Intervju

" Možemo se zadužiti milijardama eura, ali ako se novac bude bacao u neproduktivne namjene, to će biti put u siromaštvo i besperspektivnost. Novac bez reformi sam za sebe neće promjeniti ništa", kaže za naš portal prof. dr. Anto Domazet. Razgovaramo o aktuelnoj situaciji, ekonomskoj krizi i mjerama koje su vlade u našoj državi poduzele kako bi ih prevazišli, njihovim manjkavostima, politikama, javnom i privatnom sektoru,  šta nas čeka u budućnosti.

Razgovarao: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.info)

Trenutna situacija je takva da je zbog pandemije izvjesna samo neizvjesnost. Pa ipak neko mora donositi odluke i praviti planove. Koji su trenutno ekonomski najveći prioriteti?

- Četiri su ekonomska prioriteta u aktualnoj situaciji u BiH. Prvi je održati i podržati konkurentni dio poslovnog sektora u pokretanju oporavka i ekonomskog rasta. Drugi je postići održivost sektora vitalnih javnih usluga, posebno zdravstva, obrazovanja, socijalne zaštite i sigurnosti. Treći je intenzivirati kapacitete javnog sektora za ubrzanje opravka – korporativnog javnog sektora kroz podizanje produktivnosti i efikasnosti i  javne investicije. Četvrti je poduzeti hitne reformske mjere za unapređenje poslovne okoline (reforma poreskog sistema, smanjivanje parafiskalnih nameta, sistem stečajeva, minimalna plaća i tržište rada u uvjetima prirodnih nesreća).

Kako biste ocjenili dosadašnji ekonomski odgovor i reakciju Vlade/Vlada u BiH na krizu i paket mjera?

Za ekonomski pad izazvan padom tražnje zbog zdravstvene krize bile su predložene mjere univerzalnog karaktera. Radilo se o mjerama ekspanzije tražnje kroz subvencije doprinosa na plaće, odlaganje otplata kredita za građane i privredu i održavanje nivoa javne potrošnje za socijalni sektor. Sav paket ima četiri nedostatka. Prvo, mjere subvencija kasne. Drugo, obim intervencija nije dovoljno robusan. Treće, paket mjera je vremenski ograničen, kao da će krizni šok trajati samo tri mjeseca. Četvrto, potpuno je zanemarena socijalna održivost i nema nijedne mjere protiv rastučeg siromaštva. Usvojene mjere dale se efekte u smanjivanju nivoa nezaposlenosti izazvane krizom koji je u Federaciji BiH iznosio 27 hiljada početkom maja 2020. a sredinom jula 2020. svedena je na na oko 17 hiljada osoba. Ali, ti rezultati su nesigurni, kratkog efekta i mogu se brzo poništiti, ako ne krenu dopunske mjere za ubrzanje oporavka. Međutim, svi drugi pokazatelji – pad industrijske proizvodnje, prometa u trgovini na mala, izvoza, prihoda po osnovi indirektnih i direktnih poreza je takav da godišnji pad BDP može u konačnom biti i veći od predviđenih 5%.

Mijenjaje stope PDV-a je ponovo aktuelno pitanje. Treba li tu nešto mijenjati i šta bi se time moglo dobiti?

- Bilo kakve promjene sistema poreza na dodanu vrijednost (PDV) su nezamislive u ovoj situaciji. O porezima i njihovom smanjenju raspravlja se u vrijeme ekonomskog prosperiteta. Sva istrčavanja u vezi sa promjenama PDV su bila neozbiljna, jer nema ni minimuma političke suglasnosti o tome. Posebno su takvi pokušaji guranje prsta u oko međunarodnim kreditorima, jer je poznato da se iz prikupljenog PDV prioritetno izdvajaju sredstva za otplate kredita. Promjene stopa ili načina plaćanja PDV bi po mišljenju tih kreditora, vodile ugrožavanju kreditne sposobnosti BiH. Pitanje PDV treba promatrati u vezi sa potrebom namicanja dodatnih kreditnih serdstava za državne intervencije i javne investicije. Intervencije imaju smisla ako će se taj novac vratiti kroz poreze ojačane ekonomije i povećane zaposlenosti. Bez toga, svi smo u problemu i dugovi će se morati vraćati povećanim porezima. To je najgora situacija u kojoj se možemo naći postkriznom vremenu.

Vlasti uporno ponavljaju da nema smanjenja plata u javnom sektoru da ne bi došlo do većeg pada potražnja. Međutim, sporno je što po istom principu do pada ne bi došlo ni ukoliko se potencijalno smanjenje plata usmjeri u podršku realnom sektoru. Kakvo je Vaše mišljenje?

