POZITIVNA BIH

Nema Uzeir riječi kojima bi mogao izraziti koliko bi mu značilo da mlin proradi. Siguran je, presretan bi bio. Provela se cesta, vode ima dovoljno i ljeti i zimi, pa što se i mlin ne bi obnovio? Pucao bi dedo iz puške od veselja i dragosti! Od svoje male penzije častio bi svakoga ko bi mu pomogao da pokrene stari mlin

Tekst i foto: Mevludin Mekić (magazin Start BiH)

Nekoliko kilometara prije nego što će se uliti u Drinu, rijeka Kosovska prolazi kroz selo Kosova, nedaleko od Ustikoline. Iako se Kosova prije može nazvati potokom, jer se u većem dijelu može prekoračiti, geografi su je nekada zaveli kao rijeku. Iako se širinom i ne može pohvaliti nekada je u ovome kraju Kosovka život značila. No, u Kosovi danas života gotovo da i nema. Nekada je obala prštila od dječije graje jer ih je bilo za dva dobra razreda. Više od pedeset. U Kosovi se sada igra jedino desetogodišnja Lejla Zukobašić. Hladan zrak i oštar vjetar ne daju dimu da se vine u vazduh iz dimnjaka Zukobašića. Peć se u ovome selu godinama unazad potpaljuje u samo dva domaćinstva. Na obali već devedeset ljeta, poput stražarske kule, stoji mlin. U ruševnom je stanju. Pamti bolje dane. Kada nema ko drugi, sretnija vremena pokušava da vrati vremešni Lejlin dedo Uzeir Zukobašić. Vodenica se opet mora zakotrljati.

KAD SAM ROĐEN?: Do Kosove se može doći putem Foča - Goražde ili iz Sarajeva, preko prijevoja Grebak. Sredinom novembra preko Grepka je bilo leda na putu. Kako li je tek kad zima zaista dođe? U Kosovu smo došli zbog mlina, a od djeda Uzeira nema boljeg sagovornika. Iako smo došli rano, nismo ga zatekli. Zorom je otišao u Goražde, u posjetu sestri u bolnici. Dočekao nas je njegov sin Mirsad ili Miki, kako ga ovdje i okolini zovu. Čuli smo da je vrstan lovac, a trofeji na zidovima to i potvrđuju. Lejla je, kaže u školi, u tri kilometra udaljenoj Ustikolini.

Srećom, dedo se vratio malo iza podneva. Dobro je raspoložen, a i drži se zavidno za svoje godine. A koliko ih ima? Eh, to već nije jednostavno pitanje.

- Ne znam kad sam rođen! Kad mi nije znala majka, kako ću ja znati - kaže nam u šali.

Dedo se zapravo i nije šalio, samo je istinu provukao kroz smijeh.

- Popis je bio 1945. godine, ja sam bio već veliki, možda sam šest, sedam godina imao. Pitali su rahmetli majku kada su djeca rođena, a ona je rekla da zovnu amidžu jer on zna. Amidža je bio prilično pismen u to vrijeme. On je rekao godine, ali je to sve bilo otprilike. Uglavnom, meni su kao godinu rođenja upisali 1939. - priča nam dedo.

Po tim podacima Uzeiru je 78. godina. Ostali lični podaci su pouzdaniji.

- Zovem se Uzeir Zukobašić. U Kosovi sam odrastao jer mi se majka Šeća Kosovac ovdje rodila, a rođen sam u Prisovlju gdje se udala 1937. godine. Ovaj mlin iza mene je napravio moj rahmetli dedo 1928. godine - navodi polako djed Uzeir.

GLAD: Da bi nam pojasnio njegov značaj za život cijelog sela, Uzeir nam priča o tragediji koju je selo i njegova familija proživjela početkom Drugog svjetskog rata. Majka je, kaže, imala četiri sestre čiji su muževi ubijeni 1941., a tu mu je stradao i babo te dva brata.

- Nakon toga, majčine sestre su se vratile u Kosovu samo zbog mlina. Taj mlin je othranio 15 čeljadi naše familije i komšija Kurtovića u ovom selu. Bez mlina bi svi pomrli od gladi. Ljudi su dolazili odsvakle i donosili pšenicu, kukuruz, raž, ječam, žito. Bila je velika glad. Malo žita, malo tropa od suhih jabuka i žira. To se mljelo i od toga se pravio hljeb. Mlin je najviše radio odmah poslije Drugog svjetskog rata, jer su ljudi iz okolnih sela išli u Banat da rade na poljima kukuruza, a vlasnici bi im plaćali rad pola u klipovima kukuruza, a pola u parama. Oni bi ćirom u vagonima to dovlačili u Ustikolinu pa na konjima donosili do mlina da se samelje. To su uglavnom bili mještani okolnih sela gdje nije bilo mlinova, poput Kozije Lluke, Jabuke, Lokve, Kruške, Mirjanović... Težak je to bio život - prisjeća se Uzeir živo, iako je bio dijete, velike poratne gladi i neimaštine koja je okivala ovaj kraj.

