Život / Ljepota i zdravlje

Piše: Zdravko Čupović ([email protected])

Mentalni poremećaji jedan su od najznačajnijih javnozdravstvenih izazova u evropskoj regiji Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), jer su vodeći uzrok invaliditeta i treći vodeći uzrok ukupnog opterećenja sa bolešću, nakon kardiovaskularnih bolesti i karcinoma. Procijenjena prevalenca mentalnih poremećaja u evropskoj regiji SZO u 2015. bila je 110 miliona, što je predstavljalo 12 posto ukupne populacije. Uključivanje u mentalne poremećaje i dijagnoze zloupotrebe supstanci, povećava taj broj za 27 miliona (na 15 posto), dok uključivanje neuroloških poremećaja poput demencije, epilepsije i glavobolje povećava za više od 300 miliona, odnosno na 50 populacije.

Medikamenti nisu jedina opcija

Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, Goran Čerkez, pomoćnik federalnog ministra zdravstva, ističe kako svaka zemlja pravi sistem mentalnog zdravlja prema svojim kapacitetima, resursima i pravilu univerzalne pokrivenosti. To znači da država odlučuje na koje načine i koje usluge će imati pokrivene, u kojem obimu i kako. On napominje da je BiH napravila sistem mentalnog zdravlja koji je baziran prije svega na mentalnom zdravlju u zajednici i centrima za mentalno zdravlje. U BiH postoji 75 takvih centara, od čegu su 44 u Federaciji BiH. Oni imaju timove koje čini psihijatar, psiholog, socijalni radnik, okupacioni terapeut i četiri medicinske sestre. Osim toga, sistem je baziran i na bolničkom sistemu koji je sekundarni i tercijarni.

- Kod urgentnih slučajeva imamo harmonizovan zakon koji je u evropskom kontekstu. Kod osoba koje imaju duševnih smetnji, akutnog tipa, mi izlazimo tako da im damo podršku, smještamo ih u bolnicu, oni budu tu jedan period dok se stabilizuju, a onda nakon 72 sata odlučuje se da li da budu hospitalizovani ili ne. Ako je naša procjena da bi oni mogli naškoditi sebi ili drugima, onda ide prisilna hospitalizacija i u takvim slučajevima u narednih 48 sati sud donosi odluku o tome - navodi Čerkez.

Direktorica Asocijacije XY Dženita Hrelja Hasečić vodi Projekat mentalnog zdravlja u BiH koji implementira ova nevladina organizacija na području cijele BiH, u direktnoj saradnji s oba entitetska nadležna ministarstva. Projekat finansira švicarska vlada. Ona navodi kako je projekat nastao iz potrebe reforme čitave oblasti mentalnog zdravlja koja je započeta još tokom rata. Ključni ciljevi reforme su, kaže ona, deinstitucionlizacija, odnosno skraćivanje dugotrajnog liječenja.

- Psihijatrijski poremećaji se ne liječe isključivo medikamentima. Te osobe su zapravo većinu života funkcionalne i neko ko uzima odgovarajuću terapiju može biti u potpunosti koristan član zajednice i raditi bez obzira na dijagnozu. Osoba nije dijagnoza, a pokušavamo maksimalno skratiti to iskustvo u bolnici, ali ni to ne znači da ne može raditi ili zasnovati porodicu - kaže Hrelja Hasečić.

Razvijanje usluge mentalnog zdravlja u zajednici je jedna od prioriteta i projekta i cjelokupne reforme u ovoj oblasti, a ključnu ulogu imaju upravo pomenuti centri za mentalno zdravlje koji već u svom imenu nose pozitivne konotacije, bez naziva bolesti u svom imenu. Ono što je jako važno da se svi oni koji osjećaju određene probleme sa mentalnim zdravljem mogu javiti u nadležni centar čak i bez uputnice. Svi akteri ovog reformskog procesa posebno izdvajaju „koordiniranu brigu“, uslugu koja se razvija unazad šest godina.