Moj stav kao ekonomiste je da javni sektor doprinosi konkurentnosti biznisa i životnom standardu građana jednako kao i privatni sektor. Radi se o tome da privatni sektor proizvodi privatna dobra na osnovi zakonitosti tržišta. Javni sektor proizvodi javna dobra i usluge na osnovi političkih odluka. I tu je najveći problem. S jedne strane, kriza pokazuje koliko je važna proizvodnja javnih dobara (zdravstvo, obrazovanje, socijalna zaštita, sigurnost, inspekcijske službe...). S druge strane, vidi se bahatost birokracije koja pod okriljem političke klase brani svoje pozicije i nema osjećaja za potrebu redukcije javnih izdataka. Posebno je to vidljivo u odbrani privilegija, visokih plaća i neopravdanog daljeg zapoišljavanja u javnom sektoru. Naravno da smanjenje izdataka javnog sektora mora biti selektivno, da čak treba povećati ulaganja i plaće u javnom zdravstvu, ali da treba energično rezati privilegije i nagomilanu neproduktivnu upravu.

Prema prognozama ekonomskog rasta čuvenog američkog univerziteta Harvard, Bosna i Hercegovina će do 2028. godine ostvarivati rast od prosječno 4,07 posto odnosno najviše u centralnoj i jugoistočnoj Evropi. Koliko su realne ove prognoze?

- Svakodnevno dobivamo različite procjene budućih kretanja ekonomije i često se kiselo nasmijem kako to Harvard University, Bečki institut za međunarodnu ekonomiju, MMF ili Svjetska banka znaju bolje od nas kako će se u budućnosti kretati ekonomije u BiH. Dakle, veliki sam skeptik u odnosu na te procjene. Znam da oporavak ovisi o našem odgovoru na krizu, od brzine oporavka ključnih izvoznih tržišta BiH i našeg odnosa prema reformama. Sve što ovisi od nas je jako upitno. Zato je svaki rast iznad 2,5-3.0% upitan (osim 2021. godine), jer on podrazumjeva ozbiljne reformske zahvate, prije svega u poslovnoj okolini, a zatim i reforme političke prirode na putu ka EU i NATO. A te reforme pod ovom vlašću crony kapitalizma u BiH sistematski izostaju. Jasno je u 2020. godini bilježimo pad BDP od najmanje 5%, da u 2021. godini nećemo moći neutralizirati taj pad i da u najboljem slučaju izlazak iz depresije, odnosno otpočinjanje rasta možemo imati 2022. godine.

Pad potražnje u Evropi svakako da utiče i na BH izvoz i na to se ne može previše uticati. Ali na šta možemo, šta zavisi samo od nas?

- Naš oporavak će u najvećoj mjeri ovisiti o oživljavanju izvoznih tržišta (Njemačka, Italija, Austrija, Hrvatska, Slovenija, Srbija...). U prvom polugodištu 2020. pad izvoza iznosi 12,4% u odnosu na prošlu godinu. Kada izvoz počne rasti imat ćemo znakove oporavka prerađivačke industrije. Ali i ta će tržišta promjeniti svoje potrebe i preferencije, izmjenit će se lanci vrijednosti i njihova struktura. To će tražiti velike promjene kod naših izvoznika. Nadalje, treba posvetiti pažnju konkurentnoj proizvodnji hrane, ali ne način da svaki kilogram krompira traži neke državne subvencije i da se subvencionira monopolski položaj nekih proizvođača hrane, kako vidimo neke prijedloge u javnosti. Budući izgled ekonomije određivat će tehnologija, njen razvoj i implementacija. Ona će mjenjati i našu kulturu i kompletno društvo i način funkcioniranja ekonomije. Promjene koje se dešavaju oko nas, a koje kriza akcelerira trostruko brže tražit će promjene poslovnog koncepta, poslovne strategije i planova svakog poduzeća. I sigurno da će se ona prilagoditi, ali problem je u tome što izostaje prilagodba ekonomskog sistema i institucija države. Da bi se to postiglo, mora se mijenjati regulativa poslovanja, odnosi u raspodjeli između poduzeća i države, način distribucije novca za javne usluge, sistem obrazovanja i zdravstva, javna administracija, sudstvo, socijalna zaštita, način podrške razvoju ekonomije, upravljanje prirodnim resursima, odnos prema klimatskim promjenama, način funkcioniranja komunalnih usluga. Posebno je važno podržavati izvoznu proizvodnju i usluge, proizvodnju hrane i obnovljive energije, te podizanje energetske efikasnosti, unapređenje javnog korporativnog sektora. To sve traži suštinsku transformaciju ekonomije i društva i borbu za socijalnu pravdu, borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala. Sve naše reforme i promjene moraju ići u harmoniji sa pravnom stečevinom EU i za ubrzanje integracija u EU i NATO. Novac bez reformi sam za sebe neće promjeniti ništa. Možemo se zadužiti milijardama eura, ako se novac bude bacao u neproduktivne namjene, to će biti put u siromaštvo i besperspektivnost.

