Dodiku i HDZ-a SNSD-u direktna posljedica ruskog ekonomskog uticaja. Prvo je Žurnal, pa smo mi išli dalje, istraživao oko navodnog prisluškivanja hrvatskih političara i biznismena i njihovog poslovanja sa ruskim tajkunima i političarima, a iz toga je očito da se ruski uticaj preko Aluminija i drugih firmi vodi na dva plana. Jedan je Dodik, na području Republike Srpske, a drugi je Čović i njegova politička i finansijska struktura u Herceg-Bosni. Mi o tome malo znamo i malo se o tome govori. Ovdje se očito ne govori ni o čemu bitnom. Tri godine vlasti su protekle u tako bizarnim i smiješnim temama da je to nevjerovatno. Recimo, i u SDA je vrlo podijeljeno rukovodstvo. Kakvu i čiju ulogu igra potpuno odmetnuti, a vrlo uticajni član, Mirsad Kukić, koji je dio cijelog aranžmana sa svojim rudnikom u Banovićima, sa jedne strane, a sa druge strane Bakir Izetbegović. Taj ruski uticaj je sveprisutan i, u medijskom smislu, teško ga je prepoznati, ali nije nemoguće. Mislim da se niko time ne bavi ozbiljno. Vidjeli ste, nakon one užasne medijske hajke o prisluškivanju, tresla se gora jedno sedam dana i na kraju je situacija smirena. Mislim da se ispostavilo da jesu snimani ti političari, ali da ih je snimala ista međunarodna agencija koja je snimala i slovenačke sudije u vrijeme arbitraže sa Hrvatskom. Pretpostavljam da je to neka zapadna obavještajna agencija koje je to ustupila našoj službi, i da nije riječ o smišljenoj kampanji, već da je na sugestiju stranaca.

• Kakvom se Vama u ovom trenutku čini politička situacija u BiH?

- Imamo permanentnu političku kampanju i ono što je različito u odnosu na prethodne jeste da se nikad više nemorala nije impregniralo u političke partije. Od tog nemorala, nedosljednosti, neprincipijelnosti, naprosto je neizdrživo, koaliranje jednih sa drugim... U ovoj zemlji je sve moguće. Nema stranke za koju smijete staviti ruku u vatru da neće krenuti u potpuno drugačijem smjeru. Nezahvalno je govoriti o ljudima koji ne drže do svoje riječi, do morala i časti. Jedan zapadnjački sociolog je rekao da se politička vlast u jednoj zemlji može promijeniti za šest mjeseci, ekonomska situacija za šest godina, a politička kultura tek za 60 godina. Dvadeset godina koje smo imali da promijenimo političku kulturu je prošlo.

KOKA I SOFTVER 

• Možda je prerano pitati da li se i koliko promijenila Socijaldemokratska partija BiH otkako je Zlatko Lagumdžija prestao da bude njen predsjednik?

- Mislim da se tu ništa bitno nije promijenilo, mislim da oni samoodrživo propadaju. SDP je za tih 3-4 godine, koliko je bio na vlasti, imao priliku da promijeni političku paradigmu. Međunarodna zajednica je tu malo gledala kroz prste. Očekivalo se da će SDP sa svojim koalicijskim partnerima, koje su mijenjali kao čarape, promijeniti ploču u smislu korupcije, vladanja javnim resursima. Ali se tu apsolutno ništa drugačije nije radilo. Pogledajte šta se dešava sa krivičnim prijavama, odnosno podizanjem optužnice protiv bivšeg ministra Predraga Kurteša i Kemala Kačapora! To zapravo pokazuje da je i SDP, kao i sve ostale stranke, kartelski organizovana firma koja po mafijaškom, rođačkom modelu izvlači javne resurse. I ništa drugo. Oni su imali kontrolu nad Aluminijem i oni su to shvatili kao plijen. Bio je taj neki Primorac Prndelj koji je glavni snabdjevač zahvaljujući upravi SDP-a. Te firme funkcioniraju na potpuno isti način bez obzira ko njima upravlja. Tog Prndelja su u SDP-u zvali „Bankomat“ jer su kod njega išli da uzimaju pare. Ja sam napisao da je meni žao Predraga Kurteša, koji je optužen da je uzimao lovu na softveru, a mislim da ga pitate šta je softver ne bi imao pojma. To je samo jedan u nizu punktova u kojem je Lagumdžijina hobotnica isisavala dobra i navodno se u posljednje vrijeme tragovi ovog Kačapora pronalaze i u BH Telecomu, autoputevima... Sve je to potpuno identično. Oni su za 3-4 godine opuhali javna preduzeća. Sad tuže ljude iz Elektroprivrede BiH koji su uzeli 5.000-10.000 KM da zaposle nekog, a javne nabavke na godišnjoj razini su milijarda. Neće biti da je jedini kriminal u Elektroprivredi BiH taj što je neko zaposlen preko štele za 5.000-10.000 KM. SDP ništa nije radio i nadam se da će ovaj put, za razliku od prije sedam godina u aferi Reket, pravosuđe imati snage da pokaže da sve ovo što govorim nije uprazno, već da je zaista riječ o kriminalu.