- U centrima se kroz standardizovani upitnik pokušavaju prepoznati i socijalni faktori koji možda utiču na trenutno stanje, poput (ne)zaposlenosti ili finansijskih problema. Gleda se šira slika da bi se timski ocijenilo da li je osoba za koordiniranu brigu. To znači da nije dovoljna jednokratna usluga specijaliste već dugotrajan tretman i praćenje. U težim slučajevima koordinator ostavlja i broj mobilnog telefona u slučaju hitne potrebe. To je jedan u potpunosti individualiziran pristup i dugoročan. Prednosti su što osoba ostaje u svojoj kući, ali može dolaziti svaki dan na terapiju, a kooridnatoru se može obratiti u svakom trenutku. I porodica dobija neko uputstvo kako prepoznati simptome pogoršanja stanja i kriza zbog koje se treba hitno javiti - kaže naša sagovornica.

Dosadašnje efekte Čerkez ilustruje i kroz dostupne podatke koji se prikupljaju tokom projekta.

- Imamo 2.800 onih sa teškim dijagnozama poput shizofrenije i za svakog od njih je napravljen individualni plan oporavka krojen prema njegovom stanju i kapacitetima. To je 2.800 ljudi koji sjede kući i nisu zatvoreni u ustanovama. Imamo za dvije trećine smanjenu rehospitalizaciju, upravo zbog uvođenja okupacione terapije, koordinirane brige i drugih usluga koje smo uveli kroz centre za mentalno zdravlje - navodi on.

Priče iz centra

Agencija za kvalitet i akreditaciju u zdravstvu u Federaciji Bosne i Hercegovine (AKAZ), koja i sama učestvuje u Projektu mentalnog zdravlja u BiH, početkom 2019. godine je objavila zanimljivu brošuru pod nazivom „Priče iz centra“, čiji je glavni urednik tadašnji direktor AKAZ-a doc. dr. Ahmed Novo. Autor brošure, novinar Almir Panjeta, koji je zapravo i začetnik ideje i koncepta, pojasnio je da je cilj bio da se na jednom mjestu pokaže šta je to jedan centar za mentalno zdravlje, zbog čega je u lokalnoj zajednici i ko su ljudi kojima pomaže. U svom predgovoru doc. dr. Novo napisao je: „Naša namjera je da publiciranjem i distribucijom ove brošure uputimo antistigma poruke što brojnijoj publici, a osobe kojima je potrebna podrška iz domena mentalnog zdravlja kao i zdravstvene djelatnike smjestimo u centar pažnje i interesovanja šire javnosti, gdje i zaslužuju da budu.“

Iz brošure smo izdvojili neke od priča iz centra za mentalno zdravlje. Jedna od njih je ona koju je ispričala Šejla Sejarić, korisnica CMZ  Ključ:

„Kada mi je prije sedam i pol godina umro muž, potpuno sam se zatvorila i bježala u sebe, borila se sa sobom pet godina, htjela sam nekoliko puta doći, ali je i kod mene stigma bila uzela danak kao 'Šta ću ja ovdje?'. Na kraju sam se javila Elmi, došla jednom, drugi put, i od tada dolazim ovdje redovno kako bih se 'nafilovala' pozitivnom energijom i 'napunila baterije'. Sa svakog našeg sastanka i naše aktivnosti odem zadovoljna i puna pozitivne energije“, kazala je Sejarić.

Priča iz tuzlanskog centra na jednom sjajnom primjeru slikovito pojašnjava čitaocima šta je to „koordinirana briga“:

„Niko mi u kuću nije ušao 20 godina, a onda su počeli dolaziti moji prijatelji iz Centra za mentalno zdravlje u Tuzli i lakše mi je, dočekam ih sa kafom, kapućinom, pričamo, družimo se, moj prijatelj Nedim mi je donio lijek za gripu kad sam bio bolestan, a nije bilo nikog drugog da mi pomogne“, počinje priču Anto Madžarević, dugogodišnji korisnik usluga Centra za mentalno zdravlje u Tuzli.

Okupacioni terapeut Nedim Aješić je među članovima tima koji je najduže u kontaktu s Antom i koji ga je povremeno posjećivao i prije njegovog uključivanja u koordiniranu brigu.

„Ranije se pojavljivao jednom mjesečno, dobio bi terapiju i odbijao je svaki drugi vid uključenosti. Nakon što neko vrijeme nije dolazio, otišao sam da ga posjetim, kolega Nedim je tad tek počeo da radi ovdje kao socijalni radnik, i naišli smo na neugodan doček. Vrijeđao nas je, govorio da ga trujemo, odbijao svaku saradnju. Poslije je morao biti hospitaliziran uz asistenciju hitne pomoći i policije, i nakon njegovog otpusta iz bolnice sastali smo se na inicijativu šefa kao tim i dogovorili naredne korake kako se takvo nešto ne bi ponovilo“, prisjeća Nedim Aješić.