Koliki će biti efekat smanjenih doznaka od dijaspore jer mnogi zbog restrikcija ne mogu sada doći u BiH?

 Naša dijapora je teško pogođena krizom, posebno radnici bez ili sa niskim kvalifikacijama. Već se najavljuju ograničenja budućem prijemu takvih radnika u Njemačkoj, dok će kvalificirani imati sigurno i dalje povoljan status. Smanjeni su prihodi i dolasci dijaspore što se reflektira i na pad prihoda od dijaspore. Mislim da bi ti prihodi koji se procjenjuju za 2018. godinu na 4,5 mld. KM mogli opsati do 30% i sa 15% udjela u BDP BiH pasti na oko 10% (uključujući i neregistrirane doznake). Poslovni pesimizam će svakako utjecati na pad investicija od dijaspore u BiH. U bliskoj budućnosti u BiH možemo očekivati veći socijalni pritisak u zemlji zbog povrataka i smanjenih odlazaka u emigraciju sa posljedicama po pritisak na javne fondove i jačanje socijalnih tenzija.

Turizam je jako pogođen, hoteli su mahom prazni. Ali kako će se to reflektirati na BDP jer na njega utiče neto izvoz roba tj. u slučaju turizma izvoz usluga – obično pričamo o prilivu od turizma, ali zna li se koliki je odliv i da li je moguće da turizam možda ne doprinese padu BDP-a zbog izbalansiranog pada i priliva i odliva?

- Turizam stvara sa povezanim industrijama 5% BDP, a Hrvatska 20%. Turizam  izravno doprinosi izvozu usluga, ali povlači uvoz roba koje traže strani turisti. I izvoz turističkih usluga i uvoz potrošnih roba će se smanjiti sa relativno malim utjecajima na BDP u BiH.

 Kina je već godinama glavna fabrika za cijeli svijet. Mnogi sada predviđaju da će doći do, bar djelimičnog, dislociranja proizvodnje iz Kine u cilju smanjivanja ovisnosti lanca nabavke na samo jednu zemlju. Možemo li mi tu vidjeti neku šansu?

- Kina je zemlja koja je već započela oporavak i u ovoj godini će biti jedina zemlja sa pozitivnim rastom BDP od 1%. I proizvodnja globalnih kompanija locirana u Kini i sami lanci vrijednosti sa dalekozijskim lokacijama se dovode pod sumnju u novim uvjetima, ali će za konačne odluke trebati dosta vremena. Sigurno je da će neizvjesnost oko udaljenih lokacija lanaca vrijednosti povećati šanse zemalja europske periferije da se tamo realociraju neke faze globalnih lanaca vrijednosti sada lociranih u Aziji. Ali, za to nije poitrebno osigurati samo troškovnu konkurentnost, jer su plaće europske periferije, među njima i BiH, već sada niže nego u Kini. Problem je kako podići tehnološki nivo proizvodnje i necjenovnu konkurentnost u odnosu na Kinu.

Tržište rada ovih mjeseci jako oscilira, što je vjerovatno u direktnoj vezi sa zabranama/ukidanjima zabrana ugostiteljskom sektoru koji živi od dnevnog pazara, a pritom zapošljava veliki broj ljudi. Istovremeno, državni paket pomoći u vidu minimalaca se završava. Da li tek u narednim mjesecima možemo očekivati realniji uvid u ekonomske posljedice pandemije?

