Ekonomija

Piše: Emir Imamović Pirke

Kao da je bilo jučer: Pa skoro i da jeste bilo jučer. Tri godine su puno samo za one što misle da imaju vremena napretek. Starenje čovjeka uči da, prvo, vremena napretek  nema, a onda i da tri godine nisu ništa, kako u ljudskom životu, tako, pa još puno više, u historiji. Tih trideset i šest mjeseci je za nju, historiju, poput treptaja, dok su za prosječnog pedesetogodišnjaka nešto poput štucanja koje se, dok traje, čini dugim, a čim stane ispostavi se da je brzo prošlo.

Prije, dakle, samo tri godine, u ovo vrijeme 2019., svijet nije izgledao kao najugodnije mjesto, ali je barem bio predvidljiv. Činilo se kako više ništa, ali ništa, ne može poći po većem zlu. No, kako znamo iz knjiga i filmova, ništa nije kao što izgleda i, to pogotovo, kao što se čini.

Krajem te 2019. Kinez je pojeo pogrešnu supu i pokazao kako pojedinac može promijeniti svijet. Prije stotinu i nešto dana i Vladimir Putin je, naređujući agresiju na Ukrajinu, učinio isto pa još malo gore.

Uglavnom, onog svijeta od prije samo tri godine više nema. Ili, kako piše turski ekonomista Dani Rodrik: „Mišljenje da era hiperglobalizacije koja je počela krajem '90-ih godina 20. vijeka neumitno odlazi u historiju danas je opšteprihvaćeno. Pandemija covida-19 i ruska invazija na Ukrajinu potisnuli su globalna tržišta u drugi plan i dodijelili im u najboljem slučaju sporednu ulogu u borbi za zaštitu nacionalnih interesa.“

Britanski novinar, televizijski urednik i uticajni član Laburističke partije Paul Mason, u tekstu pod naslovom „Kraj globalizacije“, kaže: „Danas je moguće zamisliti scenario koji izokreće naglavce premisu iz čuvenog filma 'Zbogom, Lenjine!'. Umjesto komunistkinje koja se budi iz kome u novoj, tržišno uređenoj Njemačkoj, zamislimo tehnokratu iz doba Blaira i Clintona koji se budi u svijetu koji opsjedaju ekonomski nacionalizam, politika velikih sila i ksenofobija.

Šta bi bilo najveće iznenađenje za njega? Šta bi se porodica ovog pacijenta najviše trudila da mu ne kaže? Raspadanje globalnog poretka je neosporna činjenica. Same razmjere međuzavisnosti – financijske, kulturne i trgovinske – znače da globalizacija ne može sasvim propasti, ali za postizanje efekta iz filma 'Zbogom, Lenjine!' to nije neophodno.“

Presloženi svijet: Pandemija izazvana virusom covid-19, te ukrajinsko izdanje trećeg svjetskog rata – sukoba koji je, prema riječima dobitnika Nobelove nagrade za književnost Guntera Grassa, započeo poodavno, samo što ne izgleda onako kako smo očekivali – pokazali su svu krhkost poretka koji je do jučer bio skoro kao nov.

Prekid proizvodnje zbog lockdowna u Kini, zatim užasno spor i kompliciran transport svega što iz Azije kreće diljem svijeta, te inflacija i prateće nedaće izazvane (i) ruskom agresijom – koja je postala izlika za sva poskupljenja, te sjajno pokriće za korištenje ekonomskih turbulencija kako bi se u budžete vratile pare dijeljene dok je harala korona –traže nove modele i nove lokacije poslovanja.