• Da li je moguće da eventualna koalicija SDP-a, DF-a i SBB-a napravi dobar rezultat na izborima?

- Ovdje se iz dana u dan priča o ovoj ili onoj koaliciji, a nemamo čvrstih dokaza da se uopšte radi na nečem takvom. Ima smiješnih i bizarnih stvari zašto još nije objelodanjena koalicija SDP-a i DF-a, a nije. Neki dan sam vidio da je Nermin Nikšić kazao da će imati kandidata za sva tri člana Predsjedništva, a nisam siguran da pod hrvatskim kandidatom misli na Željka Komšića. Ta prijateljstva se iz dana u dan mijenjaju. Željko Komšić mora biti dosljedan svojoj politici i zbog razloga zbog kojih je napustio SDP. Napustio je Lagumdžijin SDP zbog načina vođenja stranke, zbog korupcije u javnim preduzećima pod pokroviteljstvom SDP-a. Mislim da ostanak Nermina Nikšića na čelu stranke i cijele strukture koja je zadržana ne garantuje da je SDP promijenio svoju politiku i od onog vremena kada je zbog te politike Željko Komšić napustio SDP i napravio svoju stranku. Sa SBB je stvar nevjerovatna! Oni su sada u vlasti, najveći kritičari vlasti, a sada su u koaliciji sa Bakirovim SDA-om. SDA nije toliko izgovorila protiv SNSD-a koliko protiv svog koalicijskog partnera. Imamo potpunu šizofreniju i zato je potpuno nezahvalno o tome govoriti. Meni se čini da je u ovom trenutku jedini za koga sam siguran i koga možda birači neće zato honorirati, da neće napraviti neprincipijelnost i da neće napraviti ništa mimo vlastitog pogramskog sadržaja - Naša stranka. Bez obzira koliko bila malobrojna i uticajna, ona ima kičmu, integritet, principijelnost u najbitnijim pitanjima. Sve ostalo je skupina prelivoda i intereždžija.

KOLATERALA 

• Šta predviđate kao rezultat SBB-u sa svim resursima?

- Ne znam kako će to sve skupa izgledati i da li će on za ovo biti kažnjen ili nagrađen. Ljudi kod nas vole kao zeznute, sposobne ljude. Ne znam da li će mu ova blamaža sa suđenjem, za koju ne znam zašto se toliko otegla, koristiti i da li će izaći kao pobjednik, nekažnjen i žrtva vlasti koje drži trećinu, što je samo po sebi apsurdno.

• Kako Vam zvuči optužnica „trgovina uticajem“?