- Prije svega, kada se govori o ekonomskim posljedicama krize i utjecaju na nezaposlenost, treba imati u vidu da se mora hitno usvojiti paket mjera za fazu oporavka ekonomije sa 4 ključne točke: 1) produžetak mjera subvencioniranja doprinosa na minimalne plaće u trećem kvartalu sa opcijom produženja do kraja 2020. godine, 2) početi sa odobravanjem kredita na bazi garancija Garantnog fonda u F BiH, 3) otpočeti subvencioniranje kamata na kredite sa garancijama Garantnog fonda i to u visini od 50% tržišnih kamata i 4) osigurati jednokratnu isplatu od 200 KM za sve trajno nezaposlene osobe. Tek uz primjenu ovog paketa moglo bi se realnije govoriti o utjecajima krize na nezaposlenost. Naime, te su mjere usmjerene na dva segmenta ekonomije. Prvi je onaj koji treba da izdrži još uvijek negativne utjecaje krize. Drugi je onaj koji bi se  mogao pokrenuti i pokrenuti novu zaposlenost. Naravno, ne treba zanemariti i onaj dio ekonomije koji će propasti jer se neće moći prilagoditi novim tržišnim uvjetima. Paraleleno, treba podržavati i start up kompanije koje se rađaju kao nove i koje će moći odgovoriti zahtjevima konkurentnosti u novim tržišnim uvjetima. Jasno je da subvencioniranje zapošljavanja ima svoj ograničen vijek i da svi oni koji ne mogu u određenom periodu preći na tržišne kriterije poslovanja moraju otpuštati radnike. Zato treba stvarati uvjete na iznesenim tačkama aktivnosti da nove ekonomske aktivnosti prihvataju generiranje zaposlenosti (naprimjer, prerađivačka industrija umjesto turizma).

Mnogi kažu da Evropi nema spasa i doslovnog štampanja i dijeljenja novca, ali vidjeli smo da je tu bilo dosta problema sa tradicionalnim „štedišama“ poput Austrije, Holandije...uprkos insistiranju Italije i još nekih zemalja?

 Evropa je napravila historijski dogovor. Pored mjera koje svaka država poduzima, dogovoren je paket Naredne generacije za anticiklične intervencije u iznosu od 750 mld. eura od čega 390 mld. krediti, a 360 mld. grantovi. Sem toga, iz Višegodišnjeg financijskog okvira  2021-2027. bit će osigurano za tranziciju EU  1.074 mld. eura. Koliki je to novac najbolje pokazuje primjer Hrvatske koja će dobiti u narednom sedmogodišnjem razdoblju 22 mld. eura što je više od njenog godišnjeg proračuna. Tu se najbolje vidi cijena našeg zaostajanja na putu ka EU, jer se borimo da od EU dobijemo par stotina miliona eura kredita, a i to je upitno zbog našeg odbijanja reformi.

Na kraju, kakve će po Vama biti srednjoročne ili dugoročne posljedice ekonomske krize i u BiH i u Evropi/svijetu? Mnogi kažu da više stvari nikada neće biti iste, čak i kada pandemija prođe, ali sa druge strane vidimo da je pamćenje naroda „kratko“ čak i dok pandemija još uvijek traje jer se brzo vrate predpandemijskim navikama?

- Sigurno je da nam predstoji neka nova normalnost, ali kao i uvijek mi ćemo zaostajati iz te nove normalnosti, jer imamo feudalni sistem upravljanja društvom i ekonomijom zasnovan na kontroli teritorija koje su pod dominacijom odgovarajućih etničkih političkih partija. Mi imamo četiri tačke zaostajanja koje će se ubuduće plaćati još većom cijenom siromaštva, nezaposlenosti, emigracija i socijalne isključenosti. Prva su neadekvatne mjere, odnosno kašnjenje u suprostavljanju krizi. Druga su izostanak mjera za ubrzanje oporavka, uključujući i reforme bitne za poboljšanje poslovnog okruženja i konkurentnost ekonomije, odnosno privlačenje domaćih i stranih investicija. Treća je zaostajanje u integracijama u EU i NATO što nam neprestano smanjuje mogućnosti razvoja, posebno javnih investicija i jačanje sektora koji će u budućnosti pokretati razvoj i socijalnu održivost: obrazovanje, inovacije, zdravstvo, socijalna zaštita, okoliš. Četvrta je povećanje siromaštva, nezaposlenosti i emigracija. Aktualni potrošački i poslovni pesimizam mogao bi biti izuzetno benigan problem naspram socijalnih tenzija koje bi se mogle kumulirati ulaskom u zimu. Znamo da za život zimi treba puno više novca i resursa za preživljavanje u uvjetima neizvjesnosti, prije svega političke, zatim zdravstvene, ekonomske i socijalne u kojoj se ljudi osjećaju nemoćno, nezaštićeno i zaboravljeni od neodgovorne, korumpirane i problemima nedorasle vlasti.