„Počeli smo ga posjećivati jednom-dvaput sedmično, porazgovarati sa njim, pitati ga treba li mu šta, težili tome da ga uključimo u grupu i da dolazi na sastanke, i on je uspio prepoznati našu iskrenu želju da mu pomognemo. Njega smo educirali da sam prepozna eventualne znakove pogoršanja i da nam se javi u svako doba i, zahvaljujući svemu, već više od četiri godine nije bio u bolnici što je ranije bio slučaj skoro svakih nekoliko mjeseci“, kaže Nedim Ajesić, a socijalni radnik Nedim Osmanović također se prisjeća prvih susreta s Antom s kojim je danas osim sastanaka i posjeta i u redovnom kontaktu preko vibera: „Ako zbog posjete porodici ili odlaska u banju neće doći na sastanak, uvijek nam javi na vrijeme, a redovno se javi i krajem sedmice i porazgovaramo. Na početku je bio zatvoren, mene nije poznavao jer sam u to vrijeme tek počeo raditi, kazao sam mu da smo mu prijatelji i da smo tu da pomognemo, pozvali ga da dođe, i kad je odlučio da se otvori, sprijateljili smo se i to prijateljstvo traje i danas“, kaže Nedim Osmanović, dodajući kako je ključ uspjeha u ovom slučaju u multidisciplinarnom pristupu, podršci menadžmenta i velikom zalaganju svakog od članova tima. Ovaj put u posjeti su socijalni radnik Nedim Osmanović, okupacioni terapeut Nedim Aješić i dms Meliha Hrustić, odgovorna sestra Centra za mentalno zdravlje Tuzla. U timu su još i psihologinja Jasmina Šabović te šef tima za koordiniranu brigu i šef CMZ-a dr. Zlatko Kalabić, specijalista neuropsihijatar, čiji je Anto dugogodišnji pacijent sa hroničnim mentalnim oboljenjem.

„Prije uključenja u koordiniranu brigu, bio je verbalno agresivan, povremeno izbjegavao piti preporučenu terapiju, u više navrata hospitaliziran na klinici za psihijatriju. Nakon posljednje prisilne hospitalizacije, do koje je došlo nakon što se nije pojavljivao u Centru, nije pio terapiju i odbijao bilo kakav kontakt, uključen je u koordiniranu brigu“, prisjeća se dr. Kalabić vremena od prije četiri godine tokom kojih nije ni jednom hospitaliziran. „Koordiniranom brigom kroz multidisciplinaran pristup došlo je do značajnih poboljšanja, postao je aktivan, redovno uzima preporučenu terapiju, redovno dolazi na socio-terapijske grupe, a često u svojoj kući organizuje dolazak članova grupe i uposlenika uz druženje. Vidio je da ljudi žele sa njim komunicirati, da je bitan. U proteklom periodu nije zabilježeno pogoršanje, nije bilo potrebe za hospitalizacijom, ostvario je kontakt sa porodicom, ide kod njih u posjete, vratio je samopouzdanje“, kaže dr. Kalabić.

Panjeta pojašnjava da je ova priča nastala u jednoj od posjeta u okviru koordinirane brige za pacijenta koje se organiziraju na inicijativu šefa i uz dogovor multidisciplinarnog tima. Anto ih je dočekao sa kapućinom i čokoladicama u skromnoj, ali lijepo uređenoj kućici u prigradskom tuzlanskom naselju. Sa njim je ribica koju zove Boban - kupili su mu je prijatelji iz CMZ-a.

U pripremi novi zakon

U Asocijaciji XY ističu kako prema svjetskim procjenama oko 50 posto osoba koje imaju potrebu za tim nije obuhvaćeno uslugom mentalnog zdravlja zbog stida, pa stigma i dalje predstavlja veliki problem.

- Destigmatizacija je bitna. Ne treba izopćiti nekoga ko ima bilo kakve mentalne poremećaje. Veliki uspjeh projekta je upravo destigmatizacija. U većini slučajeva ne možete prepoznati nekoga sa mentalnim problemima, a ako ih prepoznate to su osobe kojima su mahom i neke druge potrebe zanemarene. To su oni stereotipi da su to osobe koje se ne kupaju, raščupani su i sl. Mentalne poteškoće i probleme nije lako prepoznati kod drugih - kaže Hrelja Hasečić.

