Život / Reportaža

Grupa mala, ali odabrana, krenula je na fotosafari na bosanski način. Meta su divlji konji koji krstare visoravnom Kruzi podno planine Cincar, a nadamo se da ćemo im ući u trag i napraviti što bolje fotografije te da pri tome ne remetimo njihov mir, koji su našli na ovim prostranstvima bogatim pašnjacima gdje ne mogu ostati ni gladni, ni žedni.

ŠEF OPSTAJE I SILOM: Nakon više od sat vožnje po blatnjavim brdima i vrletima odlučujemo da potragu nastavimo pješice, pokušavajući pratiti svježe tragove njihovog kretanja. Teren je valovit, nepregledan i naše procjene kad ćemo ih ugledati sa svakim narednim brdom poboljšavaju se, ali mi postajemo sve nestrpljiviji i već počinjemo sumnjati da ćemo ih naći tog dana.

Naš domaćin i prijatelj Andrija i ja idemo naprijed dok se ostatak ekipe, natovaren teškom opremom - teleobjektivima, stativima, converterima, ovim-onim, fotoaparatima nikon vs. canon - kreće za nama i svako malo zapitkuje: Ima li tih konja?

- Osim nas dvojice, drugih nažalost nema na vidiku - odgovara im Andrija sa osmijehom na licu.

I taman što smo nakon višesatnog hoda, već umorni, bili na rubu da odustanemo, u daljini podno Cincara, čiji su vrhovi okovani snijegom, ugledali smo nekoliko konja, a malo zatim nam se ukazalo ono što smo tražili: krdo raskošnih ljepotana, gospodara livanjske visoravni Kruzi. Ima ih stotinu, sve ljepši od ljepšeg - to je jedno od većih krda što slobodno jezde ovim prostranstvima.

Podijeljeni su u više manjih krda, a svako ima svog šefa koji svoju dominaciju održava čak i silom. Iako izgledaju pitomo, nisu pitomi i ljudima prilaze sa nepovjerenjem...

Prvo su ih uznemirili naše prisustvo i škljocanje aparata, pa ni naše ponude keksom nisu pomogle da se ljubav razvije na prvi pogled.

To su inteligentne životinje i ne dopuštaju strancu da im se previše približi, drže vas na distanci i, ako želite da im se skroz približite, vođa krda postaje vidno nervozan i svojim postupcima daje vam do znanja da ste prešli granicu.

PREŽIVJELI DIVLJE ZVIJERI - VUKOVE I LJUDE: Umirili smo se nekih pola sata, prestali sa fotografisanjem, prestali obraćati pažnju na njih, a onda su se oni, kao da im je to zasmetalo, počeli okretati nama i pozirati kao što to samo oni znaju. U trenutku shvatam šta znači osjećaj potpune slobode tih plemenitih životinja povezanih sa prirodom.

Prije nekih pedesetak godina pretke ovih divnih životinja su, zbog neimaštine ili zato što ih nisu mogli izdržavati, njihovi vlasnici protjerali u planinu. Konji su bili na rubu istrebljenja, ali.... Prirodnim putem krdo se nastavilo razmnožavati, preživjelo je oštre gorske zime i sušna ljeta, divlje zvijeri - vukove i lovokradice. Preživjeli su posljednji rat i dokazali da mogu živjeti bez ljudi.

Trenutno ih je tristotinjak i na nekih 140 kvadratnih kilometara od Korićine do Borove glave smjestili su svoj mali svijet. Zime preživljavaju u velikim krdima zbog grabežljivaca, a ljeti su razbijeni u manje skupine i borave posvuda i teže ih je naći.

Ovi konji su ničiji, sami su svoji, sami odlučuju kuda će ići i na kom pojilištu će vodu piti, sa kim ljubav voditi. Slobodni su u svakom pogledu...

Sad već možemo reći da su nas konji prihvatili i da su shvatili kako im od nas ne prijeti nikakva opasnost. Postajemo sastavni dio krda i uz jedno od manjih se krećemo prema najudaljenijem pojilištu na njihovoj današnjoj maršruti. Oni će tu vjerovatno i zanoćiti.

Na pojilištu se, kao na pozornici, smjenju kadrovi. Manja krda, jedno po jedno kao po hijerarhiji, prilaze i piju vodu, pa odlaze na obližnje pašnjake. Tu se i završava naše putešestvije s ovim plemenitim životinjama jer nam se valja vrati do vozila koje je udaljeno desetak kilometara...

I ostaje nam samo da svim zaljubljenicima u prirodu i onima koji vole ove plemenite životinje preporučimo da ne propuste posjetiti ova prostranstva kojima krstare i samouvjereno gospodare ovi, kako ih zovu, livanjski divlji konji.

Borova glava

Visoravan Kruzi i Cincar sa svojom vegetacijom su idealno stanište jednom od posljednjih krda ovih, nazovite ih kako hoćete, divljih ili poludivljih konja na Starom kontinentu.

U posljednjih nekoliko godina brigu o ovim konjima preuzelo je Planinarsko ekološko društvo Borova glava, koje ih pokušava sačuvati i zaštititi od onoga od čega se ne mogu sami zaštititi - zimi ih prihranjuju i vode računa da ih odmaknu od saobraćajnica gdje bi mogli stradati od nesavjesnih vozača.