UJAM: Mlin je, kaže, aktivno radio sve do 1950. jer je dvije godine kasnije u Ustikolini otvoren veliki industrijski mlin.

- To je bila vodenica sa jednim kamenom koja je mogla samljeti 100 kila žita tokom 24 sata. Od toga se uzimalo pet kila ujma. Ujam je zarada, procenat. U to vrijeme su neki uzimali 10 posto. Mlin je radio i ljeti i zimi. Za Titovog vakta napravljen je veliki industrijski mlin u Ustikolini 1952. i vojna kasarna u blizini moje kuće, gdje je napravljeno desetak magacina za oružje i municiju. Mali mlinovi su tada mahom ugašeni, osim ponekog za vlastite potrebe. Ja sam se 1953. zaposlio u taj novi mlin, u njemu zaradio penziju i dobio stan u Ustikolini - priča dedo.

Uprkos svemu, Uzeir nije zaboravio mali mlin u Kosovi. Godinama ga muči što se ne čuje više tupa škripa kamena. Iako ga godine pritišću, ne želi da odustane. Sve je svoje želje sveo u par rečenica.

- Nema riječi kojim bih mogao izraziti koliko bi mi značilo da ovaj mlin opet proradi. Bio bih presretan. Provela se cesta, vode ima dovoljno i ljeti i zimi. Ma, pucao bi ih iz puške od veselja i dragosti. Od svoje male penzije častio bih svakoga ko bi mi pomogao da ovo pokrenem - s ushićenjem priča Uzeir.

RAČUNICA: Iako za mlin nije toliko emotivno vezan poput Uzeira, Miki vjeruje kako bi mlin danas itekako imao ekonomsku i turističku računicu. Ljudi, kaže Miki, i danas siju, a ima dosta površina pod heljdom koja se prije nije sijala u ovim krajevima. Olakšao bi ionako težak život u ovim pasivnim krajevima.

- Industrijski mlin dijeli brašno na tri dijela, a vodeničar ne odvaja ništa. Brašno je puno tamnije i zdravije - ističe Miki prednosti vodeničara.

Nastavak priče nije optimističan.

- Najbliži mlin se nalazi 20 kilometara odavde. Kada sam ljudima spomenuo obnovu oni su se oduševili jer mnogi sada voze čak i u Goražde da melju. Tu je i turistički potencijal. Dolazili su iz Federalnog ministarstva poljoprivrede 2011. Njihova procjena je bila da je potrebno oko 8.000 KM da se mlin obnovi. Međutim, nekoliko dana kasnije su nazvali, rekli da se promijenio zakon i da od toga neće biti ništa. U tom periodu je stvarno bila ekspanzija pokretanja starih zanata - razočaran je Miki.

POTKIVANJE KAMENA: I dok akšam polako pada, dedo Uzeir koristi priliku da natenane pojasni kako se nekada cijeli proces odvijao i koji su to osnovni dijelovi vodeničkog mlina.

- Prvo ide benat. Zagradi se rijeka i odatle, iz benta, voda ide u jaz koji ide u badanj. Na badnju se reguliše sve jer ima mlaznice raznih veličina u zavisnosti od vodostaja. U badnju se stvara ogroman pritisak, mlaznice se centriraju u vitlo. Tu se mora voditi računa jer ako se kamenje prebzo okreće brašno može „izgoriti“. Vitlo ima osovinu koja ide na glavni kamen i pravi se od trešnjevog drveta. Ima kamen koji stoji i jedan koji se okreće. Kajlama se podizalo i vitlo i kamen čime se regulisala krupnoća brašna. Ispod kamena je bio hambar, gdje je upadalo brašno. Na košu ima kobilica koja je stalno udarala po kamenu i tjerala žito. Svaka kajla je bila za određenu vrstu žita. Najkrupnije je išlo za kukuruz - priča detaljno, kao da se cijeli proces upravo odvija pred našim očima.

Jednostavan sistem koji nije zahtijevao gotovo nikakvo održavanje ni popravke. Jedino održavanje je bilo kada se kamen izliže, zbog čega bi se brašno počelo lijepiti.

- Tada se kamen potkivao čekićem da se napravi malo šupljina. To se radilo jednom u deset godina. Bilo je i slučajeva da vitlo struhne u vodi pa se pravi novo. To je sve - priča dedo Uzeir.

Kada smo krenuli nazad, Kosova je potonula u mrak. Svjetlo koje je dopiralo iz doma Zukobašića brzo je nestalo iz retrovizora. Nadamo se da će dedo Uzeir ostvariti svoj san, da će stari mlin u Kosovi opet zatutnjati.