Na širenje mreže utiču i sekundarni efekti jer dosadašnja iskustva pokazuju da korisnici usluga centra sada sami mogu prepoznati i preporučiti usluge drugima za koje misle da su im potrebne. Osim toga, bivši korisnici osnivaju i vlastita udruženja u cilju međusobne podrške.

- Neki centri bilježe veliki rast broja korisnika pa se uvijek postavlja pitanje da li je to rezultat rasta mentalnih oboljenja u društvu ili nečega drugog. Odgovor nije jednostavno dati. Sada bolje detektujemo takve osobe, obuhvat je veći, radimo na destigmatizaciji, bolje smo edukovani, ali ima i rasta oboljelih, tako da ima više faktora - kaže ona.

U Federalnom ministarstvu zdravstva najavljuju kako je trenutno u formi drafta i novi zakon, koji će oblast mentalnog zdravlja u BiH dovesti na nivo najboljih evropskih zakonu i to po ocjeni inostranih eksperata, poput Normana Sartotiusa.

Kako smo saznali, u zakonu će biti integrisano sve što ono što je izgrađeno kroz reformu mentalnog zdravlja u proteklih 10 godina, kao i sva pozitivna iskustva.

- Uključene su usluge poput koordinirane brige, okupacione terapije, uključen je i kontinuitet brige. Ranije, imali ste pacijenta koji je otpušten iz bolnice, gdje mu se napiše da se javi u svoj dom zdravlja. Ali da li će se i javiti to niko nije znao. On se praktično gubio iz evidencije. Ne znate šta se sa njim poslije dešava. Sada se sve odvija tako što bolnica javi centru nekoliko dana ranije da otpušta pacijenta uz prateće podatke. Ako se ne javi, onda ga se uz pomoć socijalnog radnika pokušava privoliti da dođe. Trudimo se, znači, da ga podržimo, da ga kontinuirano pratimo i da ne dođemo u situaciju da često imamo rehospitalizaciju. Pokušava se prevenirati. U zakonu se definiraju jasno i usluge, psihoterapije... - kaže Čerkez.

Prednjače neurotski poremećaji

Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH, najčešći poremećaj mentalnog zdravlja u periodu 2016-2018. jesu neurotski, sa stresom povezani i somatski poremećaji kod kojih se uočava pad u prošloj godinu u odnosu na prethodnu. Na drugom mjestu su poremećaji raspoloženja, a zatim slijede shizofrenija, shizotipalni i sumanuti poremećaji. Na petom mjestu je demencija, koja je „prestigla“ mentalne poremećaje ponašanja uzrokovane alkoholom.

Depresije ima i kod učenika, suicid linije još nema

Kroz projekat su se, između ostalog, radili i preventivni programi u školama gdje se pokazalo da se depresija javlja čak i kod najmlađih uzrasta. Kada je riječ o telefonskoj liniji koja bi bila otvorena za pomoć onima koji razmišljaju o samoubistvu, to je još uvijek samo u planovima.

- Nažalost, nemamo suicid liniju iako je bilo pokušaja i to je nešto o čemu se da razmišljati. Tu se radi o lokalnim ustanovama koje bi trebale obezbijediti takvu službu. Idemo korak po korak jer kod nas još ima stigme i drugih problema. Linija bi sigurno doprinijela prevenciji, to je dobar program, ali treba razmisliti na koji način ga uvesti u sistem - kaže Čerkez.

Porazan je podatak da je na području FBiH tokom 2018. izvršeno 218 samoubistava. U prvom dijelu 2018. godine 100 osoba je u Republici Srpskoj počinilo samoubistvo. U svijetu, svake godine 800.000 ljudi izvrši samoubistvo. Podaci Svjetske zdravstvene organizacije sugerišu da su riziko faktori za suicid proživljavanje konflikata, katastrofa, nasilja, zloupotrebe i gubitaka.

 Preuzeli smo avangardni italijanski sistem

Kada je riječ o švedskom projektu hitne pomoći za osobe sa mentalnim problemima, Čerkez napominje kako Švedska ipak ima daleko veće finansijske i ljudske resurse.