„Europske kompanije sele proizvodnju iz Kine na zapadni Balkan i u Hrvatsku“, naslov je na najčitanijem i najuticajnijem portalu u susjedstvu – Index.hr – ispod kojeg autor Branimir Perković, pored ostalog, piše: „Svjetski problemi sa trgovinom i transportom, nastali uslijed pandemije covida-19, preoblikuju gospodarske trendove. Dobavni lanci su poremećeni, prijevoz je poskupio i usporio, a sve to stvara nestašice i rast cijena u Europi. Zbog toga se razmišlja o konceptu nearshoringa, povratka proizvodnje s udaljenog Istoka, posebice iz Kine i Indije, u lokacije koje su bliže Zapadnoj Europi. Jedna od tih lokacija je zapadni Balkan... Kompanije iz BiH, Srbije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Kosova i Albanije vide svoju priliku u povratku proizvodnje u Europu, poglavito u države sa niskom cijenom rada. Kompanija GS-TMT iz Travnika u BiH, u njemačkom vlasništvu, planira otvoriti novu tvornicu zbog rasta potražnje za električnim biciklima i dijelovima za automobile iz Njemačke i Austrije. Novi pogon će biti otvoren u općini Prozor-Rama, a trebao bi zapošljavati sto radnika. Paradoksalno za državu u kojoj je stopa nezaposlenosti veća od 30 posto, veliki problem će biti pronalazak radne snage... Nedavna anketa njemačkih poslodavaca je pokazala da zemlje zapadnog Balkana, uključujući Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Srbiju, smatraju poželjnim odredištima za ulaganja zbog niskih troškova rada, poreza i geografskog položaja, rekla je za Reuters Sophia Kluge, iz njemačko-srpske gospodarske komore. Dodaje da su njemački poslodavci, iako navode infrastrukturu, upravljanje i političku nestabilnost kao izazove, također naglasili takozvanu 'kulturološku blizinu' i svoje pozitivno iskustvo sa radnicima iz regije.“

Fabrike će poželjeti radnika...: Ima skoro sedam godina kako su se riječi tadašnjeg i sadašnjeg predsjednika Vlade Federacije Fadila Novalića, o jeftinoj radnoj snazi kao prednosti Bosne i Hercegovine pretvorile u Zakon o radu kojim su vlasnici rada dobili manje prava od tuka za američki Dan zahvalnosti. I u to vrijeme, dakle u ljeto 2015., nekakvo je njemačko istraživanje pokazalo da privrednici iz te zemlje vide Bosnu i Hercegovinu kao sjajno mjesto za investiranje isključivo zbog radne snage koje je bilo puno, a bila je jeftina. Sve druge mane – spora procedura, glomazna administracija, kapilarna korupcija, grozna politička klima, prevelika poreska opterećenja – amortizirala je, dakle, izuzetno povoljna i izuzetno niska cijena rada.

U međuvremenu se, kako smo rekli, promijenilo sve: od globalnih odnosa i pravila, preko mogućnosti brzog transporta robe, pa do, eto, manjka potrebne radne snage u zemlji u kojoj, zvanično, posla nema trećina radnosposobnog stanovništva.

Nema u tome ničega čudnog i još manje neobjašnjivog. Njemačke kompanije već su u Bosni i Hercegovini pronašle radnu snagu, samo što ta radna snaga stanuje u, evo neka bude, Robert Koch Straße u Dortmundu, a na posao ide u Karl Marx Straße i prima platu u eurima i iznosima za koje rade i njihove njemačke kolege i kolegice.

Dijaspora i dijaspora: Ako, dakle, evropske korporacije moraju seliti proizvodnju i ako im se Bosna i Hercegovina čini kao dobro mjesto za ulaganje, moramo se upitati i ko će u tim novim pogonima za proizvodnju svačega raditi? Investitori se sigurno neće strpiti koju godinu dok ne odškolujemo zanatlije, kao što ni zanatlije s iskustvom neće ostaviti ugodnu Njemačku da bi za male pare crnčili oko kuće.

Kada je već tako, a drugačije očito nije, rješenje je samo jedno: uvoz kvalificirane radne snage. I jedino nam ono kao državi i društvu dugoročno odgovara manje od kontinuiteta vlastite bijede.

Neće, naime, šest tokara iz Moldavije iznajmiti šest stanova već jedan i neće marke koje su zaradili trošiti po kafanama, trgovačkim centrima i salonima automobila, već će većinu pretvarati u eure i slati kućama. Baš kao što i bosanskohercegovački radnici u Njemačkoj dio zarade šalju familijama, a i to pod uslovom da nisu odselili u paketu, već solo.

Tako, eto, izgleda naša budućnost u svijetu u kojem smo se zatekli nakon pandemije i napada na Ukrajinu. Novac koji će kolati unutar granica BiH će dijaspora ili slati ili sama trošiti kada dođe da pojede ćevape, popravi zube i sahrani amidžu, dok će onaj kojeg će radnici dobijati za rad u stranim pogonima na domaćem terenu kolati u zemljama iz kojih su ka Prozoru, Travniku, Čitluku, Doboju... krenuli oni što trebaju zamijeniti Kineze i Indijce.

„Same razmjere međuzavisnosti“ – kako ono reče Mason – „znače da globalizacija ne može sasvim propasti“.

Mi, međutim, i možemo i jesmo i još ćemo.