- Optužnica k'o optužnica. Ono što sam vidio, tu ima elemenata, ali tu se može desetine ljudi bez ikakvih problema optužiti za trgovinu uticajem. On je trgovao uticajem tako što je zamolio Izetbegovića da postavi ženu nekog tipa u ambasadu u Sloveniji. Ja mislim da se takvih poslova dnevno obavi dvadesetak, što ne znači da nije trgovao uticajem. Vidjet ćemo kako će to završiti. Ono što je najvažnije u tom procesu je da je Radončić svojom mrežom, svojim uticajem potpuno urušio i ono malo što je bilo od pravosudnog sistema u BiH. Imamo vlast kao plijen i personalne unije ljudi koji su povezani prije svega porodično, a kasnije i interesno. Nama preko demokratije slijedi zetokratija, pogotovo u bošnjačkom vrhu. Valjda se ovim velikim muslimanima nisu dala muška djeca, nego samo ženska, pa su sad umjesto sinova počeli postavljati zetove. Neki dan piše Nedžad Latić za Dženana Selimbegovića - od zla punca od goreg šefa. Punac mu je Mustafa Spahić, a šef Bakir Izetbegović. I onda saznam da je Nedžadova kćerka Nejra udata za Mirzu Holusića, koji je predstavnik nadzornog odbora Elekroprivrede BiH u ime Fahre Radončića. Tako da bi se i za njega moglo reći isto. I zet reisa Cerića je ministar. Zetovi Dragana Čovića su isto na dobrim funkcijama. Dakle, uskoro bi nam mogla slijediti zetokratija.

I TEBE SAM SIT KAFANO 

• Fali li Vam kafana?

- Pa, ne znam koliko mi fali, koliko ne fali! Ono što mi je drago je da čitam puno više knjiga. Pročitao sam desetine knjiga koje sam kupovao i nisam ih dočitao ili ih nisam nikako ni čitao. Kad je Ivo Andrić primio Nobelovu nagradu Tito je organizovao prijem za njega. Ivo Andrić je kuburio sa cigarama i onda ga je Tito ponudio nekom svojom havanom, vjerovatno mu je poslao Če Gevara ili Kastro, a Andrić ga je odbio. Kasnije mu je rekao da je jednu popušio jutros i dosta za danas. Pita ga Tito je l' ostavio cigare, a Andrić mu je rekao da će mu odgovoriti kao Pol Voleri: „Nisam ostavio alkohol, alkohol je ostavio mene.“ Tako da nisam ja ostavio kafanu nego ona mene.

VAŽNA INSTITUCIJA 

• Da li je novinarstvo i dalje u kafani?

- Dobrim dijelom jeste. Kafana je važna i značajna institucija. Ja sam dao svoj doprinos razvoju sarajevskog ugostiteljstva, digao sam ga na europski nivo i mislim da je dosta od mene.

ANTIKOMUNISTIČKI ANTIFAŠIZAM 

• Da li je Sarajevo postalo muslimanski grad?

- Nedavno sam pročitao intervju Gorana Bregovića koji kaže da je u osnovnoj školi išao u razred u kojem su svi učenici, osim njega, bili muslimani. I da nije imao nikakav problem sa tim što u vrijeme ramazana njegova raja iz škole sa sobom nose iftare. Kaže da iz obzira prema raji nije htio jesti na odmoru, nego je vadio sendvič iz đačke torbe da bi iftario sa rajom iz razreda. Pričao mi je Kemo Monteno, čiji je otac bio Talijan, kako je stari, koji je radio kao oružar u FK Sarajevo, jednog ramazana odlučio postiti. Pa, navečer, kada je došao kući, pita ga supruga, Kemina mater, je li uspio ispostiti, on jadničak skrušeno kaže da se trudio, ali da nije uspio. "Nisam ni jeo ni pio, ali sam morao pišati." Nije stari znao da se mala nužda ne "pika". Ja sam podijelio više iftara nego gradonačelnik Sarajeva i premijer zajedno! Dakle, ovi mladi i malo stariji muslimani ili ne znaju ili lažu da je u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini proganjana vjera, islam posebno. Kao što lažu pravoslavni lažovi i katolički fundamentalisti. Njima to služi da bi napravili diskontinuitet sa sekularnom, normalnom, antifašističkom Bosnom i Sarajevom. Onda da izmišljaju nekakav svoj "antikomunistički antifašizam", čega bi trebao biti simbol Mustafa Busuladžić. Ne možeš se zalagati za ljudska i građanska prva Jakoba Fincija, a školu prije toga i ulicu (što je prošlo bez osvrta) zvati po antisemiti Busuladžiću, fašističkom mračnjaku!