- Bio sam u Švedskoj i znam dosta o tome. Kod njih je i svijest stanovništva na višem nivou jer se kod nas ljudi rijetko odluče da idu u bolnicu, a kamoli da komšiluk vidi da im dolazi hitna za mentalno zdravlje. Švedska je niz godina radila „antistigma“ programe. I mi ih provodimo, ali naš sistem je najsličniji talijanskom modelu koji je jedan od najnaprednijih sistema zaštite mentalnog zdravlja u Evropi. Oni su prvi krenuli sa deinstitucionalizacijom, skinuli ograde u bolnici. Oni su avangarda u tome. Mi smo zaključili da taj sistem najbolje odgovara BiH, sa tim da se stalno nadograđuje - kaže Čerkez.

 Mentalno zdravlje pod udarom sa svih strana

Eksterni, sociodemografski faktori ukazuju da su Bosanci i Hercegovci okruženi sa cijelim nizom visokorizičnih faktora za mentalno zdravlje.

- Socioekonomska situacija, zatim transgeneracijska trauma koja se prenosi sa roditelja koji su bili ovdje tokom rata na djecu. Iako mnogi misle da 24 godine poslije rata toga nema, ima ga jako puno. Niko ne zna šta se dešava unutar zidova jer se nasilje često ne prijavljuje. Zatim politička nestabilnost je također faktor rizika. Mnogo ljudi odlazi, a migranti dolaze. Često kažem da ovdje imamo domove bez ljudi i ljude bez kuća. Sve su to stresogeni faktori. Tranzicija i prelazak iz jednog sistema u drugi što traje već 20 godina. To su veliki pritisci. Prelazak iz socijalnog sistema u kapitalizam, male plate, sagorijevanje na poslu - nabraja Čerkez.

Iskustva iz Švedske: PAM kao hitan odgovor

 Zbog sve većeg broja pacijenata sa mentalnim problemima, u glavnom gradu Švedske prije četiri godine je oformljena hitna pomoć za psihijatrijske slučajeve, PAM jedinice, prve i jedine hitne pomoći za mentalno zdravlje u svijetu. Njihov glavni fokus je na prevenciji samoubistava. Mjesečno imaju oko 200 intervencija, odnosno oko sedam po jednoj smjeni.

Mattias Gustafsson Karlsson, koordinator štokholmskog PAM tima, za Start kaže da je najmlađi pacijent ove jedinice imao šest, a najstariji 100 godina.

- PAM je osnovan u proljeće 2015. godine. Dijelom je osnovan kao odgovor na sve veći broj pacijenata koji su dolazili u hitnu pomoć za psihološke bolesti, kao i odgovor na veliko opterećenje koje je imala policija, koja je često odgovarala na akutne psihijatrijske slučajeve sa vrlo malo iskustva i edukacije, a dijelom je nastala radom različitih organizacija pacijenata. Glavni fokus je bio, i jeste, da se ponudi jednaka i profesionalna njega za ljude s akutnim psihijatrijskim bolestima, na jednak način na koji biste pomoć dobili ako patite od srčane bolesti. Po vas dođe hitna u kojoj su trenirani profesionalci, a isto tako bi trebali biti tretirani i ljudi koji imaju akutne psihijatrijske probleme, poput misli o samoubistvu - kaže naš sagovornik.

Kada PAM jedinica dobije poziv iz Centra, na putu ka pacijentu pročitaju njegov karton, na licu mjesta vrše procjenu i intervenciju. Pričaju sa srodnicima, pacijentima i traže najbolje rješenje za pacijenta. Ukoliko ima potrebe, prebacuju ih u bolnicu, daju lijekove, kontaktiraju sa psihijatrijskom ustanovom, ili psihijatrom. Sarađuju i sa hitnom pomoći i policijom ako za tim ima potrebe. U prosjeku njihove intervencije traju sat i 20 minuta, ali ostaju koliko god je potrebno da se pronađe najbolje rješenje za pacijenta. Oko 42 posto pacijenata je nakon njihove intervencije ostalo kod kuće, 47 posto je odvedeno u bolnicu, a 11 posto je prevoz dobilo od hitne ili policije. Od pacijenata koji su nakon intervencije ostali kod kuće niko nije izvršio samoubistvo kada je PAM jedinica posljednja pružila pomoć.

 (Magazin Start BiH, Foto: Priče iz centra/www.akaz.ba; http://ghf2018.g2hp.net/ )