Dodatni problem koji je ta "hibridna islamizacija" donijela je potpuno urušavanje svih kriterija, standarda, dokidanje pristojnosti, života od svoga rada, a uvođenje na velika vrata licemjerja, kriminala, nepotizma, "organskog", "neprskanog primitivizma". Ljudi koji vode Sarajevo, Kanton, općine su prije svega nemoralni zato što su nesposobni. Rahmetli Alija Isaković je u ratu napisao u Slobodnoj Bosni da nesposoban čovjek ne može biti moralan ako je na javnoj funkciji. Možete li zamisliti da Konaković, ministar Rile, Skaka, načelnici Memić, Koldžo, Ajnadžić... organiziraju olimpijadu?! Nisu u stanju napraviti atletsku stazu od 400 metara, a da neko ne "ukrade" pet-šest metara tartan podloge! Treba im dva mjeseca da odrede gdje će Zdravko Čolić pjevati za Novu godinu. O popravci vodovoda da ne pričam. A zamislite da hudnici moraju napraviti bob-stazu, Zetru i Skenderiju (bez stranih donacija!) skakaonice, olimpijsko naselje, pa plinovod?!

Ponekad mi naumpadne morbidna pomisao (tobe jarabi!) da oni koji vladaju Sarajevom žele poput Karadžića u onoj užasnoj, po njega u Haagu kobnoj, fatalnoj, Direktivi br. 7 u kojoj je napisao da u Srebenici treba stvoriti nesnošljive uslove za život kako bi ljudi sami otišli. Ove naše elite, ne samo bošnjačke, ponašaju se i rade upravo tako: stvaraju nepodnošljive uslove za život građana, usljed čega je na sceni pravi stampedo na granice i opća bježanija iz Grada. Naravno da prvi uvijek i svugdje i najgore stradaju "manjinci". Ne mislim samo na etnički kriterijum za manjince, nego i na sve ostale koji se "ne uklapaju" u nacionalističko-primitivnu paradigmu!

SA BAKIROM NISAM DERNEČIO 

• Kada biste morali na odmor ili na more sa jednim, koga biste izabrali između Zlatka Lagumdžije, Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića?

- Od te trojice jedino nisam bio na derneku sa Bakirom Izetbegovićem. Mislim da bih prije sa Fahrom, manje bi me koštalo. Zlatko ima zmiju u džepu, a Fahro bi platio ili, barem, podijelio ceh .

MOJI SU DRUGOVI BISERI RASUTI 

• Ko su vaši najbolji prijatelji?

- To su ljudi sa kojima sam radio u Slobodnoj Bosni. Najveći broj mojih prijatelja ne živi u Sarajevu, dolaze od Bajrama do Bajrama i od Nove godine do Nove godine. Uglavnom da poprave zube, vakcinišu djecu... Nisam deficitaran prijateljima. Oni koju su bili moji prijatelji do sada i dalje su. Iznenadio sam se kada sam se razbolio. Javilo mi se puno ljudi koje sam ja bezobrazno zaboravio, a oni su ostali lojalni i privrženi.

KOLATERALA

• Osjećate li grižnju savjesti zbog nekih tekstova i ljudi koje ste povrijedili?

- To je cijena i kolaterala koja ulazi u rok službe. Naravno da osjećam grižu savjesti i da ima dosta stvari koje ne bih uradio ove pameti i u ovom vaktu. Ima toga, ali postoji taj neki moj pasjaluk koji je dio karaktera. I ne znam koliko je koristan za novinarstvo. Sve ono što radim je ugrađeno u taj karakter. Nije nikakva zla namjera, nekad se teži za nekim jeftinim efektima, a nekad nemate dovoljno vremena da promislite. Sad mi se to ne dešava! Sada imam vremena da sjednem i očistim, izbrišem. Po meni je sedmična novina puno gora nego dnevna, nemate vremena da sjednete i ohanete.